zaštita prirode

vodenica, tradicijsko postrojenje za iskorištavanje energije vodotoka, njezinom pretvorbom u koristan mehanički rad. Uz → vjetrenjaču i → suvaru je, sve do izuma parnoga stroja, od davnine bila jedini način za pogon radnih strojeva bez uporabe ljudskoga rada. Bila je poznata još u antičko doba, u Kini i Indiji, kada su i razvijeni gotovo svi oblici vodenica te raširena njihova primjena. Najčešće se rabila za pogon mlinskoga kamena za mljevenje žita, maslina i kukuruza (mlinica ili vodeni → mlin), pile jarmače i drugih pilanskih strojeva (→ pilana potočara), naprava za mekšanje sukna i obradu tekstila (valjavica ili → stupa), kovačkih maljeva i dr.

Vodenice su bile drvene ili zidane zgrade sagrađene uz vodotoke ili na njima (sojenice i ploveće vodenice), u kojima se nalazilo postrojenje, ali i radionica s radnim strojevima te nerijetko i vodeničarev stan i druge pomoćne prostorije. Glavni je dio vodenice vodeničko kolo postavljeno vodoravno (s uspravnim vratilom) ili uspravno (s vodoravnim vratilom). Već prema konstrukciji vodenice i prirodnim danostima, na uspravno kolo voda može padati odozgo (kod vodenica s većim padom vodotoka, tzv. vodenice nadljevače), odnosno nailaziti s boka, ili s donje strane (npr. kod plovećih vodenica usidrenih u rijeci, tzv. vodenice podljevače). Vodenice sa zaobljenim lopaticama kola nazivaju se žličarke. U novije su doba kola nekih vodenica zamijenile male vodne turbine. Inventivne konstrukcije vodeničkih mlinova još je 1595. opisao → Faust Vrančić u knjizi Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni): mlin obješen na stijenu, mlin u sredini rijeke, mlin na mostu od brodova te mlin postavljen u morskom tjesnacu.

U Hrvatskoj su do industrijske revolucije vodenice bile najvažniji prerađivački pogoni. Prvi plivajući mlinovi, kakvi su već bili razvijeni u Bizantu, pojavili su se na našim rijekama u XII. st., dok se vodenice spominju u pisanim dokumentima u XIII. st. Tako se iz isprave iz 1257. vidi da je arhiđakon i kanonik zagrebački Petar poklonio cistercitskomu samostanu svoja tri mlina u blizini samostana i Pisanog mosta (poslije nazvanog Krvavi most). U kasnijim se razdobljima mreža vodenica u Hrvatskoj postupno širila u skladu s lokalnim potrebama stanovništva, pa ih je bilo gotovo na svim prikladnim vodotocima u blizini naselja. Grof Sermage je 1766. podigao mlin ispod Šestinskog brijega, a tom su se vodom pokretale i ostale vodenice na potoku Medveščaku. No te su vodenice često stajale zbog nedostatka vode. Oko 1865. na području Hrvatske bilo je približno 8000 vodenica. Velik broj toponima pokazuje da su diljem Hrvatske postojali mlinovi vodenice, npr. Molve u Podravini, Mlinovi i Mlinarska ulica u Zagrebu, Žitnik u Lici.

Sve do pojave parnih mlinova, najveći mlinovi u Hrvatskoj bili su na vodena kola, u kojima se mljelo žito iz Podunavlja, te morskim putem izvozilo u Južnu Ameriku, južnu Afriku, Indiju, Englesku, Austrijsku Nizozemsku (današnja Belgija i Luksemburg) i dr. Takav je bio mlin Stabilimento commerciale di farine, utemeljen 1830. u Žaknju kraj Rijeke, a koji je imao 18 žrvnjeva koje su tjerala tri velika vodenička kola. Sredinom XIX. st. u opsegu Trgovačko-obrtničke komore u Rijeci izvori spominju čak 98 različitih vrsta vodeničkih mlinova koji su godišnje prerađivali oko 650 000 vagana žita (oko 40 000 m³). U Karlovcu je radio mlin na turbine obnovljen nakon požara 1863., koji je mljeo banatsku pšenicu otpremanu za izvoz Karolinskom i Lujzinskom cestom do Rijeke. U isto se doba javljaju i parni mlinovi (prvi je pokrenut u tvornici tjestenine u Rijeci 1845., potom mlinovi na posjedu Korođ kraj Vukovara 1846., u Varaždinu 1860. i u Zagrebu 1862), koji potiskuju vodeničke. Ipak pojedine vodenice nastavljaju s radom, pa je npr. na početku II. svjetskoga rata u Konavlima radilo 19 vodenica za obradu maslina. Kada su zbog nestašice goriva za II. svjetskoga rata obustavljeni veliki mlinovi na paru, napojni plin ili dizelsko gorivo, ponovno su oživjele male vodenice, kao npr. one na potoku Komarnica,

Danas je u Hrvatskoj gotovo stotinjak vodenica zaštićeno kao nepokretna kulturna baština, neke još uvijek obavljaju svoju osnovnu djelatnost, a sve više ih se uređuje za turistički obilazak. Glasoviti su mlinovi i mlinice na Majerovu vrilu na rijeci Gackoj, na Skradinskom buku i Roškom slapu na rijeci Krki, u Rastokama kraj Slunja, na lokalitetu Pantan kraj Trogira, na rijeci Jadro u Solinu, na rijeci Ljutoj u Konavlima, u Žabniku kraj Svetoga Martina na Muri, u Žrnovnici na istoimenoj rijeci kraj Splita i dr.

vjetrenjača, vjetrena turbina tradicionalne konstrukcije smještena u građevini karakteristična oblika, kojom se kinetička energija vjetra pretvara u mehanički rad u obliku vrtnje rotora za pogon pumpa, mlinova ili električnih generatora. Vjetrenjače suvremene konstrukcije, koje se nazivaju vjetroturbinama (→ turbina) ili vjetroagregatima, danas se općenito koriste za proizvodnju električne energije te su sastavni dio → vjetroelektrana. Konstrukcijski se dijele na one s horizontalnom osovinom i one s vertikalnom. Gotovo da nemaju negativnih utjecaja na okoliš, kao glavna zamjerka navodi se problem stvaranja buke pri vrtnji lopatica i pogonskoga mehanizma generatora, koja se danas smanjuje sve naprednijim rješenjima zvučne izolacije.

Vjetreni mlinovi se najranije javljaju u pustinjskim dijelovima Bliskog istoka gdje nema stalnih vodotoka. Vjetrenjače su kao građevni tip detaljno opisane u Sistanu, graničnome području između Perzije i Afganistana (IX. st.), kada su zbog još nepoznatog sustava okomitog prijenosa vrtnje sadržavale horizontalno kolo neposredno povezano s osovinom (jarbolom). U Europu iskustvo građenja vjetrenjača donose križari pa se takvi isprva drveni objekti sa zaokretnim trupom na podnožju već u XII. st. spominju u Francuskoj (1180) i Engleskoj (1191). Najstariji prikaz vjetrenjače sačuvan je u tzv. vjetrenjačkom psaltiru iz Canterburyja u Engleskoj (oko 1270). Inovativna i značajna tehnička rješenja vjetrenjača postavio je svojim crtežima → Faust Vrančić (1551−1617) u djelu Machinae novae 1615. ili 1616. Danas su vjetrenjače rasprostranjene diljem Europe i dio su tradicijske baštine mnogih zemalja, gdje su sačuvane u različitim arhitektonskim inačicama, primjerice na skandinavskom prostoru, u Nizozemskoj, Danskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Španjolskoj, Malti te osobito u Grčkoj, gdje su postojeći vjetreni mlinovi oblikovno i tipološki najbliži poznatim primjerima s našega jadranskoga pojasa.

vjetrenjače u hrvatskoj

Najstariji spomen vjetrenjača u Hrvatskoj datira iz 1591., kada Franjo de Soppe na svome ladanjskom imanju, na otočiću Bapcu u Pašmanskom kanalu ugovara gradnju vjetrenoga mlina. Nije poznato je li izvedena, budući da na otočiću danas nema vidljivih ostataka takve građevine. Najstarije još postojeće kule vjetrenjača su one na otočiću Ošljaku u Zadarskom kanalu iz XVI. st., te u Bolu na otoku Braču s kraja XVIII. st. Sve ostale izgrađene su tijekom XIX. st. i napuštene početkom XX. st., kada se javljaju parni, motorni i električni mlinovi. Iako su vjetrenjače u sklopu hrvatske tradicijske arhitekture danas gotovo nestala skupina mlinova, tijekom povijesti bilo ih je iznimno mnogo, pa je prema podatcima Državnoga hidrometeorološkoga zavoda samo na srednjodalmatinskim otocima inventarizirano više od 400 takvih građevina. U ekonomskoj statistici mletačke Dalmacije iz 1796. priloženoj knjizi Riflessioni economico-politiche sopra la Dalmazia (1806) Ivana Luke Garanjina, navodi se čak 807 mlinova za žito, od čega je samo na otoku Braču tada bilo 125 uz nešto ručnih žrvnjeva, ponajviše vjetrenjača. Razmještene su bile duž cijele jadranske obale, s najsjevernijim poznatim primjerima u Medulinu te najjužnijima u Metkoviću i na otoku Lastovu. Bile su smještene uz morsku obalu na istaknutim vjetrovitim točkama (Stari Grad, Sutivan, Bol, Medulin), često i u samome mjestu na vrhu rive (Supetar, Postira) ili na brežuljcima iznad naselja (Malinska, Silba, Lastovo, Dračevica, Rogoznica, Mali Lošinj).

Svi poznati primjeri građeni su od kamena, vapnenim mortom, rustično, rjeđe s pritesanim blokovima ili klesanim detaljima (konzole, stubišta, dovratnici), zidova debljine 80–100 cm, neožbukanih pročelja (samo je lošinjski primjer iznimka). Kule vjetrenjača su valjkaste, natkrivene plitkim stožastim ili šatorastim kamenim krovom, promjera 4–6,5 m (iznimno u Malinskoj ta je mjera prelazila 8 m), visine 6-8 m, ovisno o tome jesu li jednokatne ili dvokatne. U unutarnjoj organizaciji prizemlje je služilo za mlinski pogon, a katne etaže, s po jednim većim prozorom, za stanovanje mlinara. Spiralna stubišta su konzolno ugrađena u obodne zidove. Vertikalno vjetreno kolo, redovito s osam trokutastih polja za platnena jedra koja su se mogla zatvarati i širiti, osovinom je bilo pričvršćeno pod krovnu kapu. Prijenos rotacije na središnji jarbol i žrvnjeve riješen je drvenim, poslije željeznim zupčanicima.

Vjetrenjača je u manjem broju bilo i u kontinentalnoj Hrvatskoj, u područjima bez vodotoka, primjerice na pustarama Belja u unutrašnjosti Baranje, gdje su se u doba nakon prestanka turske opasnosti proširile s mađarskih prostora.

Danas je opstalo svega 15 kamenih kula negdašnjih vjetrenjača te one koje nisu posve napuštene i ruševne služe sekundarnim funkcijama (ugostiteljstvo, trgovina, skladištenje, sakralna namjena), ali postoje i zamisli o obnovi ove specifične tradicijske baštine.

visokogradnja → zgradarstvo

Vage d. o. o. (također Vaga), poduzeće koje proizvodi, prodaje i servisira vage. Osnovano je 1947. u Zagrebu pod nazivom Tvornica vaga Zagreb. S vremenom mijenja naziv u Ivis (1951), TTM (1971), VAGE d. d. (1990), a današnji naziv nosi od 2008, kada je privatizirano (jel je privatizirano te godine?).
Tvornica je u početku proizvodila sve vrste vaga, okova za namještaj i štitnika za obuću. S vremenom je prestala proizvoditi okove za namještaj i štitnike za obuću te se specijalizirala za proizvodnju i servis mjernih uređaja i opreme za mjerenje, vanjsku i unutarnju trgovinu i marketing. Poduzeće danas proizvodi elektroničke mosne (kolske) vage svih namjena, vagarske komponente (indikatore, mjerne doze), mobilne vage (vage na kamionima, utovarivačima, viličarima, kranske vage), precizne i analitičke vage, platformske vage, vage na betonskim i asfaltnim bazama te daje programsku podršku za vage i servis. Vrši i usluge ovjeravanja i umjeravanja vaga i utega (u skladu s potrebnim normama).
Godine 2017. zapošljavalo je 41 radnika.

provjeri??????? TTM tvornica tekstilnih strojeva i umetnih uređaja ima OOUR-e Ljevaonica, Tekstilstroj, Vaga (1986)