Benčić, Zvonko (Senj, 23. IV. 1940 – Zagreb, 21. IX. 2021), elektrotehnički inženjer, stručnjak za energetsku elektroniku.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet računarstva i elektrotehnike, FER) u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1988. disertacijom Odabiranje i zaštita u sklopovima opterećenim intermitirajućom strujom. Pred kraj studija zaposlio se u Elektrotehničkom institutu »Rade Končar« u Zagrebu gdje je izgradio karijeru 1962–94. Pri Zavodu za energetsku elektroniku bio je voditelj Odjela za razvoj usmjerivačkih sklopova, a od 1970. upravitelj Zavoda. Pod njegovim vodstvom razvijeno je i izrađeno više od 800 prototipova uređaja energetske elektronike te je dobitnik godišnje nagrade poduzeća »Rade Končar« 1976. Istodobno je predavao na Višoj tehničkoj školi Rade Končar u Zagrebu (1973–80) te na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu (1975–90) i na matičnome fakultetu (od 1976). Na FESB-u je utemeljio kolegij Energetska elektronika te imao značajnu ulogu u formiranju i opremanju povezanog laboratorija. Od 1994. radio je na FER-u, kao redoviti profesor od 1997. Na Zavodu za elektrostrojarstvo i automatizaciju predavao je kolegije Energetska elektronika i Odabrana poglavlja iz energetske elektronike. Predavao je 2001–05. i na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Umirovljen je 2011.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila je energetska elektronika, posebice upravljačke tehnologije pomoću poluvodičkih elemenata te područje strujne opteretivosti učinskih poluvodičkih ventila i učinskih elektroničkih pretvarača. Smatra se utemeljiteljem energetske elektronike u Hrvatskoj. Autor je udžbenika Energetska elektronika, 1. – Poluvodički ventili (sa Z. Plenkovićem, 1978) te više sveučilišnih skripti. Bavio se povijesću i filozofijom tehnike. Bio je suradnik u Tehničkom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, autor više eseja iz područja tehnike i hrvatskoga jezika te urednik knjiga iz područja znanosti, tehnike i povijesti tehnike. Za uredničko djelovanje dobitnik je deset nagrada »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a. Dobitnik je priznanja za rad u organizaciji Narodne tehnike Hrvatske (danas Hrvatske zajednica tehničke kulture) 1986. Bio je član HATZ-a te tajnik Odjela elektrotehnike i elektronike 2005–09.

Ban, Drago (Vrpolje kraj Šibenika, 20.11.1939.), elektrotehnički inženjer, stručnjak za

Na Elektrotehničkom fakultet u Zagrebu diplomirao je 1965. te doktorirao 1987. disertacijom

Zaposlio se 1968. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1991. bio izvanredni profesor. Predavao je kolegije Električki strojevi, Energetska elektrotehnika, Elektromotorni pogon, Prelazne pojave, Elektromotorni pogon i Asinkroni strojevi. Bio je 1990–94. predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo (danas Zavod za elektrostrojarstvo i automatizaciju). Boravio je na specijalizacijama i znanstvenim usavršavanjima u Rusiji, Francuskoj, SAD-u i Njemačkoj.

Radio je više od 20 godina u elektroindustriji “Končar” poslove razvitka, projektiranja i gradnje električkih strojeva.

Glavni je istraživač znanstvenog projekta MIZIT-a. Vodio je
veliki broj projekata za potrebe industrije i elektroprivrede.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su razvitak električkih strojeva i elektromotornih pogona te dijagnostičke metode. Autor je udžbenika Transformatori: zbirka primjera i zadataka s rješenjima (2025). Član je HATZ-a od 1994. Dobitnik je Srebrne plakete »Josip Lončar« 1975., najvišeg priznanja Elektrotehničkog fakulteta.

Baranović, Mirta

Bago, Darinko (Nova Gradiška, 31. I. 1954), elektrotehnički inženjer, stručnjak za

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1976.

U poduzeću »Rade Končar« zaposlio se 1976.

1987–91. bio je pomoćnik glavnog direktora, direktora Inženjeringa za pomorstvo i transport te direktora Inženjeringa za objekte i postrojenja.

1991–92. direktor poduzeća Končar – Inženjering za energetiku i transport d. d.

1992–99. Ministarstvo vanjskih poslova RH, kao otpravnik poslova Veleposlanstva RH u Švicarskoj te Veleposlanik u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini.

1995–99. član Nadzornog odbora Končar d. d.

1999–2021. predsjednik Uprave Grupe Končar d. d.  (radio u djelatnosti proizvodnje elektromotora, generatora i transformatora)

2004–22. osnivač i predsjednik udruge Hrvatski izvoznici

Pušić, Tanja (Mostar, 15. III. 1962), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za njegu i oplemenjivanje tekstila.

Diplomirala je 1986. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1997. disertacijom Utjecaj mercerizacije pamuka na promjenu elektrokinetičkog potencijala i adsorpciju tenzida (mentorica → A. M. Grancarić, komentor → I. Soljačić). Na istome fakultetu zaposlena je od 1986., od 2009. u zvanju redovite profesorice. Znanstveno se usavršavala u Institutu za fizikalnu kemiju Sveučilišta u Grazu (1995., mentor Volker Ribitsch) i na Prirodoslovno-tehničkome fakultetu Sveučilišta u Ljubljani (2010). Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu obnašala je funkciju voditeljice (2011−18) i zamjenice voditelja (2018−23) Znanstveno-istraživačkoga centra za tekstil, predstojnice Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju (2011−12), voditeljice Ureda za izdavačku djelatnost (od 2017), te bila prodekanica za znanstveno-istraživački rad (2012−16). Na Sveučilištu u Zagrebu bila je zamjenica dekana na Senatu (2012−16) i zamjenica predsjednika Vijeća tehničkoga područja (2018−19).

Njena znanstvenoistraživačka i nastavna djelatnost vezana je uz njegu tekstila, deterdžente (sastav, analitika i učinak), tenzide (adsorpcija i desorpcija), procese oplemenjivanja odjeće te elektrokinetičke fenomene, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje. Njezi tekstila, procesima čišćenja i oplemenjivanja tekstila i drugim srodnim temama posvećeni su objavljeni izvorni znanstveni radovi, knjige (Njega tekstila, 2005; Kemijsko čišćenje tekstila i kože, 2013., obje s I. Soljačićem), izlaganja na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, stručni i pregledni radovi, recenzije i prikazi. Voditeljica je i suvoditeljica brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata. Od 2015. članica je HATZ-a, gdje od 2022. obnaša dužnost tajnice Odjela tekstilne tehnologije. Za svoja postignuća i više inovacija kojih je suautorica, nagrađena je brojnim nagradama i priznanjima, među ostalima Nagradom »Rikard Podhorsky« (2022), državnom Godišnjom nagradom za znanost iz područja tehničkih znanosti (2023) i Nagradom »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2024).

Journal of Computing and Information Technology (CIT), međunarodni znanstveni časopis iz područja računarstva i informacijskih tehnologija. Pokrenut je 1993. uz potporu Sveučilšnog računskog centra, a od 2016. izdavač je → Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Objavljuje recenzirane radove iz područja računalne znanosti, računalnog inženjerstva, softverskoga inženjerstva, informacijskih sustava i informacijskih tehnologija. Od početka je bio usmjeren na međunarodnu znanstvenu suradnju te je objavljivao radove autora iz Hrvatske i inozemstva na engleskom jeziku, pridonoseći razvoju domaće računalne znanosti i njezinu povezivanju sa svjetskim istraživačkim trendovima.
CIT izlazi četiri puta godišnje u modelu otvorenoga pristupa (Open Access), a od 2002. dostupan je i u digitalnom obliku. Objavljuje izvorne znanstvene radove, pregledne članke i studije slučaja koje obrađuju teorijske i praktične aspekte računarstva i informacijskih tehnologija. Uz redovite brojeve, redovito je objavljivao i posebne brojeve posvećene novim temama iz područja računarstva i informacijskih tehnologija uključujući tradicionalnu seriju sa odabranim radovima srodne konferencije Information Technology Interfaces – ITI, prekinute 2014. godine. Časopis je uključen u više međunarodnih bibliografskih i citatnih baza podataka, među kojima su Scopus, DBLP, INSPEC i DOAJ, čime je stekao međunarodnu vidljivost i znanstvenu prepoznatljivost.

Journal of Communications Software and Systems (JCOMSS), je međunarodni znanstveni časopis iz područja komunikacijskih tehnologija, komunikacijskoga programskog inženjerstva i informacijskih sustava koji izlazi od 2005. godine. Objavljuje ga → Udruga za komunikacijske i informacijske tehnologije u suradnji sa → Fakultetom elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Izlazi kvartalno na engleskom jeziku i primjenjuje sustav međunarodne recenzije znanstvenih radova. Tematski JCOMSS prati suvremeni razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija, uključujući 5G i B5G tehnologije, umjetnu inteligenciju i strojno učenje, Internet stvari (IoT), mrežne sustave, sigurnost informacijskih sustava, multimedijske tehnologije i obradu podataka.
Časopis objavljuje međunarodno recenzirane znanstvene radove autora iz različitih zemalja koji obrađuju teorijske i praktične aspekte komunikacijskih sustava i komunikacijskoga softvera, posebice nove tehnologije, metode i algoritme, analizu performansi sustava, multimedijske tehnologije, bežične i žične komunikacije te suvremena područja informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Posebna pozornost posvećuje se istraživanjima koja povezuju komunikacijsko programsko inženjerstvo s upravljanjem sustavima, kvalitetom usluga i pouzdanošću informacijskih sustava.
Važna značajka časopisa jest otvoreni pristup (Open Access), kojim su svi objavljeni radovi slobodno dostupni znanstvenoj i stručnoj javnosti. Časopis je uključen u više međunarodnih bibliografskih i citatnih baza podataka, među kojima su Scopus i DOAJ, čime je stekao međunarodnu vidljivost i znanstvenu prepoznatljivost. Časopis od početka izlaženja uređuje Dinko Begušić u suuredništvu sa Algirdas Pakstasom (2005–16) i Mladenom Kosom (2005–20).

Pintarić, Antun (Osijek, 14. VII. 1954 – Osijek, 23. IX. 2015), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1978., magistrirao 1986. te doktorirao 2002. disertacijom Prilog razvoju metoda vrednovanja recikličnosti materijala i proizvoda (mentor → T. Filetin). Kao inženjer pripravnik radio je na poslovima razvoja u Odjelu kontrole kvalitete u tvornici Rade Končar – Transformatori u Zagrebu (1979). Na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku bio je zaposlen od 1979., od 2013. kao redoviti profesor. Na Pedagoškom fakultetu u Osijeku na studiju Fizika – politehnika držao je u akademskim godinama 1994/95., 1997/98. i 1998/99. kolegij Strojarska tehnologija. Studijski je boravio na Sveučilištu Saarland u Saarbrückenu (1995).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa materijali, tribologija, primjena materijala i tehnologije, gospodarenje otpadom i recikliranje tehničkih proizvoda. Predavao je kolegije Elektrotehnička tehnologija, Materijali u elektrotehnici, Recikliranje proizvoda, Recikliranje elektrotehničkih proizvoda, Materijali i tehnološki postupci, Suvremeni elektrotehnički materijali te niz drugih kolegija iz područja materijala. Suautor je Potrošačkoga priručnika za smanjenje krutog otpada (s T. Živićem, 1992) i udžbenika Recikliranje električnih i elektroničkih proizvoda (s M. Kljajinom i M. Opalićem, 2006). Više je puta bio sudski vještak iz područja struke. Obnašao je dužnost pomoćnika direktora za razvoj u poduzeću Obnova d. d. u Osijeku (1993–94). Od 2004. do 2008. bio je član Odbora za normizaciju HZN/TO 86 – Uređaji za hlađenje, klimatizaciju i dizalice topline. Bio je dekan Veleučilišta Lavoslav Ružička u Vukovaru od njegova osnutka 2005. do 2012.

Atalić, Josip (Otočac, 8. IX. 1976), građevinski inženjer, stručnjak za potresno inženjerstvo.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2001. te doktorirao 2011. disertacijom Utjecaj kontaktnih naprezanja na nosivost tradicijskih kamenih stupova (mentor D. Lazarević). Nakon stečene diplome zaposlio se na matičnome fakultetu, gdje je od 2019. izvanredni te od 2025. redoviti profesor. Predaje kolegije Plošni nosači, Građevna statika 1, Numeričko modeliranje konstrukcija, Proračun postojećih konstrukcija u seizmički aktivnim područjima te Potresno inženjerstvo. Od 2021. voditelj je podružnice Hrvatskoga centra za potresno inženjerstvo pri Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga interesa potresno inženjerstvo s naglaskom na procjene rizika od potresa i analizu seizmičkih ojačanja, te numeričko modeliranje i povijesne građevine. Autor je nacionalnoga dokumenta Procjena rizika od katastrofa u Republici Hrvatskoj – rizik od potresa (2014. i 2018), bio je voditelj stručne skupine za potporu Vladi RH i Svjetskoj banci pri izradbi Brzih procjena šteta i potreba nakon potresa 2020 (temelj prijave za Fond solidarnosti EU-a), voditelj nacionalnoga Projekta istraživanja u području potresnoga inženjerstva (2021–25) te glavni projektant konstrukcijske obnove zagrebačke katedrale (2021–26). Suautor je priručnika Urgentni program potresne obnove (2020) i monografije Potresno inženjerstvo: Obnova zidanih zgrada (2021). Suosnivač je i od 2021. predsjednik udruge Hrvatski centar za potresno inženjerstvo – interventna služba. Za doprinos u poduzetim intervencijama i koordinaciji te za angažman na poslovima utvrđivanja šteta u vezi s potresom u gradu Zagrebu dobitnik je više nagrada i priznanja.

Kečkemet, Duško (Supetar, 4. VI. 1923 – Split, 12. V. 2020), povjesničar umjetnosti i kulture; među ostalim istaknuo se radovima koji svjedoče o njegovu dubokom promišljanju grada, arhitekture i njihovih stanovnika.

Diplomirao je 1949. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1970. doktorirao tezom o Ivanu Rendiću. Od 1945. radio je u Gipsoteci grada Zagreba, od 1951. u Muzeju grada Splita kao kustos, ravnatelj (1960–77) i muzejski savjetnik, od 1979. kao ravnatelj Galerije Meštrović u Splitu i od 1984. kao redoviti profesor splitskoga odjela zadarskoga Filozofskoga fakulteta, na kojem je predavao od 1979; umirovljen je 1993. Istraživao je umjetničku i kulturnu baštinu u Dalmaciji, poglavito u Splitu, muzeološku i urbanističku problematiku, pomorsku ikonografiju, povijest fotografije i filma te je autor mnogobrojnih knjiga, monografskih prikaza, vodiča, znanstvenih i stručnih članaka, kataloga izložbi.







Među knjigama u većoj ili manjoj mjeri prožetima arhitektonskom i urbanističkom tematikom od povijesnih razdoblja do suvremenosti ističu se Stara splitska bolnica: 1794–1964 (1964), Kaštel-Sućurac (1978), Grad za čovjeka. O dehumanizaciji suvremenog urbanizma (1981), Vranjic kroz vjekove (s I. Javorčićem, 1984), Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu (1988), Vicko Andrić, arhitekt i konzervator (1993), Splitska fontana (1994), Splitsko groblje Sustipan (1994), Split sa starih razglednica (s A. Jelavićem, 1995), Brač (1998), Bračke bunje (2000), Borba za grad (2002), Prošlost Splita (2002), Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam (2003), Kulturna i umjetnička baština u Dalmaciji I–II (2004), Maršal Marmont i Split (2006), Ante Bajamonti i Split (2007), Stari Split. Od kantuna do kantuna (2009), Suton Splita. Gubitak tradicionalnog gradskog obilježja (2009), Utvrde Splita (2020). Dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2010).

Buškariol, Frane (Vis, 29. XII. 1918 – Split, 15. XI. 2010), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama zgrada raznovrsne namjene u Splitu i diljem Dalmacije.

Završio je arhitektonsko-građevinski odsjek Tehničke srednje škole u Splitu. Isprva je radio kao arhitektonski tehničar, a potom i kao samostalni projektant u splitskim projektnim poduzećima Projektant (1946–53) i Arhitekt (1953–54), bio šef projektnog biroa pri građevinskom poduzeću Tehnogradnja (1954–69), radio u projektnom birou građevinskog poduzeća Lavčević (do umirovljenja 1979). U Splitu je izveo poslovne zgrade Tehnogradnje u Držićevoj (1949–50., 1960) te Projektanta i Konstruktora u Svačićevoj ulici (s H. Katunarićem, 1950–51), pogonsku zgradu Jugoplastike uz Ulicu Domovinskoga rata (1954–58), tvornicu Bobis u Ulici slobode 41 (s D. Dušom, 1960–61; danas Art hotel), hotel za samce Tehnogradnje na Plokitama (1961–62), osnovnu školu Brda (1964–65), dva hotelska paviljona u turističkom naselju Duilovo (1968), stambene zgrade u Mitničkoj (1957), u Zrinjsko-Frankopanskoj 30–34, Hrvatske mornarice 1–11 i na Putu Skalica 1–11 (1957–59), u Ulici Čajkovskoga 1–3 (1957–58), u Istarskoj (1957–58), Radničkoj i Križanićevoj (1963–64), stambeno naselje uz raskrižje Dubrovačke i Vukovarske (1964–65) te dvije stambene zgrade na području Gripe-Lokve (1966–67). Među realizacijama izvan Splita ističu se pomoćne zgrade Tvornice lakih metala u Šibeniku (1952) i tvornice Jugovinil u Kaštel-Sućurcu (1953), Dom za samce u Imotskom (1953), Dom kulture u Majdanu u Solinu (1954), osnovna škola u Dugom Ratu, stambene zgrade u Visu, Kaštel-Kambelovcu i Kaštel-Sućurcu, dom za starije u Visu, restoran s kinodvoranom u Kaštel-Starom, partizansko spomen-groblje u Livnu (1970); posebice se ističu hotelski kompleks u Ruskamenu kraj Omiša (s D. Kovačićem, 1966) te hoteli Lav u Miljevcu kraj Splita (1969–71) i Medena kraj Trogira (s I. Kurtovićem, 1970–71).

Muljačić, Slavko (Split, 21. I. 1926 – Split, 1. II. 2005), arhitekt, zapažen po opusu realizacija zgrada raznovrsne namjene u Dalmaciji.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1953. do umirovljenja 1986. djelovao je u splitskom poduzeću Projektant. Njegova se projektna rješenja odlikuju funkcionalnošću i skladnim uklapanjem u okoliš. Važniji su mu izvedeni projekti u Splitu: stambene zgrade na raskrižju Omiške i Palmotićeve ulice (1957–58), u Vukovarskoj (1957–58), Viškoj (1958–59) i Tršćanskoj (1963), Viša škola za zdravstvene tehničare u Vukovarskoj (1960–61), skladišni kompleks na Stinicama (1959–69), osnovna škola Visoka (1969), Institut za pomorsku medicinu u sastavu bolnice na Križinama (1979–81., s L. Vrdoljak), sanacija i adaptacija zgrada Splitskih toplica (1986–91). Osim toga izveo je osnovnu školu u Imotskome (1970), hotel Feral u Brni na Korčuli (1971., novi paviljon 1976), stambeno-poslovnu zgradu u Metkoviću (1972), srednjoškolski centar u Sinju (1976), sportsku dvoranu i bazen u Zadru (1974–76), hotel Alkar u Sinju (1979). Bavio se istraživanjem povijest izgradnje Splita u XIX. i XX. st. te je autor više monografskih prikaza.

Gamulin, Kuzma (Jelsa, 2. X. 1899 – Split, 26. I. 1979), arhitekt, zapažen po nekoliko realizacija stambenih i poslovnih zgrada na splitskom području.

Studirao je arhitekturu u Pragu i Münchenu, a diplomirao 1926. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Vodio je vlastiti projektni ured (1926–42), a nakon II. svj. rata bio je profesor u splitskoj Školi likovnih umjetnosti. Najpoznatiji je kao autor monumentalne stambeno-poslovne palače Osiguravajuće zadruge Croatia na raskrižju Sinjske ulice i Klaićeve poljane u Splitu (1930; sa Z. Lukšićem). Među njegovim ostalim realizacijama ističu se pregradnja i dogradnja crkve sv. Dominika i samostana u Hrvojevoj uz istočno pročelje Dioklecijanove palače (1932–34) i nova zgrada sakristije uz katedralu (1937–40), stambeno-poslovna zgrada na uglu Zrinjsko-Frankopanske, Gundulićeve i Kavanjinove (1931–32), stambene zgrade u Matoševoj, Tolstojevoj i Vukovarskoj te Vatrogasni dom na Lovretu (1928–30).

Grospić, Vladimir (Gospić, 15. XII. 1922 – Split, 19. VI. 2015), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama zgrada za odgoj i obrazovanje u Splitu.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Arhitektonsko-građevnom birou Projektant u Splitu od 1954. do umirovljenja 1985. Projektirao je niz školskih zgrada izvedenih u Splitu: osnovne škole Lučac u Omiškoj ulici 27 (1961–63., 1971) i Skalice na Putu Skalica 18 (1969–70), Kman-Kocunar u Benkovačkoj ulici 10 (1975–76), Ravne Njive u Sarajevskoj 30 (1978–79), Mejaši na Mejašima b. b. (1981–82), Visoka na Vrhu Visoke 32 (1986–87) te Pujanke u Tijardovićevoj 30 (1988–89). Osim toga, u Splitu je izveo i Omladinsko prihvatilište na Brdima u Hercegovačkoj ulici 65 (1968–69), dječji vrtić Mandalina na Putu sv. Mande 11 (1974–75), Dječji dom Maestral u Šižgorićevoj 4 (1969–71), Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Bušićevoj 30 (1971–73) sa smještajnim objektom Firule na Putu iza nove bolnice (1975), Studentski dom Bruno Bušić u Spinutskoj 37 (1975–76) te niz stambenih zgrada. Među realizacijama izvan Splita ističu se hotel Aurora u Podgori (s M. Marendićem, 1969) te stambene zgrade u Dugom ratu, Mostaru, Trilju, Kninu, Omišu, Imotskome, Metkoviću i dr.

Grgurević, Frane (Rogoznica, 13. I. 1936 – Split, 19. VI. 2015), arhitekt, zapažen po izvedbama stambenih i javnih zgrada u Splitu.

Diplomirao je arhitekturu 1960. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu. Nakon stečene diplome radio je u Splitu u Vojno-građevinskoj direkciji (1961–68), Unionturistu Dalmaciji (1968–70), Konstruktoru (1970–72) i Tehnogradnji (1972–91). Od 1991. bio je samostalni projektant, a od 1993. radio u vlastitom projektnom uredu F-G arhitektonski studio. Po njegovim su projektima izvedeni Dom omladine (djelomična realizacija 1975., 1979) i RTV centar (1978) na raskrižju Mažuranićeva šetališta i Ulice slobode te stambeno-poslovna zgrada u Ulici slobode 24 (1983), stambena zgrada u Kukuljevićevoj 1–15 (1986), unutarnje uređenje Splitske banke u Savskoj (1987), upravna zgrada Službe društvenog knjigovodstva (danas FINA, 1989., 1994) u Splitu, pogon za proizvodnju plastičnih masa u Segetu Donjem (1971), zgrada pošte i ljekarne u Rogoznici (1985), stambene zgrade u Podgorici (1983–85) i stambeno-poslovna zgrada u naselju Selčina u Sesvetama (1985). Također je autor niza neizvedenih projekata (u Splitu, Rogoznici, Imotskome i Alžiru) i natječajnih radova. Izlagao je na Zagrebačkome salonu (1979., 1994) i dr.

Edupoint, je elektronički časopis za promoviranje informacijskih tehnologija u edukaciji, a izdavač je bila Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNet. Prvi broj izašao je 2001. i u elektroničkoj inačici izlazio je svaki mjesec do kraja 2008. Namjera izdavača je bila da se jednom godišnje objavi tiskano izdanje sa izborom sadržaja iz online brojeva (2003, 2004). Časopis je bio pokrenut sa ciljem da se informacijske i komunikacijske tehnologije primjene u obrazovanju, neovisno o struci i području rada. Tekstovi vezani uz nabavu opreme, planiranje projekata, motivaciju učenika i studenata, recenzije novih knjiga i softverska rješenja, namijenjeni široj akademskoj zajednici pisani su na hrvatskom jeziku dok su radovi stranih autora i sažetci pisani na engleskom jeziku. Glavni urednici bili su Jasna Tingle od 2001 (urednica tiskanog izdanja 2003), Dragana Kupres od 2003 (urednica tiskanog izdanja 2004), Zlatko Jelačić (siječanj 2005), Daliborka Pašić od 2004 i Robert Majetić od 2006.

LIT.: N. Frančula: Časopis Edupoint. Geodetski list, 58(2004) 1, str. 92–93.

Info Trend, prvi poslovni časopis za informatiku u Hrvatskoj, pokrenut je 1992, a izdavač je bilo poduzeće TREND, stručne publikacije, grafičke i propagandne svrhe. Profilirao se kao jedan od vodećih domaćih IT časopisa za menadžere i voditelje informatičkih sustava, ali i širu poslovnu publiku, prateći globalne tehnološke trendove i njihovu primjenu na lokalnom tržištu te povezujući tehnološke teme s ekonomijom i upravljanjem. Kroz godine je časopis evoluirao od tiskane publikacije prema digitalnom formatu, prateći promjene u medijskoj industriji i navikama čitatelja. Objavljivao je tekstove iz područja informacijske tehnologije, računarstva, telekomunikacija, digitalne transformacije i poslovne primjene IT-a, softvera, hardvera i mrežne tehnologije, IT tržišta, menadžmenta i inovacija. Donosio intervjue s vodećim stručnjacima, analize tržišta te prikaze novih tehnologija i proizvoda, 2014. proširio naslov na Open info Trend do 2017. kada je prestao izlaziti. Glavni urednici časopisa bili su Branko Kosec (1992–94, 2001–17), Veronika Makovac (1994–2000) i Goran Novačić od 2004.

Lazarević, Damir ()

Damir Lazarević redoviti je profesor na Sveučilištu u Zagrebu, Građevinskom fakultetu (GFZg) na Zavodu za tehničku mehaniku. Diplomirao je 1993. godine, a doktorirao 2000. na GFZg-u. Na diplomskom studiju nositelj je četiriju kolegija, na specijalističkom studiju dvaju kolegija, a na doktorskom studiju četiriju kolegija. Do sada je bio mentor na više od 120 diplomskih radova i 5 doktorskih disertacija. Od 2010. do 2014. bio je pročelnik Katedre za statiku, dinamiku i stabilnost konstrukcija, a od 2014. do 2016. predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku na GFZg-u. Njegov znanstveni rad obuhvaća široko područje tehničke mehanike i numeričkih metoda u analizi građevinskih konstrukcija, s posebnim naglaskom na potresno inženjerstvo i procjenu otpornosti povijesnih građevina, te mostova i industrijskih građevina. Autor je više od 70 znanstvenih radova objavljenih u časopisima i zbornicima nacionalnih i međunarodnih konferencija, te knjige „O načelima i postupcima proračuna građevinskih konstrukcija“, i poglavlja u sveučilišnoj monografiji „Potresno inženjerstvo – Obnova zidanih zgrada“. Sudjelovao je u nekoliko znanstvenih projekata, te je bio voditelj projekta Nestandardni modeli građevinskih konstrukcija, financiranog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, i projekta Novi, učinkoviti iteracijski postupak proračuna konstrukcija, financiranog od Hrvatske zaklade za znanost. U suradnji s hrvatskom industrijom sudjelovao je u gotovo 100 projekata projektiranja i sanacije konstrukcija, uključujući objekte cementne industrije, građevine kritične infrastrukture, mostove velikih raspona i povijesne građevine, gdje je njegova znanstvena ekspertiza imala ključnu ulogu. Nakon potresa u Hrvatskoj 2020. godine, aktivno je sudjelovao u brzim pregledima oštećenja i procjeni uporabljivosti kritične infrastrukture, kao i u drugim aktivnostima vezanim uz smanjenje posljedica potresa. Od 2021. angažiran je na projektu obnove Zagrebačke katedrale te je autor koncepta obnove konstrukcije.

https://www.grad.unizg.hr/damir.lazarevic

Inženjerski pothvat: Profesor s Građevine slikovito pisao koliko je obnovljena katedrala sada sigurna od potresa

Bulić, Frane (Vranjic kraj Splita, 4. X. 1846 – Zagreb, 29. VII. 1934), arheolog, povjesničar i konzervator; dao je znatan prinos istraživanju, očuvanju i proučavanju antičke, ranokršćanske i srednjovjekovne arhitektonske baštine u Dalmaciji.

Studirao je teologiju u Zadru 1865–69., kada je bio zaređen za svećenika. U Beču je pohađao studij klasične filologije i arheologije (1869–73), te usavršavao epigrafiku (1877–78). Nakon povratka iz Beča postao je školskim nadzornikom u Zadru, gdje je obavljao i dužnost konzervatora Središnjega povjereništva za historijske spomenike zadarskog i benkovačkog okružja (1880–83). Od 1883. bio je ravnatelj klasične gimnazije i Arheološkoga muzeja u Splitu te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za splitsko okružje, a 1912–25. za cijelu Dalmaciju. Djelovao je i politički; bio je zastupnik u Dalmatinskome saboru u Zadru i Carevinskome vijeću u Beču. Zbog hrvatskoga djelovanja Austrijske su ga vlasti umirovile 1896., no zadržao je mjesto konzervatora i ravnatelja muzeja.

Istraživao je antičke i ranokršćanske spomenike Salone te starohrvatske spomenike u srednjoj Dalmaciji. Važna je njegova uloga u istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače. U Rižinicama kraj Klisa otkrio je kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, te ostatke benediktinskoga samostana i crkve. U Bijaćima kraj Trogira iskopao je temelje Trpimirove crkve sv. Marte, a na Otoku u Solinu ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana koje su bile mauzoleji hrvatskih vladara, te otkrio sarkofag hrvatske kraljice Jelene. Godine 1894. utemeljio je u Splitu društvo Bihać te iste godine u Splitu i Solinu organizirao I. međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju. Autor je više djela, u području arhitekture među ostalima: Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije (1888), Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu (1925), Palača cara Dioklecijana u Splitu (1927., s Lj. Karamanom), Po ruševinama stare Salone (1986), i dr. Bio je član mnogih akademija, znanstvenih ustanova i arheoloških društava.

Žnidarec, Branimir (Zagreb, 13. XI. 1937), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama stambene, turističke i javne namjene.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Karijeru je započeo kao honorarni asistent Vladimira Turine na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a veći je dio svojega radnoga vijeka proveo u projektnom uredu Interinženjering u Zagrebu. Projektirao je uglavnom stambene, hotelske i zgrade javne namjene. Među mnogobrojnim realiziranim projektima ističu se Zavod za kontrolu i ispitivanje lijekova na Ksaverskoj cesti 4 (1966), stambene zgrade u naseljima Dugave (1976) i Sloboština (1984) te stambeno-poslovni sklop R. Kroflin u Hercegovačkoj ulici (1981) u Zagrebu, hoteli Parentium u Poreču (1967), Adriatic II u Opatiji (1971) i Maestral u Novigradu (1986), stambeno-poslovna zgrada Cimare u Poreču (1986) te stambene zgrade u turističko-stambenom naselju Gajac na Pagu (1987–96). Dobitnik je godišnje nagrade »Viktor Kovačić« (1971).

Vecchietti, Emil (Emilio) (Split, 5. VIII. 1830 – Split, 10. VI. 1901), graditelj i slikar, zapaženi autor historicističkih sakralnih i javnih građevina u Dalmaciji.

Diplomirao je matematiku i filozofiju (1853) te arhitekturu na Umjetničkoj akademiji u Padovi, gdje je učio slikarstvo kod Vincenza Gazotta. Isprva je radio kao građevinski inženjer u Zadru i Veneciji, potom vodio privatnu slikarsku školu u Splitu; među njegovim učenicima bili su Emanuel Vidović, Toma Rosandić i Ivan Meštrović. U duhu historicizma izveo je crkve (u Splitu 1868., Solinu 1878., Kaštel Kambelovcu potkraj XIX. st., pravoslavne u Skradinu 1876. i Dubrovniku 1877., i dr.), zvonike u Dobroti i Jelsi, Općinsku palaču i Bundićevo kazalište u Dubrovniku (1864), samostan isusovaca i klarisa (1884) u Splitu te Općinsko kazalište u Splitu (1893., danas Hrvatsko narodno kazalište).

Svarčić, Ante (Split, 25. XI. 1938), arhitekt, zapažen po zgradama stambene i poslovne namjene te uređenju interijera.

Diplomirao je 1963. na Urbanističko-arhitektonskome fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka studija i povratka u Split radio je u Urbanističkom zavodu Kotara Split 1963–68., projektnom uredu Građevinskog poduzeća Tehnogradnja i Projektnoj grupi Split 3 1968–95. te naposljetku u vlastitu projektnom uredu MASS. Među mnogobrojnim se realizacijama stambenih, poslovnih i turističkih zgrada osobito ističu urbanističko-arhitektonski sklop u Boškovićevoj ulici u naselju Split 3 (1972–82), plažni objekt u hotelskom sklopu Duilovo (1976), robna kuća Prima 3 (1980), obiteljske kuće Zorić (1980), stambeno-poslovna zgrada u Mitničkoj ulici (1987) u Splitu te autobusni kolodvor u Trogiru (1967), poslovni centar u Komiži (1969), stambene zgrade u Gornjoj Podstrani (1982), obiteljska kuća Svarčić u Milni na Braču (1990), kulturni centar Don Frano Bulić u Vranjicu (1992), zgrada MUP-a u Šibeniku (1994), i dr. Bavio se i unutarnjim uređenjem prostora te je autor mnogih izvedbi u Splitu i diljem Dalmacije.







Rožić, Slaven (Split, 7. VI. 1943 – Split, 19. II. 2015), arhitekt, osobito zapažen po sportskoj, poslovnoj, stambenoj i sakralnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Sarajevu. U Splitu je od iste godine bio zaposlen u Arhitektonskom odjelu Urbanističkog zavoda Dalmacije, gdje je proveo veći dio svojega radnoga vijeka (do 1994). Među mnogobrojnim se realizacijama osobito ističu polivalentna sportska dvorana na Gripama izgrađena uoči Mediteranskih sportskih igara 1979 (sa Živoradom Jankovićem) te trgovački centar Koteks kao drugi dio toga sklopa značajnoga za splitsku arhitekturu kasnih 1970-ih (1981), 36 obiteljskih kuća na Križinama (1984), franjevački samostan Gospe od Zdravlja na Trgu Gaje Bulata s dogradnjom crkve (1987), crkva sv. Liberana na Mejašima (1994–2004), samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulinskog u Bribirskoj ulici (1996–2014) u Splitu, te crkva Gospe u Siti u Strožancu u Podstrani (1997–2007). Bio je predsjednik Društva arhitekata Splita (1990–92).

Posavec, Dražen (Sisak, 17. VIII. 1943), arhitekt, istaknuo se realizacijama poslovne i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao vodeći projektant u Projektnom birou AGI-46 i kao honorarni asistent na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je suradnik Slavku Jelineku i Berislavu Vinkoviću pri projektiranju poslovnoga nebodera Zagrepčanka na Savskoj cesti 41 (1976). Projektirao je pogonsko-poslovnu zgradu Elektra u Karlovcu (1978), pogonsko-poslovnu zgradu telekomunikacija u Šibeniku (1983), poslovno-stambenu zgradu u Mačekovoj ulici u Karlovcu (1988), stambene zgrade u Mokošici u Dubrovniku (1988), stambene zgrade na Ferenščici, poslovnu zgradu Grawe Hrvatska u Vukovarskoj ulici (2005–06), zgradu Narodnih novina u Savskome gaju u Zagrebu, i dr. U suradnji s Helenom Knifić i Marijom Volovićem projektirao je 1986. stambenu zgradu u Ozaljskoj 7 u Zagrebu. Dobitnik je republičke nagrade lista Borba (1983).

Mitevski, Milan (Vukovar, 15. XII. 1952), arhitekt, zapažen po realizacijama sportske i javne arhitekture u Osijeku.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bavi se arhitektonskim i urbanističkim planiranjem i uređenjem interijera. Među ostvarenim realizacijama ističu se obiteljska kuća u Aljmašu (1978), zapadna tribina stadiona Gradski vrt (1979., s J. Tešijom i V. Oberom), studentski kulturni centar Centar mladih (1980), višenamjensko strelište Pampas (1985., sa S. Lovrinčevićem i M. Orlandinijem) u Osijeku, hotel u Bizovačkim toplicama, i dr. Izradio je provedbeni plan rekreacijskoga centra Gradski vrt (1978., s V. Dusparićem i M. Musovićem) i projekt uređenja prostora Krunske utvrde uz Dravu (1984) u Osijeku. Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« 1980. i »Viktor Kovačić« 1985.

Marasović, Katja (Split, 13. XI. 1961 − Split, 25. II. 2026), arhitektica i konzervatorica, istaknula se u području istraživanja i zaštite graditeljskog nasljeđa Dalmacije.

Diplomirala je 1985. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 2002. disertacijom Kaštelanski kašteli (mentor → V. Bedenko). Godine 1987−90. radila je u Zavodu za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, a od 1991. u Mediteranskom centru za graditeljsko nasljeđe u Splitu, kojemu je od 2001. bila voditeljica. Od 2004. bila je zaposlena na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, na Katedri za graditeljsko nasljeđe koje je bila pročelnica od 2007. Bila je nositeljica kolegija iz područja zaštite i obnove graditeljskog nasljeđa. Predavala je i na doktorskome studiju arhitekture i urbanizma na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Njezin znanstveni i stručni rad bio je usmjeren na istraživanje i obnovu Dioklecijanove palače, jezgre Splita te dalmatinske fortifikacijske arhitekture, što je sintetizirano u knjizi Kaštelanski kašteli (2025). Objavila je sedam uredničkih knjiga, više poglavlja u knjigama i niz znanstvenih i stručnih radova u periodici Prostor, Kaštelanski zbornik, Kaštela i dr. Bavila se stručnim projektima rekonstrukcije povijesnih građevina i sklopova, izradbom konzervatorskih elaborata i studija povijesnoga razvoja te terenskim istraživanjima. Među ostalima ističu se projekti rekonstrukcije kaštela Vitturi u Kaštel Lukšiću (2001), vijećnice i kaštela Slavić u Grohotama na Šolti (2011), romaničke kuće u Bajamontijevoj ulici u Splitu (2012) i dr. Godine 2020−25. obnašala je dužnost potpredsjednice hrvatskoga odbora ICOMOS-a, a od 2020. bila je članica HATZ-a. Dobitnica je nagrade za životno djelo »Viktor Kovačić« (2025).

Lukšić, Zlatibor (Supetar, 19. I. 1898 – Split, 19. II. 1969), arhitekt, zapažen po realizacijama stambene arhitekture u Splitu.

Od 1918. studirao je arhitekturu na Tehničkome fakultetu u Beogradu te na Visokoj školi primijenjene umjetnosti u Parizu. Bio je zaposlen 1926–44. kao tehničar u Tehničko-građevinskom odjelu splitske općine, te 1946–65. u Građevno-projektantskom uredu za Dalmaciju (od 1949. AGB Projektant – Split). Bavio se uglavnom stambenom arhitekturom te je u međuratnome razdoblju u Splitu izveo niz zgrada, među kojima se ističu zgrada Vidović (1928), uglovnica Kučić/Orebić (1933) i monumentalna palača Ivanišević (1940) u Ulici kralja Zvonimira, stambeno-poslovna palača Osiguravajućega društva Croatia u Sinjskoj (s K. Gamulinom, 1930), stambena zgrada Senjanović na Prilazu Vladimira Nazora (1932), vila Budva (1934) i nekoliko stambenih zgrada (1936) u Vukovarskoj, zgrada Viđak u Glagoljaškoj (oko 1936), uglovnicu Štambuk na raskrižju Kliške i Bihaćke (1939) te stambeno-poslovna zgrada Bui u Tolstojevoj ulici (1942). Nakon II. svjetskog rata izveo je naselje za radnike u Zrinjsko-Frankopanskoj ulici na Poljudu (s D. Vesanovićem, 1949), zgradu suda s dvoranom u Ulici Domovinskoga rata (danas Pravni fakultet, 1949–51., 1954), stambenu zgradu s ekonomičnim stanovima tipa Lukšić u Ulici Hrvatske mornarice (1961), stambenu zgradu u Ulici slobode (1963) i na Mažuranićevu šetalištu (1964), te stambeno-poslovni kompleks Slobodne Dalmacije u Ulici Hrvatske mornarice (1964). Izveo je i zgradu osnovne škole u Solinu (1950), stambene zgrade u Kaštel Lukšiću (1953) i Sinju (1958), stambeno naselje u Mostaru (s D. Vesanovićem, B. Gruicom, V. Grospićem, i S. Muljačićem), dječji vrtić u splitskom predjelu Brda (1959) i dr.