Seršić, Emil (Baška, 12. XII. 1927 – Zagreb, 11. II. 2011), arhitekt, njegov arhitektonski izričaj obilježen je racionalnim pristupom i funkcionalnim rješenjima.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je isprva radio u projektnom birou Löwy, a od 1967. do umirovljenja 1990. kao voditelj poduzeća Tehnoprojekt.

U suradnji ili samostalno, projektirao je veći broj poslovnih, javnih, kolektivnih i individualnih stambenih zgrada suzdržana izraza i funkcionalnih rješenja. Među ostvarenjima ističu se: hotel u Virovitici (s M. Salajem, 1966), franjevačka gimnazija i samostan u Samoboru (s M. Salajem, 1968), studentski dom Podmurvice u Rijeci (1982), robna kuća Krk u Krku (1982), Narodno sveučilište u Samoboru (1984), bogoslovno sjemenište u Rijeci (1986–87), te u Zagrebu stambeno-poslovni kompleks Dubrava–Centar (s R. Melinčevićem i K. Govekar, 1971) i središnji društveni objekt u studentskom naselju Stjepan Radić (1979., dogradnja 1987). Crkva sv. Križa u Sigetu, koju je izveo s M. Salajem (1969–82), prvo je veliko sakralno zdanje podignuto u Zagrebu nakon 1945. Arhitektonski sklop sastoji se od crkve, trga, samostana i zvonika, povezanih u cjelinu sadržajem, funkcijom i oblikovnim izrazom. Suautor je natječajnih projekata za tipske dječje vrtiće u Zagrebu (1959), muzej u Beogradu (1961), robnu kuću u Sarajevu (1962) i hotel u Kruševcu (1964).













Skopin, Igor (Harbin, Kina, 6. X. 1914 – Zagreb, 28. IX. 1993), arhitekt, predstavnik internacionalnog stila u arhitekturi.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom se zaposlio u atelijeru → Stanka Kliske. Tijekom II. svj. rata radio je u udruzi Hrvatski radiša, a nakon rata u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Tijekom 1950-ih boravio je u Parizu, gdje je ostvario kontakte s Le Corbusierom, Pablom Picassom, Salvadorom Dalíjem i ruskom umjetničkom dijasporom. Nakon povratka u Zagreb je kao samostalni projektant u okviru Zadruge Arhitekt izveo neke od svojih najznačajnijih projekata. Viši savjetnik Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu bio je 1974–80.

Prihvativši principe Bauhausa i postavke zagrebačke arhitektonske škole toga doba, u svojem je radu nastojao ostvariti jednostavne funkcionalne postave, lišene dekora. Važnija su mu izvedena djela: kompleksi Jadran filma u Kolakovoj ulici 12 (1956) i Jugotona u Makarskoj 3 (poslije Croatia Records, 1964), stambeno naselje Jordanovac (sa Z. Vrkljanom, 1952) – sve u Zagrebu, stambena zgrada poduzeća Vlado Bagat u Velebitskoj 1–3 (1953–54) i tekstilni kombinat Boris Kidrič na Voštarnici (sa S. Šimatićem, 1962) u Zadru, te kompleks termalnoga kupališta Hammam Guergour s hotelima, bolnicom, bazenima i igralištima u Alžiru (1981). Autor je interijera robne kuće Nama u Ilici 4 (1958) i zgrade pošte u Jurišićevoj 5 (1974) u Zagrebu. Njegova konzervatorsko-restauratorska djelatnost uključuje revitalizaciju etnološke cjeline Staro selo u Kumrovcu (1974–81), dvorca Miljana (1981), spomen-područja Nikole Tesle u Smiljanu (1981) i dr.

Sinković, Milko (Ljubljana, 8. III. 1897 – Zagreb, 15. VI. 1969), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je 1923. na studiju građevinarstva na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu. Radio je u Direkciji državnih željeznica u centrali u Zagrebu (1923–36) te kao voditelj sekcije za izgradnju pruge Karlovac−Bihać (1936–44). U Zagrebu je bio voditelj odsjeka za obnovu uništenih pruga na području Hrvatske (1945–46). Na Građevinsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) bio je honorarni predavač od 1925; redoviti profesor od 1949. Umirovljen je 1952. Bio je prodekan Fakulteta (1947–48). Predavao je kolegije Prometnice s prometnom tehnikom, Gradnja cesta i željeznica, Željeznički gornji sloj i održavanje, Specijalne željeznice i Kolodvori. U znanstvenom i stručnom radu se najviše bavio problemima željezničkog i cestovnog prometa, žičarama te prometnim čvorovima. Izradio je projekte za izgradnju pruge Karlovac−Bihać, sudjelovao u oblikovanju željezničkih čvorova u Zagrebu (1933–34. i 1947–48), Beogradu (1947), Rijeci (1947–48., 1957–58. i 1963–64), te Sarajevu, Sisku, Karlovcu, Vinkovcima i Gružu (tijekom 1950-ih). Surađivao je u izradbi Zakona o žičarama u SR Sloveniji 1961. Autor je sveučilišnih skripta Elementi gornjeg stroja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja. Slike (1948) i Željeznički sigurnosni uređaji (1948) te udžbenika Viseće žične željeznice (1951).

Srebrenović, Dionis (Požega, 9. X. 1912 – Zagreb, 22. VIII. 1988), građevinski inženjer, stručnjak za regulaciju vodotoka, melioraciju i odvodnjavanje.

Diplomirao je 1937. na Kulturno-tehničkom i geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, a doktorirao 1959. disertacijom Kišni intenziteti i njihova primjena u određivanju maksimalnih vodnih količina na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1938. isprva je kratko radio u građevinskom poduzeću Batignolles, potom do 1940. u geodetskom poduzeću Zechner u Bjelovaru. Kao referent za vodogradnje radio je u Hidrotehničkoj sekciji u Derventi (1940–42) i Hidrotehničkom odjelu u Slavonskom Brodu (1942–45). Nakon II. svj. rata bio je zaposlen u Okružnom narodnom odboru u Bjelovaru, od 1947. u Zemaljskom zavodu za melioracije i regulacije NR Hrvatske, tj. nakon njegova preustroja u poduzeću Hidroprojekt u Zagrebu. Bio je direktor Vodne zajednice Česma−Glogovnica u Bjelovaru (1954–58), a od 1958. projektant u zagrebačkom poduzeću Projekt. Na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (danas → Geodetski fakultet u Zagrebu) radio je od 1961. kao izvanredni profesor; redoviti profesor od 1968. Umirovljen je 1982. Predavao je kolegije Kulturna tehnika, Melioracije, Praktična hidraulika s elementima hidrologije, Hidraulika i Matematičko-statističke metode u hidrologiji. Predavao je i na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu (1960–64) te Građevinskome fakultetu u Beogradu (1964–65). Istodobno je od 1967. do kraja života bio stručni savjetnik u Direkciji za Savu.

U znanstvenom se i stručnom radu najviše bavio primjenom matematičko-statističkih metoda u regulaciji vodotoka, melioraciji i odvodnjavanju. Postavio je prve empirijske formule za proračun velikih voda na osnovi podataka sakupljenih na području kontinentalne Hrvatske, istraživao utjecaj kišnih intenziteta na količinu otjecanja, određivao specifičnosti hidroloških parametara slijeva te izradio cjelovito rješenje za obranu od poplave i odvodnje gornjeg i srednjeg Posavlja. Autor je izdanja Maksimalne vodne količine na brdskim slivovima savsko-dravskog međurječja u Hrvatskoj (1953), priručnika i udžbenika Problemi velikih voda (1970), Podzemno odvodnjavanje (suautor Z. Srebrenović, 1981) i Primijenjena hidrologija (1986) te suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Szavits Nossan, Stjepan (Zagreb, 13. X. 1894 – Zagreb, 4. I. 1970), građevinski inženjer, stručnjak za geomehaniku i hidrotehniku, istraživač povijesti hrvatskoga građevinarstva.

Diplomirao je 1917. na građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Radio je u Državnim željeznicama u Zagrebu i Delnicama (1917−19), u građevinskim poduzećima Josipa Dubskog i Peyera i druga u Zagrebu (1919−21), a od 1921. do umirovljenja 1965. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. Građevinski fakultet). Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (1953−54) te predstojnik Zavoda i Katedre za geotehniku → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (1963−64). Predavao je kolegije Industrijska hidrotehnika, Geomehanika, Fundiranje i dr. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao viši savjetnik → Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavio se problematikom iz područja građevinarstva, geotehnike, temeljenja, iskorištavanja vodnih snaga i dr. Posvetio se proučavanju povijesti hrvatskoga građevinarstva, posebice gradnje prvih cesta preko Velebita uključujući prve graditelje cesta u Hrvatskoj.

Stier, Martin (Graz, 1630 – Knittelfeld, 1669), kartograf i vojni inženjer.

Za potrebe vojske prikupljao je topografsku građu austrijskih pograničnih područja, tj. krajiških vojnih objekata. Pri obilasku terena izvodio je mjerničke radove, skicirao zemljište, te sastavljao planove i nacrte. Tijekom tri godine (1657–60) prikupio je prilično opsežnu topografsku građu područja austrijske granice (od Ugarske do Istre) koju je sustavno sređenu i objedinjenu u opsežnom rukopisnom izvještaju podnio Ratnomu vijeću u Grazu. Izvještaj se sastojao od 147 listova formata folio, uz koji su bile priložene karte, planovi, vedute ili nacrti. Na prvih 30 listova prikazao je naselja susjedne Kranjske i Štajerske, a potom je u dva dijela prikazao Hrvatsku. Na osnovi prikupljenih podataka 1664. izradio je Kartu Ugarske sa susjednim kraljevstvima, kneževstvima i krajevima (Landkarten des Königreichs Ungarn und dennen andern angräntzenten Königreichen, Fürstenthumen und Landschaften…) i rukopisni svezak s 42 vedute raznih većih gradova Hrvatske i Ugarske (1660–64; npr. Zagreb, Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Legrad, Dobra i dr.). Karta Ugarske sa susjednim područjima načinjena je kao bakrorez u 12 listova. Karte su objavljene neposredno nakon izradbe, najprije u Beču 1664., a potom i u Nürnbergu 1684. Prikazuju velik dio hrvatskih i slovenskih zemalja, a danas se smatraju najboljim do tada izrađenima kartama Ugarske. Od svih područja Hrvatske najuspješnije su prikazani zapadni dijelovi zemlje (izvan osmanskih granica) koje je autor i osobno poznavao. Rukopisi njegova izvještaja i kartografske skice čuvaju se u Beču (Kartografska zbirka Ratnog arhiva) i Ljubljani.

Senjanović, Petar (Split, 14. I. 1876 – Split, 17. VII. 1955), građevinski inženjer, značajan je njegov doprinos izradbi novoga regulacijskog plana Splita 1926.

Diplomirao je 1899. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien). Od završetka studija je u okviru Austrijskih državnih željeznica do 1913. bio zaposlen na projektiranju i gradnji željeznica u Dalmaciji, Alpama i Tirolu. Godine 1910–14. kao općinski vijećnik i tehnički referent gradske uprave u Splitu radio je na programima obnove grada, izradbi nove regulacijske osnove, građevnom uređenju i asanaciji, izgradnji novog vodovoda, elektrifikaciji i plinofikaciji grada. Godine 1914. preuzeo je upravu općinskoga Tehničkog ureda u Splitu te izradio prijedlog novoga regulacijskog plana grada. Vodio je tehničko ravnateljstvo u Pokrajinskoj vladi za Dalmaciju 1918–21., potom je bio osnivač Primorskoga građevnog društva koje je bilo angažirano na izgradnji željeznice u Dalmaciji, posebice na povezivanju Dalmacije sa zaleđem ličkom i unskom prugom. Od 1929. bio je direktor Direkcije državnih željeznica u Zagrebu, a od 1930. do umirovljenja 1937. pomoćnik ministra prometa u Beogradu.

Tijekom 1920-ih se intenzivno posvetio javnom djelovanju u području nove splitske urbanističke regulacije, izgradnji željezničke i lučke infrastrukture, prometne mreže i dr. Odigrao je ključnu ulogu u izradbi programa i provedbi natječaja za novi regulacijski plan Splita 1924., te u procesu kasnije razradbe plana (1926) prema prvonagrađenome prijedlogu njemačkog arhitekta Wernera Schürmanna. Njegov arhitektonski opus obilježen je secesijskim stilskim izrazom uz prisutne tradicijske i regionalne oblikovne značajke. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: vile Antičević u Bihaćkoj ulici 12–14 (1910–12), Katunarić u Zrinsko-frankopanskoj 10 (1913) i Mitrović na Trgu braće Radića 3 (1922), dvije zgrade Zadružnoga saveza (poslije Rektorat Sveučilišta u Splitu) na raskrižju Bihaćke i Livanjske (1912–14; 1916–18), stubište na Marjanu (s P. Čulićem, 1919–20). Neizveden mu je projekt Banovinske palače u Splitu (s J. Pičmanom, 1935). Godine 1919. bio je jedan od osnivača Udruženja inžinira, arhitekata i geodeta u Dalmaciji, kojega je od početka bio predsjednik, te Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, u kojem je od 1920. bio predsjednik splitske sekcije, a 1927–30. zagrebačke. Objavio je velik broj članaka u stručnoj i dnevnoj periodici.







Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko zgrade Narodnog odbora grada Zagreba (1962., s K. Ostorgovićem i A. Rotkvić, danas zgrada Gradske uprave), oko Vile Zagorje (1962–63., danas rezidencija predsjednika RH, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Seissel, Josip (Krapina, 10. I. 1904 – Zagreb, 19. II. 1987), arhitekt, urbanist i slikar, znatno je pridonio stasanju urbanističke struke u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1929–39. bio je zaposlen u Odsjeku za regulaciju grada Gradskoga građevnog ureda u Zagrebu, gdje je u suradnji sa → Stjepanom Hribarom, → Vladom Antolićem i → Antunom Ulrichom radio na Regulatornoj osnovi Zagreba. Od 1939. bio je ravnatelj i profesor Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu. U Odsjeku za privredne izložbe pri Ministarstvu trgovine zaposlio se 1942. Kao antifašist bio je uhićen 1944., a nakon prelaska na oslobođeni teritorij kao član Povjereništva tehničkih radova ZAVNOH-a radio je na obnovi uništenih naselja (1944–45). Organizirao je i vodio Urbanistički seminar ZAVNOH-a u Topuskom. Od 1945. bio je voditelj odsjeka za regulaciju pri Ministarstvu građevina Hrvatske, a nakon osnutka Zemaljskoga građevno-projektnog zavoda Hrvatske rukovodio je Sektorom za regulaciju (→ Urbanistički institut Hrvatske). Od 1946. predavao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Habilitirao se 1957. radom Visokoškolska nastava kao suvremeni urbanistički problem, rješavan projektom zagrebačkog Sveučilišnog grada, u zvanje redovitoga profesora izabran je 1958. Bio je predstojnik fakultetskoga Zavoda za urbanizam (1956–65), i Katedre za urbanizam (1959–65), te nositelj kolegija Urbanizam I, II, III i Uređenje i projektiranje naselja I, II. Umirovljen je 1965. Predavao je i na Tehničkome fakultetu u Sarajevu kolegij Urbanizam i komunalna tehnika (1955–57).

U Zagrebu je početkom 1930-ih s pejzažnim arhitektom → Cirilom Jegličem surađivao na projektima uređenja Krešimirova trga, s → Josipom Pičmanom na projektima naselja Volovčica, Svetice i Trnje, a zajedno su projektirali i Zakladni blok na Jelačićevu trgu (1931–32). Kao član → Radne grupe Zagreb surađivao je na projektiranju paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40). Sudjelovao je na izložbi CIAM-a u Parizu 1936. temom Urbanistički problemi Zagreba i eksploatacija zemljišta. Samostalno je projektirao i izveo jugoslavenski paviljon na Međunarodnoj izložbi umjetnosti i tehnike u Parizu 1937., za što je dobio Grand prix za arhitekturu.







Poslije 1945. se pretežno bavio urbanizmom. Izradio je urbanističke planove Pionirskoga (1948) i Sveučilišnoga grada (1949–50., s → D. Boltarom i → B. Milićem) u Zagrebu te Nikšića (1956–58., s D. Boltarom, B. Milićem i → M. Kollenzom). Autor je projekta Rekreativno-turističkog područja Plivskog jezera (1960–61., sa → S. Seissel i → A. Marinović-Uzelcem) i studija regija Makarske (1960–61), Šibenika (1960–61) i Mljeta (1962–64). Od memorijalnih prostora izveo je planove za groblje Miroševac u Zagrebu (1949., sa S. Seissel), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., sa S. Seissel i M. Kollenzom), spomen-područja u Kragujevcu (1976–81), Kamenskoj (1960–64) i Dotrščini u Zagrebu (1963–64., 1984), sva tri sa S. Seissel i → Vojinom Bakićem.

Uz projektantsko i nastavničko djelovanje, od 1921. se usporedno bavio slikarstvom; avangardni mladenački opus potpisivao je pseudonimom Jo Klek. Pripadao je avangardnoj skupini oko časopisa Zenit. Od 1962. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada »Vladimir Nazor« (1969) i »Viktor Kovačić« (1976) za životno djelo.

Samoborka d. d., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Samoboru. Osnovano je 1906. kada su vlastelin Gerhard Lepel, Aleksander Lec, Franjo Malzat i Jaroslav Kralik u Samoboru otvorili obrt za proizvodnju cementnih proizvoda. Već 1908. promijenili su naziv obrta u Industrija cementnih proizvoda, a 1919. nastalo je dioničko društvo Samoborka, industrija građevnoga materijala. Početkom 1950-ih Samoborka je nacionalizirana i od 1947. nosila naziv Samoborka – industrija građevnog materijala. Socijalističko razdoblje završila je kao radna organizacija, a ponovnim dolaskom ere dioničkih društava postala je Samoborka d. d. Broj zaposlenih 2023. iznosio je približno 220. Samoborka je nositelj prava na eksploataciju eksploatacijskih polja Gradna i Škrobotnik. Dolomit se eksploatira iz kamenoloma Gradna koji se nalazi u Smerovišću, zapadno od Samobora, te prerađuje u oplemenjivačkom postrojenju unutar kruga kamenoloma. Na eksploatacijskom polju Škrobotnik isprva je bilo predviđeno oplemenjivanje tehničko-građevnoga → kamena (sv. 2) za potrebe nasipnoga i tamponskoga materijala, a poslije se poduzeće odlučilo i za proizvodnju standardnih klasa tehničko-građevnoga kamena.













Proizvodni program poduzeća organiziran je u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu čini proizvodnja materijala za završne građevinske radove. U tom segmentu Samoborka nudi širok asortiman žbuka, ljepila za keramiku i fasadnih ljepila, masa za izravnavanje (gletanje) zidova te unutarnjih i vanjskih (fasadnih) boja. Posebna je prednost mogućnost računalnog toniranja boja, što omogućuje precizno prilagođavanje nijansi prema željama i potrebama kupaca. Drugu skupinu čini proizvodnja betona i betonskih proizvoda namijenjenih gradnji i uređenju okoliša. Ističu se betonski opločnici, ploče, rubnjaci, cijevi te ostala betonska galanterija. Uz proizvodni pogon u Samoboru, u sastavu poduzeća je i tvornica suhih žbuka u Muću nedaleko od Splita. Ta je tvornica specijalizirana za proizvodnju suhih žbuka, uključujući vanjske i unutarnje podložne žbuke gletane ili filcane strukture, mortove za zidanje, keramička i fasadna ljepila te cementne vezivne slojeve poput cementnog šprica. Organizacija proizvodnje omogućuje poduzeću da kupcima ponudi cjelovita i kvalitetna rješenja za različite faze gradnje – od konstrukcijskih radova do završnih dekorativnih slojeva.

Salonit, poduzeće za proizvodnju azbestnocementnih proizvoda osnovano 1921. u Vranjicu. Nastalo je na višegodišnjoj tradiciji dalmatinskih tvornica → cementa, odn. kao poseban pogon Tvornice cementa Split iz Majdana kraj Solina u vlasništvu poduzetnika Emila Stocka. Vranjički se tvornički kompleks počeo graditi 1908. Poslije I. svj. rata porasla je potražnja za azbestocementnim materijalom, tržišnoga imena eternit (od lat. aeternus: vječan). Zbog već izgrađenih obalnih postrojenja tvornice cementa dioničkoga društva Split, E. Stock je 1917. predložio austrijskom industrijalcu i kemičaru te vlasniku patenta za eternit Ludwigu Hatscheku (1855–1914) ideju o osnivanju tvornice eternita u Vranjicu. Tvornica Salonit proizvodila je proizvode od azbesta, prirodnoga vlaknastoga minerala iz skupine silikata sa slabom toplinskom i električnom vodljivošću i otpornoga na visoke temperature. Prvih je godina zapošljavala približno 200 radnika, proizvodnja se odvijala s pomoću dvaju dvocilindarskih strojeva, a kontrola kakvoće ispitivala se u matičnoj tvornici u Majdanu.

Istodobno s tvornicom u Vranjicu, Stock je pokrenuo i tvornicu cementa i azbestnocementnih proizvoda u slovenskome Anhovu (Cement Isonzo, 1921; danas Alpacem Cement). Kako nakon 1915. nije više bilo obveze otkupa licence od matične tvornice u Austriji, proizvodnja eternita proširila se pa su se osim vranjičkoga Salonita pojavile tvornice Zeternit u Zemunu, Kamenit u Laškom, Kovanit u Karlovcu, Azbest u Pločama (poslije Plobest) i dr. U prvoj rekonstrukciji tvornice 1926., rabljenim su strojevima iz Austrije prošireni proizvodni kapaciteti i asortiman. Pokrenuta je proizvodnja valovitih ploča na limenim šablonama. Godine 1928. tehnički ured i kontrola kakvoće proizvoda iz Majdana preselili su se u vranjičku tvornicu, a u Splitu je otvorena prodajna ispostava. Proizvodile su se krovne šablone i londonske figure (pravokutne krovne ploče u engleskim mjerama), te ravne neprešane metarske ploče. Od 1930. ručno su se proizvodile kanalizacijske i dimovodne cijevi okrugla i četvrtasta presjeka. U to je doba tvornica na godinu proizvodila 2 000 000 m³ ravnoga i valovitoga salonita sive, crne, crvene i bakrene boje.

Tvornica je u II. svj. ratu bila oštećena, ali kako je obnova tvornica građevnoga materijala bila jedan od prioriteta, rekonstruirana je, proširena i ponovo puštena u rad 1944. kao prva tvornica u solinskom bazenu. Proizvodnju salonita ograničavala je mala dostupnost azbesta, pa je počela proizvodnja zamjenskoga materijala fibrocita u kojem je azbest bio djelomično zamijenjen celulozom i papirom. Nakon II. svj. rata Tvornica azbestcementnih proizvoda promijenila je naziv u Antiša Vučičić i djelovala je kao samostalno poduzeće. Bila je kratkotrajno u udruzi Dalmatinske industrije cementa i cementih proizvoda, poznatije prema skraćenoj inačici imena Dalmacem (do 1957), dok se sve tvornice cementa toga područja nisu udružile u jedinstveno poduzeće Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (→ CEMEX Hrvatska). Priključenjem Dalmacijacementu tvornica je rasla i razvijala se. Poduzeće Tehnogradnja 1961–66. rekonstruiralo je tvornicu u koju su uvedena nova postrojenja, a početkom 1970-ih započeo je novi niz graditeljskih zahvata uz nastavak proizvodnje azbestnocementnih proizvoda. Tvornica se 1990. izdvojila iz grupacije Dalmacijacement i vratila izvorno ime Salonit. Poduzeće je 1991. otišlo u stečaj, a nakon privatizacije proizvodnja je nastavljena.







Tvornica Salonit je tijekom poslovanja proizvela približno 7,3 milijuna tona krovnih salonitnih ploča. Vranjički azbestnocementni proizvodi rabili su se na domaćem tržištu, ali su se i izvozili. Ugrađeni su u mnoge industrijske i stambene zgrade u Dalmaciji (arhitekt → Ivo Radić je s pomoću salonita oblikovao prepoznatljiva pročelja nebodera i naselja u Splitu), ali i drugdje. Zbog dokazane štetnosti na zdravlje, proizvodnja, promet i uporaba azbesta i azbestnih proizvoda u RH zabranjeni su 2006., a proizvodnja u Salonitu zaustavljena je. Kako u Vranjicu više nema proizvodnje azbestnocementnih proizvoda, u tom je području zaostao azbestnocementni i kašasti otpad nastao tijekom više desetljeća proizvodnje u tvornici. Osim samoga tvorničkoga kruga, onečišćenje otpadnim proizvodima pretrpjeli su negdašnji tupinolom i podmorje oko Vranjica.







renesansno graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Europi u XV. i XVI. st. Rana renesansa pojavila se u Italiji u Firenci, visoka u Rimu, dok je u sjevernoj Europi bila prihvaćena u XVI. st. Renesansa u arhitekturi teži nasljedovanju antičkih tradicija (renovatio), proporcija, simetrije, tektonike te harmonije. U sakralnu građevinu uvodi kupolu. Renesansa čovjeka smješta u svijet. Prikazuje realističan svijet; dvodimenzionalna slika postaje trodimenzionalna s pomoću geometrijske (linearne) perspektive, a skulptura slobodnostojeće tijelo u prostoru, realistički modelirano.

Arhitektura prihvaća antičke građevne elemente (stupove s kapitelima, tordirane stupove, polukružne lukove, kanelirane pilastre). Visoka renesansa donosi savršenstvo prikaza u realnosti, dok ga manirizam (od polovice XVI. st.) ruši disproporcijom i atektonikom. Zahvaljujući otkrićima Giordana Bruna i Nikole Kopernika, stvara se nova slika svijeta, što otvara tzv. moderno doba. Grad je postao središtem i izvorištem humanističkih ideja i života.

Renesansno graditeljstvo u Hrvatskoj

Hrvatske su zemlje, određene geopolitičkim datostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je feudalni sjever renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Ondje su nastala renesansna djela arhitekture i skulpture najviše estetske vrijednosti. Javljaju se veliki umjetnici koji su osim u Dalmaciji paralelno stvarali djela i u Italiji, poput → Jurja Dalmatinca (Ancona), → Nikole Ivanova Firentinca (Tremiti) i Ivana Duknovića (Rim i Budim), te oni koji su radili isključivo u Italiji, poput tzv. Schiavonija – Franje i → Lucijana Vranjanina (Laurana), Jurja Čulinovića, Julija Klovića i Andrije Medulića. Njihova djela nalaze se u mnogim talijanskim i francuskim crkvama, te u svjetskim muzejima i galerijama. Među značajne osobe toga razdoblja pripada i → Faust Vrančić (sv. 1), humanist, inženjer i izumitelj, pisac petojezičnoga rječnika. U traktatu Machinae novae prikazani su njegovi inženjerski projekti.

Rana renesansa poklapa se s vremenskim razdobljem quattrocenta u Firenci. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito). U usporednosti tih dvaju stilova nastala su u Dalmaciji antologijska djela sakralne i profane arhitekture, među ostalima šibenska katedrala te dubrovačke javne, stambene i ladanjske građevine. Rana firentinska renesansa javila se izvan Italije najprije u Trogiru te u Ugarskoj. Djela tzv. Korvinove renesanse, dvorske umjetnosti, danas samo u fragmentima, nalaze se u Budimu te u kraljevoj rezidenciji u Višegradu u Mađarskoj. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, odgojen u humanističkom duhu, u nastojanju da u Budimu sagradi malu Firencu, pozvao je talijanske umjetnike, pa tako i Trogiranina Ivana Duknovića koji je u Budim, gdje se već nalazio trogirski kipar Jakov Statilić (Statileo), doveo 1485. dvanaestoricu dalmatinskih klesara. Korvinova dodjela plemićke titule i dvorca Majkovec Duknoviću svjedoči o ugledu i talentu toga umjetnika i ostalih dalmatinskih klesara. Nakon Korvinove smrti dalmatinski umjetnici napustili su Ugarsku, a na povratku u Dalmaciju preko Primorja ostavili su svoja djela (Lavlja vrata, Senj).

Trogir

Kapela bl. Ivana Trogirskoga (Orsini) koju je u trogirskoj katedrali izveo Nikola Firentinac u suradnji s → Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem klasično je ranorenesansno djelo. Pravokutnoga je tlocrta, dodana lateralnom brodu katedrale. Na vanjštini glatke površine vidljiva je konstrukcija zdanja umetanjem kamenih blokova, dok je unutrašnjost u potpunosti ispunjena reljefima i skulpturama što stvara potpunu harmoniju arhitekture i skulpture te uvodi u visoku renesansu (što u Italiji postiže Lucijan Vranjanin, cortile palače u Urbinu). Ugovor za izgradnju kapele potpisao je Nikola Firentinac 1468. s humanistom Koriolanom Cipicom, koji je, pretpostavlja se, odredio ikonografski program. Humanističke ideje slijede antički uzor, što je vidljivo na skulpturama i arhitektonskim ukrasima. U donjem dijelu kapele prikazan je zagrobni život – putti bakljonoše vire kroz odškrinuta vrata i uvode u podzemni svijet. Ikonografski detalj preuzet je s antičkoga sarkofaga Dobroga Pastira iz Salone. Niše sa skulpturama apostola i svetaca u srednjem dijelu predstavljaju ovozemaljski život. Pretpostavlja se da Duknovićeva skulptura sv. Ivana, najznačajnija ranorenesansna plastika u Dalmaciji, prikazuje portret Alvisea Cipica. U gornjem su dijelu kapele slijepi okulusi odijeljeni kaneliranim nišama. Bačvasti svod ispunjaju kasete koje krase glavice kerubina, što podsjeća na antički svod Maloga hrama u Splitu, gdje se u kasetama nalaze kazališne maske. Reljef Krunjenje Marijino u luneti začelnoga zida kapele zrelo je ranorenesansno djelo. Po svojim skulpturama i reljefima, tektonici i montažnoj kamenoj konstrukciji trogirska kapela jedinstveno je djelo kakvo nije ostvareno ni u Firenci ni drugdje u Europi.













Nikola Firentinac i Andrija Aleši izveli su u Trogiru i skulpture na grobnici Sobota u dominikanskoj crkvi (1469) te oltar Pravde za gradsku ložu (1471). Duknović je isklesao skulpturu putta s bakljom u pokretu, a pripisuje mu se i portret pjesnika na palači Cipico u Trogiru. Tom stvaralačkom zamahu pripada i krstionica trogirske katedrale koju je 1467. podigao Andrija Aleši. Sagrađena je montažnim sustavom umetanja kamenih blokova umjesto zida, tehnikom građenja koja potječe od Jurja Dalmatinca. Kapela je pravokutnog oblika sa šiljastobačvastim svodom. Kamena ploha u unutrašnjosti ukrašena je kaneliranim nišama sa školjkama, vijencem dvostrukoga lišća i frizom putta s girlandama. Ukočeni i tvrdo modelirani reljefi sv. Ivana Krstitelja i sv. Jeronima u špilji kao i oblik šiljastobačvastoga svoda pripadaju gotičkoj tradiciji, dok reljef Krštenje Krista nad ulaznim vratima i putti s girlandama pokazuju renesansne oznake.















Šibenik

Istodobno se gotički i renesansni elementi prvi put pojavljuju pri oblikovanju šibenske katedrale, najvažnijega djela arhitekture XV. st. u Dalmaciji. Zdanje je započeto početkom stoljeća kao trecentistička trobrodna bazilika. Juraj Dalmatinac, najveći majstor venecijanske gotico fiorito jadranskoga bazena, došao je 1441. iz Venecije i potpisao ugovor za nastavak gradnje. Produžio je katedralu prema istoku te izmijenio stariji projekt uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida, gdje se na kartuši u duhu renesanse potpisao 1443 (Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Matthei Dalmaticus). Crkvu je podigao do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stupa za podizanje kupole, izgradio bočne kapele i presvodio transept. Sastavio je sjeverni i zapadni portal od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana. U suradnji s radionicom, na vijencu sjevernoga lateralnog broda postavio je na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade. Uveo je nov način gradnje umetanjem kamenih blokova u utore okvira bez vezivnoga materijala. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. Uz značajne graditelje i kipare Andriju Alešija i Ivana Pribislavića, velika radionica Jurja Dalmatinca utjecala je i na korčulanske klesare koji su u duhu gotico fiorito ondje isklesali neka od najznačajnijih djela arhitektonske plastike (okviri otvora – prozori). Kao doživotni protomagistar šibenske katedrale, Juraj Dalmatinac djelovao je diljem Dalmacije (Dubrovnik, Split, Pag) te u Anconi. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji majstor je gotičar, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Ranorenesansna su djela ljudske glave, portreti sugrađana, putti koji nose krsni zdenac u krstionici šibenske katedrale, Bičevanje Krista, središnji reljef oltara sv. Staša splitske katedrale (1448), te Milosrđe na trgovačkoj loži u Anconi.







Nakon smrti Jurja Dalmatinca gradnju katedrale nastavio je 1475. Nikola Firentinac. Iznad trecentističkoga vijenca, na vanjštini i u unutrašnjosti postavio je renesansni vijenac, odjeljujući tim potezom Jurjevu gradnju od renesansne gornje školjke prostora. Podigao je svod, kupolu na osmerostranom tamburu od horizontalno slaganih kamenih ploča, vertikalno podijeljenu na kriške, na vrhu uokolo kupole kipove sv. Mihovila, sv. Marka i sv. Jakova, te trolisno pročelje. Obod unutarnjega prostora kupole jednak je njezinu volumenu, što je postignuto specifičnom konstrukcijom – ulaganjem kamenih ploča u rebra, skelet kupole. Gornja ljuska trobrodne crkve, bačvastoga i polubačvastoga svoda u lateralnim brodovima, izvedena je također iz kamenih ploča slaganih na utor i pero te stvara prostor koji odgovara vanjskom obrisu volumena i proizlazi iz projekcije unutarnjega prostora. Time fasada nije nalijepljena kulisa, već funkcionalno rješenje crkve izvedene u kamenu, jedinstveno u Europi. Takva montažna gradnja omogućila je graditeljima XIX. st. (Pavao Bioni) da rastave i ponovno sastave kupolu (što se ponovilo zbog restauracije nakon oštećenja u Domovinskome ratu).

Trolisna pročelja na crkvama u Dalmaciji, Istri, pa i u Veneciji ne odgovaraju prostoru unutrašnjosti, što je primjer katedrale u Osoru (1498), crkve sv. Marije u Zadru (1507–35) te crkve sv. Spasa u Dubrovniku (1521), gdje je Petar Andrijić sagradio tri jarma križnorebrastoga svoda, dok je renesansno pročelje podijeljeno pilastrima i vijencima. Na katedrali u Hvaru trolisno je pročelje postavljeno ispred srednjega broda trobrodne crkve, dok je crkva sv. Marije u Svetvinčentu (1555), s trolisnim pročeljem, jednobrodna građevina. Na pročelju hvarske katedrale, djela Korčulana Nikole Karlića i Marka Pavlovića, vidljiv je prijelaz na manirizam.













Korčula

Katedrala u Korčuli podignuta je početkom XV. st. na mjestu stare crkve. Potkraj toga stoljeća korčulanski je klesar i graditelj Marko Andrijić preuzeo gradnju radeći na gornjim dijelovima crkve i pročelju. Gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom – malim remek-djelom koje predstavlja spoj njegova graditeljstva i kiparstva. U Andrijićevim klesarskim i kamenarskim radionicama, u kojima su među ostalima djelovali Kršul Bogdanić, Marko Karlić i Andrija Marković, klesan je dekor (arhitektonska plastika) za šibensku i korčulansku katedralu, te za dubrovačku svjetovnu arhitekturu. Pripadnici obitelji Andrijić sudjelovali su u izgradnji gotovo svih važnijih građevina XV. i XVI. st. u Korčuli i Dubrovniku (palača Divona, crkva sv. Spasa), a njihova se ostvarenja nalaze i u Zadru i Pagu. U profanoj i sakralnoj arhitekturi Dubrovnika još početkom XVI. st. u doba renesanse u dekoraciji je prisutna i kasna cvjetna gotika. Ta dva različita stilska izričaja stvorila su savršenu harmoniju koja je oblikovala dalmatinski kasnosrednjovjekovni i ranomoderni krajolik.

Istra

Istra je u XV. i XVI. st. geopolitički bila podijeljena na obalu koja je pripadala Veneciji i unutrašnjost koja je priznavala vlast Habsburgovaca. Mediteransko i sjeverno strujanje očitovalo se i u arhitekturi. Ranokršćansku katedralu u Puli obnovili su 1446. domaći majstori, koji su nosače arkada zamijenili novim zdepastim stupovima s kapitelima. Vremenski najraniji dodir s renesansom čini reljef portala, premješten iz crkve sv. Ivana. Na njemu su plošno oblikovani putti s vinovom lozom, nespretnih pokreta i proporcija, dok je reljef na ulaznom portalu biskupskoga kompleksa u Poreču (1460), klasičnih proporcija i potpuno renesansne profilacije. U sakralnome graditeljstvu dominira gotička morfologija. Kasnogotičko svetište crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st., poput onih u Božjem Polju i Lovranu, dok velika crkva sv. Marije Snježne kraj Čepića (1492) pokazuje sintezu oblika svetišta pulske franjevačke crkve, s tzv. trodijelnim korom, i poligonalnoga zaključka sjevernjačkoga podrijetla. Izgradili su je majstori Matej iz Pule i Petar iz Ljubljane. Najveće gotičke crkve bile su podignute u XVI. st. Među njima ističu se crkve posvećene sv. Jurju u Oprtlju (Majstor iz Kranja, 1526) i Boljunu, Sv. Duhu u Štrpedu i dr. Renesansa se u graditeljstvu na prostoru Istre pojavila tek u XVI. st., i to isključivo u stambenoj arhitekturi (palače u Poreču, Labinu, Buzetu i dr.).







Dubrovnik

Iako je dolaskom stranih majstora iz Firence i Lombardije u Dubrovnik renesansa ondje bila rano prihvaćena, nije ostavila ni jedno cjelovito arhitektonsko djelo, već je razvila specifične oblike uz usporedno trajanje gotike. Gotički i renesansni oblici prisutni su istodobno već na šibenskoj katedrali, koje je graditelj Juraj Dalmatinac boravio polovicom XV. st. u Dubrovniku te dovršio renesansnu kulu Minčetu i isklesao skulpturu sv. Vlaha. Njegov način klesanja arhitektonske plastike u duhu gotico fiorito nije imao izravan utjecaj na dubrovačko graditeljstvo, već je, šireći se putem radionice, utjecao na korčulanske klesare koji su u drugoj polovici XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. uglavnom radili na izgradnji dubrovačkih komunalnih građevina i ljetnikovaca. Oblikovanje tih renesansnih zgrada s gotičkim elementima bilo je određeno tradicionalnim ukusom dubrovačkoga patricijata. Iako je pojava usporednog trajanja gotike i renesanse očita i u Italiji, pa i drugim europskim središtima, dubrovački primjeri svjetovnoga graditeljstva svojom posebnošću spadaju u antologijska umjetnička djela toga doba.







Talijanski majstor Petar Martinov iz Milana izradio je Eskulapov kapitel na Kneževu dvoru (1439) te reljefe male Onofrijeve česme (1441). Firentinski graditelj Michelozzo di Bartolomeo (radio Palazzo Medici u Firenci) kao graditelj u službi Dubrovačke Republike boravio je u Dubrovniku 1461–64. Kako je za obnovu Kneževa dvora nakon eksplozije baruta (1463) predložio Vijeću novi projekt koji nije bio prihvaćen, radio je na predziđima gotičkih kula na sjevernom potezu gradskih zidina te vrlo brzo napustio Dubrovnik. Obnovu dvora vodio je firentinski graditelj Salvi de Michele. Trijem s renesansnim lukovima i gotičkim svodom izveden je 1467. Obnova prvoga kata, zapadne i južne fasade bila je dogovorena po uzoru na prethodne gotičke bifore Onofrija di Giordana de la Cava. Prozori prvoga kata izvedeni su u gotičkome stilu, a obnovljena građevina postala je uzorom dubrovačkoj profanoj arhitekturi.







Na isti način, usporednom primjenom renesansnih i gotičkih oblika, građena je 1516. i palača Divona projektanta Paskoja Miličevića. Trijem su izveli 1516–24. Petar Petrović, Vlaho Radivojević i braća Andrijić. Ima renesansne arkade, a prvi kat gotičku triforu s dvije monofore sa strane. Proporcijski odnos visine katova je a, a, ½ a, u renesansnom metričkom sustavu, dok se kićeni gotički prozori koji naglašavaju glavnu etažu (piano nobile) javljaju iz dva razloga: zbog tradicije te želje za isticanjem luksuza. Slična rješenja imaju kuće Ranjina i Gučetić na Pustijerni, Knežev dvor na Lopudu, kao i drugi dubrovački ljetnikovci podignuti u XV. st. i početkom XVI. st. Ta luksuzna stambena arhitektura na teritoriju Dubrovačke Republike proteže se zapadno od Dubrovnika, oko Gruškoga zaljeva, na Lapadu i duž obala Rijeke dubrovačke te na otocima (Lopud i Šipan), a u nešto kasnijem razdoblju i istočno od grada.













U renesansi se javila potreba izlaska iz napučenoga grada na ladanje, u svrhu ugodnoga stanovanja bogatoga patricijata. Identična pobuda javila se isprva u antici; antička villa rustica spoj je ugodnoga stanovanja u prirodi i potrebe upravljanja poljoprivrednim dobrima. Kao i antičke vile, dubrovački renesansni ljetnikovci težili su povezivanju arhitekture i prirode. Povezanost prostora ljetnikovca i vrta provedena je putem lođa i terasa, a vrt je izveden u geometrijskoj perspektivi. Ljetnikovci su bili opremljeni renesansnim kamenim namještajem te freskama s mitološkom tematikom, sadržavali su kapelu, a oni koji su bili uz more imali su i orsan (spremište za brodove). Ljetnikovac Sorkočević na Lapadu (1521) nepravilna je tlocrta u obliku slova L. U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata ljetnikovca rastvoreno je gotičkim prozorima. Odnos građevine i hortikulture, čovjeka u prirodi pokazuje rafiniranu kulturu stanovanja. Skupina sličnih zdanja podignutih u prvoj polovici XVI. st., poput ljetnikovaca Bunić-Gradić u Gružu i Bunić-Kaboga (Batahovina) u Rijeci dubrovačkoj (graditelj Petar Andrijić, 1538), renesansne su građevine s gotičkim prozorima. Pojava gotike u doba renesanse označava se kao simultano usporedno trajanje gotike i renesanse. U XV. st. veza između prostora kuće i vrta postizala se trijemovima i lođama, dok su ljetnikovci visoke i kasne renesanse postali jedinstveni volumeni u strogo simetričnim oblicima. Na ljetnikovcu Natali-Skočibuha u Gružu uglovi na katu rastvoreni su ložama čime su naglašene pobočne strane, dok ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu (1588) u središtu prizemnoga dijela pročelja ima tri arkade trijema nad kojima je na katu trodijelna loža. Ljetnikovac Crijević-Pucić na Gradcu pokazuje manirističke oznake.













Kontinentalna Hrvatska

Rana renesansa u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavila se tek sporadično. Nalazi se samo na grbu Sigismunda Ernuszta u Đurđevcu (1488), kustodiji u Požegi te na liturgijskim predmetima i kupljenim knjigama. Ranu renesansu prihvatio je isključivo visoki crkveni kler. Takozvanomu drugom valu renesanse s početka XVI. st. pripadaju kameni arhitektonski ulomci iz Susedgrada i Čazme, prozori dvorca Velikog Tabora i crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije u Zajezdi. Početkom XVI. st. izgrađen je i dominikanski samostan u Jastrebarskom s crkvom kvadratnoga svetišta, što je obilježje dominikanske crkvene arhitekture. Dominikanska crkva sv. Lovre u Požegi u tom razdoblju dobila je lateralni brod, te postala dvobrodna. Ostale crkve tijekom XVI. st. građene su tradicionalno, u gotičkom stilu, poput crkve sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju (1508). Prema svjedočanstvu urezane godine u renesansnom grbu nad glavnim portalom crkve sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću, graditelj crkve i samostana bio je zagrebački biskup Luka Szegedi, koji je svoje djelo završio 1508.







Dvorac Veliki Tabor podignut u XV. st. renesansna je obilježja dobio u XVI. st. Njegovo unutarnje dvorište sa starijom obrambenom kulom obujmljeno je prstenom velikih okruglih polukula sa zidovima među njima. Renesansni prozor na okrugloj polukuli izražava renesansu koja je doprla sa sjevera. Dvorišta Velikoga Tabora i varaždinskoga Staroga grada rastvorena su arkadama s toskanskim stupovima. Iz toga razdoblja sačuvane su nadgrobne ploče – epitafi s likovima hrvatskih banova i visokog klera – Nikole Iločkoga u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku, Ivaniša Korvina u crkvi sv. Marije u Lepoglavi, Petra II. Rattkaya u crkvi sv. Jurja u Desiniću, Bartola i Martina Frankopana u crkvi sv. Marije na Trsatu te zagrebačkog biskupa Luke Szegedija koju je u crvenoj breči izradio majstor Johannes Fiorentinus.







Fortifikacijsko graditeljstvo

Nakon pada Konstantinopola (1453) i Bosne (1463), zbog provale Osmanlija svi su graditeljski napori bili usmjereni na → fortifikacijsko graditeljstvo. Kako je područje Zagrebačke biskupije koja je sezala do rijeke Ukrine u Bosni (Dubički arhiđakonat) širenjem Osmanlija bilo osjetno smanjeno (1469. doprli su do Siska), biskupi su započeli utvrđivati svoje posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U XV. st. su se, zbog novoga načina ratovanja vatrenim oružjem, umjesto srednjovjekovnih pravokutnih kula započele graditi kružne kule. Njihov je oblik bio preuzet iz Italije, gdje je već postojalo iskustvo takva načina ratovanja među gradovima. Prve kružne polukule na obrambenom zidu Kaptola bile su podignute za biskupa Osvalda (1468), a ubrzo potom nastale su utvrde s kružnim kulama – Dubrava, Gradec, Čazma, Hrvatska Dubica, Hrastovica, Ivanić, Bisag (utvrđeni grad, tzv. Wasserburg), Požeški kaptol i dr. Utvrdu s kružnim kulama na Kaptolu dao je izgraditi kardinal Toma Bakač (1517). Ta je fortifikacijska shema vrhunac doživjela u utvrdi Sisak (1544), koja je 1593. obranila sjeverozapadnu Hrvatsku od Osmanlija u bitki koja je u Europi proslavljena kao prva pobjeda kršćanske vojske nad Osmanlijama. Izgrađena je na utoku Kupe u Savu, trokutnog je oblika, s kulama povezanima zidovima visine 30 metara. U toj epohi utvrda od XV. do XVIII. st. projektanti su bili istaknuti inženjeri, uglavnom talijanski te poslije austrijski. Tijekom XVI. st. počeli su se graditi bastioni: Koprivnica (1574., graditelj D. Allio), Petrinja (1595., graditelj Giacomo della Porta), Čakovec, Karlovac, Brinje, Križevci i dr.













Na području jadranske Hrvatske su se također podizale nove i modernizirale stare utvrde. U Dubrovniku je izgrađeno predziđe kružnih polukula s terasom u donjem dijelu gotičkih kvadratičnih kula, te je pregrađena monumentalna srednjovjekovna kula Minčeta. Njezinu rekonstrukciju započeo je Michelozzo di Bartolomeo, a nastavio Juraj Dalmatinac koji je nad kružnom kulom podigao užu kružnu kulu i završio ju elegantnim gotičkim kruništem. Ispred istočnih gradskih vrata izgrađen je Revelin (1539), a na morskoj strani bedema prvi suvremeni bastioni. Gradnjom predziđa ispred srednjovjekovnih kula usavršene su i utvrde Stona (Paskoje Miličević). Drugi gradovi u Dalmaciji također su se utvrđivali i gradili bastione i kule (Split, Kaštela). U Primorju, na brdu iznad Senja podignuta je tvrđava Nehaj (1539), sažeta volumena s dvorištem, kamenih zidova debljine veće od 3 m. Rijeka je dobila bastione. Poput tvrđave s bastionima gradile su se i crkve da bi poslužile kao zbjeg; među ostalima ističu se crkve sv. Marije od Milosrđa u Vrboskoj (1575) i Uznesenja Marijina u Jelsi (1575) na Hvaru, te Sv. Duha u Suđurđu na Šipanu (1577). Utvrde Zadra i Šibenika podigli su graditelji u službi Mletačke Republike – Michele i Giangirolamo Sanmicheli. Utvrda sv. Nikole (1540–47), smještena na otočiću Ljuljevcu, na ulazu u šibenski kanal sv. Ante, vrhunac je venecijanskoga renesansnog fortifikacijskoga graditeljstva. Zauzima cijeli otočić, trokutnoga je oblika, s kurtinama, bastionima i rondelom. Pokraj rondela nalazi se monumentalni renesansni ulaz u utvrdu.

























Urbanizam

Karlovac, podignut na utoku Korane u Kupu, prvi je naš »idealni« renesansni grad. Izgled idealnoga grada – Sforzinde zamislio je talijanski kipar i graditelj Filarete, što je prikazao crtežima u svom djelu Rasprava o graditeljstvu (Trattato di architettura, 1460–64). Gradnja Karlovca započela je 1579. prema talijanskom modelu (projektant Nicolò Angelini, graditelji Martin Gambon, Zuan Baptista Bianchini i Jobst Langenmantel). Unutar šesterokrake zvijezde s bastionima na uglovima ortogonalni je raspored na kvadratne blokove, s kvadratnim trgom u sredini (Exerzierplatz). Ulaz u grad ne pruža pogled do glavnoga trga. Za razliku od Karlovca, u kasnije izgrađenom utvrđenom gradu Palmanovi u Italiji ulice su radijalno položene od glavnoga trga prema obodu grada, te se od ulaza pruža izravan pogled do glavnoga trga. Ulaz je u Karlovcu bio postavljen na nepreglednom mjestu jer je grad bio koncipiran ponajprije kao utvrda, a poslije je postao u pravom smislu vojni grad na granici s Osmanlijama.













Novi grad Pag utemeljen je 1443. Na podlozi planske parcelacije koju su provele mletačke vlasti građen je tijekom druge polovice XV. st., a urbanistička struktura odlikuje se pravilnom ortogonalnom mrežom ulica i središnjim trgom na kojem se križaju dvije glavne ulične komunikacije. Ondje su grupirane najvažnije građevine – crkva i knežev dvor. Utvrđivanje grada dovršeno je 1468. za kneza Tome Zorzija, a na utvrdama je radila radionica Jurja Dalmatinca (Pavao Dmitrov, Ratko Pokrajčić i Ivan Pribislavić). Juraj Dalmatinac potpisao je ugovor za izvedbu fasade katedrale (danas zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije), koja je oblikovana elementima gotike i renesanse, dok reljef Marije zaštitnice u luneti portala na pročelju pokazuje sklad dvaju stilova.

U Svetvinčentu u Istri uz kaštel je potkraj XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st. podignuto središte planiranoga grada. Glavni trg, sa župnom crkvom, nizom renesansnih stambenih kuća te ložom na kraju, pravokutnoga je tlocrta. Renesansnima se smatraju i neka rješenja gradskih trgova gdje su podignute gradske lože s trijemovima. Ističu se Gradska loža u Šibeniku (1542., srušena za bombardiranja u II. svj. ratu, današnje zdanje rezultat je faksimilske rekonstrukcije), Vela straža sa satom (1562) i Gradska loža (1565) u Zadru te Gradska loža u Hvaru na kojoj je početkom XVII. st. radio Bračanin Trifun Bokanić, ujedno i graditelj posljednjega kata zvonika trogirske katedrale. Na oblikovanje tih zdanja utjecala je robusna monumentalna arhitektura graditelja fortifikacija Michelea i Giangirolama Sanmichelija.

romaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga koje je trajalo približno od 1000. do 1250. Naziv romanika (romanički stil), uveden je 1818. u francusku i godinu kasnije u englesku povijest umjetnosti kao pejorativ za »nezgrapnu i prostu« srednjovjekovnu arhitekturu (V–XIII. st.), koja »deformira izvornu rimsku«. Estetski značaj romaničke umjetnosti, osobito one figurativne, otkrivao se postupno, a priznat je tek potkraj XIX. st. studijama o izvorima monumentalnoga kiparskog stila srednjovjekovne umjetnosti. Romanika, dotad stigmatizirana kao barbarska i dekadentna, ili samo kao najava gotike, rehabilitirana je početkom XX. st. u duhu nove antiklasične i antinaturalističke estetike bečke škole povijesti umjetnosti.

Romanika je nastala u doba političke, demografske, duhovne i gospodarske renesanse XI. st. i trajala do sredine XIII. st. U monumentalnoj sakralnoj arhitekturi Zapada, koja sublimira temeljne značajke romaničkog stila, najčešći su križni bazilikalni planovi s deambulatorijem i zrakastim kapelama ili troapsidalne bazilike, te zapadni masiv (westwerk) s jednim ili dva zvonika. Prevladavaju građevine masivnih zidova, kameni bačvasti ili križni svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Figurativne i dekorativne teme definirane su kao elementi i oblici liturgije. U ikonografiji dominiraju prikazi Apokalipse pa se zapadni portali najčešće izvode s prikazom Posljednjega suda. Romanička umjetnost širila se trgovačkim, hodočasničkim i križarskim putovima koji su povezali Europu i učinili ju, uza sve regionalne razlike, posljednjim univerzalnim europskim pokretom. Regionalizmi hrvatske romanike sukladni su po tome europskima, prikrivajući različitosti koje će se profilirati u rano gotičko doba.

Tri geografski različita hrvatska područja – primorsko, planinsko i nizinsko – uvjetovala su različite ritmove povijesnog i kulturnog razvoja. Tatari u XIII. st. i Osmanlije od XV. do XVIII. st. ostavili su u unutrašnjosti zemlje tek ulomke srednjovjekovne umjetnosti, dok je zastoj društvenog razvoja dalmatinske i istarske sredine u osvit modernoga doba na svojevrstan način konzervirao spomenike iz starijih razdoblja. Stoga su dalmatinski, u nešto manjoj mjeri i istarski spomenici, uz pokoji iz unutrašnjosti, dali osnovicu na kojoj se mogu definirati pojmovi te vagati dometi i dosezi romaničkog stila na hrvatskom tlu.

Temelj povijesne slike u razdoblju romanike čine uskogrudni interesi autonomnih komuna na jadranskoj obali između Istre i Boke kotorske, koji su se našli u moćnim interesnim sferama Ugarske i Venecije, ali i u kontaktu s Apulijom (osobito u XII. i XIII. st.) te s pograničnim markama (markgrofovijama; u XIV. st.) i sklavinijama sa slavenskim stanovništvom u zaleđu, transformiranima u kneštva, banovine i kraljevstva; o njima danas, nakon osmanske kataklizme, u unutrašnjosti zemlje svjedoče samo arhivske isprave te raspršeni fragmenti i ruine. Snaga gradova uz obalu, u kojima se sačuvala većina romaničkih spomenika, izbijala je iz činjenice da u njima ni nakon sloma antike urbani civilizacijski duh nije bio ugašen. Presudan je čimbenik možda bilo to što su ih prvo mlada hrvatska država, a poslije partikularni interesi feudalaca odvojili od prirodnog zaleđa i okrenuli moru, u trenutku kada je ono (u XI. st.) opet postalo plovnim i kada su se Istok i Zapad ponovno povezivali. Bez obzira na vladara kojega su ti gradovi priznavali za svojega, zbog udaljenosti od središta moći bili su u prigodi razviti i održavati vlastitu autonomiju. Najopasniji suparnik bila im je Venecija koja je 1125. uspjela gotovo zauvijek uništiti Biograd, u kojem je nešto prije Koloman bio krunjen za hrvatsko-ugarskog kralja. Venecija je 1171. srušila Trogir, a 1202 (IV. križarski pohod) Zadar koji joj je mogao postati jadranskim takmacem. S druge strane, Venecija je u XIII. st. obnovila Hvar i utemeljila Korčulu osiguravajući jadransku pomorsku magistralu prema Levantu.

Izvore romaničkog stila u hrvatskoj arhitekturi nije moguće svesti pod jedan nazivnik, niti su ti utjecaji bili jednosmjerni. Radionice jadranskih gradova, trajno okrenute apeninskim stilskim inovacijama, širile su vlastitu djelatnost u kontinentalnu unutrašnjost, a u određenoj mjeri i na suprotnu obalu Jadrana. Jači gradovi, poput Dubrovnika i Zadra, u to su doba postali središta regija obilježenih vlastitim umjetničkim profilima.

Profana arhitektura i urbanizam

Razvoj europske srednjovjekovne civilizacije tijekom XI. i XII. st. najbolje ocrtavaju fizionomije gradova, koji su preoblikovani procvatom trgovine i industrije, te pojavom srednje klase i trgovačkoga građanstva. Nova politička i gospodarska stvarnost kodificira se i statutima više ili manje autonomnih gradskih komuna. U većini tih statuta vidljive su formulacije promišljenih urbanističkih koncepcija i obrisi sustavne komunalne politike. Zamah intenzivne gradogradnje pokazuju mnogi gradovi na hrvatskoj obali: obnavljaju se stare utvrde i katedrale i podižu nove, oblikuju se trgovi i komunalna sjedišta, planski reguliraju ulične mreže i proširuju predgrađa (Dubrovnik, Split, Zadar) i podgrađa (Šibenik), isušuju močvarna područja i sl. U to doba Trogir gradi svoje predgrađe (burgus) koje je svojim ortogonalnim planom u suprotnosti sa starijim, eliptično koncipiranim gradom. Dubrovačke zidine najmarkantniji su fortifikacijski spomenik toga doba. U romaničkom razdoblju linija zidina jedinstvenom komunalnom regulacijom obuhvaća više obiteljskih kula, npr. na južnim zidinama u Trogiru, Korčuli, Hvaru, Šibeniku i drugdje, gdje se u prsten gradskih bedema integriraju biskupske i kneževske rezidencije, samostanski sklopovi, privatne kuće.

Preoblikovanje gradskih središta očituje se gradnjom komunalnih loža te palača gradskih knezova i potestata (Poreč, Motovun, Rab, Senj, Trogir, Split, Dubrovnik) bilo da su one prislanjane uz zidine i vezane uz gradska vrata ili se dižu na središnjim trgovima. Karakterističan je slučaj pulske vijećnice (Komunalna palača) za koju je adaptiran Dijanin hram na nekadašnjem antičkom forumu.













Stambena zgrada monumentalizira se, makar u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima, kojih je zid prema ulici ponegdje okrunjen nizom zubaca, dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada. Pretežno su to ipak manje zgrade s vertikalno pribrojenim prostorijama koje zauzimaju čitavu etažu i nisu podijeljene prema strože određenoj namjeni. Na kat se katkad ide vanjskim stubištem, često izvedenim od drva, za razliku od prizemnog dijela zidanoga kamenom. Najviše romaničkih kuća očuvalo se u Splitu, Trogiru i u Zadru, a otkrivaju se i u Kotoru, Dubrovniku, Hvaru, Rabu, Poreču. U XIII. st. zidane su gotovo prema jedinstvenom tipu, sitnim duguljastim kamenom, često s asimetričnim rasporedom otvora, jer je vanjština kuće bila podređena unutarnjem rasporedu. Gradski statuti svjedoče o nastojanju da se drvene kuće zamijene solidnijim kamenima, te da se uklone vanjska stubišta. U prizemlju su imale portale sastavljenih dovratnika, s plošnim lunetama često ukrašenima obiteljskim grbovima. Ulazi u trgovine prepoznaju se obično po vratima »na koljeno« (kadšto »na lakat«; vrata srpasta luka s ispunjenom donjom četvrtinom, tj. vrata spojena pod istim lukom s prozorom) obnovljene antičke tradicije.







Profana arhitektura izvan gradova najizrazitije se očituje u podizanju utvrđenih vladarskih, feudalnih ili samostanskih sjedišta, najčešće nad važnim putovima i prijevojima, poviše rijeka ili na pristrancima plodnih polja: npr. kliška utvrda hrvatskih knezova, župana i kraljeva, pa templara, kninski kaštel kraljeva i banova, dvor knezova Šubića na Bribirskoj glavici, najstarije jezgre feudalnih burgova u sjevernoj Hrvatskoj (Medvedgrad, Susedgrad, Samobor, Okić, Ozalj, Kalnik, Orahovica, Drežnik) te Pakrac, tvrdi križarski grad (prije 1230) nepravilna peterokuta tlocrta s kružnim kulama na uglovima i sredini ziđa, s moćnom kulom u dvorištu.

Sakralna arhitektura

Pojava ranoromaničke sakralne arhitekture na hrvatskoj obali, kako se po nekim primjerima može zaključiti, temelji se na razvoju specifičnih predromaničkih tipova. Postoji više trobrodnih, vjerojatno izvorno nadsvođenih bazilika, koje na svojevrstan način rezimiraju razvoj predromaničke bazilikalne arhitekture. Najvažnija od njih, Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu (1076) pokazuje dosljednu strukturalnu korelaciju vanjskog plašta s unutarnjim prostorom, a tradicionalni zapadni masiv (westwerk) ističe se kao zasebno tijelo pred pročeljem. Vanjština crkve sv. Ivana u Biogradu, također iz kasnog XI. st., ne podudara se s unutarnjom organizacijom, a crkva se odlikuje »skrivenim« westwerkom. Crkvica sv. Nikole na Lopudu zaključuje razvoj tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa romanički jasnom artikulacijom vanjštine i unutrašnjosti koje međusobno skladno korespondiraju.

Zanimljiva je i recidivna pojava bizantinizirajućeg tipa križnog uzorka tlocrta (tzv. quincunx), kojega je osnovna značajka konstrukcija s četiri stupa koji nose središnju kupolu. Arheološki obrađeni Sv. Petar u Dubrovniku karakterističan je primjer. Važna su i dva primjera iz druge polovice XI. st. ranoromaničkih značajki – Sv. Lovre u Zadru i Sv. Mikula u splitskom Velom Varošu. Međutim, nov romanički duh u pravom smislu riječi prikazuju jednostavne trobrodne, troapsidalne bazilike sa zvonikom odijeljenim od korpusa crkve: sv. Martina u Sv. Lovreču, sv. Petra u Supetarskoj Dragi, katedrala i crkva sv. Andrije na Rabu, katedrala u Krku, ranokršćanska crkva sv. Marije u Ninu (preuređena u XI. st.), crkva sv. Marije u Zadru.













Crkva sv. Martina u Sv. Lovreču najveća je trobrodna i troapsidalna ranoromanička bazilika u Istri, građena oko 1060. izvan gradskih zidina na posjedu markgrofova. Stilom povezuje utjecaje sjeverne Italije, južne Njemačke, ranokršćanske uzore i ranoromaničku reformu. Stil fresaka spaja otonsku i bizantsku slikarsku tradiciju s utjecajima južnonjemačkih radionica. Utjecaj venecijanskih uzora očituje se na oltarnoj ogradi. Ista je klesarska radionica radila i u drugim istarskim crkvama poput crkve sv. Mihovila u Kloštru u graditeljskom valu nakon 1060. Crkva sv. Mihovila u Banjolama dobila je nakon 1031. novu oltarnu ogradu po uzoru na akvilejsku katedralu. Romanička faza novigradske katedrale očituje se u preuređenju kripte novim kapitelima i svodom te izradbi relikvijara svetih Pelagija i Maksima 1146. za biskupa Adama. Skulpturalna oprema crkve sv. Foške u Peroju, ranoromaničke trobrodne i troapsidalne građevine s kraja XI. st. ili početka XII. st., povezana je s radionicom koja je izradila niz kamenih reljefa pronađenih u Mutvoranu (Mutvoranski bestijarij); radionica je izrađivala dekorativne elemente s biblijskim i simboličkim motivima koristeći se lokalnim i recikliranim antičkim uzorima stilom srodnima s talijanskom i francuskom romaničkom plastikom. U XII. st. istarska se skulptura znatno razvila kroz ukrašavanje crkava pod utjecajima iz srednjoeuropskih središta poput onih u Bavarskoj, Milana i Camaldolija. Posebice se ističu romanički reljefi u crkvama sv. Blaža u Vodnjanu i sv. Sofije u Dvigradu. Ambon majstora Silvestra u sv. Mihovilu u Banjolama, s prikazima iz Kristova života i uskrsnuća, predstavlja vrhunac istarskoga ranoromaničkog kiparstva.

Početak rane romanike u Hrvatskoj poklapa se s naglim širenjem reformiranoga benediktinskog reda u XI. st. i osobito zamahom gradnji nakon raskola Istočne i Zapadne crkve 1054. Nove procesionalne liturgijske forme u to doba utječu na stvaranje novih odnosa vanjskog i unutarnjeg prostora crkve i na preobrazbu arhitektonskih oblika unutar svetišta. U benediktinskim crkvama produbljuje se kor, oblikuje se ideja deambulatorija, a u bazilikalnim osnovama prevladava troapsidalnost. Kamaldoljanski benediktinaci formirani u osorskom samostanu (osorski opat sv. Gaudencije, sv. Ivan Trogirski i Lovre nadbiskup splitski) svjedoče o značenju toga samostana u širenju reformskih ideja. Broj benediktinskih sjedišta diljem Hrvatske stalno je rastao, te ih je potkraj XI. st. bilo već četrdesetak, većinom tek utemeljenih. Benediktinska internacionala davala je zajednički ton, osobito u arhitektonskim osnovama i u programu skulpture, preskačući trenutačne političke razdiobe, ostavljajući tragove umjetničkog djelovanja, čak i ondje gdje danas postoji svojevrstan kulturni vakuum (npr. u nekim dijelovima Zagore, Like i Slavonije). Veze tih samostana s matičnim središtima u Montecassinu (Susak), Pomposi (Osor), poslije s clunyjevskim prioratom u Polironeu (Krk), s Pulsanom podno Gargana (Mljet) pridonijele su dobrom poznavanju onodobnih tendencija u razvoju umjetnosti na internacionalnom planu. Regionalne veze Osora i središnje Dalmacije te malo kasnije Zadra s Krkom i Rabom pridonijele su s druge strane u stanovitoj mjeri formiranju regionalnih tipova u oblikovanju glavnoga crkvenog portala, kapitela, itd.

Međaš zreloromaničke umjetnosti u Dalmaciji u pravom smislu riječi predstavlja izgradnja najoriginalnije hrvatske inačice tzv. lombardijskog tipa zvonika i samostanskog kapitula (kapitularne dvorane) uz crkvu zadarskih benediktinki sv. Marije u prvom desetljeću XII. st. Taj graditeljski pothvat vezuje se uz opaticu Vekenegu i prvoga hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana koji je 1105. trijumfalno ušao u Zadar. O cjelovitosti zamaha novog stila na gradilištu zadarskih benediktinki i gotovo iznenadnoj, simultanoj zrelosti romaničkog izraza u konceptu arhitekture, načinu gradnje, kiparstvu, slikarstvu i epigrafici, osim zvonika svjedoči i arhitektura kapitularne dvorane, na bočnim zidovima koje se nalaze stupovi karakterističnih kubičnih kapitela koji nose slijepe lukove i pilastre povezane dekorativnim vijencem, nad kojim se preko četiri pojasnice prebacio bačvasti svod; prvi europski pouzdano datirani križno-rebrasti svod u Vekeneginoj ćeliji-kapeli na prvom katu samostanskog zvonika (slična postoji u zvoniku samostana sv. Andrije na Rabu); Vekenegin nadgrobni spomenik s elegantnim epitafom »protorenesansnih« epigrafskih odlika; sačuvane freske izrazito suvremenih zapadnjačkih slikarskih odlika.







Dok je rana romanika definirala svoje zadatke uglavnom oko oblikovanja samostanskih sjedišta, u XII. i XIII. st. otvaraju se velika katedralna gradilišta u Zadru, Krku, Rabu, Novigradu, Dubrovniku, Kotoru, Splitu, Trogiru, Zagrebu iz kojih će se širiti utjecaji u njihovim regionalnim okvirima. Nova razdioba crkvenih nadležnosti u tome je imala važnu ulogu: nakon 1154. kvarnerski su biskupi postali podređeni zadarskoj stolici, a južna je Dalmacija intenzivirala svoje veze s Barijem i apulijskom romanikom.

Crkva sv. Krševana u Zadru pokazuje već posve dovršen proces eksteriorizacije, kojim je krenula romanička skulptura. Premda je pročelje tijekom vremena izgubilo izvorne dijelove, npr. stupove pod zabatom glavnog portala i stupiće pod arkadama završnog vijenca, još je vidljiv značaj skulpturalne plastike u kompoziciji cijele fasade. Utjecaj lombardijske romanike još je jasniji u izgledu galerije središnje apside nad kojom je stajao fresko-natpis s posvetom gradnje – 4. V. 1175. Sudeći prema nizu sukladnih arhitektonskih odlika, ista je radionica radila i na temeljitom preoblikovanju zadarske katedrale sv. Stošije (Anastazije). Od izvorne ranokršćanske katedrale sačuvala se široka apsida i karakterističan odnos srednjeg broda spram bočnih (3 : 1). U drugoj polovici XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. Nad arkadama stupovlja u unutrašnjosti protegnute su elegantne galerije (empore) matroneja, a izvana prema glavnoj ulici slijepa galerija. U XIII. st. katedrala je bila produžena za dva traveja prema zapadu, s presloženim ranijim pročeljem. S četiri reda superponiranih galerija, opći izgled pročelja zadarske katedrale ugleda se u glasovitu pizansku baziliku. Nedorečena slikovitost u pomalo tromim proporcijama pročelja Sv. Stošije dolazi dijelom od prekomponiranja kompozicije potkraj XIII. st. i u prvoj četvrtini XIV. st., ali i zbog prilično mehaničkog prenošenja slike pizanskog uzora.



















Katedrale u Novigradu, Krku i Rabu također su djelomično sačuvale elemente izvorne ranokršćanske strukture. Prva je znatno prestrukturirana sredinom XII. st. ugradnjom kripte i prostranog svetišta nad njom. Krčkoj katedrali pred pročeljem prigrađena je crkva sv. Kvirina (oko 1190) na dva kata, od kojih se gornji otvara prema unutrašnjosti katedrale velikim lučnim otvorom, pa se interpretira kao palatinska, biskupska kapela bliska tipu njemačkih dvostrukih kapela (Doppelkapelle). Sačuvani dio romaničkog pročelja katedrale u Senju, građenog u opeci, usamljeni je primjer uporabe tog materijala. Katedrala sv. Bartola u Kninu, započeta 1203., trobrodna je bazilika s troapsidalnim svetištem od pet traveja.







Početkom XIII. st. iz temelja je podignuta katedrala u Trogiru, koja je u drugoj polovici stoljeća dobila trijem s predviđena dva zvonika sa strana (izveden je samo onaj prema gradskom trgu, dovršen početkom XVII. st.). Unutrašnjost joj je razdijeljena pilonima u tri lađe, od kojih je glavna naglašena visinom i prostranošću.

U Dubrovniku su arheološka istraživanja pod današnjom katedralom otkrila postojanje triju ranijih – iz ranokršćanskog, ranosrednjovjekovnog i romaničkog doba. Dubrovačka romanička katedrala (izgrađena po nalogu biskupa Andrije iz Lucce koji je biskupovao 1142–56) građena je na 3 m višoj koti od prethodnice, a svojim je oblicima znatno utjecala na sakralnu arhitekturu u zaleđu hrvatske obale. Bila je jednoapsidalna bazilika bez transepta, sa šest parova zidanih pravokutnih stubova koji su nosili masivne arkadne lukove i eliptičnu kupolu nad središtem. Imala je visoke arkade s galerijama iznad, što je njezinoj vanjštini davalo sličnost s katedralama sv. Nikole u Bariju i u Bitontu. Od njih je razlikuje izostanak transepta, posve različito ustrojstvo svetišta i položaj kupole koji vjerojatno nasljeđuje središnji položaj kupole ranije bizantske katedrale. Bočni brodovi imali su neprekinute bačvaste svodove, poput bazilike samostana na Lokrumu.

Katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1124–66) izvorno je bila bazilika s kupolom i istaknutim zapadnim masivom s dva tornja i trijemom. Zbijenu i jasno artikuliranu unutrašnjost odlikuje lombardijski sustav izmjeničnih nosača i snažni križnorebrasti svodovi glavne lađe, s galerijama iznad bočnih brodova, što prostoru daje izrazit uzgon i monumentalnost unatoč skromnim dimenzijama (oko 35 m × 17 m).

Među mnogobrojnim zvonicima na jadranskoj obali, najstariji posve očuvani jest onaj crkve Gospe od Zvonika u Splitu (1088–89). Pokazuje značajke tipičnoga romaničkog monumentaliziranja: nizanjem uskih i stisnutih otvora uvučenih između čvrstih uglova nastoji se prikazati kao četverokatna građevina s biforama na vrhu. Istom tipu ranoga romaničkog zvonika pripadaju zvonici crkava sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu. Zvonici crkve sv. Marije (1105) i katedrale u Rabu (druga polovica XII. st.) predstavljaju inačice lombardijskog tipa. To su skladno proporcionirane četverostrane kule na kojima se broj i veličina otvora povećavaju prema vrhu koji se rastvara ložom za zvona. Već spomenuti zvonik zadarske crkve sv. Marije je uglavnom vjerno rekonstruiran (1438–53) od prvog kata na više.













Zvonik splitske katedrale (iz temelja restauriran na prijelazu iz XIX. u XX. st.) vjerojatno je najizvornija srednjovjekovna građevina na hrvatskoj obali. Premda su u prvoj fazi izgrađena samo dva kata, nastavak gradnje slijedio je izvornu zamisao pa se na njemu nije očitovao sraz stilova kao na trogirskom zvoniku. Po vitkosti, transparentnosti i stepenastom sužavanju prema vrhu, po ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje u hrvatskoj romanici nema mu sličnoga. Njegovo prizemlje predstavlja zapravo obnovu ideje antičkog slavoluka, a usto se u elevaciji – u vijencima, kapitelnoj zoni, u formatu otvora i lukova – harmonizira s arkadama Peristila i trabeacijom stupovlja uokolo mauzoleja. Moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257.

Duž cijelog obalnog pojasa u gradovima i izvan njih nastaje i velik broj samostanskih sklopova te skromnijih crkava. Dobro su evidentirane sačuvane građevine i arheološki ostatci redovničke arhitekture, osobito benediktinske. Najbolje je sačuvana crkva sv. Marije na Mljetu (XII–XIII. st.), jednobrodna građevina s narteksom, trodijelnim oltarskim prostorom, polukružnom apsidom, te sa širokom eliptičnom kupolom nad pandativima uvučenim u masivni četvrtasti tambur. Stilski se vezuje uz apulijsku romaničku arhitekturu, a znatno je utjecala na srednjovjekovno raško graditeljstvo.







Mnoge manje romaničke crkve svode se na razmjerno mali broj regionalnih arhitektonskih tipova (Brač, Zadar, Kvarner, unutrašnjost Istre itd.). Obično su to jednobrodne građevine pravokutna tlocrta, s polukružnom ili četvrtastom apsidom, zasvođene bačvastim svodom često pojačanim pojasnicama i s arkadama na bočnim zidovima. Veći broj nastaje kao adaptacija ranijih manjih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. U unutrašnjosti Istre karakteristične su mnogobrojne jednobrodne crkve s ugrađenim polukružnim apsidama.

Već spomenuta, izrazito visoka jednobrodna crkva sv. Mihovila benediktinskog samostana u Kloštru nad Limskim zaljevom osobito je važan primjer istarske ranoromaničke arhitekture. Crkva sv. Kristofora u okolici Rovinja (oko 1100) na vanjskim zidovima, osim na polukružnoj apsidi, ima lezene sa slijepim lukovima koje nisu česte u sakralnoj arhitekturi istarske rane romanike. Srušena crkva sv. Sofije (XII. st.) u napuštenom Dvigradu bila je u romaničkoj fazi razdijeljena zidanim pilonima na tri lađe koje završavaju s tri ugrađene apside. Predstavlja najreprezentativniji spomenik ranoromaničke arhitekture u Istri. Dijelovi romaničkog klaustra samostana sv. Petra u Šumi inkorporirani su unutar njegove barokne pregradnje. Rijedak primjer centralne građevine, makar s ranogotičkim plastičkim naznakama, predstavlja sedmerostrana crkvica sv. Trojice u Rovinju.







Samostan sv. Franje u Puli, izgrađen u posljednjoj trećini XIII. st., predstavlja prijelazno razdoblje između kasne romanike i ranoga gotičkog stila, što je posebice vidljivo u monumentalnom portalu s karakterističnim romaničkim dekorativnim motivima. Portal i kiparski detalji svjedoče o utjecajima lokalne tradicije, antičkog naslijeđa te srednjoitalskih radionica, što ga čini jednim od najvažnijih primjera sakralne arhitekture tog razdoblja u Istri.

Tatarska provala 1241. i kasnija osmanlijska vlast u većem dijelu kontinentalne Hrvatske prorijedile su broj sačuvanih ostataka romaničke arhitekture. Jedini sačuvani dokaz zreloromaničke sinteze u Panoniji pružaju iskopine samostana sv. Mihovila u Rudini kraj Požege s arhitekturom koja pokazuje analogije s onom samostana u mađarskom Somogyváru. Glavna crkva bila je skromna troapsidalna trobrodna građevina s tri para stupaca koji su nosili svodove i zapadnim masivom s dva tornja i predvorjem, dok se zapadno nalazila jednobrodna grobna crkva.

Križarski pohod Andrije II. 1217. i djelovanje templara i ivanovaca potaknuli su u Slavoniji i drugdje gradnju jednostavnih križarskih dvoranskih crkava četvrtastog tlocrta (Kelemen, Križovljan, Novo Mesto Zelinsko, Koška, Martin, Koprivna). U Gori su pod ranogotičkom templarskom kapelom otkriveni ostatci dotjerane romaničke crkve s vrijednom plastikom. U Topuskom je cistercitska opatija u XIII. st. podignuta na starijim temeljima, a tamošnji majstori djelovali su, čini se, i u Pannonhalmi i Reimsu. Crkva sv. Bartola s kružnim zvonikom na pročelju u Novim Mikanovcima (1230–40) odražava frizijsko-donjosaski, a crkva Majke Božje u Moroviću s polukružnom apsidom, presvođenim kvadratnim svetištem, pravokutnim brodom i aksijalnim zvonikom (kraj XIII. st.) slijedi sasko-donjorajnski tip arhitekture.

Fragmenti templarske crkve u Glogovnici kraj Križevaca govore, međutim, da je u XIII. st. monumentalna arhitektura već nadišla okvir romaničkih oblikovnih koncepcija. Starije forme stapaju se s gotičkima na manjim seoskim crkvama (Bapska, stariji dio crkve sv. Jurja u Belcu, poslije pretvoren u zvonik). U Čazmi, prijestolnici hercega Kolomana, ističe se crkva sv. Marije Magdalene — trobrodna građevina s rozetom poput one u Bambergu. Vrhunska plastika na kapitelima tipa a crochet i način zidanja povezuje istu radionicu s kapelom sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Ta kapela (1230–50), kao pravilni oktogon s bogatom kamenom dekoracijom, predstavlja vrhunac i zaključak međunarodnog romaničkog stila u sjevernoj Hrvatskoj.







Arhitektonska plastika

U XI. st. ojačale su klesarske radionice u južnoj Dalmaciji između Dubrovnika i Kotora, na prostoru između Zadra, Knina i Splita te u Istri, osobito duž njezine zapadne obale. Posebice je zanimljiva skupina djela kninske klesarske radionice (ulomak monumentalnog portala s prikazom Stefatona pronađen na kninskoj tvrđavi, cjelina oltarske pregrade s lokaliteta Crkvina u Biskupiji kraj Knina, zabat pregrade sa splitskog Sustipana itd.). Među spomenicima istarske ranoromaničke plastike (koja u načelu postavlja niz problema u preciznijem datiranju) zanimljivi su ulomci iz pulskog lapidarija od kojih jedan nosi prikaz Tri Marije na grobu, u nas iznimnom primjeru Svetoga groba – izvana poligonalnog, iznutra kružnog oblika. Sveti grob (Sancta Jerusalem) kružnog oblika s drvenom kupolicom postojao je i u sjevernom brodu katedrale u Novigradu.

Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti činile su oltarne pregrade s posvetnim latinskim natpisima. Sredinom XI. st. njihovi pluteji dobivaju reljefno razvijene narativne cikluse. Pluteji iz zadarskih crkava sv. Nediljice i sv. Lovre pokazuju energičnu deklaraciju novog programa. Evanđelje se tu ne izlaže u simboličkim abrevijaturama, nego u cjelovitom narativnom slijedu. Linearan crtež pleterne ornamentike naglo je i gotovo nasilno razriješen u figuralnim prikazima smještenima pod nizom arkada.







Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji ima razmjerno preciznu ishodišnu dataciju. Ciborij prokonzula Grgura može se pouzdano datirati u četvrto desetljeće XI. st. Stajao je, vjerojatno, nad glavnim oltarom zadarske katedrale – prvotno posvećene sv. Petru. Stilski i radionički vezan je uz niz srodnih djela (ciborij iz zadarske crkve sv. Tome, pluteji iz crkve sv. Nediljice i dijelovi crkvene opreme iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu iz splitske katedrale). Splitsko-zadarska radionica isklesala je i lik kralja na prijestolju s pluteja ranoromaničke oltarne pregrade (u XIII. st. premetnute u krsni zdenac) iz splitske katedrale. Analiza oblika kraljevske krune i nošnje te njegovih atributa dokazala je da je tu prikazan hrvatski kralj, po svoj prilici Krešimir IV.

U ciboriju iz bazilike sv. Marije na Crkvini u Biskupiji kraj Knina, koja je u doba kralja Krešimira IV. postala sjedištem hrvatskog biskupa u njegovoj pratnji, zamjećuje se istinski manifest novoga romaničkog stila. Datira ga se u doba kada je kralj Zvonimir 1078. crkvu posvetio kao katedralu. Po savršenoj usklađenosti svih dijelova arhitektonske plastike najavljuje se virtuozna montažna tehnika gradnje, koja će postati zaštitni znak kamenoklesarskog umijeća XV. st. u Dalmaciji. S ažuriranim krovnim rebrima koja se konzistentno nastavljaju po bridovima njegove krune, organičkom povezanošću projekta i strukture te ornamentalnih efekata, taj ciborij uvažava zakone novoga romaničkog stila. Čitav ciborij izgleda zamišljen u jednom dahu, kao golemi kameni relikvijar.

Skulpturalni program zrele romanike vezan je uz crkveno pročelje. Sačuvani ulomci skulpture s osorske opatijske crkve nose sličnost sa skulpturom glasovite crkve u Pomposi i s onom istodobnom na Torcellu. Riječ je o prvoj romaničkoj skulpturi pročelne namjene u pravom smislu riječi. Portal crkve sv. Lovre u Zadru donosi najraniji sačuvani primjer zaokružene kompozicije portala u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi uopće. Prikazujući na nadvratniku Krista na prijestolju u okviru bademastog oblika (mandroli) kojega pridržavaju dva anđela, on i ikonografski predstavlja jednu od najdalekosežnijih romaničkih inovacija.

Rana pojava zabatnih portala sa stupovima ili s konzolnim istacima (menzolama) nije izazvala veću tipološku raznovrsnost. Portal samostanske crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu uzor vjerojatno nalazi u sjevernotalijanskim primjerima. Sudeći prema sačuvanim dijelovima i tragovima na pročelju, portal rapske katedrale, kao i onaj crkve sv. Krševana u Zadru, posve su mu slični. Zanimljivu lokalnu varijantu zabatnog portala s lavljim menzolama predstavljaju vrata crkve sv. Mikule u splitskom Velom Varošu s početka XII. st. Iz istog su doba i ulomci nekoć bogato ukrašena pročelja benediktinske crkve na Sustipanu u istom gradu. Skulpture jednog i drugog spomenika upućuju na moguće apulijske utjecaje. Poslije će karakterističnom biti pojava stepenasto usječenih portala.

Obradba kapitela, koji se javlja ponovnom pojavom kolonade u sloju monumentalnih trobrodnih bazilika XI. st., najzornije pokazuje kako je tekla kristalizacija romaničkoga skulpturalnog jezika. Podrijetlo im je kasnoantičko, a u našu su skulpturu došli po uzoru na kapitele iz bazilike u Akvileji (posvećena 1031) i na mnoge suvremene gornjojadranske inačice istog tipa. Među najzanimljivije kapitele tog novog tipa ubrajaju se oni iz bazilike u Sutlovreču, iz crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (posvećena 1059), iz rapske crkve sv. Ivana i iz zadarske crkve sv. Marije Velike. U zadarskoj crkvi sv. Krševana (XII. st.) miješaju se antički kapiteli s novima koji ih pokušavaju imitirati. U prizemlju splitskog zvonika očiti su pokušaji majstora iz sredine XIII. st. da što doslovnije kopiraju korintske kompozitne kapitele s Peristila – prepoznaju se kao romaničko djelo tek po zatvorenijoj silueti i zbijenijem volumenu. Kapiteli porečkog ciborija (1277) po svoj su prilici vjerna kopija onih Eufrazijevih iz iste katedrale. Osobito karakteristični romanički kapiteli bili su oni elementarno kubični, kakvi se u nas prvi put javljaju u kapitulu i na zvoniku crkve sv. Marije u Zadru, a potom na pilonima katedrale sv. Stošije i drugdje duž obale. Zanimljivi su i zreloromanički niski, kompaktni »predtatarski« kapiteli teških proporcija s prijelaza XII. u XIII. st. iz bjelovarskog muzeja i iz Srijema.







Tijekom XII. st. djelovala je u Zadru bizantinizirajuća kiparska struja, od koje se sačuvalo više kamenih ikona. Ipak, djela u kojima se prepoznaje izrazitiji pečat bizantske umjetnosti bilo je razmjerno malo s obzirom na tinjajući, ali povremeno i izrazitiji politički utjecaj što ga je Bizant u Dalmaciji zadržavao sve do osmog desetljeća XII. st. Osim zadarskih primjera te nekoliko ulomaka iz dubrovačke crkve sv. Stjepana, ostataka jedne splitske propovjedaonice i nekoliko izravno uvezenih kamenih ikona (Rab, Vodnjan), bizantski utjecaji bio je posve općenitoga karaktera, otprilike kao i u suvremenoj zapadnoj skulpturi.

Dijelovi skulpturalnog ukrasa prve romaničke faze fasade zadarske katedrale – južni portal i kipovi apostola uz središnji portal te kipovi Navještenja – upućuju na majstore koji su bili upoznati s djelima lombardijske i posebice, emilijanske romanike. Zadarski apostoli donose po tome dotad najjači trag internacionalne romaničke skulpture. Niz zadarskih skulptura iz istog razdoblja zaokružuju akroteriji, lavovi i volovi u punoj plastici na pročeljima katedrale i crkve sv. Krševana, orao-lav na »stupu srama«, te reljefi s kamenog namještaja katedrale, posebice s krsnog zdenca.

Za razvoj romaničke skulpture osobito su plodonosne bile stoljećima održavane veze s Apulijom i Markama. To jasno pokazuju sačuvani ulomci skulpture s portala benediktinske crkve na Mljetu, koji je mogao sličiti portalu crkve sv. Marije u Ceratti, a pogotovo to potvrđuje skulptura i arhitektura toga doba u Dubrovniku i Kotoru.

Protomajstor Eustasio iz Tranija vodio je 1199. gradnju dubrovačke katedrale (porušena u potresu 1667). Na temelju analogija s portalom stolnice u tom apulijskom gradu pripisan mu je ulomak s prikazom Jakovljeva sna, dragocjen ostatak nekoć moćna kamenog ukrasa dubrovačke katedrale. Istodobno je na suprotnoj obali Jadrana radio Šimun Dubrovčanin koji je na portalu crkve sv. Andrije u Barletti iznio cijeli kompendij raznovrsnih formula apulijske i dalmatinske romanike. Moguće je da je i monumentalna Maiestas, Gospa s Djetetom, iz dubrovačkog muzeja njegovo djelo. Riječ je o skulpturi koja u osnovi predstavlja Sedes sapientiae, Prijestolje Mudrosti, a gotovo sigurno potječe iz katedrale.

Težište razvoja romaničkoga kiparskog stila prebacilo se početkom XIII. st. iz Zadra i s Kvarnera te iz Dubrovnika i Kotora u Split i Trogir. Programe obnove tamošnjih katedrala vodili su splitski nadbiskup Bernard iz Perugie i trogirski biskup Treguana iz Firence. Za nadbiskupa Bernarda, splitska je katedrala 1214. dobila pozlaćene vratnice Andrije Buvine. Tumači ih se kao svojevrsni manifest antiheretičkog karaktera. Predlošci kojima se Buvina služio u nizanju prizora iz Kristova djetinjstva, javnog djelovanja i Muka (28 udubljenih kaseta na dva krila vratnica, od Navještenja do Uzašašća) očigledno su bili nejedinstveni, upućeni koliko na konzervativnu bizantsku ikonografiju, toliko i na suvremene zapadnjačke sheme. Izvrsno sačuvani rimski portal u znatnoj je mjeri odredio ne samo mjerilo i proporcije Buvinina djela nego i repertoar njegove ornamentacije. Restauratorski zahvat (1908) limitirao je mogućnost doživljaja izvorne polikromije koja je cjelini vratnica davala karakter monumentalne reljefne tapiserije.







Kipovi i reljefi koje je 1240. u doba biskupovanja Firentinca Treguana izradio Radovan, »najodličniji od svih u ovoj umjetnosti«, kako piše na heksametarskom latinskom natpisu pod lunetom portala trogirske katedrale, bez dvojbe su najznačajnija djela hrvatske romaničke umjetnosti. Današnja cjelina portala nije nastala istodobno, nego je izvorni arhitektonski i ikonografski program već sredinom druge polovice XIII. st. bio preinačen i proširen radovima nekoliko ranogotičkih majstora. Radovan je ostavio jasnu naznaku arhitektonskog okvira cijelog portala, ponajprije njegov temelj – telamone i lavove te prikaze iz ciklusa Mjeseci u donjoj zoni, a lunetu u gornjoj, koja je trebala biti nadsvođena reljefnim prikazima Kristova života, javno djelovanja i muke – od čega je tek dio izveo. Teološka poenta gornje zone temeljena je na sakramentalnom karakteru, na emfazi euharistijskog značenja Kristova rođenja. Njega tumači luneta isklesana à double face, s prikazom Rođenja na prednjoj strani i sa znakom križa na stražnjoj, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama. Radovanova luneta prvi je timpan koji Kristovo rođenje uzima za središnju temu čitavog glavnog pročelja.







Radovanovo djelo nastalo je kao nagla, gotovo iznenadna pojava u razvoju dalmatinske skulpture XIII. st., u osebujnoj i originalnoj sintezi romanike i gotike. Obilježja su njegova stila sigurno komponiranje, fina obradba detalja i izrazit osjećaj za prikazivanje u povišenom reljefu. Literatura je upućivala na sličnosti dijelova trogirskog portala i drugog luka središnjeg portala bazilike sv. Marka u Veneciji. Datacija trogirskog portala otud se uzima za jedino čvršće uporište za kronologiju venecijanske skulpture toga doba.







Ako je Radovanovo djelo u razvoju romaničke plastike XIII. st. jedno žarište elipse, reljefi i skulpture na zvoniku splitske katedrale čine ono drugo. Reljefi magistra Otta – vjerojatno nekog teutonskog klesara – predstavljaju zakašnjelog (»retardiranog«) majstora koji se neočekivano našao usred razvijene dalmatinske romanike. Ipak, i njegovi reljefi uklapaju se u sliku splitskog i trogirskog XIII. st. Njima se potvrđuje raspon izražajnih mogućnosti našega romaničkog kiparstva, koje se u isto doba iskazivalo gotovo pučkim Ottovim figurama te rafiniranim animalističkim minijaturama majstora Radovana. Skulpture donje zone splitskog zvonika također valja sagledavati u usporedbi s Radovanovima. Među njima je najizrazitiji reljef velikog Navještenja, koji na prvi pogled predstavlja posljednji pozdrav bizantinizirajućim tendencijama u dalmatinskoj romaničkoj skulpturi. Ali, kompozicija ikonografski počiva na posve zapadnjačkoj teološkoj dogmatici koja Utjelovljenje Kristovo predstavlja kao početak Muke (otud menza oltara između Gabrijela i Marije, pod središnjom arkadom). Isti majstor na drugom reljefu prevodi »dvokatno« Radovanovo rođenje iz trogirske lunete u jedan registar. Tu pokazuje, i uz povišen plasticitet, pravi domet svojih sposobnosti koje su se iscrpljivale u strasti za prikazivanjem zavijorenih haljina, ali su se zaustavljale pred nemogućnošću davanja produhovljenijeg izraza licima.

U XIII. st. u istarskoj skulpturi dolazi do pada proizvodnje, s rijetkim narudžbama uglavnom iz crkvenih središta. Sačuvana djela često rabe klasične (all’anticha) motive i materijale, pa i ulomke starijih djela. Izraziti su primjeri relikvijar-sarkofag sv. Eleuterija i Maura i ciborij u porečkoj Eufrazijani, te portal sv. Franje u Puli. Relikvijar-sarkofag sv. Maura i Eleuterija izrađen je 1247., tijekom biskupovanja Pagana, a izradili su ga kipari Benvenuto, Nicolaus Bonoscagno i Nicolaus iz Ancone. Ciborij je izrađen 1277. pod biskupom Otom, vjerojatno kao dio venecijanske obnove nakon preuzimanja grada 1267. Skulpture radionice domaćih klesara okupljenih potkraj XIII. st. na podizanju općinske palače u Puli uklapaju se u liniju provincijskog redukcionizma stilskih formi, makar nastaju na mjestu najtrajnijeg djelovanja antike.







Izvan tijekova razvoja romaničke skulpture u Hrvatskoj stoji niz grubo obrađenih kamenih konzola iz Rudina u Slavoniji (oko 1200) koje se odlikuju ekspresivnom stilizacijom dramatično deformiranih glava kojima nema pandana u Karpatskom bazenu, što Rudinu čini jedinstvenim primjerom romaničke plastike.

Inventuru gubitaka romaničke skulpture, osobito u kontinentalnoj Hrvatskoj, teško je provesti. Postoji tek nekoliko ulomaka cvjetne dubrovačke romanike, koji ipak svjedoče o iznimnoj širini ikonografskog programa koji je bio razvijen na tamošnjoj katedrali i crkvi sv. Vlaha. Djela Mihoja Brajkova u klaustru samostana Male braće, kasnogotički portal Kneževa dvora ili krunu bunara u dvorištu Sv. Klare nije moguće zamisliti drukčije nego kao odjek bogate romaničke baštine. Romanička arhitektura i skulptura viđena u Dubrovniku i Kotoru fiksirana je kao posebna dinastička tema unutar srpske umjetnosti od kraja XII. do XIV. st., vjerojatno stoga što je upravo karakteristična »vanjska« uporaba romaničke skulpture uspijevala zadovoljiti potrebe auličke reprezentacije koje koncept tadašnje pravoslavne arhitekture nije mogao iskazati.

Prijelazni romaničko-gotički stil

Posebno područje predstavlja pojava prosjačkih redova, osobito franjevaca, koji su učinili brzi put od skromnih početaka uz ruševine prigradskih crkvica 1220-ih i 1230-ih te prvih samostanskih skloništa izvan gradskih zidina, u blizini kakva hospitala ili leprozorija, do raskošnih crkava i samostana na središnjim gradskim točkama samo koje desetljeće poslije. Od nomadskih skupina braće razvio se red čvrsto povezanih teritorijalnih jedinica. Gotovo da nema samostana na jadranskoj obali koji nije iznjedrio neku karizmatičnu osobu koja bi stekla naziv sluge Božjega. Tijekom XIII. i XIV. st. to su npr. Oton u Puli, Monald u Kopru i Julijan u Balama u Istri, Mihovil u Cresu, bl. Šime Zadranin i bl. Andrija Bribirski, sv. Nikola Tavelić Šibenčanin, bl. Grgur Trogiranin i bl. Ivan Trogirski, bl. Monatil Splićanin, Marin i Adam u Kotoru, Antun i Frane u Draču. Samostani u kojima su djelovali uz domaće su redovnike okupljali i one iz Britanije, Francuske, Njemačke (bl. Oton Pulski) i s različitih strana Italije. Ta je međunarodna kultura tvorila cjelinu izrazito homogenih kozmopolitskih crta.

Ako se u duhu nove franjevačke pobožnosti ponovno promotri Radovanov portal, među sadržajnim elementima iskače slika obnovljene i pomlađene crkve, juvenilna radost lica, sveprisutnost likova anđela, Dijete (»Lijepi Bog«) koje sjedinjuje inkarnacijsku i eshatološku podlogu u teološkom promišljanju sadržaja vjere, gdje se Božja slava i muka nerazdvojno povezuju. Luneta Radovanova portala može biti prijevod bizantskih ikonografskih rješenja, originalno komponiran pod jednim lukom, ali njezin sadržaj i duh posve su u skladu s novom franjevačkom pobožnošću. Ista je poruka čitljiva na jednom od ključnih djela hrvatske umjetnosti iz sredine XIII. st., na monumentalnom reljefu Navještenja splitskog zvonika: Inkarnacija se prikazuje kao najava Muke i uvod u posljednje stvari. Sve to vodi zaključku kako doprinos specifičnih modela franjevačke pobožnosti ne treba tražiti samo u inventaru njihovih samostana. Već od sredine XIII. st. na biskupskim katedrama većine dalmatinskih gradova nalaze se učeni franjevci, značajni obnovitelji svojih katedrala. Crkve u Dubrovniku, Zadru i Puli, zajedno s gradnjom predvorja trogirske katedrale i splitskog zvonika govore o snažnom onodobnom zamahu gotičke arhitekture, pri čemu su franjevci imali veoma važnu ulogu.







Mnogobrojni su primjeri prijelaznog romaničko-gotičkog stila koji se razvijao u drugoj polovici XIII. st. (Trogir, Split, Zagreb), među kojima su osobito karakteristični obnovljeni portali zadarske katedrale, te gotovo istodobni portal pulske franjevačke crkve koji pokazuje sličnu kompozitnost dekorativnog repertoara, makar način obradbe ukrasa upućuje na posve definirani gotički stil. Poput karakteristična mješovitoga gotičko-renesansnog stila u XV. st. i početkom XVI. st., romanika se uporno održavala u lokalnim radionicama i preko vremenskih granica u kojima se obično pretpostavljaju početci novog stila stvarajući mješoviti romaničko-gotički stil.

Peulić, Đuro (Jamarica kraj Lipovljana, 26. IX. 1901 – Zagreb, 1. X. 1980), arhitekt, stručnjak za zgradarstvo i elemente arhitektonskih konstrukcija.

Diplomirao je 1927. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je kao oblasni predstojnik u Gospiću gdje je vodio i nadgledao izvođenje radova javnih zgrada i mostova u Lici. U Zagrebu je od 1932. bio predstojnik banske uprave, odjela za javne radove, a tijekom II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina na održavanju javnih zgrada. Od 1945. radio je u Općem odjelu arhitekture Arhitektonskoga projektnog zavoda na obnovi razrušenih građevina te projektiranju i gradnji novih, a potom u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi kao profesor i šef arhitektonskog odsjeka. Bavio se projektiranjem i organizacijom građenja, razvojem građevnih materijala i tehnologije građenja, posebice zidova i stropova. Napisao je priručnike iznimno važne za razvoj zgradarstva Kako treba graditi (1950), prvotno objavljen kao prilog u osam svezaka biltena Građevinar, a 1954. tiskan kao knjiga, Masivni stropovi (1968), Građevinske konstrukcije I (1956−59) i II (1958−61) i Konstruktivni elementi zgrada 1–2 (1975–2013).









Laslo, Aleksander (Celje, 18. X. 1950 – Zagreb, 25. II. 2014), arhitekt i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao projektant u zagrebačkim poduzećima Industroprojekt 1976–83., INA-Projekt 1983–90., te u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan 1990–95. Od 1995. bio je stručni savjetnik u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, a 2006–14. u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada. Kao honorarni asistent 1980–88. predavao je kolegij Arhitektonsko projektiranje VI i VII na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je gostujući predavač na poslijediplomskom znanstvenom studiju na istom fakultetu (1999–2001. i 2004) te na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (2005).

Projektirao je industrijske, komunalne i stambeno-poslovne objekte, među ostalim naftovodni terminal u Omišlju na Krku (1977), trafostanicu Centar I (1985) i stambeno-poslovnu zgradu Martinovka (s I. Franićem, 1992–94) u Zagrebu. Izveo je rekonstrukciju pothodnika s autobusnim terminalom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu (1994–95) te mnogobrojne konzervatorske zahvate u svrhu zaštite arhitekture moderne. Stručne i znanstvene članke iz područja teorije arhitekture i povijesti hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st. objavljivao je u periodici Čovjek i prostor (glavni urednik 1992–95), Arhitektura (glavni urednik 1987), Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič (2010., sa S. Knežević) i Arhitektonski vodič Zagreb 1898. – 2010 (2011). Autor je i suautor mnogih domaćih i inozemnih izložbi (Die Loos-Schule in Kroatien, u okviru izložbe Adolf Loos, Beč, 1989; Zlatko Neumann i sedam svjetiljki Novog građenja, Zagreb, 1990; Frane Cota. Arhitektonsko djelo, Zagreb, 1995., s L. R. Depolo i dr.). Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2000).







tradicijska arhitektura, predajno umijeće građenja proizašlo iz narodne tradicije te iskustava i vještine graditelja bez formalne naobrazbe; također pučka, narodna, folklorna, etno, seoska, ruralna, vernakularna arhitektura (kadšto graditeljstvo, neimarstvo i sl.). U novijoj je literaturi često parafrazirana odrednica »arhitektura bez arhitekta« koju je predstavio Bernard Rudofsky utjecajnom izložbom i publikacijom Architecture Without Architects (muzej MoMA, New York, 1964–65) istodobno kada je u konzervatorskoj domeni Venecijanskom poveljom (1964) inaugurirana tema zaštite povijesnog ambijenta i »skromnih djela« koja su uključivala narodnu baštinu (→ zaštita graditeljskog nasljeđa). To je potaknulo istraživanja tradicijske arhitekture diljem svijeta (ključni su autori: Mark Jarzombek, Dora P. Croch, June G. Johnson, David Buxton, Ronald W. Brunskill, Nold Egenter, John May, Henry Glassie, Martine i Caroline Laffon i dr.).

Za razliku od stilske arhitekture akademskih atributa koju stvaraju školovani arhitekti i inženjeri prema univerzalnim oblikovnim i tehničkim obrascima, tradicijska je arhitektura lokalno kodirana i uvjetovana: gradivom dostupnim in situ, razvojem alata, klimatskim uvjetima, topografskim odlikama terena, načinom života, egzistencijalnim djelatnostima i socijalnim odnosima unutar lokalne zajednice, što uključuju kulturne, konfesionalne i etničke posebnosti. Stoga su i primjeri vernakularne arhitekture (sintagma koja se danas najčešće rabi) u svijetu vrlo raznoliki – od eskimskih iglua građenih ledom, skandinavskih mobilnih kuća na saonicama, u tlo ukopanih pustinjskih stanova u Sahari, plutajućih naselja džunki ili sojenica uz poplavne azijske rijeke, mongolskih jurti, sklopivih šatora sjevernoameričkih Indijanaca do bivaka na stablima u prašumama Jave; u europskom kontekstu javljaju se različiti oblici brvnara i drvenih kanatnih kuća, mediteranskih suhozidnih i općenito kamenih građevina, nastambi od zemlje, slame, trstike, pletenog šiblja i sl. U prošlosti je tradicijska arhitektura mnogobrojnošću bila najdominantniji sloj gradnji, osobito u selima i ruralnim prostorima, no i u urbanim pučkim predgrađima; u suvremeno doba specifična su vernakularna pojava favele i slamovi velikih gradova.

Arhitektura i tradicijski oblici građenja

Opće odlike hrvatskoga tradicijskoga graditeljstva

Regionalne posebnosti. Hrvatska je u domeni narodne arhitekture prostor iznimnih raznolikosti s četiri glavne tradicijske zone određene lokalnim gradivom i klimom: područje kamene gradnje (jadranski prostor Dalmacije, Zagore, Kvarnera i Istre); područje mješovite gradnje kamenom i drvom (brdsko-planinska zona Like, Gorskog kotara, Korduna, dijelova Banije, Žumberka, Hrvatskog zagorja i Prigorja); područje drvene gradnje (sjeverno Pokuplje, srednja Posavina, Turopolje i Moslavina, uključujući kanatnu gradnju u zapadnoj Slavoniji); područje gradnje zemljom (Slavonija, Baranja, zapadni Srijem); na dodirnim prostorima javljaju se slikovita preklapanja i prilagodbe. Za regionalne posebnosti u tradicijskoj arhitekturi važni su i širi kulturno-povijesni utjecaji – mediteranskoga (venecijanskoga) kruga, srednjoeuropskoga (habsburškoga i mađarskoga) te balkanskoga (osmansko-orijentalnoga) kruga unutar kojih se razvijaju raznoliki oblikovno-stilski i tipološki obrasci gradnji, uz bogat graditeljski pojmovnik.

Gradivo i konstrukcije. Tehničke su odlike tradicijske arhitekture primarno uvjetovane dostupnim → građevnim materijalima karakterističnima za naša četiri područja gradnje.

Kamene strukture jadranske zone u starijem ili rustičnom sloju jednostavnih objekata izvedene su u suhozidu (jednostrukom ili dvostrukom, s jezgrom od kamene sitneži); zidanje vapnenim mortom kao vezivom (→ vapno) primjenjuje se kod stambenih i općenito solidnijih građevina koje u Dalmaciji nazivaju palaci, polače, pri čemu su pročelja uglavnom neožbukana. U vernakularnoj arhitekturi se najčešće rabe neobrađeni ili tek pritesani → kamen (sv. 2), često pobran na samom gradilištu, na Jadranu bijeli vapnenac i sivac, u kontinentalnim područjima pješčenjak i škriljevac. Od složenijih konstruktivnih elemenata javljaju se arhaične tzv. neprave kupole (kod bunja i kažuna), rasteretni trokuti iznad niša i otvora, lukovi različitih oblika i bačvasti svod (volta).







Gradnja drvom razvila se na nizinskim područjima hrasta lužnjaka (u sjeverozapadnim brdskim dijelovima i hrasta kitnjaka) gdje se osnovna → drvena konstrukcija izvodi od horizontalno položenih tesanih planki (debljine 7–12 cm, visine 25–30 cm) s tri tipične vrste uglovnih vezova (sjekova): hrvaški, hrvacki, horvatski ili starinski vugel (preklop na uglovima s prepuštenim završetcima planki), noviji nemški ili slepi vugel (ravno odrezanih završetaka građe) i vugel na lastin rep (s ravnim završetkom i kosim konusnim zasjecima preklopa; podvarijanta je cifrasti vugel); spojevi građe fiksiraju se drvenim klinovima (moždenjacima). Brvnara od punih oblica bilo je samo u visokim predjelima crnogoričnih šuma (padine Velebita, Lika), no danas gotovo da ne postoje. Zbog zaštite drvene građe pročelja su se ponegdje omazivala vapnom (Hrvatsko zagorje, Prigorje), a zbog boljih toplinskih odlika mogla su biti i žbukana blatom na podložnim kosim letvicama (Gorski kotar). Specifičan su oblik štedne gradnje u drvu skeletne konstrukcije na kanate (bondruk) za nosive dijelove poput stupova, greda i kosnika između kojih se umeće laka ispuna od blatom omazanog pletera od šiblja (čatme), sirove opeke (ćerpiča) i sl. (uglavnom u zapadnoj Slavoniji). Zbog karakteristika drvene građe rabe se samo ravni konstruktivni elementi za skelet, stropni grednik i stijenke zidova. Specifična odlika drvene arhitekture jest montažna izvedba, a zbog lake demontaže moguće je i premještanje građevina. Drveni se objekti izvode odignuti od tla pa su temeljne grede (podseki) položene na uglovne kamenove ili hrastove panjeve (bapke).













Na područjima zemljanog materijala u arhaičnoj se izvedbi javljaju građevine izdubljene ili iskopane u praporu, bez potporne konstrukcije (zemunice, tunelasti podrumi), zatim kuće nabijače sa zidovima izvedenima nabijanjem vlažne gline između oplate od planki (debljine zidnih stijenki do 80 cm, visina nabijanih redaka do 30 cm), gradnja nepečenom ili pečenom opekom (potonja se kao poluindustrijski proizvod češće javlja tek od kraja XIX. st. (→ opeka i crijep; → zidane konstrukcije). Zidovi su obostrano žbukani mortom od žitkog blata pomiješanoga s pljevom i sjeckanom slamom te potom okrečeni vapnenim mlijekom. Dominanti konstruktivni sustav je zid (stup) – greda.

Tradicijski pokrovi su u jadranskoj zoni pločaste kamene škrile, lokalno i slama (Bukovica, Zagora) te bambus (Susak), a u bogatijoj izvedbi žljebnjaci (kupa kanalica); na brdskim područjima pokrovi su od drvenih daščica slaganih u smjeru pada krova (kalana šindra, šimla, cjepančica od hrastovine ili ariša); na panonskim prostorima u prošlosti je također bilo drvenih pokrova, no češća je ražena slama vezana u snopove – šop, škop, ritek (Hrvatsko zagorje, Međimurje) i fašine od trstike (Slavonija i Baranja); od kraja XIX. st. u široj je uporabi biber crijep.













U interijeru su posvuda uobičajeni drveni tabulatni stropovi s vidljivim gredama i oplatom, no u Slavoniji je čest i žbukani plafon na pletivu od trske. Podovi prostorija bili su često izvedeni od nabijene gline (pomiješane s krvlju stoke, svinjskim čekinjama, piljevinom, pijeskom i sl.), u Dalmaciji su od kamenih ploča, u Slavoniji od opekarskih tavela (flaster) ili dasaka (patos).

Ukrasi i oblikovni detalji. Iako je bitna odlika tradicijske arhitekture utilitarnost i jednostavnost, javljaju se i dekorativni elementi, ponajviše u drvu. Duborez ornamentiran motivima preuzetima s tekstilnih predložaka javlja se na zabatima drvenih kuća, u oblikovanju prozorskih okvira, na ogradama i stupovima trijema (ganjka) i ulaznim rizalitima; u drvenoj gospodarskoj arhitekturi najreprezentativnije su se ukrašavli ambari i bunari. Na zidanoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske dekorativne plastične aplikacije izvode se u žbuci i naglašavaju bojom (pilastri, vijenci, prozorske profilacije), a na zabatu su ponekad postavljeni svetački kipovi i sakralni simboli, inicijali vlasnika, godina gradnje, cvjetne rozete i sl. U kamenoj arhitekturi jadranske zone klesani su ukrasi rjeđi (prozorski okviri, klupčice, konzole i sl.), no kao dekorativni se akcenti ponegdje ističu slikovito osmišljeni dimnjaci (fumari) u obliku kulica (Lastovo, Lošinj, Baška na Krku).















Leksičko naslijeđe. U pučkim govorima lokalno se održalo mnogo tuđica u graditeljskom nazivlju što hrvatsku tehničku terminologiju čini kulturološki i jezično vrlo bogatom. Na područjima Slavonije, Dalmatinske zagore i Like koja su dulje vrijeme bila pod osmanskom vlašću česti su turcizmi (npr. ekser, furuna, odžak, sokak); u kontinentalnoj Hrvatskoj mnogo je germanizama (cimer, cokl, firang/l/a, fos/t/na, lajs/t/na) te hungarizama (astal, šor); u jadranskoj zoni udomaćeni su mnogi graditeljski talijanizmi (belveder, đardin, kantun, pjaca, portun, riva, skale, strada/un/). Tuđice su uobičajene i za majstore pojedinih zanata (npr. cimerman, mauermajstor, tišler, holcer, dulđer, maler, marangun, neimar), a i mnogi tradicijski alati nazivaju se prema posuđenicama.

Stambena arhitektura

Iako se u funkcionalnoj tipologiji narodnoga graditeljstva javljaju tri osnovne skupine objekata – stambeni, gospodarski i sakralno-sepulkralni (ponekad s više hibridno isprepletenih namjena) – kuća je u svim našim tradicijskim zonama temeljna građevna vrsta s najviše lokalnih specifičnosti.

Podrijetlo, ishodišta. Neki pojavni oblici tradicijske → stambene arhitekture imaju višetisućljetni kontinuitet potvrđen u arheološkom supstratu (→ prapovijesno graditeljstvo). Tako se zemunice javljaju još u ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (od približno 6300. pr. Kr.), a u slavonskim su selima, prema opisima vizitora, još sredinom XVII. st. bile dominantan stambeni tip (danas se rabe samo kao privremene pastirske nastambe). Neolitičkoga su podrijetla i jednoprostorne brvnare od horizontalnih oblica u panonskim naseljima sopotske kulture te kanatne kuće četverokutnog tlocrta od kolja, šiblja i kućnog lijepa, tj. gline pomiješane sa slamom ili pepelom (lokaliteti u Srijemu, od približno 5000. pr. Kr.). Troprostorne kuće pleteruše s vatrištem u središnjoj prostoriji razvijene su u eneolitičkome razdoblju vučedolske kulture (Podunavlje, od približno 3000. g. pr. Kr.), pri čemu su u nekim područjima Hrvatske kuće s tri prostorije i središnjim ognjištem i danas najčešći tip tlocrta. Na jadranskim brončanodobnim gradinama (od približno 2500. pr. Kr.) identificirani su suhozidni toloidni temelji nastamba sličnih bunjama koje su se kod nas održale samo u gospodarskoj namjeni, no njihovu stambenu uporabu potvrđuju još uvijek nastanjene kuće – trulli u talijanskoj Apuliji. Četverokutne suhozidne prizemnice u Dalmatinskoj zagori moguća ishodišta imaju u staroslavenskoj drvenoj gradnji transponiranoj u kameno gradivo. Kanatno građena kuća balkansko-orijentalne je provenijencije i u neke je dijelove Slavonije pristigla doseljavanjem vlaškog stanovništva potkraj XVII. st.

Rudimentarni stambeni oblici. Najjednostavnije nastambe javljaju se kod povremenoga sezonskog stanovanja nomadskih stočara i šumskih radnika (pastirski stanovi na Velebitu i u Lici, kolibe svinjara na žirištima uz Lonjsko polje, ovčara na Kornatima, drvosječa u Gorskom kotaru) koje se grade u oblicima suhozidnih kućica, poluzemunica, šatorastih bivaka, košarastih i drvenih skloništa (bajta, busara, dubirog, šibara, burdej). U Slavoniji je česti tip sekundarnog stanovanja izdvojena dvorišna kućica za mlade parove (kućar, kijer, pojata, vajat, hudžara) kakvih još ima u selima oko Županje.

Kuće mediteranskog područja. Arhetipske jednoprostorne suhozidne kuće bez prozorskih otvora, pokrivene slamom ili škrilama u izoliranim su sredinama služile za stanovanje do 1950-ih (dokumentirani primjeri s otoka Vele i Male Srakane, zaseoci Dalmatinske zagore), no češće su se gradile izdužene zidanice s više prostorija i središnjom kuhinjom (vatrenicom) kojom dominira otvoreno podno ognjište (komin). U selima u unutrašnjosti Zagore kuće su soliterne prizemnice (potleušice), ponekad ih je više povezano oko zajedničkog zidom ograđenog dvorišta, dok su u naseljima uz obalu, osobito u pučkim dijelovima gradova, kuće obostrano ugrađene u katne nizove. Kod takvih je primjera na malim parcelama razvijena vertikalna organizacija tlocrta po etažama: prizemlje – konoba, katovi – dnevna soba (tinel, u Konavlima sala) i spavaonica (kamara), potkrovlje (šufit) – kužina (na zadnjoj etaži zbog mogućih požara). Tipičan motiv mediteranske katne kuće je baladur – vanjsko pristupno stubište prigrađeno uz glavno pročelje s taracom (sularom) ponegdje natkrivenom poput lože iznad nadsvođenog ulaza u konobu. Pročelja su raščlanjena prozorskim otvorima (ponistre) formiranima od klesanih okvira (u Istri erte) s vanjskim drvenim zamračnicama (škurama ili pomičnim griljama), često i s ugrađenim kamenim konzolama za klupčicu ili poprečni štap s platnenim sjenilom. Krovišta su dvostrešna, rastvorena krovnim kućicama (luminarima). Uz glavni korpus kuće ponegdje se javljaju voluminozne prigrađene kuhinje (u Istri tornice, u Konavlima kominate) ili polukružno istaknuta ognjišta (kapele) s masivnim dimnjacima kao oblikovnim akcentom. Kuće jadranske zone, osobito na otocima gdje nema stalnih vodotoka ni izvora, redovito imaju cisternu (gustirnu) za prikupljanje kišnice s krovova pa su pokrovi od kamenih škrila radi dezinfekcije i kalcifikacije meke vode često obijeljeni vapnom.

























Kuće brdsko-planinskog područja. U mikroregijama zapadne Hrvatske (od sjevernih padina Velebita do obronaka Međimurja) zbog kosa se terena grade visoke prizemnice ili jednokatnice postavljene okomito na slojnice, na nižem dijelu podzidane kamenom gospodarskom prostorijom, ponekad djelomično ukopanom u tlo, dok je gornja stambena etaža izvedena od crnogoričnih planjki. Tipičan tlocrt kuće je troprostorni, središnja je zona kuhinje, u prošlosti s ognjištem i krovnom badžom umjesto dimnjaka (osobito u Lici); treća stražnja prostorija je ponekad služila kao zimski obor za životinje (ajat). Kod katnica je uobičajen podužni drveni trijem koji se u hladno doba godine gdjekad zatvarao drvenom oplatom, stvarajući dvostruko pročelje kuće. U semiurbanim naseljima Gorskog kotara uz povijesne → ceste (Karolinu, Jozefinu, Terezijanu i Lujzijanu) dominiraju masivne zidane prizemnice zdepasta tlocrta s pet prostorija (u središnjoj je kuhinja sa zidanom peći koja je grijala i susjedne sobe); u visokim su potkrovljima smještene spavaonice. Krovište pokriveno kalanom šindrom u zonama jačih vjetrova je na zabatu poluskošeno (na lastavicu). Prozorski su otvori zbog hladnih zima maleni, a zbog visoke cijene stakla u davnije su doba bili zatvarani napetim janjećim kožama.







Kuće panonskoga nizinskog područja. Gotovo isključivo su prizemnice, uglavnom nabijače i ćerpičare od zemljanoga gradiva, s iznimkom nekih poplavnih sela uz Savu gdje se javljaju visokoprizemne zidanice od opeke s gospodarskom suterenskom etažom (npr. Bebrina, Kanjiža, Kobaš). Kuće su soliterne, u ušorenim slavonskim selima zabatnim su pročeljem postavljene na regulacijskom pravcu. Tlocrt je uzak (prema ulici 4–6 m) te izdužena korpusa u dubinu parcele gdje se uz dvorišno pročelje niže jednored prostorija povezanih trimom (ganjkom), dok je nasuprotno pročelje na međi prema susjedu bez otvora. Jedina je prostorija orijentirana na ulicu spavaća (negrijana prva ili prednja soba), iza nje je primaća soba, potom kuhinja (simptomatična naziva kuća) sa zidanom peći ili šporetom, a u nastavku su ostave i spremišta (špajza; ponekad sobar – spavaća soba za mladi bračni par). Tavan ispod dvostrešnoga krova ne služi za stanovanje, već kao sjenik ili sušara za meso; podrum se nalazi ispod stražnjega gospodarskog dijela kuće, no u podu kuhinja kopa se trap za plodine. Reprezentativnije su oblikovana samo ulična pročelja s karakterističnim trokutastim zabatima, raščlanjena s dva prozora i malim vratima te ukrašena profilacijama u žbuci. Ovakav tip seoske kuće u Slavoniji, Baranji i Srijemu, iako u izvedbi jest tradicijski, unificiran je u obliku i dimenzijama kao i u načinu organizacije parcele građevnim propisima Terezijanskog urbara (1756), Glavnih uputa za naseljavanje (1772) i tzv. jozefinskih regulacija s kraja XVIII. st. Širina kućišta (plac) bila je određena na 12 hvati (22 m), a u dubinu se parcela protezala i više od 100 m. Noviji semiurbani tip građevina je L-tlocrta s duljim pročeljem i više soba okrenutih prema ulici, s natkrivenim kolnim ulazom (ajnfortom) te kratkim krilom u dvorištu (tzv. kuće na lakat, u ključ, švapske kuće). Zbog netrajnoga gradiva danas postojeći primjeri slavonskih tradicijskih objekata rijetko su stariji od sredine XIX. st.

Kuće nizinskih područja hrasta lužnjaka. Na zapadu Panonije održao se specifičan tip gradnje drvenih kuća od planki, pri čemu se uz rijeke (Kupu, Savu, Odru, Ilovu) zbog čestih poplava podižu izdužene jednokatnice – čardaci, kuće na trem (→ Davor Salopek ih slikovito naziva korabljama) s gospodarskim prizemljem (šutom) i stambenom katnom etažom. Organizacija kuće slična je kao kod slavonskih zidanica, no tlocrt je kraći (širina kuće na zabatu je 5–6 m), uglavnom troprostoran s prednjom družinskom sobom, središnjom kuhinjom i stražnjom ižicom, komorom; kod skromnijih prizemnica tlocrt je dvoprostoran. Osnovni mobilijar čine krevet, uglovna klupa, zipka, tronožac i škrinja. Prepoznatljivi motiv kuće je ganjčec uz dulje dvorišno pročelje, a oblikovno su naglašeni bogato rezbareni ulazni rizaliti te kod katnica natkrivena vanjska stubišta; između prizemlja i kata se po obodu kuće izvodi streha za zaštitu od kiše (krovec, strova). Krovovi su dvostrešni, nad zabatom često slomljeni na lastavicu. Očuvani potezi s mnogobrojnim drvenim čardacima nalaze se u selima sisačke i novske Posavine (Krapje, Čigoč, Bok Palanječki, Mužilovčica). U prošlosti su drvene kuće bile rasprostranjene diljem Slavonije i Srijema, no zbog carske zabrane drvenih gradnji s početka XIX. st. s tih su prostora posve nestale.

Najrazvijeniji tip drvene stambene arhitekture barokne su jednokatne plemićke kurije većih dimenzija, visokih četverostrešnih krovova i tlocrtne sheme sa središnjom blagovaonicom i bočnim sobama, preuzete iz stilske rezidencijalne arhitekture. U prošlosti mnogobrojne, a danas ih je sačuvano tek nekoliko u Hrvatskom zagorju (kurija Škarićevo kraj Krapine) i Turopolju (od četiri kurije u Donjoj Lomnici postoji još samo kurija Modić-Bedković; u Vukovini stoji kurija Alapić; u Kurilovcu su obje kurije u novije doba srušene) – sve iz XVIII. st.







Gospodarska arhitektura

Vrste i oblici gospodarskih građevina regionalno se razlikuju s obzirom na specifičnosti pojedinih tradicijskih djelatnosti (stočarstvo, ratarstvo, vinogradarstvo, ribarstvo, pomorstvo itd.) te prema pojavnosti u prostoru (okućnica – selo – krajolik).

Građevine na okućnici. Podižu se kao gospodarske prigradnje uz stambenu kuću ili kao samostojeći objekti u dvorištu i vrtu. Gradi ih svaka obitelj za svoje potrebe, ovisno o djelatnostima kojima se bavi, a najbogatiji spektar takve male arhitekture razvio se u kontinentalnoj Hrvatskoj, napose u Slavoniji, Baranji i Srijemu gdje su na okućnici (dvorno mjesto, funduš) uobičajena dva dvorišta. Prednje (u Slavoniji avlija; drugdje dvor, dvorišće) s kopanim bunarom često ukrašenim rezbarenim nadgrađem, vanjskom krušnom peći (vanjenica), ljetnom kuhinjom (kujna; u Hrvatskom zagorju kuvarna; u Dalmaciji vatrenica, ugljenica; u Turopolju sakašnica), mljekarnom (u Dalmatinskoj zagori mljičak), pušnicom te s reprezentativnim drvenim ambarom ili čardakom za čuvanje žitarica (u Zagorju i Međimurju češći je koružnjak, kuruzana u obliku pletenog koša). Bliže kući nalazio se ukopani trap (zemunica, burdelj; na Plitvicama šajer) obložen slamom ili daskama namijenjen čuvanju krumpira, kupusa i sl.; u dubini dvorišta poprečno se postavljao štagalj sa sjenikom (u Istri skadanj), spremištem alata i kolnicom. U stražnji dvor su smještali su se nečisti sadržaji poput staje (u Lici pojata) i svinjca (kotac, krmetnjak, prašćak) s gnojnicom te peradarnika i zahoda (u Dalmaciji kondut; u Istri provaža). U Zagori i na otocima izgradnja na okućnici skromnija je, reducirana na gospodarsku konobu, no specifičnost je ovčarnik, otvoren, ograđen drvom (na Pagu obor; na Velebitu tor) ili polunatkriven, suhozidni s krovom od granja i slame (mošuna; u Istri kubić, dvorić, slavnjak) uz koji može stajati i jara za čuvanje sijena te struga za mužnju. U unutrašnjosti Istre javlja se slikovito sjenilo – tenda s podiznim slamnatim krovom za sušenje voća i plodina (trtoja, tetoja). Posvuda na krasu gdje nema kopanih bunara i prirodnih izvora gradi se uz kuću cisterna, najbolje u živoj stijeni (gustirna, šterna, čatrnja). Važan segment uređenja okućnice je zelenilo; u Slavoniji se uz rub dvorišta uređuje cvjetna bašća, uz nju se sade stabla duda, oraha, lipe ili kakve voćke; ponegdje se javlja i sjenovita brajda, lijeha od vinove loze (u Dalmaciji odrina, pergola, ako je ukrasna kortila; u Primorju baras). U vrtu je katkada i kućica za košnice (u Zagori ćelina; u Podravini volnik). Okućnica se prema ulici ograđuje zidom, drvenim plotom od letvica ili šiblja, rjeđe tarabom od dasaka u kojoj je kolna kapija (u Zagorju lesa).

Seoske građevine. Specifične objekte kojima se koristi samo povremeno nije gradila svaka obitelj na svojoj okućnici, već su se podizali kao zajednički sadržaji za cijelo selo i oni prethode razvijenijim oblicima → industrijske arhitekture. Najčešće je guvno (gumno, arman) taracana zaravnjena kružna platforma na vjetrovitome mjestu gdje se sezonski obavljalo mlaćenje žitarica, a tijekom godine je služilo kao prostor okupljanja, ponegdje u Dalmaciji i kao slijevna ploha za zajedničku cisternu.

Mnogobrojni su mlinovi (melini, mlinice) koji se razlikuju prema vrsti plodina za tiještenje (žitarice, grožđe, masline, lan, drvena građa) i prema načinu pokretanja (vodotok, vjetar, stočna zaprega). Najviše je vodenica građenih kamenom ili drvom, a dijele se na: potočare s vertikalnim podljevnim ili nadljevnim kolom prislonjenim uz objekt, vodenice s horizontalnim kolom ispod podnice vodenice i vertikalnom osovinom (kašikare, žličare, lopatare, prekaje) i splavnice na šajkama, plutajuće vodenice koje se ovisno o riječnoj struji i vodostaju moglo prevlačiti i sidriti na povoljnijim pozicijama (obnovljeni primjeri postoje na Muri u Međimurju i na Dravi kraj Osijeka). Mnogobrojne su vodenice uzorno revitalizirane, poput mlinarskog naselja Rastoke kraj Slunja, sklopa kašikara na Gackoj kraj Sinca (do Domovinskoga rata ondje je postojala čak 41 vodenica), kamene mlinice na Pantanu kraj Trogira (1585), Gašpinih mlinica na Jadru kraj Solina (1711), Radmanovih mlinica na Cetini (XVIII. st.), mlinica u Grabu kraj Trilja, na rječici Ljutoj u Konavlima, a više ih je očuvano i na medvedničkim potocima kraj Zagreba. Na područjima bez vodotoka, poglavito na otocima, gradile su se vjetrenjače u obliku višeetažnih kamenih okruglih kula (promjera 4–8 m) s razapetim platnenim jedrima, koje su u uporabi bile do početka XX. st. kada ih zamjenjuju motorni, potom i električni mlinovi. Njihovi ostatci danas postoje na 15-ak lokaliteta – na Braču u Sutivanu, Dračevici i Bolu; na Hvaru u Starom Gradu i gradu Hvaru; na Ošljaku kraj Zadra (naša najstarija vjetrenjača iz XVI. st.); na Olibu, Malom Lošinju, Lastovu, Silbi, u Rogoznici, Radošiću i dr., a jedini rekonstruirani primjer s jedrima nalazi se u Medulinu. Dokumentirane su nestale vjetrenjače u Kastvu, Puntu, Supetru, Postirama, Škripu, Korčuli i Metkoviću. Toponimi Mlini kraj Dubrovnika, Malinska na Krku, Melin u Cresu, Monte Mulini u Rovinju i drugi svjedoče o lokacijama negdašnjih vjetrenjača. U nizinskim krajevima Slavonije, gdje nije bilo ni brzih vodotoka ni jačih vjetrova, građene su suvare (suvi mlin) ili šajtare, zaprežni mlinovi kružnoga tlocrta sa stožastim krovom i središnjim jarbolom nad mlinskim kamenovima (jedina danas postojeća nalazi se u Otoku kraj Vinkovaca, 1863). Neke su kuće imale ručni žrvanj valjavac. Poseban mlin za gnječenje maslina je toš, toč (muzejski je prezentiran u Mošćenicama; vrijedni su primjeri u Brseču, Puntu, Dramlju i dr.). Tomu je sličan turan, tijesak za grožđe (u Škripu na Braču u živoj je stijeni uklesan kružni kanalić turna). Vodenice s mehanizmom za tučenje (mekšanje i pranje) platna nazivaju se stupa, badanj ili kaca; u Gorskom kotaru, Lici i na Kordunu do početka XX. st. djelovalo je i stotinjak pilana na vodeni pogon (autentično je obnovljena Špoljarićeva pilana u Rakovici, djelomično i one kraj Sinca na Gackoj i Blizneca na zagrebačkoj Medvednici); potkraj 1960-ih još su postojale i kovačnice na vodeni pogon (Zamost, Čabar).







U Betini na Murteru održali su se radionički objekti drvene → tradicijske brodogradnje (sv. 1), na Hvaru su zabilježene seoske pecare za ekstrakciju lavande, brniste i ružmarina, a u prošlosti su u mnogim selima djelovale i zadružne vinarije, uljare za preradbu maslina, lokalne sirane (Pag, Kolan) i duhanske stanice (Dalmatinska zagora). Ponegdje je bilo razvijeno lončarstvo za potrebe kojega su se gradile kupolaste peći za keramiku (Hrvatsko zagorje, Rakalj u Istri) kao uopće najraniji tip gospodarskih građevina što su se u gotovo neizmijenjenom obliku održale od razdoblja neolitika (najstariji primjeri u Hrvatskoj otkriveni su u zemunicama iz VII. tisućljeća pr. Kr.); u predindustrijskom razdoblju postojale su i seoske ciglane.







Građevine u krajoliku. U krškim područjima Hrvatske dominantne su strukture u agrarnom pejzažu suhozidne gromače, gromile (visine 1–1,5 m) podrijetlo kojih se može naći još u ilirskom sloju omeđivanja i fortificiranja prostora. Grade se kao međe posjeda (tzv. kameni katastar), no i za potrebe odlaganja erodiranoga kamena prigodom čišćenja i kultivacije polja (tzv. branje kamena na kup) te kao zaštita od raznošenja humusa vjetrom i kišom. Specifičan su tip gromača podzidi terasastih polja i vinograda (npr. Bakarski prezidi, Lokvičići, padina Dingač na Pelješcu). Intenzivno su građene do kraja XIX. st. kada je zbog pojave peronospore i filoksere gotovo uništeno tradicijsko vinogradarstvo, posljedično su zapuštene gromače vinograda, no održale su se suhozidne međe ovčarskih pašnjaka (uglavnom na otocima, osobito na Kornatima, Cresu, Pagu, Krku). Originalan tip zajedničkih sabirališta za ovce na slobodnoj ispaši su mrgari, kameni sklopovi sastavljeni od središnjeg dvorišta okruženoga s više povezanih torova (muzara) različitih vlasnika (područje Baške na Krku, nekoliko lokaliteta na Cresu). Ponegdje se grade i zakloništa za ovce (u Ravnim kotarima i Bukovici nazivaju se teze) kružnih tlocrta stožasto natkrivenih granjem i slamom. Za napajanje stoke na krasu su se ograđivale i taracale lokve ili kaptaže; u poljima Slavonije česti su kopani bunari s mehanizmom za podizanje vode od preklopljenih greda i utega (đeram); na izvorima su postojala kamena ili drvena perila za rublje. Slikovitu kultivaciju tradicijskog pejsaža čine nasuta plutajuća polja uz kanale u dolini Neretve.







Amblematski tip male arhitekture u ruralnom krajoliku Dalmacije su bunje (lokalno i ćemer, poljarica, trim, vrtojak, toreta, pudarica, kućarica, mogila, močila), u Istri kažuni – kružne, rjeđe kvadratne kućice (promjera 3–4 m, debljine zidova do 80 cm), suhozidne građe, s nepravom kupolom izvedenom konzolnim prepuštanjem uslojenih kamenih ploča slaganih u koncentrične prstene pokrivene stožastim krovom od škrila (u Istri) ili valjkasto završenim ravnim nadgrađem (u Dalmaciji). Moguće ishodište im je u brončanodobnim nastambama oblika tolosa, no danas služe samo kao zakloništa, spremišta i odmorišta u vinogradima, maslinicima i poljima. Najkompleksniji primjeri u Dalmaciji sklopovi su s više povezanih jedinica, poput Rašine bunje na Okitu kraj Vodica, Šuplje gromile kraj Bilica i Starog stana na Žirju; u Istri je najviše očuvanih kažuna na prostoru između Pule i Vodnjana (gotovo 1000 evidentiranih primjera).













U kontinentalnoj Hrvatskoj se u vinogradima podižu drvene kleti (Hrvatsko zagorje, Prigorje), kačare (Baranja), a u područjima lesnih brežuljaka kopaju se gatori, vinski podrumi u obliku tunela (Baranja, srijemsko Podunavlje) od kojih su neki revitalizirani za potrebe turizma (tzv. Katolički i Protestantski vinski surduci u Zmajevcu). Ribari u zaštićenim uvalama grade zakloništa i spremišta za mreže, soljenje te sušenje ribe ili popravak čamaca (slikovita skupina takvih građevina postoji podno Beloga na Cresu); originalan tip male ribarske arhitekture ljestvaste su drvene tunere (Bakarski zaljev), u prošlosti građene i u obliku zidanih kamenih kula (jedna još postoji u uvali Caska na Pagu). Iako se moderni → svjetionici (sv. 1) javljaju tek od početka XIX. st., za potrebe navigacije i prije su se podizale tradicijske kule s vatrištem na vrhu (primjer na otoku Sv. Nikola kraj Poreča). Među vrlo rijetke tipove gospodarske arhitekture pripadaju tradicijske vapnenice (japnenice na otoku Hvaru) te ugljenice (u Istri mulac) za proizvodnju drvenog ćumura u Gorskom kotaru i na Baniji. Uz rubove šuma podižu se drvene lovačke promatračnice (čeke) i hranila (jasle) za divljač. Rijedak su tip drvenih streha-sušila za sijeno kozolci koje se može vidjeti na livadama uz Kupu i slovensku granicu.

























Sakralna i sepulkralna arhitektura

U selima su spomenici → sakralne arhitekture nerijetko jedine javne građevine i mjesta socijalizacije zajednica; postavom u središtu naselja, na groblju ili na istaknutim vrhovima u krajoliku ovi objekti imaju reperni i identitetski značaj. Iako u gradovima uglavnom pripadaju stilskoj arhitekturi, u ruralnim su naseljima to u najvećem broju jednostavne pučke gradnje nevelikog mjerila i grublje izvedbe bez jasnih stilskih odrednica.

Crkve i kapele. Najranije jednobrodne kamene crkvice u jadranskoj zoni (nastale od sredine VII. do kraja XI. st.) atribuiraju se uglavnom kao → predromaničko graditeljstvo, no mnogi rustični primjeri s otoka i izoliranih lokaliteta, unatoč nevješto naznačenim dekorativnim elementima i vremenskoj pripadnosti starohrvatskom razdoblju, lokalne su vernakularne gradnje (npr. na Šipanu Sv. Mihajlo i Sv. Ivan; na Lopudu Sv. Ivan, Sv. Ilija i Sv. Nikola Grčki; na Lastovu Sv. Luka; na Braču Sv. Juraj kraj Nerežišća i Sv. Nikola kraj Selca; na Ižu Sv. Marija i dr.). Mnogobrojne pučke kapele u Istri još od srednjega vijeka razvijaju temu lopice (na Kastavštini štrim, na Krku cergan) – specifičnog trijema-lože prigrađenog ispred ulaza, s kamenim klupama uz parapetnu ogradu; očuvano ih je 50-ak (Gračišće, Svetvinčent, Oprtalj, Draguć; lopica u Črnici datirana je natpisom iz 1500; slikovit je primjer Sv. Marija na Škrilinah kraj Berma, XVIII. st.).













U kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom srednjega vijeka i osmanskoga razdoblja prema vizitacijskim su izvješćima dominirale drvene sakralne gradnje, čak i na područjima gdje ih danas uopće nema. Slavonski je ranobarokni sloj objekata s prijelaza XVII. u XVIII. st. u selima, a nerijetko i u gradovima, bio izveden isključivo od drva (prva vukovarska franjevačka crkva i samostan, grobna kapela te pravoslavna crkva u tome mjestu bili su drveni; takve su bile i franjevačke crkve u Cerniku i Virovitici, župna crkva u Valpovu i dr.); u Međimurju je prema vizitacijama s kraja XVIII. st. trećina svih crkava bila drvena; zagrebačka je katedrala u XVII. st. još bila pokrivena hrastovom šindrom, a bilo je i crkava pokrivenih slamom (Gorjani) ili trstikom (Kukujevci). Danas u Hrvatskoj postoji još 38 drvenih crkvica, gotovo sve su na širem prostoru Turopolja između Save i Kupe (nekoliko je pojedinačnih primjera kraj Karlovca, na Baniji, u Moslavini i zapadnoj Slavoniji). Sačuvani objekti datiraju od sredine XVII. st. do 1935. kada je nastala posljednja naša drvena kapela. Najstarija očuvana je Sv. Barbara u Velikoj Mlaki (1642; više puta dograđivana), koja je i dimenzijama najveća (18 m × 6 m), a po cjelovitosti arhitekture i inventara i najreprezentativnija (u interijeru dominira krilni oltar; oko 150 kasetiranih polja tabulata i zidnih stijena oslikano je cvjetnim i svetačkim motivima u duhu pučkoga baroka). Autentičnošću i tlocrtnim konceptom među malim se kapelama ističe Sv. Juraj u Lijevim Štefankima (1677; na današnju poziciju premješten 1704) s tipičnim predvorjem iznad kojeg se diže zvonik sa stožastom kapom, skošeno krovište pokriveno je šindrom; u oslikanom su interijeru arhaični koritasti drveni svod svetišta, tabulat i pjevalište (slične su kapele u Starom Brodu, prije 1699., i Buševcu, 1768). Posebnu skupinu činile su pravoslavne drvene crkvice nekada osobito mnogobrojne na Baniji, poput očuvanih u Donjem Selištu i u Majskim Poljanama, te onih u selima zapadne Slavonije gdje su parohijske crkve kanatne konstrukcije nedavno obnovljene u Malim Zdencima i Donjoj Kovačici (sve iz XVIII. st.). Tijekom XVI–XVII. st., prema pisanim su izvorima na dijelovima Hrvatske pod osmanskom vlašću bile izgrađene i mnoge drvene džamije i mesdžidi, no očuvanih primjera više nema; neke rane sinagoge u Slavoniji također su bile drvene (npr. u Podgoraču, sredina XIX. st.).



















Poklonci, pilovi i križevi najmnogobrojnija su skupina sitne sakralne arhitekture (ponekad skulpturalnih obilježja); kao simbolički reperi podižu se na zavjet (ex voto) protiv bolesti, gladi, rata i požara; čine i mrežu orijentira u prostoru pa se postavljaju na ulazu u selo ili u njegovu središtu; u krajoliku se nalaze na raskrižjima putova, međama posjeda ili kao točke svete zaštite u poljima i vinogradima. Poklonci (u Slavoniji svetinja) oblikovani su najčešće kao male kapele u obliku edikule, tabernakula, ciborija na četiri stupa i sl., sa svetačkim nišama u koje se umetao križ, skulptura ili slika, a osim univerzalnih ikonografskih motiva Krista i Blažene Djevice često su posvećeni i lokalnim svecima (Sv. Florijan u Draškovcu, 1793; Sv. Izidor u Odri, 1819); slikoviti su primjeri u Dragoslavcu, Sivici, Vratišincu, Gardinovcu, a elemente pučkog baroka imaju kapele-poklonci sv. Ivana Nepomuka u Vukovaru, Iloku, Batini i dr. (sredina XVIII. st.). U formi poklonaca grade se i postaje križnog puta (kalvarije) s motivom Golgote na vršnoj točki, a lociraju se na prilazima groblju, crkvenom perivoju ili na mjestima proštenja (najstarije su u Žminju, 1728. i Malom Lošinju, 1752; monumentalan je primjer u Mariji Bistrici; slična tema su i postaje Ružarija kraj Klenovnika, 1672). Reducirani oblik poklonca jest svetački pil (u Hrvatskom zagorju pilek; u Istri pijić) u obliku vitkog stupa sa skulpturom na vrhu (Sv. Marko u Domovcu, 1645; Sv. Trojstvo u Vrbovu, 1740); češći su na Žumberku, u Hrvatskom zagorju i Međimurju (pučki pilovi u Prelogu, Pribislavcu, Domašincu, Dragoslavcu, Trnju i dr.). Najmnogobrojniji su sakralni znameni drveni ili kameni križevi i raspela (potonji s Kristovom figuracijom – skulpturom ili slikom, što na pravoslavnim krstovima izostaje). U prošlosti su se svi ti raznoliki primjeri malih svetinja na mjesni blagdan ukrašavali cvjetnim vijencima, vezenim ručnicima i licitarskim svijećama. U selima Slavonije obiteljska je pobožnost vidljiva na zabatima kuća gdje je česta svetačka niša ili kakav sakralni simbol (križ, kalež, Božje oko), a ponegdje je u ogradu okućnice ugrađen i poklonac. U pravoslavnim naseljima održao se specifični pastoral vijenca krsne slave pletenoga od trava i poljskoga cvijeća koji se na obiteljski godišnji god vješao na pročelje kuće.







Zvonare su podizane kao efemerna arhitektura u malim selima i zaseocima gdje nije bilo crkve; jednostavne su drvene konstrukcije u obliku otvorenog ili daskama obloženog tornjića na četiri stupa, rjeđe zidane, s ovješenim zvonom. U podnožje zvonare se ponekad ugrađivala i kapelica (npr. u Šandrovcu, Turnišću i Držimorcu u Međimurju). Služile su kao mjesta seoskog okupljanja i zajedničkog obreda na otvorenome, ponekad na grobljima; danas su gotovo posve nestale (dokumentirani su primjeri iz Čačinaca, Ostrošinaca, Bijele Stijene, Kraguja, Goleša, Poljanske, Brusnika, Kozarice).

Imaginarna svetišta. Novija antropološka istraživanja usmjerena su na prostornu mrežu tzv. svetih trokuta u tradicijskom krajoliku (npr. Ivanečki, Lepoglavski, Brsečki, Paški, Žrnovnički trokut) gdje su istaknuti brdski i planinski vrhovi nazivljem i simbolikom povezani sa staroslavenskim božanstvima – Perunom (sljemena na Učki, Poljicama i dr.) i njegovim mitološkim parnjacima Velesom i Mokošem. U kasnijoj su kršćanskoj hagiotopografiji nazivi dominantnih vrhova ponegdje zamijenjeni svecima srodnih atributa – sv. Vidom, sv. Mihovilom, Sv. Ilijom (najviši vrh Pelješca) i sv. Jurjem (najviši vrh Biokova) te obilježeni sakralnim znamenima (križevima, kapelama, svetačkom toponomastikom) vizurno povezanima sa susjednim svetim točkama. Smatra se da ova pojava datira iz ranosrednjovjekovnoga razdoblja dvovjerja i prve kristijanizacije.

Tradicijska groblja. Najstariji, još prapovijesni oblici grobne, vjerojatno i religijske arhitekture obredne su kamene gomile i tumuli (→ spomenička arhitektura) koji su se u pučkom konceptu pokapanja održali i poslije (osobito u situacijama zbjega, opasnosti, skrivanja groba, ponekad i u funkciji kenotafa). U planinskim su područjima Dalmatinske zagore, nekih otoka i Like groblja s crkvicom istaknute točke u pejzažu (često obilježene skupinom čempresa) te služe većem broju okolnih zaselaka. Arhaična groblja očuvana su i unutar ruralnih naselja (Unešić kraj Drniša, Trpanj na Pelješcu, sela na Hvaru, Blato na Korčuli). U Dalmaciji su grobnice često nadzemne zidane ćelije (zbog teškog iskopa u živoj stijeni), drugdje su ukopani grobovi uokvireni kamenom ili pokriveni rustičnim pločama. U kontinentalnoj Hrvatskoj grob je obilježen drvenim križem s trokutastim krovićem; reprezentativnošću dekorativnog duboreza u drvu te visinom stupa do čak 5 m ističu se tzv. graničarski križevi u obliku totema na pravoslavnim grobljima Banije i Korduna (Blagaj, Selakova Poljana, Gornji Skrad, Veljun). Iz doba osmanske vladavine (XVI–XVII. st.) u muzejskim su i samostanskim zbirkama sačuvani primjeri muslimanskih mezarskih nišana – kamenih nadgrobnih pilova s motivom stiliziranog turbana. Na starim židovskim grobljima Sefarda u Dalmaciji (Split, Dubrovnik) uobičajena je horizontalna kamena ploča-sljemenjača (nalik poklopcu sarkofaga), dok su groblja Aškenaza u kontinentalnoj Hrvatskoj novijega podrijetla i nemaju tradicijske odlike.

Arhaični sepulkralni znameni su kameni stećci (biligi, kami, mramorovi) postavljeni nad grobom u obliku masivnih škrinja i sljemena (simbolička forma kuće), ploča, pilova i rustičnih križeva. Javljaju se od srednjega vijeka do kraja osmanske vladavine (XIII–XVII. st.) na području Dalmatinske zagore (sela oko Imotskog, Vrgorca, Trilja, Prološca, Zagvozda i Poljica), u Poneretavlju, na dubrovačkom području, sporadično u Lici (Lovinac) i Slavoniji (oko Pakraca) na ukupno 63 zaštićena lokaliteta (na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine reprezentativne su grobne zone Dubravka u Konavlima sa 104 očuvana stećka i Crljivica kraj Ciste Velike s gotovo 90 primjera). Tipični reljefni ukrasi na stećcima su: Sunčev kotač, polumjesec, zvijezda, spirala, svastika, križevi, mač, ruka, konjanik, ljiljan i arhitektonične slijepe arkade; natpisi su rijetki, a javljaju se u latiničnom i ćiriličnom pismu te na glagoljici.

Osobita su pojava u tradicijskoj sepulkralnoj arhitekturi mirila (od miriti, mjeriti) ili pocivalići (od počinuti), prazni grobovi izvedeni u formi kamenom popločenog ležaja s uzglavnicom i podnožnicom na mjestu gdje se pokojnika uz put do groblja (ponekad vrlo udaljenog) radi odmora polagalo na tlo; simbolički se ondje duša rastajala od tijela. Rasprostranjeni su na primorskoj strani južnog Velebita (zaleđe Starigrada, Ražanca, Obrovca) te na području Bukovice i Ravnih kotara.

Specifične vrste arhitekture

Javna se tradicijska arhitektura u prošlosti gradila rjeđe, poput seoskih loža (Blato na Korčuli, Lastovo, XVIII. st.), no od XIX. st. u mnogim su se mjestima podizali zadružni domovi polivalentnog sadržaja (mjesta okupljanja, pučke škole, uprava, poljoprivredne otkupne stanice). Među građevinama na vodi zanimljivi su rustični tradicijski → mostovi (Kudin most na Krupi kraj Golubića s 12 lukova izvedenih od sedre; tzv. pločasti most na Cetini kraj Civljana izgrađen od stećaka; sličan je i obližnji Vukovića most smješten nizvodno; mostovi kraj Imotskog, Sinja, Obrovca i dr.). U lučicama su česti mulovi i mandrači za privez čamaca; u slavonskim selima uz ceste (drumove od kaldrme) redovito se kopaju otvoreni odvodni kanali (jendeci) što su pred kolnim ulazom u dvorište premošteni malim mostom (ćuprijom); uz bujične i poplavne vodotoke podižu se nasipi od nabijene gline i fašina (bent).







U jadranskoj je zoni vrlo stara tradicija utvrđivanja prostora za potrebe zbjega u slučaju opasnosti (→ fortifikacijsko graditeljstvo) pa su se čak i neke ilirske gradine – refugiji iz brončanog i željeznoga doba ponegdje održale u povremenoj uporabi do izmaka osmanskoga razdoblja (potkraj XVII. st.). Na nesigurnim su se područjima gradile i nove seoske utvrde s rustičnim stilskim elementima (kašteli i kule u više ruralnih naselja na Braču, osobito pučki sklop Radojković u Škripu prigrađen u XVI. st. uz antičku kulu; na Šolti kašteli Slavić u Grohotama i Martinis u Maslinici, XVI–XVIII. st.; kaštili u Čari, Žrnovu i Lumbardi na Korčuli, XVII. st.; kule na Visu, Koločepu i Lopudu; splitsko-trogirska Kaštela – utvrđena sela s dvorom kojih je izvorno bilo čak 20, a do danas ih je opstalo sedam, XV–XVI. st.; kula Atlagića kraj Benkovca; kula Jankovića u Islamu Grčkom; kuće-kule u Vrgorcu i drugdje u Zagori te Podbiokovlju).







Tradicijska naselja

Većina od 6757 naselja u Hrvatskoj (popis iz 2021) tijekom povijesti razvijala se spontanom genezom, bez formalnog planiranja i regulacija koje se kao inženjerski postupak češće javljaju tek od sredine XIX. st., i to uglavnom u gradovima (→ urbanizam). Stoga neka urbana naselja (u starijem sloju) i pretežni broj seoskih pripadaju tradicijskoj domeni, ne samo vernakularnom građevnom strukturom, već i prostorno-ambijentalnim odlikama cjeline.

Seoska naselja

Iako i u ruralnom prostoru postoje primjeri planiranih sela (→ rurizam; npr. renesansni zbjegovi na Pelješcu i u Konavlima, fortificirana agrarna naselja u blizini osmanske granice, ušorena slavonska sela XVIII–XIX. st.) seoska su naselja dominantno tradicijske aglomeracije te su zbog svoje mnogobrojnosti u hrvatskom prostoru (6629 sela, tj. 98,1% svih naselja) snažno utjecala na lokalne identitetske odlike. Zbog osobite vrijednosti konzervatorski je zaštićeno 186 ruralnih kulturno-povijesnih cjelina (2026).

Prema strukturnim odlikama tradicijska sela mogu biti zbijena (okupljena u kompaktne »grude« ili u linearne poteze uz putove i riječne obale) ili raštrkana (disperzirana u više obiteljskih zaselaka ili soliternih građevina na osami). Prva je skupina karakteristična za ribarska sela uz obalu te za poljodjelske zajednice stacionarnog načina života (osobito u Slavoniji i Baranji, ali i na kraškim područjima, poput Istre, s malo plodnog tla koje je valjalo čuvati od izgradnje). Drugi je tip češći kod stočarskih populacija na brdsko-planinskim područjima (velebitski pašnjaci, Lika, Dalmatinska zagora) i specifično u vinogradarskom pejsažu (padine Hrvatskog zagorja, Plešivice). Kod disperziranih sela jedine su točke socijalne integracije zajednička groblja s crkvom na osami; kod kompaktnih naselja to su pseudotrgovi i proširenja oko raskrižja s različitim dominantama u prostoru (sakralni znameni, zajednički bunari ili cisterne; u Istri su mjesta okupljanja sjenovite ladonje, lože, kameni stol i sl.). Prema funkciji sela su obilježena lokalnim djelatnostima i popratnim gospodarskim građevinama. Ponegdje se javlja i podjela na primarna sela (stalna naselja) i sekundarna sela (sezonska, primjerice pastirski stanovi ili katuni na Velebitu) ili izdvojena na zemljišnim posjedima (stancije u Istri, salaši u Slavoniji, pustare u Baranji). Prema položaju sela mogu biti smještena na vrhovima (tipična su za istarski pejsaž semiurbanih naselja poput Lindara, Draguća, Vrha, Sovinjaka, Završja), na padinama (sela u unutrašnjosti otoka Hvara, npr. Vrisnik, Brusje; na pokosima Biokova), u ravnici te uz obalu (ribarska naselja na Jadranu; sela uz rijeke poput Kratečkog, Trga kraj Ozlja, Kutinskog Sela i dr.).

Na odabir lokacije za nastanak sela utječe niz kriterija: dobra insolacija (uvijek prisojna pozicija), zavjetrina (osobito kod ribarskih naselja i lučica uz obalu), blizina vode i plodnog tla, daleki vidici (paradigmatski su primjeri Lubenice i Beli na Cresu te prospekt izmaknutih kuća na Unijama). U prošlosti je također važan bio kriterij obrane pa su sela zaštićena morem nastajala na otočićima u blizini obale i poluotocima (Primošten, Vranjic, Tribunj, Krapanj); na većim otocima su zbog opasnosti od gusara ili osmanskih provala naselja uglavnom bila skrivena u unutrašnjosti (Šolta, Brač, Korčula, Lastovo) dok su sela na obali novijega podrijetla; stariji su podbiokovski zaselci svi nastali na visokim padinama podalje od mora.













Pučki dijelovi gradova

Iako u urbanim naseljima (u Hrvatskoj ih je samo 128, odnosno 1,9% od ukupnog broja; → grad) dominira stilska izgradnja, znatan dio gradske strukture u prošlosti je također činila pučka arhitektura (osobito stambena i gospodarska). Na zagrebačkom Gradecu još postoje pojedinačni primjeri očuvanih drvenih kuća ili tradicijskih zidanica (Vranyczanyjeva, Basaričekova, Mletačka, Matoševa ulica); na Kaptolu su do sredine XVII. st. sve kanoničke kurije bile drvene (posljednje su zamijenjene čvrsto građenim objektima tek potkraj XIX. st.). U slavonskim je gradovima prvi sloj postosmanlijske barokne obnove (do sredine XVIII. st.) činila pretežno drvena arhitektura; u Kutini, Velikoj Gorici, Sisku, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i u karlovačkoj Zvijezdi i danas ima očuvanih drvenih čardaka ili kanatnih kuća; zanimljiv je podatak da je u katastru Vukovara iz 1863. bilo ucrtano šest pučkih mlinova-suvara, potkraj XIX. st. ondje je na Dunavu radilo više desetaka drvenih vodenica, a prema vatrogasnom popisu iz 1945. u gradu su tada još postojale 54 kuće trščare. Osobito mnogobrojan fond kamene pučke arhitekture odlika je gradova jadranske zone (izniman je primjer povijesna jezgra Rovinja na poluotoku, u kojoj gotovo uopće nema stilskih građevina).

Od urbanističke su važnosti veće vernakularne cjeline, uglavnom predgrađa i podgrađa gradova – u Zagrebu potez Tkalčićeve ulice uz negdašnji tok potoka Medveščaka (mlinice, mesnice, gradske pralje) te Opatovina, dijelovi Nove Vesi i Stare Vlaške; u novije su doba širenjem Zagreba u urbani areal obuhvaćena i negdašnja sela (Gračani, Šestine, Markuševec, Remete, Sveta Klara, Hrelić i dr.) s mnogo zaostale tradicijske drvene gradnje. U Osijeku pučki karakter imaju pridravske ulice u Donjem i Gornjem Gradu, u Vukovaru četvrti na tzv. Švapskom brdu, u Požegi predgrađe Arslanovci, u Samoboru potez izgradnje uz potok Gradnu, u Ivanić-Gradu cijela gradska jezgra na »Otoku« čini vernakularnu cjelinu. Najveća su pučka povijesna predgrađa u Dalmaciji nastala u Splitu (Veli Varoš i Lučac), Zadru (Arbanasi), Trogiru (širenje na Čiovu) te Hvaru i Korčuli (oba predgrađa s nazivom Borgo). Indikativan je primjer Dubrovnika koji je do kraja XIII. st. bio dominantno drveni grad (Statut spominje i nastambe pokrivene slamom), pri čemu su i u obnovi poslije velikog požara (1296) nove kamene kuće na tada reguliranoj zoni Prijeko zadržale odlike tradicijske arhitekture.

Utjecaji tradicijske baštine na modernu i suvremenu arhitekturu

Potkraj XIX. i osobito tijekom XX. st. mnogobrojni su svjetski arhitekti inspiraciju nalazili u tradicijskim i regionalnim oblicima građenja, poput Charlesa Francisa Annesleya Voyseya (vile countryside koda), Franka Lloyda Wrighta (kuće prerijskog stila), Alvara Aalta i Joørna Utzona (skandinavske refleksije u odabiru materijala i oblika), originalni su postmodernistički otkloni k ikoničnosti lokalnoga vidljivi u djelima Roberta Venturija, Ricarda Bofilla, Marija Botte i dr., a specifični senzibilitet za kontekst i tradiciju razvili su Carlo Scarpa, Alvaro Siza i Tadao Ando, što će Kenneth Frampton teorijski atribuirati sintagmom slojevitoga značenja – kritički regionalizam.

Povijesni sloj. U Hrvatskoj je romantičarski interes za narodnu baštinu potkraj XIX. st. u akademsku domenu → historicističkoga graditeljstva unio elemente narodne drvene arhitekture, osobito u oblikovanju ladanjskih kuća (u Zagrebu zone Tuškanca, Pantovčaka i Prekrižja; najcjelovitiji primjer je naselje ljetnikovaca cottage ugođaja na negdašnjem Josipovcu). Istaknute zagrebačke realizacije u toj su domeni ostavili → Janko Jambrišak (vila Okrugljak u Mlinovima iznad Mihaljevca, 1875), → Kuno Waidmann (vila Lobmayer, 1888; vila Waidmann, 1893–94, obje na Josipovcu), → Hönigsberg i Deutsch (Vila Kolmar-Werner na Tuškancu, 1888–89), Mijo Geher (vila Ehrlich na Josipovcu, 1890–91) i → Herman Bollé (ljetnikovac Weiss na Gornjem Prekrižju, 1890). Bollé je u tzv. hrvatskome narodnom stilu projektirao i drvene nacionalne paviljone za više gospodarskih izložaba (Trst, 1882; Budimpešta, 1885. i 1896; Zagreb, 1906), a realizirao je i primjere drvene sakralne arhitekture (kapela u Gustelnici, 1887–88). Dogradnju nuštarskog dvorca Khuen-Belasi potkraj XIX. st. je u duhu narodnjačkog romantizma izveo budimpeštanski arhitekt István Möller, a elemenata stilizirane tradicijske arhitekture ima i na nizu dvoraca lokalnoga plemstva (Bizovac, Božjakovina, Čalinec, Erdut, Ščrbinec i dr.). U → secesijskom graditeljstvu slikovite je zgrade s drvenim detaljima alpskoga stila realizirao → Fran Funtak (kuća Tachtler u Vukovaru, 1914).













Rana i međuratna moderna. Antologijska djela → moderne arhitekture i urbanizma inspirirana tradicijom u Zagrebu ostvarili su → Viktor Kovačić (neki elementi vile Frangeš na Rokovu perivoju, 1911; drvena kuća Fröhlich u Bosanskoj ulici, 1920–21), → Hugo Ehrlich (kuća Becić u Blažuju, 1920; vile u sjevernim dijelovima grada, osobito kuća Deutsch na Rokovu perivoju, 1920; kuća Kerdić na Goljaku, 1931), → Stjepan Planić (mnogobrojne obiteljske kuće građene lokalnim sljemenskim škriljevcem, opekom i drvom), → Juraj Denzler (kapela Majke Božje Sljemenske, 1931), → Drago Ibler (vila Blažeković u Zamenhoffovoj ulici, 1936–37; vila Robić na Korčuli, 1933), → Alfred Albini (vila Meixner u Mallinovoj, 1933; rezidencija Arko u Basaričekovoj, 1940), → Drago Galić (vlastita drvena kuća u Istarskoj, 1940; ambijentalno oblikovana vila Jakšić u dubrovačkoj uvali Lapad, 1935). Ideje tzv. hrvatskoga nacionalnog likovnog izraza i teme iz seljačkog života proklamiraju arhitekti iz → Udruženja umjetnika Zemlja (1929–35). Sanaciju ruralnih naselja s reafirmacijom zavičajnih oblika tijekom 1930-ih provode Higijenski zavod i Škola narodnog zdravlja; paradigmatski primjer obnove jest u požaru stradalo selo Kolarec kraj Križevaca s elementima total-dizajna, što je obuhvaćalo plan naselja, tipske lokalno kodirane kuće i mobilijar, autora → Felixa Florschütza (1938–41).







Razdoblje II. svj. rata. Kao primjer nacionalne retradicionalizacije za NDH novu vilu Weiss na Gorjem Prekrižju je u stilizaciji zagorske hiže pokrivene slamom izveo → Ivan Zemljak (1942); → Aleksandar Freudenreich u to doba projektira mnogobrojna prosvjetna ognjišta, zadružne domove u selima i manjim gradovima, lokalno-nacionalne kontekstualizacije u duhu Heimatstila. Novo selo Turopolje realizirao je S. Planić (1942–43), a na natječajima za obnovu postradalih ruralnih naselja koje su 1944. raspisale vlasti NDH regionalno oblikovane kuće panonskoga te dinarskoga tipa projektiraju Selimir i → Zoja Dumengjić, → Franjo Zvonimir Tišina, → Milan Žerjavić i dr. Istodobno partizanske su vlasti tijekom 1944–45. organizirale tzv. urbanističke seminare u Topuskom, na Visu i u Šibeniku pripremajući buduću obnovu zemlje, gdje pokazne projekte seoskih naselja i tipskih kuća izrađuju → Josip Seissel, → Dragan Boltar i Mirko Miličić (Bilice kraj Šibenika), Rikard Marasović, Boris Katunarić i → Budimir Pervan (Gradac kraj Makarske).







Zrela i kasna moderna. Tijekom poslijeratnoga socijalističkog razdoblja (1945–91) u domeni stanovanja su objekte obilježene regionalnim tradicijskim elementima realizirali Branko Bon (tzv. Titova vila, Kumrovec, 1947), → Neven Šegvić s intimističkom arhitekturom u duhu dalmatinskih pučkih gradnji (kuća T. Marasovića, Split, 1957), S. Planić (višestambena zgrada, Delnice, 1953), → Bernardo Bernardi (obiteljske kuće, Kumrovec, 1955), → Mihajlo Kranjc i Milan Čanković (stambene zgrade u Ogulinu i Plaškom, 1970-ih), → Ivan Crnković (kreativna interpretacija zagorske Kuće sa šest jednakih prostorija, 1983 – japanska nagrada Shinkenchiku). Lokalni oblikovni kod rabio se i za hotelsku arhitekturu ambijentalnog ugođaja kakvu projektiraju → Marijan Haberle (hotel na Plitvičkim jezerima, 1958), → Igor Emili (Uvala Scott kraj Kraljevice, 1968), → Julije de Luca (porečki Hotel Neptun, 1968), → Ante Rožić (Turistički centar, Brela, 1970), → Boris Magaš i → Darko Turato (Ribarsko selo, Haludovo, Malinska, 1970), B. Bernardi (Hotel Marko Polo, Korčula, 1972), → Ivan Piteša (Ličko selo i restoran Lička kuća na Plitvičkim jezerima, 1972), → Jerko Rošin (Hotel Kaktus, Supetar, Brač, 1977), → Matija Salaj (Hotel Galijot, Poreč, 1980–81; gradski hoteli u Slavoniji – Vukovar, Vinkovci, Daruvar, Lipik i dr.), → Dinko Kovačić (Hotel Bretanide, Bol, Brač, 1986), Drago Bradić (Skijaški centar Bjelolasica, 1986–87) te Janez Kobe (kompleks Dubrovački vrtovi sunca, Orašac, 1987). Kod robnih kuća uspješne primjere regionalno uklopljenih objekata velikih volumena ostavili su → Lujo Schwerer (robna kuća Daruvar, 1977–79), Dražen Janković, Zrinka Supek-Andrijević i Josip Hitl (robna kuća Zelina, 1978), → Aleksandar Dragomanović (Nama, Vinkovci, 1979), Branimir Velnić (Nama, Vukovar, 1979). Od objekata školske i kulturne namjene antologijske su realizacije N. Šegvića (osnovne škole Kumrovec, 1956. i Vis, 1965), → Miroslava Begovića (Galerija naivne umjetnosti, Hlebine, 1968), Ivana Filipčića i → Berislava Šerbetića (Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, Kumrovec, 1974), → Ivana Prtenjaka (Župni centar na Boninovu, Dubrovnik, 1980), Srećka Lovrinčevića i Milana Mitevskog (Strelište Pampas, Osijek, 1985), a decentni elementi tradicijskoga oblikovanja vidljivi su i na nekim djelima → Lovre Perkovića, → Ivana Vitića, → Lavoslava Horvata i dr. Osmišljene prostorne cjeline s autentičnim drvenim kućama predstavljaju etno-muzeji na otvorenome – Staro selo Kumrovec s 42 prezentirana objekta (prema konceptu M. Gušić realizirano 1977–83), Zavičajni muzej Donja Kupčina, sklopovi u Ozlju i na Plitvičkim jezerima.































Suvremeni sloj. U novoj hrvatskoj arhitekturi (nakon 1991) nagrađene stambene objekte s tradicijskim referencama realizirali su: → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić (obiteljske kuće oblikovane opekom), Davor Mateković, Davor Bušnja (interpretacija nove gradnje u kamenu), → Iva Letilović i Morana Vlahović (drvena zgrada iz programa POS-a, Krapinske Toplice, 2003); suvremenu reafirmaciju tradicijskog stanovanja donijeli su natječaj za Novu zagorsku kuću (1995) i razvoj 20-ak stambenih tipova za poslijepotresnu obnovu Banije (Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 2021). Uspješan primjer kreativne revitalizacije za turističke potrebe predstavljaju pučke mlinice na rijeci Gackoj kraj Sinca (Majerovo vrilo) koje je realizirala Svjetlana Jović (2003), a originalne inserte u tradicijskom ambijentu Lonjskog polja oblikovali su → Mia Roth-Čerina i Tonči Čerina (Centar za posjetitelje i vidikovci, Osekovo, 2021). U domeni novije sakralne arhitekture inspirirane lokalnom kamenom gradnjom zapažene su crkve izveli → Nikola Bašić (Gospa od Karmela, Okit kraj Vodica, 1998) te → Emil Šverko i Gorana Banić (crkva Hrvatskih mučenika, Čavoglave, 2007). Memorijalne teme razvijaju → Andrija Rusan i Snježana Jakopčić (Groblje Krista Kralja u Požegi, 2006) i N. Bašić reinterpretacijom teme suhozidnih gromača (spomen-obilježje Križevi poginulim vatrogascima na Kornatu, 2010) (→ suvremena arhitektura i urbanizam).













Znanstveno-stručni okvir poznavanja tradicijske arhitekture

Istraživanja i publikacije. Znanstveni interes za narodnu baštinu, osobito za tradicijsko graditeljstvo, u Hrvatskoj se javlja potkraj XIX. st. kada prvi ozbiljniji tekst o potrebi snimanja tradicijskih kuća objavljuje Nikola Kolar – O skupljanju gradjevnih oblika u hrvatskom narodu (Viesti Hrvatskog društva inžinira i arhitekta, 1885), na istraživanje potiče i Isidor Kršnjavi – Gradjevni narodni styl (Glasnik Družtva za umjetnost i umjetni obrt, 1888), a vrlo utjecajna bila je publikacija Antuna Radića – Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897), kojom je za dokumentiranje tradicijske baštine animirao široki krug suradnika na terenu, često amatera – učitelja, župnika, agronoma, veterinara, geometara – što su u seoskim sredinama bili u neposrednom dodiru s narodom. Do II. svj. rata rijetke priloge o tradicijskom graditeljstvu objavljuju povjesničari umjetnosti i konzervatori Gjuro Szabo, Vladimir Tkalčić i → Petar Knoll, etnolozi Ljerka Topali i Milovan Gavazzi, arheolog Zdenko Vinski, svećenik Janko Barlè, a u tadašnjem jugoslavenskom kontekstu hrvatska ruralna naselja i graditeljstvo obrađuje antropogeograf Jovan Cvijić.

Nezaobilazan doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti tradicijskoga graditeljstva ostavili su arhitekti: → Janko Holjac i → Martin Pilar koji još kao studenti 1884–85. snimaju mnogobrojne primjere narodnih kuća (poslije objavljeno u mapama Hrvatski građevni oblici I–V, 1905–09), → Ćiril Metod Iveković (dalmatinske bunje), → Kamilo Tončić (narodna baština), S. Planić (studija O nacionalnom stilu u graditeljstvu, 1936), → Andre Mohorovičić (tradicijsko graditeljstvo Istre, kvarnerskih otoka i Mljeta), Mirko Miličić (dalmatinska tradicijska kuća), A. Freudenreich (oblici i tehnike tradicijske gradnje), D. Salopek (drvena arhitektura Posavine), → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci (tradicijska naselja i graditeljstvo otoka Hvara), → Lenko Pleština (tradicijski elementi u suvremenoj arhitekturi), → Zlatko Karač (planerska zaštita ruralnih naselja, pučke vjetrenjače, orijentalni utjecaji), Zdravko Živković (konzervatorski aspekti zaštite), Damir Kremenić (dokumentiranje, popularizacijske izložbe o narodnom graditeljstvu), Ksenija Jovović (pastirski stanovi otoka Cresa), Jasenka Kranjčević (tradicijska i planirana sela), Helena Knifić Schaps (graditeljstvo Velebita), Anita Gamulin (osmanski utjecaji, kuće-kule u Dalmaciji), Sanja Buble (dalmatinske mlinice, kamen u tradicijskoj arhitekturi), Željko Koški, Sanja Lončar-Vicković i Dina Stober (obnova slavonskoga tradicijskoga graditeljstva), Rene Lisac (pastirski stanovi na Velebitu), Filip Šrajer (suhozidi, kamena gradnja), Alen Žunić (kuće-kule, tradicijski mlinovi) i dr.







Visokoškolsko obrazovanje. U sveučilišnoj je nastavi kolegije Rurizam te Vježbe za izgradnju sela s elementima tradicijske baštine za studente arhitekture na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavao D. Boltar; danas se Hrvatska tradicijska arhitektura predaje samo na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu (D. Salopek, od 1999; Z. Karač, od 2007), a sličan kolegij Ruralno graditeljstvo i stanovanje postoji i na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Sanja Lončar). Problematika seoskih naselja i planiranja ruralnih područja obrađuje se na studiju arhitekture u Osijeku (J. Kranjčević, od 2019) te na odsjecima geografije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (Aleksandar Lukić) i na Sveučilištu u Zadru (Željka Šiljković); kolegiji posvećeni ruralnom krajobrazu s tradicijskom izgradnjom postoje na Agronomskome fakultetu u Zagrebu (Goran Andlar) i na studiju etnologije u Zadru (Jadran Kale).

Konzervatorska zaštita. Od 1970-ih započinje sustavna zaštita i obnova narodnoga graditeljstva koju su u okviru konzervatorske službe obavljali etnolozi Beata Gotthardi-Pavlovsky, Marija Gamulin, Todor Gruev, Ksenija Marković, Dunja Zelić, Ana Mlinar, Nada Duić Kowalsky, Manda Horvat, Dinka Alaupović-Gjeldum, Žarko Španiček, Zoran Čiča; istraživanja tradicijske arhitekture provodili su i muzejski kustosi Marijana Gušić, Zdenka Lechner, Nada Gjetvaj, Slavica Moslavac, Ljubica Gligorević, Janja Juzbašić, Josip Milićević, Višnja Huzjak, Branka Šprem-Lovrić, Margareta Biškupić Čurla, Lidija Nikočević te znanstvenici Aleksandra Muraj, Tihomira Stepinac-Fabijanić, Branko Đaković, Jasna Čapo, J. Kale, S. Lončar i dr. Temama ruralnih naselja i graditeljstva također se bave sociolozi, kulturni antropolozi, geografi, agronomi, a vrlo su utjecajne studije pučkih ambijenata i spomenika nekih povjesničara umjetnosti, poput Ljube Karamana (O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, 1963), Grge Gamulina (Arhitektura u regiji, 1967), → Milana Preloga (Prostor – vrijeme, 1973), Đurđice Citanović, Duška Kečkemeta, Joška Belamarića, Sanje Cvetnić, Igora Maroevića i dr.

Jakobović, Zvonimir (Brčko, 2. XI. 1937 – Samobor, 17. I. 2026), fizičar i leksikograf, istaknuti autor mnogobrojnih stručnih, znanstvenih, znanstveno-popularnih i enciklopedičkih djela iz širokoga područja fizike, elektrotehnike, elektronike i mjeriteljstva te povijesti znanosti i tehnike.

U Zagrebu je upisao studij 1956. na Elektrotehničkome fakultetu, diplomirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu 1968. Magistrirao je 2002. te doktorirao 2005. na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta obranivši disertaciju Razvoj hrvatskoga tehničkog i prirodoznanstvenog nazivlja (mentor: D. Boras). Od 1960. radio je kao asistent u Zavodu za medicinsku fiziku Sveučilišta u Zagrebu (od 1963. Zavod za fiziku i matematiku Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta); na današnjem Zdravstvenom veleučilištu (isprva Viša medicinska škola, poslije Visoka zdravstvena škola) predavao je od 1969. te je bio višegodišnji pročelnik Katedre za fiziku (do 2009), naposljetku u zvanju izabranoga profesora veleučilišta. Od 1975. bio je zaposlen u Leksikografskom zavodu kao urednik u redakciji Tehničke enciklopedije, dugogodišnji rukovoditelj Stručno-redakcijskog odjela te kao glavni urednik Tehničkoga leksikona (2002–07); leksikografski savjetnik od 2004., umirovljen je 2008.

Isprva je glavno područje njegova djelovanja bilo istraživanje i mjerenje elektromagnetskoga zračenja, posebice rendgenskoga, i njegova utjecaja na organizam. Uz to bavio se radijskim komunikacijama i mjeriteljstvom, a dao je i znanstveni doprinos proučavajući razvoj hrvatskoga znanstvenog nazivlja. Surađivao je u zbornicima kongresa i simpozija te u časopisima Matematičko-fizički list, Radioamater, Elektrotehničar, ABC tehnike, Vjesnik radioloških tehničara, Priroda, Tehnička kultura, Elektrotehnika, Strojarstvo, Mjeriteljski vjesnik, Radovi Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Jezik, Radio HRS, Journal of Croatian Studies, Rugjer, Glasilo Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo, Hrvatska revija, i dr. Autor je mnogobrojnih članaka u izdanjima LZ-a, više popularizatorskih knjižica i stručnih knjiga, leksikona i udžbenika, među kojima se ističu Radio-amaterizam (1968), Antene za kratke i ultrakratke valove (1970), Uvod u radio-amaterizam (1978), Leksikon mjernih jedinica (1981), Ionizirajuće zračenje i čovjek (1991), Fizika i elektronika (1998), Elektronika. Temeljni izumi i razvoj (2000), Fizika zračenja (2007), Leksikon mjernih veličina (2009), Pisanje i uređivanje stručnih i znanstvenih publikacija (2013), Leksikon novčanih jedinica (2014), Brojevi i brojke (2016), Zanimljivosti iz povijesti mjeriteljstva (2016). Bio je predsjednik Hrvatskoga radioamaterskoga saveza 1992–95. te pokretač i glavni urednik stručnoga časopisa Radio HRS (od 1992). Dobitnik je Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« za 1999. te za životno djelo 2007.

ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo kasne antike koja u širem datacijskom rasponu traje od Dioklecijanove tetrarhijske podjele Rimskoga Carstva (293) do stvaranja Karolinškoga Carstva (800).

Iako se u Rimu i u većim mediteranskim te bliskoistočnim središtima rana umjetnička produkcija s kršćanskim motivima javlja već oko 200 (katakombe, kućni oratoriji, martiriji), prve religijske gradnje novoga kulta u Hrvatskoj nastajale su tek potkraj III. st., učestalije nakon Konstantinova Milanskog edikta o jednakopravnosti kršćanstva (313). Klasični ranokršćanski sloj IV. i V. st. na Jadranu se, u drugoj etapi tijekom VI. st., stopio s ranobizantskim utjecajima (posljedica tzv. Justinijanove rekonkviste, od 535) s produženim trajanjem do sredine VII. st. i kraja vladavine cara Heraklija I. (641), a u Istri i tijekom VIII. st. Od tada posvuda počinje dominirati ranosrednjovjekovna likovnost i → predromaničko graditeljstvo, ponegdje s kontinuitetom bizantskih elemenata (uporaba quincusa, trikonhosa, šesterolisnih tlocrta i kupola). Lokalne ikonografske i stilske refleksije tzv. adriobizantinizma, posebice u domeni slikarstva i djelomično skulpture, u nas se protežu i na srednjobizantsko razdoblje IX–XII. st. (temat Dalmacije), sporadično i na kasnobizantsko doba do XV. st. (nakon Ravenne središta utjecaja postaju Akvileja i poslije Venecija). Znanstveni interes za ranokršćanske (alternativno starokršćanske) spomenike u Hrvatskoj javlja se sredinom XIX. st. s prvim radovima Pietra Kandlera (Pula) i Francesca Carrare (Salona), a na prijelazu stoljeća sa studijama Antona Gnirsa (Istra), Carla Federica Bianchija (Zadar) i don Frane Bulića (Salona i okolica). Nakon I. međunarodnog kongresa starokršćanske arheologije (Split – Salona, 1894) afirmirala se nova samostalna disciplina, isprva s prinosima inozemnih znanstvenika o našem naslijeđu (Wilhelm Gerber, Rudolf Egger, Mario Mirabella Roberti), dok se intenzivnija suvremena istraživanja provode tek od 1970-ih.

Uz arheologe i povjesničare umjetnosti, doprinos znanstvenoj obradbi i zaštiti ranokršćanskoga i bizantskoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (krstionica zadarske katedrale; bizantske utvrde na Žirju i Kornatu), Ejnar Dyggve (spomenici ranokršćanske Salone), → Andre Mohorovičić (ranokršćanski sloj katedrale u Krku; bazilike u Osoru i Polačama na Mljetu), → Jerko Marasović (bizantska crkva na Gradini u Solinu), Aleksandra Faber (bazilika Fulfiniuma; bizantske utvrde), Stanko Piplović (kasna faza Dioklecijanove palače), Vlasta Begović-Dvoržak (bazilika na Brijunima), Marija Obad-Vučina (ranokršćanska etapa pulske katedrale), Željko Peković (bizantski sloj dubrovačke katedrale), Radoslav Bužančić (ranokršćanske crkve u Postirama i Škripu), → Zlatko Karač (bizantski urbanizam), i dr.







Urbanizam

Gradovi i naselja

Nakon raspada podunavskoga limesa (oko 395) kasnoantički su → gradovi bili izloženi učestalim napadima barbara, ključne urbane funkcije odumiru (isprva u Pannoniji, poslije i u jadranskim središtima), a radi lakše obrane smanjuju se urbani areali i opsezi gradskih zidina (u Pharosu – Starom Gradu, poprečno izgrađeni kasnoantički zid naseobinski je obuhvat reducirao na polovicu). U procesima kastrizacije već su se od IV. st. ponegdje gradili novi bedemi (Nezakcij), popravljale se ili pojačavale dotrajale rimske fortifikacije u Poli (Pula), Apsorusu (Osor), Iaderu (Zadar), Varvariji (Bribirska glavica), osobito Asseriji (Podgrađe kraj Benkovca) koja je dobila kasnoantičku kulu, kontrafore i novi zid (V–VI. st.) te u Saloni gdje je u doba gotskoga rata sjeverni bedem ojačan mnogobrojnim trokutastim kulama (prva polovica VI. st.).

Na području kontinentalne Hrvatske urbana su se središta (→ urbanizam) postupno gasila već od kraja IV. st. (npr. Andautonia – Šćitarjevo), a znatniju revitalizaciju doživjele su samo Cibalae (Vinkovci), gdje se na rimskim razvalinama od kraja V. st. do sredine VI. st. razvilo veće gepidsko naselje, Mursa (Osijek) koji se zadnji put spominje potkraj VI. st., a naseobinski se kontinuitet još neko vrijeme održao samo u Sisciji (Sisak).

I antički gradovi na obali preživljavali su do VI. st., kada su se težišta urbaniteta premjestila na sigurnije otoke štićene mrežom Justinijanovih fortifikacija gdje se kao ključni grad afirmirao Osor, iako je sjedište namjesnika bizantske Dalmacije ostalo u Zadru. Odumiranje velikih kasnoantičkih gradova intenziviralo se tijekom prve polovice VII. st. Tada je napuštena Salona (639) i osnovan novi grad-refugij unutar zidina Dioklecijanove palače, raseljen je Epidaurum (Cavtat), a na nedalekoj hridi Laus njegov kontinuitet nastavio je Raúsion (Dubrovnik) koji je vjerojatno postojao već prije (kasnoantička utvrda na najvišoj točki kraj Sv. Marije, nalazi kaštela na Bunićevoj poljani u koji je interpolirana tzv. bizantska katedrala). U tom razdoblju nestale su i dalmatinske kolonije Narona i Aequum, u zaleđu su se gasili gradovi poput nakratko revitaliziranih Asserije i Varvarije, već prije napušteni su vojna središta Burnum, Andetrium i Tilurium te gotovo sva podvelebitska naselja (Argyruntum, Vegium, Lopsica, Ortopla, Volcera). U Istri su se potkraj VI. st. nepovratno raseljavali Nezakcij i manje rimske naseobine, no istodobno je nastalo više novih kasnoantičkih gradova na dobro zaštićenim poluotocima i otočićima uz morsku obalu (Sipar, Umag, Novigrad, Rovinj, Vrsar). U unutrašnjosti Istre reafirmirani su predrimski kasteljerski lokaliteti (→ prapovijesno graditeljstvo) na kojima su se formirali novi gradovi-kašteli (Dvigrad, Bale, Mutvoran), a fortificirana prebivališta razvijala su se i na Kvarneru (Grobnik, Bosar podno bizantske utvrde Corinthia na Krku). Zabilježena je i pojava naselja bez fortifikacija (Rim kraj Roča, Barbariga, Guran, Vižula, Mirje kraj Postira, Polače na Mljetu). Od važnijih antičkih gradova na Jadranu puni urbani kontinuitet održali su Pula, Osor, Zadar, Parentium (Poreč), Curicum (Krk), Arva (Rab), Tragurium (Trogir), djelomično Senia (Senj) i Aenona (Nin), u strukturi kojih se preklapa rimska, ranokršćansko-bizantska i srednjovjekovna izgradnja.

Mikrourbanističke intervencije

Osim gradnje sakralnih sklopova i fortifikacija, tijekom kasne antike izostale su veće javne investicije, a u gradskom su se tkivu mijenjala funkcionalna težišta pa su se umjesto središnjih prostora oko foruma i poganskih hramova na kapitolijima (→ antičko graditeljstvo) od druge polovice IV. st. javljale nove fokusne točke na mjestima ranokršćanskoga kulta. Tako se episkopalni sklop Salone smjestio u sjevernom dijelu grada, podalje od staroga foruma, Eufrazijana s biskupskim dvorom locirala se u perifernim insulama Poreča gdje je narteks bazilike čak natkrio jedan od gradskih carda iako cijeli kompleks slijedi geometriju antičke insule, u Puli su Sv. Marija Formoza i katedrala također distancirane od foruma, dok su jedino u Zadru nove crkve dosljedno interpolirane u naslijeđeni raster rimskoga grada. Važnu ulogu u prostoru dobile su memorije kršćanskih mučenika na grobljima extra muros (npr. Kapljuč, Marusinac i Manastirine kraj Salone).







Arhitektura

Ranokršćansko graditeljstvo nije stilska odrednica, već oznaka razdoblja obilježenoga specifičnim ikonografskim i tipološkim programom proizašlim iz potreba novoga kulta. U Hrvatskoj su građevine iz prve ranokršćanske etape (od sredine III. st. do sredine IV. st.) vrlo rijetke, a datacije nepouzdane; u drugoj etapi ekstenzivnih sakralnih gradnji bazilike su se isprva podizale samo u biskupskim središtima (tijekom druge polovice IV. st.), potom i u ostalim gradovima te u ruralnim prostorima (V. st. i prva desetljeća VI. st.); treća kasna faza razvoja veže se uz ranobizantsko doba (od 535. do kraja VI. st.) kada su nastali najmonumentalniji primjeri bazilika raznolikih oblika s liturgijskim inovacijama, a u profano-fortifikacijskoj su se domeni podizali mnogobrojni kastroni; u četvrtoj etapi, tzv. mračnom dobu (VII–VIII. st.), kontinuitet kasnoantičkih tradicija gasio se, dok su malobrojne i barbarizirane novogradnje najavile ranosrednjovjekovni karolinški sloj.

Sakralna arhitektura

Tijekom dva i pol stoljeća učinkovite izgradnje ranokršćansko-bizantskoga korpusa objekata (okvirno datiranih 350–600) podignuto je mnogo sakralnih sklopova, osobito u Dalmaciji (na području današnje Zadarske nadbiskupije evidentirano je 56 lokaliteta, Šibenske biskupije 27, Splitsko-makarske nadbiskupije oko 80, itd.), mnogobrojni su i u Istri, dok na području kontinentalne Hrvatske gotovo da ih nema. (→ sakralna arhitektura)

Oratoriji, manje molitvene dvorane za uži krug vjernika, u ranome kršćanstvu prikriveni obredni prostori u kućama (tzv. domus ecclesiae), prve su arhitektonske manifestacije pretkonstantinskoga razdoblja što se u Hrvatskoj javljaju potkraj III. st. i početkom IV. st. Skromnih su dimenzija i liturgijski još nerazvijeni – primjerice »oratoriji A i B« u negdašnjim privatnim termama u sjevernom dijelu Salone (možda iz Dujmova doba prije 304., no datacije su dvojbene), zatim Maurov oratorij iz istoga razdoblja uređen u trikliniju antičke kuće uz Eufrazijanu u Poreču, oratorij na mjestu kasnije pulske katedrale te molitveni prostor s apsidom interpoliran u taberne zadarskoga foruma (prva polovica IV. st.). Ranih su datacija i oratoriji u Ivinju kraj Pirovca, Vrsaru i Barbarigi, no podizali su se i poslije na mjestima negdašnjih martirija, poput oratorija u supstrukcijama salonitanskog amfiteatra (V–VI. st.).

Bazilike, uglavnom jednobrodnih ili trobrodnih longitudinalnih tlocrta, orijentacije zapad-istok, temeljni su tip ranokršćanske crkve razvijen iz antičkih predložaka basilice forensis i basilice domus te kućnih crkava (gradile su se nakon 313). Zbog specifičnih liturgijskih prilagodbi u interijeru se na mjestu antičkoga apsidnog tribunala postavljala biskupska stolica (cathedra), polukružna svećenička klupa (subsellium) te oltar (ponekad nad grobnom mučenika) akcentiran ciborijem i propovjedni ambon. Apside su isprva bile upisane u ravno začelje glavne lađe (IV. st.), poslije polukružno istaknute prema obrascu rimskih bazilika (dominantno u V. st.), a u bizantskoj su fazi (VI. st.) pod ravenskim utjecajima često izvana bile poligonalne. U crkvenoj lađi (navis, naos) ispred apside i trijumfalnog luka postavlja se schola cantorum, kod jednostavnijih građevina samo oltarna pregrada (septum). Uz svetište su pomoćne prostorije – pastoforije (sjeverna je prothesis, spremište žrtvenih darova; južna diaconicon, preteča sakristije). Ispred zapadnoga pročelja čest je ulazni trijem (narteks), a kod reprezentativnih primjera i atrij s obrednim zdencem (kántharos).

Prema namjeni bazilike se dijele na: biskupske (katedralne), župne, cemeterijalne (grobne) i cenobijske (samostanske). Prema obliku i tipu jednostavnih su izduženih tlocrta uobičajenih omjera 1 : 2, a rjeđe se javljaju specifične basilicae geminae, discoperte, trikonhosi i centralne građevine (potonje su najčešće kod baptisterija, mauzoleja, martirija i memorija).

Katedralne bazilike u biskupskim središtima najmonumentalniji su primjeri ranokršćanskih crkava od kojih se u punim elevacijama i izvornoj funkciji održala samo porečka Eufrazijana. Ishodište toga episkopalnog sklopa jest Maurov oratorij (prijelaz iz III. u IV. st.) proširen paralelnim brodovima (IV. st.); prva velika trobrodna bazilika, tzv. Predeufrazijana bez istaknute apside (V. st.) nastala je na mjestu na kojem je biskup Eufrazije poslije podigao monumentalnu bizantsku katedralu ravenskoga tipa (okvirno datiranu 535–550) s iznimnim fundusom umjetničkih aplikacija u interijeru (mozaici, štukature, kamene intarzije i crkveni namještaj). U njezinoj se osi ispred narteksa nalazi kvadratni atrij s trolučnim arkadama i krstionica poligonalnoga tlocrta, u sjevernoj je zoni biskupski dvor, a uz svetište bazilike je trikonhalna kapela, vjerojatno Eufrazijev mauzolej (VI–VII. st.). Izvorna očuvanost cijeloga kompleksa i visoka umjetnička vrijednost Eufrazijanu svrstavaju među najznačajnije ranokršćanske crkve u Europi (upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine 1997).















Kod nekoliko su katedrala očuvani znatni dijelovi perimetralnih zidova ranokršćanskih bazilika (Pula, IV–V. st.; poligonalne apside katedrale u Rabu, VI. st.; sjeverni zid katedrale u Novigradu) ili su kasnije biskupske bazilike bile izgrađene na ostatcima ranokršćanskih crkava (apsidni dio katedrale u Krku s nalazima V–VI. st.; temeljni sloj srednjovjekovne biogradske katedrale; katedrala sv. Anselma u Ninu s preslojenom bizantskom crkvom; zadarska katedrala razvijena na supstrukcijama trobrodne bazilike s prijelaza iz IV. u V. st.; nalazi ispod svetišta trogirske katedrale; ranokršćanska bazilika uz sjeverni zid hvarske katedrale, V–VI. st.). Nedovoljno je razjašnjena atribucija tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku, trobrodne bazilike s istaknutom trapeznom apsidom prezentirane ispod podnice današnje crkve (datirane u rasponu od VI. do IX. st.). Neki su katedralni sklopovi konzervirani u arheološkom sloju i nemaju daljnji kontinuitet »svetoga mjesta« (Osor, Sv. Vid u Naroni), među kojima je najvredniji episkopalni kompleks Salone. Njegov nukleus možda čine spomenuta dva rana oratorija (nesigurne datacije III–IV. st.); prva je bazilika podignuta na mjestu južne crkve (IV. st.), potom su nastale dvojne trobrodne bazilike velikih dimenzija povezane zajedničkim narteksom (početak V. st.); konačno, južnu crkvu zamijenila je križna tzv. Honorijeva bazilika s početka VI. st., kada se gradila i nova krstionica s popratnim prostorijama te dovršavao biskupski dvor. Izvan toga kompleksa nalazi se i moguća arijanska katedrala s krstionicom, iz ostrogotskoga razdoblja (prijelaz iz V. u VI. st.). Katedrale nekih ugašenih ranokršćanskih biskupija još nisu pronađene (Scardona – Skradin, Petina – Pićan, Mucuur – Makarska i Epidaurum, sve iz ranoga VI. st.; nejasan je status Senie). Nekolicini biskupskih sjedišta još nisu pouzdano utvrđene ni lokacije (Ludrum – možda Biskupija kraj Knina, gdje je otkrivena ranokršćanska jednobrodna bazilika s oblom apsidom, ili Otok kraj Sinja; Cissa – ubicira se na širokom prostoru od Rovinja do Brijuna i Caske na Pagu).







Najslabije je poznata situacija u Panoniji gdje su u biskupskim sjedištima otkopani neatribuirani dijelovi apsidne arhitekture koja je mogla pripadati ranokršćanskim crkvama, ali i profanim rimskim građevinama (Siscia, Cibalae, Iovia – Ludbreg), dok se u Mursi prema pisanim izvorima nalazila Bazilika mučenika moguće centralnoga tlocrta, vjerojatno i arijanska katedrala iz doba biskupa Valensa, te sinagoga (proseuche) iz predkršćanskoga sloja.

Cemeterijalne bazilike nastajale su na ranokršćanskim grobljima izvan gradova, najčešće na mjestima prvotnih martirija i memorijalnih kapela. Lokaliteti europske važnosti nalaze se kraj Salone – na Kapljuču je podignuta crkva posvećena petorici salonitanskih mučenika kao jedna od najranijih trobrodnih ranokršćanskih bazilika u Hrvatskoj uopće (sredina IV. st.); na Marusincu je uz prvotni mauzolej martira Anastazija izgrađena trobrodna bazilika s narteksom, a uz nju i tzv. otvorena bazilika (V. st.); na Manastirinama je na mjestu rane memorije sv. Dujma također podignuta reprezentativna bazilika (sredina V. st.). Grobne su crkve istražene i u Novalji (dvije građevine na Jazu i u Gaju), na lokaciji tržnice (nekada groblja) u Trogiru, u Danilu, na groblju u Zadru, a postojala je i trobrodna cemeterijalna bizantska bazilika u Puli (VI. st.).













Župne i ladanjske bazilike (V. i VI. st.) otkrivene su na nizu lokaliteta u različitim stupnjevima očuvanosti – od ranobizantske crkve na otočiću Ošljaku, koja stoji u punim elevacijama i u obrednoj je funkciji, do mnogobrojnih arheološki prezentiranih ostataka (Sv. Ivan Evanđelist s deambulatorijem u Rabu; Gospina trobrodna bazilika dvoranskoga tipa s upisanom apsidom i lezenama na Velom Brijunu nedaleko od bizantske crkve sv. Petra s poligonalnim svetištem; trobrodna troapsidna bazilika u Banjolama kraj Vodnjana; bazilika sa svetišnom triforom u Povljima na Braču; Sv. Andrija kraj Splitske na Braču; trobrodna bazilika dimenzija 28 m × 14 m s mozaicima u apsidi na Mirinama kraj Baške na Krku; Sv. Petar na Kanajtu kraj Punta; Sv. Stjepan na Pustijerni u Dubrovniku). Istražene su i crkve sv. Petra na rtu Zorna kraj Poreča, sv. Agneze u Betigi, Majke Božje u Vrsaru, sv. Justa u Galižani i bazilike u paškoj solani, Grohotama na Šolti, na otočiću Sv. Fumija kraj Čiova, crkve u Lepurima i Galovcu kraj Zadra, Brnazama kraj Sinja, Prološcu, Grabovcu kraj Omiša, Baćini, Dikovači (s dvoapsidnim svetištem), Ublima na Lastovu, uvali Gožinka na Rabu (crkva s poligonalnom apsidom), Rudinama i Vrbniku na Krku, u Naroni na lokalitetima Erešove bare (kasni primjer iz VII. st.) i Erešove njive, slojevi ispod Sigurate u Dubrovniku, ispod crkve sv. Ivana u Trogiru; mjerilom se ističu trobrodna bazilika sv. Lovre u Stobreču i basilica urbana u Novalji s apsidom najvećega poznatog promjera u nas od čak 13 m; ostatci nekoliko ranokršćanskih crkava utvrđeni su i na području Stona. U Saloni je, osim katedralnih i cemeterijalnih bazilika, u samom gradu bilo još nekoliko župnih crkava (basilica occidentalis jedina je troapsidna crkva dimenzija 45 m × 20 m; basilica orientalis transeptnog tipa dužine 51 m; trobrodna basilica iuxta portum; bazilika kraj »Pet mostova« uz više indiciranih nalazišta) što Salonu po mnogobrojnosti, očuvanosti i reprezentativnosti primjera čini jednim od najbogatijih ranokršćanskih lokaliteta zapadnoga kršćanstva. U ekstenziji salonitanskoga agera i na području današnjega Splita istražene su bazilike na Manušu, Spinutu (Sv. Marija), Trsteniku (Sv. Kuzma i Damjan) i ispod franjevačkog sklopa u luci (Sv. Feliks), a dvojbeni su arheološki ostatci bazilike na Sustipanu. U samom središtu Zadra u punim elevacijama stoje ranokršćanske bazilike sv. Stjepana s nizom bifora na južnom zidu (pregrađena u crkvu sv. Šimuna) i sv. Andrije, a perimetralni zid Sv. Tome prezentiran je u interijeru suvremene zgrade.













Pod snažnim utjecajem Ravenskoga egzarhata posebna se skupina bizantskih bazilika razvila u Istri (Sv. Agata, Sv. Petronila i Sv. Jakov kraj Kafanara, prva crkva u sklopu samostana sv. Mihovila nad Limom, Sv. Agneza u Muntajani, Sv. Elizej kraj Fažane, Sv. Sofija u Dvigradu), pri čemu je čest arhitektonski detalj VI. st. tzv. ravenski tip istaknutih apsida polukružnih u interijeru poligonalnih izvana prvotno inauguriran na najreprezentativnijim primjerima poput Eufrazijane (vrlo rani primjer troapsidnog koncepta svetišne zone), Sv. Marije Formoze (podiže ju ravenski nadbiskup Maksimijan nakon 546), Sv. Nikole u Puli koji još stoji u punim elevacijama i dr., dok poligonalnih apsida u Dalmaciji, južnije od Zadra gotovo da nema. Prepoznatljivi bizantski elementi su i lezene s plitkom arkaturom na pročeljima, ponegdje i kontrafori na apsidama.







Na području kontinentalne Hrvatske ranokršćanske su crkve utvrđene u Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) gdje je u adaptiranome rimskome termalnom kompleksu uređena jednobrodna bazilika s upisanom apsidom i narteksom (IV. st.). U Loboru je uz baziliku otkrivena i krstionica (V–VI. st.), a jednostavni su sakralni objekti iz istoga razdoblja otkopani i na lokalitetima Lonja – Humščak kraj Novoga Marofa te Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola. Ponegdje ima nalaza arhitektonske plastike (Vinkovci – Kamenica, Veliki Bastaji, Daruvar, VI–VII. st.) ili drugih indikativnih ranokršćanskih tragova (Ozalj, Sisak, Rudina kraj Požege).

Izvan korpusa klasičnih bazilika, oblikom se ističu rjeđi tipovi ranokršćanskih crkava.

Basilicae geminae (dvojne crkve) čini par sličnih sakralnih građevina, paralelno postavljenih, često povezanih zajedničkim narteksom, zidom ili međuprostorijama (npr. krstionica umetnuta između crkava kraj Sv. Marka u Baški; interpolacija diakonikona u Srimi). Javljaju se na sakralnim lokalitetima različitih namjena kao što su katedralni sklopovi (Pula, Salona, Osor), martirijske odnosno cemeterijalne crkve (Manastirine, groblje u Danilu) i lokalne župne bogomolje (Podvršje, Ad basilicas pictas na splitskome Manušu) pa nemaju samo jednu funkcionalnu atribuciju. Kontinuirano se javljaju tijekom cijeloga ranokršćanskog razdoblja (najraniji su udvostručeni oratoriji u Poreču, bazilike episkopalnog sklopa Salone te katedrala u Puli s prigrađenom crkvom sv. Tome – svi primjeri iz IV. ili ranog V. st.) što znači da dvojne crkve nisu ni rezultat liturgijske evolucije, niti su regionalno omeđene jer se nalaze posvuda – od Istre (dvojne crkve dvoranskih odlika s upisanim apsidama i lezenama u Nezakciju, V. st.), do Kvarnera (Baška), Dalmacije (paradigmatski lokalitet je Salona), Zagore (Cista Velika kraj Imotskog, Trbounje kraj Drniša) i otoka (Stari Grad na Hvaru, Mljet). U nekim slučajevima vidljiva je dvoetapnost, odnosno naknadno prigrađivanje crkava uz već postojeće, najčešće izvedeno tijekom VI. st. (Podvršje, Polače, Ljubač kraj Ražanca). Pretpostavke o razlozima izgradnje dvojnih crkava kreću se od teme dvojnoga kulta (službenoga i lokalnoga martirijskog), kao u Saloni gdje je sjeverna crkva bila kongregacijska, a južna memorijalna posvećena mjesnim mučenicima, do funkcionalnog razdvajanja župnog i cemeterijalnog obreda (južna grobna bazilika u Srimi), odvajanja prostora za katehezu od bogoslužja pa do jednostavnih proširenja postojećih crkava.

















Basilica discoperta (nenatkrivena bazilika) rijedak je i donekle hipotetični tip ranokršćanske bogomolje koju je E. Dyggve prepoznao u sjevernoj crkvi salonitanskoga groblja na Marusincu gdje je u trobrodnome bazilikalnom tlocrtu srednja lađa bila otvorena, uokvirena stupovnom kolonadom i trijemovima, poput peristila. Još jedna nenatkrivena bazilika naslućena je u episkopiju nasuprot zapadnoga pročelja salonitanskih katedrala, no novije interpretacije to osporavaju.

Trikonhos, polilobatni tip crkve s istaknutim »trolisnim« svetištem, hibridni je spoj bazilike i centralnoga križnog tlocrta s tri zaobljene konhe. Smatra se da mu je podrijetlo u ranim sepulkralnim kapelama s apsidnim završetcima (skupine grobnica na salonitanskim Manastirinama, memorija u Mulinama na Ugljanu, IV. st.). Javlja se tek tijekom V. i VI. st. u dva oblika – kao kratka cella trichora bez naosa u funkciji grobnih memorija (Betiga, Gata u Poljicama, Cista Velika; u Poreču možda kao Eufrazijev mauzolej koji je i jedini primjer tog tipa očuvan u punim elevacijama); u drugoj formi gradi se kao složeni trikonhos s izduženim dvotravejnim brodom i trećim travejom oko kojega je okupljen trolist apsida (Bilice na Prokljanskom jezeru, Sutivan – Mostir na Braču, Tepljuh). Crkva sv. Martina u Pridrazi s izrazito bizantskom arhitektonikom fasadnih lezena i slijepih lukova predstavlja najvažniji spomenik te skupine građevina (sredina VI. st.; porušena u Domovinskome ratu, rekonstruirana 1997). Morfološki obrazac trikonhonalnih građevina neposredno će utjecati na mnoge predromaničke i ranoromaničke crkve.

Crkve centralnih tlocrta s djelomično ili cjelovito provedenim konceptom središnjega prostora, poput križnih, kvadratnih i transeptnih bazilika te rotunda, uz mnogobrojne hibridne varijacije i unikatne oblike kasnoga razdoblja, javljaju se od sredine V. st., a pod utjecajem Bizanta osobito tijekom VI. st. Paradigmatski primjer velike trobrodne bazilike oblika grčkoga križa (basilica cruciformis) jest južna katedralna crkva Salone koju je kao treću u slijedu na istome mjestu podigao biskup Honorije (oko 530). U uvali Martinšćici kraj naselja Punta Križa na Cresu otkopana je za sjeverni Jadran netipična crkva tlocrta grčkoga križa (V. st.). Formu križne crkve s elementima trikonhosa upisanoga u kvadratnu osnovu s dvostrukom fasadnom opnom (»crkva u crkvi«) pokazala je građevina Justinijanova doba u Gatima (sredina VI. st.). Neobičnog je prostornog rješenja bizantska bazilika na solinskoj Gradini, također kvadratnoga tlocrta, s osam stupova oko središnje cele, koji u idealnoj rekonstrukciji Jerka Marasovića nose nadgrađe u križnoj shemi s istaknutim središnjim tamburom (VI. st.). Na Bribirskoj glavici otkrivena je rotunda s osam apsida (VI. st.). Naglašeni transept s fokusnom točkom križišta pred oltarom ima bazilika antičkoga Fulfiniuma u uvali Sepen podno Omišlja, oblika izduženoga križa s pastoforijama, netipičnim zatvorenim narteksom i grobnim atrijem (V. st.). Transeptnog je tipa i crkva u Cickinima kraj Malinske na Krku. Sažeti transept u T-tlocrtu (crux comissa) dokumentira basilica orientalis u Saloni (V. st.), a transept ima i ona u Lovrečini na Braču s narteksom zaključenim bočnim apsidiolama. Upisani transept koji ne izlazi iz širine crkve pokazuje bazilika na Manastirinama. Centralni su tlocrti općenito rjeđi kod crkava, dok su tipični za baptisterije i memorije.







Baptisteriji, krstionice (katkad tinctorium), javljaju se od početka IV. st.; izvorno označavaju jednostavne zdence ukopane u tlo na otvorenome u blizini crkve. Nakon Konstantinova edikta baptisteriji su se podizali kao zatvorene samostojeće građevine centralnoga koncepta, u prvoj etapi isključivo uz katedrale jer je obred krštenja obavljao samo biskup, a od početka V. st. javljali su se i uz župne crkve gdje su sakramentaciju izvodili arhiprezbiteri (Martinšćica, Cickini i dr.). Dva baptisterija na istome lokalitetu mogući su znak prisutnosti arijanske zajednice (možda u Saloni).

Krstionice imaju simboličko značenje pa se u Istri smještaju aksijalno ispred glavnih pročelja bazilika (Eufrazijana, pulska katedrala, crkva na rtu Zorna), a u Dalmaciji uz bočne strane crkava (sjeverni dio episkopalnoga sklopa Salone, južno dvorište zadarske katedrale). Vanjski perimetar krstionice najčešće je pravilan oktogon (Poreč, Pridraga, Narona, obje krstionice u Saloni, Lobor) ili heksagon s povišenim tamburom i unutarnjim apsidiolama (krstionica u Zadru, VI. st.). Križni su tlocrti rjeđi (baptisterij katedrale u Puli srušen potkraj XIX. st.; sklop kraj crkve sv. Marka u Baški; četverolisna memorija preuređena u krstionicu ispred tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku), a poznati su i primjeri krstionica u obliku bazilikalnih prostorija s apsidom položenih uz crkveni brod (Ivinj, Trbounje, Zmijavci, Betiga) kao i četverokutne prigradnje (rapska katedrala, Ljubač, Povlja).

U središtu baptisterija ukopana je piscina (također nazivana i fons: vrelo) za obred krštenja odraslih pristupnika uranjanjem (per immersionem), poslije polijevanjem (per infusionem), dubine je do 120 cm, ponegdje djelomično izdignuta, najčešće križnoga oblika s nekoliko silaznih stuba u zapadnom kraku i obrednom točkom u istočnome (takvi su zdenci u Manušu, Zadru, Povljima, Polačama i dr.), no mogu biti i šesterokutni (katedrale Pule, Poreča, Osora i Narone), rjeđe četverokutni, kružni i eliptični. Ponegdje su prvotni križni zdenci zbog promjene ritusa preoblikovani u neki od centralnih oblika (Podvršje, Zadar, Cista Velika). Nad zdencem se može pojaviti i specifično nadgrađe nalik ciboriju (baldahin oko piscine u Srimi; rekonstruirani primjer uz baziliku u Lovrečini; ostatci u rapskoj katedrali). Baptisteriji sadržavaju i pomoćne prostorije, poput katekumeneuma za pripremu i poduku odraslih pristupnika (katkad tomu služi narteks ili zasebni auditorium), zatim konsignatorija (poslije konfirmatorija) za krizmu neofita, često s apsidnom nišom za biskupa, te prostora čekaonica, garderoba, kupaonica, i dr. Najkompleksniji primjer krstioničkoga sklopa nalazi se uz katedralu Salone. U punim arhitektonskim elevacijama očuvana je krstionica s atrijem ispred Eufrazijane te ona zadarska (srušena u bombardiranju 1944., faksimilski rekonstruirana 1989) uz koju još stoji i izvorni ranokršćanski katekumenej (navedeni primjeri su iz VI. st.).







Mauzoleji, martiriji i memorije u nas se javljaju od početka IV. st. kao rana sepulkralna arhitektura na kršćanskim grobljima (skulpturalna inačica su kameni sarkofazi u kontinuitetu rimske tradicije). Isprva su to bile jednostavne ukopane ili poluukopane svođene grobnice (osobito mučenika – memoria martyris) kakvih je na salonitanskim Manastirinama u jedinstvenom sklopu oko Dujmove memorije otkriveno devet (sve s apsidnim završetkom); sličan ansambl s pet kapela otkriven je na porečkome ranokršćanskom groblju Čimareu (prva polovica IV. st.). U kontinentalnoj Hrvatskoj rudimentarni je primjer zidana grobnica iz Štrbinaca kraj Đakova (IV. st.).

Od Konstantinova doba gradili su se arhitektonični mauzoleji uglednijih građana, biskupa te mučenika s razvijenim lokalnim kultom. Originalnošću koncepta ističe se privatni mauzolej Solinjanke Asclepije na Marusincu, poznatiji kao grobnica martira Anastazija (pučki sv. Staša). Monumentalni dvoetažni četverokutni objekt s vanjskim kontraforima, unutarnjim lezenama i bačvastim svodom s pojasnicama, u donjoj kripti (cubiculum inferior) sadržava grobnicu mučenika podijeljenu na vjernički dio i zatvorenu svetačku kapsulu ispod oltara (confessio) s jednim od najranijih europskih primjera prozorčića u pregradnom zidu počivališta (fenestella confessionis), koji je vjernicima omogućavao vizualni kontakt s ostatcima martira. Iako je riječ o građevini kasne antike, Anastazijev je mauzolej oblikovnim i konstruktivnim rješenjima znatno utjecao na neke kasnije starohrvatske crkve. Privatnih je mauzoleja bilo i na ladanjskim lokacijama izvan grobalja (svođeni objekt u Mulinama, V. st.).

Memorijalne kapele javljaju se i kao dijelovi većih sakralnih cjelina, poput još postojećeg oratorija križnoga tlocrta Sv. Marije Formoze u Puli što je smješten uz okruglu pastoforiju s eksedrama (sredina VI. st.); ističu se i trikonhos samostanskoga sklopa u Betigi (V. st.), Eufrazijeva cella trichora, memorija s apsidom negdašnje katedrale u Osoru i memorija uz baziliku nastalu na supstratu rimske villae rusticae u Ivinju.







Cenobiji su ranokršćanski redovnički sklopovi predbenediktinskog razdoblja koji se nakon prvih pustinjačkih skloništa anahoreta u špiljama (Zmajeva pećina ponad Murvice na Braču; pećina kraj Marine) od kraja IV. st. i osobito tijekom V. st. podižu izvan gradova na agrarnim posjedima. Rudimentarnoga su samostanskoga koncepta s malom jednobrodnom crkvom istaknute apside, dormitorijem, gospodarskim sadržajima, ponegdje i fortifikacijskim elementima (Rupotina – Crkvina kraj Solina, Rižinice i Klapavica podno Klisa, otočić Stipanska kraj Šolte, sklopovi na Majsanu, Šćedru i Orudi). Pojavom benediktinaca od sredine VI. st. gradili su se i složeniji monaški kompleksi (Mirje iznad Postira na Braču, Sv. Andrija u Betigi).

Dekoracija ranokršćanskih sakralnih prostora usmjerena je na oblikovanje interijera i liturgijske opreme dok je vanjština i kod reprezentativnih primjera rustična, nesolidnoga građevnog sloga s reduciranom arhitektonskom raščlambom i malo detalja. U unutrašnjosti se javlja kršćanska ikonografija – od ranih slikovnih eufemizama Kristove prisutnosti (mozaični motiv ribe kao Kristov akronim IHTIS – grč. ikhthýs u Maurovu oratoriju u Poreču; kasnoantičke figuracije Dobroga pastira i jaganjaca; monogrami ΑΩ) do kasnijih simbola križeva različitih oblika te likovne interpretacije 42. Davidova psalma s prikazima jelena, paunova i golubica uz kantaros što simbolizira izvor (fons vitae), čest motiv u katekumenejima i konsignatorijima krstionica (Salona, Zadar).







Kamena arhitektonska plastika se najsnažnije manifestirala u filigranskim kapitelima izvedenim à jour tehnikom svrdlanja (Eufrazijana; protiron salonitanske krstionice), a u jednostavnijoj produkciji na klesanim nadvratnicima te prozorskim okvirima, stupićima, impostima i tranzenama. Unikatan ciklus figuralnih reljefa izveden je na stijenkama Zmajeve pećine na Braču, no unatoč naznakama njihova ranokršćanskoga podrijetla pitanje datacije još nije razriješeno. Od kamenoga crkvenog namještaja ističu se nalazi oltarnih menzi (najvažniji je primjer iz Salone s reljefnim minijaturama apostola), oltarnih luneta (golubice iz Gata), rijeđe i oltarnih ciborija s četiri stupa koji su otkriveni samo u tragovima (sidrene rupe u podu crkava u Ljubaču; dvojne crkve u Srimi i Podvršju; fragmenti na Marusincu). U svetišnom prostoru bazilika javljaju se polukružne kamene klupe za svećenike, propovjedaonice, oltarne pregrade s reljefnim plutejima (djelomično je in situ očuvan primjer u Eufrazijani; ulomci pregrada pronađeni su u Saloni i Zmijavcima). Rijedak fasadni reljef s motivima križa, jaganjaca i goluba potječe iz srušene crkve u Ublima na Lastovu. Namještaj reprezentativnih građevina izrađen je od prokoneškoga mramora (importi već gotovih ili dijelom obrađenih elemenata), a kod skromnijih objekata mobilijar klešu lokalne radionice u domaćem vapnencu.









Intarzije (inkrust) od kamena rabile su se za ukrašavanje zidova (parapetna zona apside Eufrazijeve bazilike; mramorne oplate u Gatima).

Stucco- dekoracije slabo su poznate zbog netrajnoga materijala; unikatna kompozicija reljefa očuvana je u intradosima sjevernoga poteza arkada Eufrazijane (VI. st.), a fragmenti štukatura otkriveni su u episkopalnom sklopu Salone i u kapeli pulske Sv. Marije Formoze.

Fresco- ukrasi javljaju se samo na zidnim površinama, no kako malo crkava stoji u znatnijim elevacijama, opstali su tek pojedinačni primjeri ranokršćanskih oslika u grobnicama (Manastirine, Kapljuč, Marusinac, Štrbinci) te na donjim plohama sakralnih interijera (Varaždinske Toplice; oratorij s figurama svetaca i sv. Dujma u amfiteatru Salone; apside tzv. bizantske katedrale u Dubrovniku i katedrale u Saloni; ostatci u Srimi i Gatima). Slikanih mramorizacija ima u Naroni, Povljima, Lovrečini, Bolu i Zmijavcima.

Mozaici predstavljaju najmnogobrojnije ranokršćanske likovne nalaze. Podne su kompozicije oblikovane kao geometrijski »tepisi« s podjelom na polja proizašla iz arhitektonske sheme tlocrta (bordure, apstraktne ili stilizirane matrice s motivima ribljih krljušti, floralnih vitica, cvjetova, palmeta, pletera i svastika). Ističu se ostatci u episkopalnom sklopu Salone (obje crkve, krstionički dio) te u cemetrijalnim bazilikama na Kapljuču i Marusincu koje dokumentiraju najvišu razinu ranobizantskih podnih mozaika u nas. Znatnijih nalaza ima u Splitu na lokalitetu Ad basilicas pictas (višebojni mozaici, V–VI. st.), u Starom Gradu na Hvaru, u slojevima tzv. Predeufrazijane i Maurova oratorija u Poreču, u zadarskom katekumeneju, u Novalji na Pagu u sve tri bazilike, Betigi, Vrsaru, Baški na Krku i Supetru na Braču. Zidnih mozaika u Hrvatskoj gotovo da nema jer je većina arhitektonskih spomenika opstala u niskome temeljnom sloju, no ključni takav ciklus ranobizantskoga razdoblja (sredina VI. st.) u Eufrazijevoj bazilici ističe se rijetkom izvornošću, očuvanošću te umjetničkom vrijednošću europske razine (ravenske radionice). Osim donje zone apsidne konhe ostali dijelovi svetišnoga zida i polukalote te slavolučne stijene pokriveni su nizovima svetačkih figura na zlatnoj podlozi, među kojima je osobito zanimljiv lik i titulus biskupa Eufrazija koji drži model nove katedrale. Dijelovi mozaika postoje i u apsidiolama bočnih brodova, a naziru se i na zapadnoj fasadi bazilike. Fragmenti zidnoga mozaika s motivom Traditio legis potječu iz kapele pulske sv. Marije Formoze.







Stambena arhitektura

Posljedica usmjerenosti sakralnim temama uz opadanje razine urbaniteta kasnoantičkih gradova bio je izostanak znatnijih rezidencijalnih i profanih gradnji. Rijetki su primjeri episkopij Salone konzerviran u arheološkom sloju i biskupska palača porečke Eufrazijane (oba sklopa iz VI. st.). Prema izvornosti i očuvanosti u punim elevacijama porečki dvor spada među najzanimljivije spomenike te vrste u cijelome kršćanskom svijetu, revaloriziran nedavnom uzornom obnovom. U vanjskoj formi podsjeća na skraćenu baziliku s tri poligonalne apside, a u unutrašnjosti je dvoetažnoga koncepta, s audijencijskom biskupskom dvoranom na katu naglašenim tribelonom (trijumfalnim trolukom) ispred apside.

Jedna od najmonumentalnijih profanih građevina kasne antike u Hrvatskoj jest fortificirana palača u Polačama na Mljetu (dio je širega kompleksa u kojem je i nekoliko sakralnih zdanja) izvedena u obličju bazilike s poligonalnom apsidom i približno simetričnim bočnim aneksima, na pročelju prema moru flankirana dvjema oktogonalnim kulama (dijelovi su očuvani do visine od 20 m). Sklop je vjerojatno ostao nedovršen, nije pouzdano atribuiran ni datiran, no smatra se ladanjskom rezidencijom jednoga od ostrogotskih velikodostojnika (prijelaz iz V. u VI. st.; prema novijim istraživanjima rano IV. st.). Znatni ostatci vrlo kvalitetno građene kasnoantičke palače postoje i u Ostrvici u Poljicama (V–VI. st.). (→ stambena arhitektura)







Fortifikacijska arhitektura

Uz urbanističke procese kastrizacije i obnove gradskih zidina, najvažniju fortifikacijsku temu kasne antike čini sustav bizantskih kastrona što su u razdoblju Justinijanove rekonkviste (od četvrtog desetljeća VI. st. do 565) podignuti na četrdesetak otočnih lokacija uglavnom uzduž vanjske plovidbene rute između Konstantinopola i sjevernojadanskih gradova (osobito Ravenne). Građeni su na najvišim vizurno istaknutim i teško pristupačnim točkama iznad zaštićenih uvala, gdje su osiguravali sidrenje i servisno-obrambene potrebe bizantskih lađa, poput opskrbe vodom i hranom (npr. utvrda Toreta na Kornatu podignuta je povrh lokve i plodnog polja Tarac). Pretpostavlja se da su kastroni imali i ulogu refugija za okolna neutvrđena naselja. Različitih su oblika i veličina pa je teško razlikovati veliku vojnu utvrdu (npr. Ljubač ili Gradinu na Žirju dimenzija 100 m × 45 m) od maloga fortificiranoga grada kakav je na ostatcima villae rusticae u VI. st. bio razvijen u brijunskoj uvali Dobrika na površini od 1,2 ha. Najveće novo bizantsko utvrđeno naselje bila je Kaštelina kraj Kampora na Rabu (370 m × 135 m). Srednjih su veličina kastroni Galešnik iznad Jelse, Sv. Mihovil na Ugljanu, Pustograd na Pašmanu, a manje utvrde postoje na otočićima Palacolu i Sv. Petru kraj Ilovika (obje pravilnoga četverokutnog tlocrta), Murteru, Biševu, Sušcu, na lokalitetu Straža na Istu, kvarnerskom otočiću Sv. Marko te na Krku na punti Glavina i formaciji Veli Grad.

Zidovi kastrona relativno su tanki i vitki (0,7 – 1 m debljine, na Brijunima iznimno 2,9 m; visine do 6 m), rustično građeni manjim nepravilnim komadima kamena vezanima s mnogo morta; ponegdje su ojačani istaknutim četverokutnim kulama (Gradina na Žirju i Veli Sikavac kraj otoka Paga imaju ih šest; na Vrgadi je pet kula), kontraforima i vanjskim lezenama (Kornat, Svetac), a javljaju se i izraziti ranobizantski predzidi – proteihizme (Žirje, Svetojan, Galešnik) kakve su bile izvedene i na gradskim zidinama Zadra, Asserije i dr.













Specifičnu skupinu čine kastroni s crkavama unutar utvrda ili u njihovoj neposrednoj blizini (npr. Gospa na Tarcu podno Torete na Kornatu, Sv. Andrija ispod utvrde na Vrgadi, Sv. Kuzma i Damjan na lokalitetu Tkon – Ćokovac na Pašmanu, Sv. Juraj iznad Paga, Sv. Damjan kraj Barbata na Rabu sa slijepom arkaturom na plaštu apside, Sv. Nikola podno Korintije na Krku i još jedna crkva u samoj utvrdi, sakralni objekt na Glavici u Bolu, Svetojanj na Pagu, Osinj kraj Opuzena, Čuker kraj Mokrog Polja nedaleko od Knina).

Nekoliko je kasnoantičkih utvrda izgrađeno i na obali uz unutarnji plovni put (u Istri Turnina u zaleđu Rovinja; u Velebitskom kanalu Prizna, Tribanj – Šibuljina, Lopar u Novom Vinodolskom, gradina Modrić kraj Starigrada; u južnoj Dalmaciji Ošlje i Ston), a ima ih i u kontinentalnoj Hrvatskoj datiranih od kasnog IV. st. do VI. st. (visinsko utvrđeno naselje Marija Gorska kraj Lobora u Hrvatskom zagorju opsega 230 m × 140 m; Kuzelin kraj Sesveta areala 200 m × 40 m; Crkvišće – Bukovje kraj Generalskog Stola i vjerojatno Ozalj). Najveći, no slabo očuvani potez kasnoantičkih kopnenih fortifikacija čini limes s bedemima i nizom utvrđenih točaka koji se proteže od Trsata do Grobnika. (→ fortifikacijsko graditeljstvo)

Milić, Bruno (Rijeka, 15. VIII. 1917 – Zagreb, 8. II. 2009), arhitekt i urbanist, zapažen po modelu obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova, doajen visokoškolske nastave urbanizma u nas.

Diplomirao je 1942. na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje se habilitirao 1961. radom Urbanistička i arhitektonska obnova Zadra, a doktorirao 1980. disertacijom Prostorna kvantifikacija visokoškolskih nastavnih i znanstvenih ustanova (mentor → A. Mohorovičić). Pohađao je poslijediplomski studij na pariškoj Sorbonni (l’Université de Paris; 1957–58). Nakon što je diplomirao radio je u Zagrebu na izgradnji zgrade Tehničkoga fakulteta (1941–43), u glavnom ravnateljstvu za javne radove (1943–46) te u Arhitektonskom projektnom zavodu (1946–49). Godine 1950. zaposlio se na Katedri za urbanizam Fakulteta, gdje je redoviti profesor bio od 1972. Predavao je kolegije Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje III–IV i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1969–73), voditelj poslijediplomskih studija Urbanizam i prostorno planiranje (1969–88) i Graditeljsko nasljeđe (1975–81), prodekan (1966–70) i dekan Fakulteta (1972–74). Predavao je i na Geodetskome fakultetu (1956–76) i Građevinskome fakultetu (1958–81) u Zagrebu.

Bavio se arhitektonskim projektiranjem – dvorazredne tipske škole u Hrvatskom primorju (1947), laboratorijski sklop poduzeća Fotokemika u Zagrebu (1948), industrijski sklop tvornice Bosanka u Blažuju kraj Sarajeva (1950), stambeno-poslovni blok s kinom u Zadru (1965), te urbanističkim planiranjem – regulatorna osnova zadarskog poluotoka (1955), urbanistički planovi za dijelove povijesnoga Zadra (1959), turistička zona Bale–Rovinj (1972), urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac u Zagrebu (1978., provedba M. Maretić). Među tim je radovima osobito zapažen njegov model obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova razvijen na zadarskom primjeru, a priznat i u svjetskim razmjerima. U znanstvenom smislu bavio se poviješću urbanizma, te je autor knjiga Razvoj grada kroz stoljeća I–III (1990., 1995., 2002), Bakar. Drevni grad na valovima stoljeća (2003), Dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (2020). Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1996) za životno djelo, Nagrade »Neven Šegvić« (2004) te Nagrade HAZU-a za znanost (1998). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.







predromaničko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo od ranoga srednjeg vijeka do pojave romanike u XI. st. Zasniva se na iskustvima ranokršćanske umjetnosti u okolnostima nastalima propašću Rimskoga Carstva i promijenjenim prilikama nakon velike seobe naroda.

Prostor Hrvatske bio je granično područje utjecaja zapadnoeuropskoga karolinškoga i bizantskoga kulturnog kruga. Ranokršćanska baština i pojačani suvremeni bizantski impulsi bili su snažniji u obalnim gradovima pod bizantskom upravom te u Zahumlju i Travuniji, dok je hrvatska država bila podvrgnuta utjecajima karolinškoga zapada, kao i Istra, koja je bila izravno u sastavu karolinškog imperija, što je ponajbolje vidljivo u arhitekturi.

Najznačajniji i najbrojniji primjeri izgradnje toga razdoblja odnose se na sakralnu arhitekturu i nalaze se u Dalmaciji i Istri, dok je područje sjeverne i istočne Hrvatske znatno oskudnije građevinama toga razdoblja. Za razliku od sakralne, stambena i obrambena arhitektura toga razdoblja znatno su manje sačuvane. Skromni ostatci svjetovnoga graditeljstva sačuvani su u dalmatinskim gradovima, najviše u Splitu, manje Trogiru, gdje su toliko izmiješani s kasnijom izgradnjom da ne dopuštaju točnu rekonstrukciju. U Zadru se mogu prepoznati predromanički potezi gradskih zidina uz današnja glavna gradska vrata i u jugozapadnom dijelu grada. Otkriveni su i tragovi utvrđenja Dubrovnika, dok neke preradbe na zidovima Dioklecijanove palače također mogu potjecati iz predromaničkoga razdoblja. Primjere obrambene arhitekture u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi i Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda. Na području uz Jadran gradile su se i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru.

Adaptacije starijih objekata

Novo shvaćanje sakralnoga prostora najbolje se očitovalo u adaptacijama starijih svetišta koja su kao kultna žarišta nastavila život tijekom srednjega vijeka. Primjerice, ranokršćanska memorija na otočiću Majsanu u Pelješkom kanalu dobila je u ranome srednjem vijeku lezene kojima su bili raščlanjeni unutarnji bočni zidovi te pojasnice koje su podupirale bačvasti svod i nosile malu kupolu, približavajući se tako južnodalmatinskomu kupolnom tipu građevine. Lezene, pojasnice i kupolu dobila je u ranome srednjem vijeku i bočna dvorana ranokršćanske crkve sv. Petra u Stonskom polju. Lezene i pojasnice dograđene ranokršćanskoj crkvi na otočiću Šćedru pred južnom obalom otoka Hvara upućuju na zaključak o sličnoj adaptaciji i na toj građevini.

Dok se kod jedne od adaptacija ranokršćanskih crkava u Solinu, one u Rižinicama, poznate po natpisu kneza Trpimira, preuređenje ograničilo na izradbu predromaničke oltarne pregrade sredinom IX. st., na nedalekoj je uzvisini na lokalitetu Crkvina došlo do znatnije građevinske intervencije dodavanjem lezena uz unutarnje bočne zidove, vjerojatno radi podupiranja bačvaste svodne konstrukcije koja je zamijenila prijašnju drvenu. U ranome srednjem vijeku preinake je doživjela i jedna od najmonumentalnijih građevina Salone, crkva u Gradini. Podignuta u VI. st. kao specifična inačica centralnih građevina Justinijanova doba, u starohrvatskom razdoblju bila je produžena dogradnjom pravokutnoga predvorja. Jedna od dvije ranokršćanske crkve bazilikalnoga sklopa sv. Andrije sjeverno od Dioklecijanove palače u Splitu također je imala svoju ranosrednjovjekovnu fazu, o čemu svjedoče ulomci pleterne plastike na osnovi kojih se može potvrditi postojanje predromaničkoga crkvenog namještaja. Jedan od primjera adaptacije ranokršćanskoga objekta u starohrvatskom razdoblju redukcijom izvornoga prostora predstavlja ranokršćanska bazilika sv. Lovre u Stobreču. Izvorna polukružna apsida veće trobrodne bazilike je zatvaranjem zapadnoga zida bila pretvorena u ranosrednjovjekovnu crkvicu s karakterističnom apsidom pravokutnoga tlocrta.

U Dioklecijanovoj palači u Splitu postoje tragovi preuređenja triju poganskih kultnih objekata u crkvene građevine u ranome srednjem vijeku. Dioklecijanov mauzolej postao je katedralom posvećenom sv. Mariji i s imenom titulara sv. Dujma kao gradskog patrona, što dokazuju ne samo povijesni izvori već i mnogobrojni ostatci ranosrednjovjekovnoga crkvenog namještaja. Uz uklanjanje Dioklecijanova sarkofaga, koji se vjerojatno nalazio u sredini prostora mauzoleja, i otvaranje južnih vrata, već prigodom prvoga posvećenja najvažnija je prostorna preinaka bila izgradnja oltarne pregrade kojoj su najvećim dijelom pripadali ulomci pronađeni u katedrali. Uz glavni oltar sv. Marije, o kojem nema podataka, nastali su u ranome srednjem vijeku i bočni oltari sv. Dujma i sv. Staša. Ranokršćanski sarkofag, skraćen i zatvoren predromaničkom pločom, ostatak je predromaničke unutrašnjosti katedrale. Kripta mauzoleja služila je u srednjem vijeku kao crkva sv. Lucije. Jupiterov hram također je bio adaptiran u srednjem vijeku, i to za potrebe krstionice sv. Ivana u glavnom prostoru antičke cele, a u prostoru kripte za crkvu sv. Tome. Predromaničke ploče krsnoga zdenca postavljene su u celi hrama u XII. st., a potkraj predromaničkoga razdoblja sagrađen je zvonik kao najmarkantniji izraz adaptacije antičkoga hrama u ranosrednjovjekovnu crkvenu građevinu. Od druga dva hrama otkrivena u prostoru zapadnoga temenosa Dioklecijanove palače, jedan je vjerojatno bio adaptiran u predromaničku crkvicu. Crkva sv. Matije, sagrađena neposredno južno od katedrale, može se također smatrati adaptacijom jer je za nju korišten s jedne strane rub periptera, a s druge južni zid temenosa. Najbolji primjeri predromaničkih adaptacija u Splitu dvije su crkvice smještene u antičkim obrambenim prostorima. Crkva sv. Martina smještena je iznad Sjevernih vrata Dioklecijanove palače, u stražarskom prostoru u kojem su se izvorno nalazile naprave za dizanje vratnica vanjskoga ulaza. U njoj sačuvana oltarna pregrada jedan je od rijetkih primjera kamenoga namještaja koji je u predromaničkoj arhitekturi Dalmacije do danas sačuvan in situ. Crkva Gospe od Zvonika (prije sv. Teodora) podignuta je nad Zapadnim vratima u Dioklecijanovu palaču adaptacijom prostora iznad unutarnjih vrata. Zvonik također nosi sve karakteristike ranosrednjovjekovne arhitekture u prijelazu na ranu romaniku.













Crkva sv. Petra u Muću, datirana nalazima oltarne pregrade u doba kneza Branimira (kraj IX. st.), adaptacija je ranije antičke građevine od koje su se koristili zidovi i polukružna eksedra. Predromanička crkva sv. Stošije na Puntamiki u Zadru nastala je adaptacijom antičke cisterne, s time da su se koristili zidovi i svod cisterne, a na mjestu porušenoga dijela bačvasta svoda na istočnoj strani bila je sagrađena pravokutna apsida. Nad svodom te crkve podignuta je i druga crkva jednakih dimenzija, što je rijedak primjer crkve na kat u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. U nizu predromaničkih pregradnji antičkih prostora ističu se još crkvice sv. Ivana u Bolu, sv. Tudora kraj Nerežišća i Svetoga Duha u Škripu na Braču, sv. Nikole u Povljani na Pagu, sv. Marije na Ošljaku kraj Zadra i sv. Andrije na Vrgadi. Adaptacije predromaničkih crkava pokazuju znatnu vještinu ranosrednjovjekovnih graditelja da se korištenjem različitih građevina postignu prikladna prostorna rješenja koja katkada, posebice u svodnim konstrukcijama i zvonicima, pridonose tipologiji ranosrednjovjekovnoga graditeljstva u cjelini.

Novogradnje

Stilske se osobine predromaničke crkvene arhitekture najjasnije ogledaju u mnogobrojnim novogradnjama. U općoj tipologiji gotovo su podjednako zastupljene centralne i longitudinalne građevine, a mnogi su i primjeri koji istodobno pokazuju obilježja i jedne i druge skupine, odnosno longitudinalni prostor i centralno smještenu kupolu.

Centralne građevine

Među centralnim građevinama najjednostavnije su forme crkvice obične kružne osnove s kupolom i produžene polukružnom apsidom, kakva je crkva sv. Marije na otoku Ižu. Kupola se na tamburu podiže i nad jednostavnim građevinama četverokutne osnove s apsidom na istoku. Jedna od njih je crkvica sv. Pelegrina u Savru na Dugome otoku koja ima trompe koje nose valjkasti tambur s kupolom. Istom je tipu vjerojatno pripadala i crkva sv. Viktora kraj Telašćice na Dugom otoku, a sačuvala se samo u donjim dijelovima zidova. Na četverokutnoj osnovi crkvice sv. Jurja u Ravanjskoj trompe podupiru elipsasti valjak s prikladnom kupolom, pa se izduženi oblik vizualno sažima u centralni tip.

Križni tip s četiri konhe javlja se u nekoliko inačica. U prvoj, gdje je tlocrtni oblik trolista, oko kružne osnove presvođene kupolom nižu se tri polukružne apside presvođene polukalotama, dok je ulazni prostor četverokutnoga tlocrta, ali također presvođen polukupolom s trompama u uglovima. Njoj pripadaju crkve sv. Krševana kraj Glavotoka na otoku Krku i sv. Nikole na Prahuljama kraj Nina. Drugu inačicu čini pravi četverolist. Iako se prije smatralo da su taj oblik imale krstionica u Ninu i crkva sv. Petra u Muću, kasnijim istraživanjima doveden je u pitanje taj oblik kod oblih crkava, tako da arhitektura pravoga četverolista u nas još uvijek nije potvrđena. Četverolistu bliski tip pokazuje crkva sv. Donata u Puntu na Krku. Iz središnjega četverokutnoga prostora izlazi na zapadnoj strani kvadratni ulazni prostor, na sjevernoj i južnoj strani po jedna polukružna konha, a na istočnoj strani apsida koja je izvana pravokutna, a iznutra polukružna.













Daljnju razvojnu fazu tipa s četiri konhe predstavlja križno-troapsidna varijanta. Sačuvani primjer toga tipa predstavlja crkva sv. Križa u Ninu. Klasična križna osnova dodatno je na poprečnome kraku obogaćena apsidama prema istoku. Na sjecištu krakova diže se tambur na trompama natkriven kupolom. Plitki slijepi lukovi pojačavaju dojam razigranosti vanjštine, a tri jednostavna uska otvora u središtima apsida te onaj pod kupolom daju svjetlo koje, lomeći se pod zadanim kutom, zapravo prati cikluse liturgijskoga vremena. Pretpostavlja se da je istovjetne odlike imala i crkva sv. Vida u Zadru, srušena potkraj XIX. st. Najcjelovitiji tip križne građevine s tri apside u Istri predstavlja crkva sv. Tome kraj Rovinja, a takva su tlocrta bile i crkva sv. Klementa u Puli i vjerojatno crkva sv. Andrije na otočiću kraj Rovinja.







Najbrojniji i najrasprostranjeniji tip centralne građevine ima šest konhi natkrivenih polukalotama, dok se nad središnjim prostorom diže cilindrični tambur s kupolom. Jedina je cjelovito očuvana takva građevina crkva sv. Trojice na Poljudu u Splitu. Oko središnjega kružnog prostora presvođenoga kupolom radijalno se niže šest konhi nejednake veličine i nepravilnoga polukružna tlocrta. Tri istočne konhe pripadaju prezbiteriju i u svakoj od njih je po jedan prozor. Na zapadnoj i jugozapadnoj konhi nalaze se po jedna vrata. Konhe su s vanjske strane raščlanjene s po tri plitke niše, osim jugozapadne koja ima samo jednu nišu i zapadne koja je bez niša. Druge građevine toga tipa poznate su po ostatcima u Pridrazi i Kašiću kraj Zadra te Brnazama kraj Sinja. Crkva sv. Marije u Trogiru bila je sačuvana u čitavoj visini sve do sredine XIX. st., kada je zbog trošnosti potpuno porušena. Izvorno stanje zabilježeno je na crtežu Charlesa-Louisa Clérisseaua iz 1757. Bila je uglavnom istog oblika i dimenzija kao i crkva sv. Trojice u Splitu, s time što je njezin tambur bio nešto viši i raščlanjen plitkim nišama, kao i konhe na kojima je bilo po pet niša. Crkva sv. Marije (Stomorica) u Zadru umjesto zapadne konhe imala je ulazni hodnik nad kojim se dizao i zvonik. Te su šesterokonhalne crkvice građene po uzoru na krstionicu zadarske katedrale kojoj odgovaraju i mjerama. Rješenje s valjkastim tamburom i kupolom kod tih je predromaničkih građevina originalno. Posve je jedinstveno tlocrtno rješenje crkvice u Ošlju; ponavljajući u osnovnoj zamisli spomenuti tip, raščlanjuje se u osam konhi, a četverokutna prigradnja naglašava pročelje ulaznim hodnikom nad kojim se vjerojatno dizao zvonik.







Tip raščlanjenoga centralnog prostora u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije zastupljen je monumentalnom rotundom crkve sv. Trojstva (od XV. st. nazvana Sv. Donat) u Zadru. Podignuta je početkom IX. st. kao sastavni dio episkopalnoga kompleksa (rezidencijalna kapela zadarskoga biskupa) između katedralne bazilike i biskupske palače na površini antičkoga foruma (otuda u temelju uzidani mnogobrojni ulomci antičkoga graditeljstva). Kružne je osnove, odijeljena pilonima i stupovima u dva osnovna prostorna dijela: središnji, koji zaprema čitavu visinu zgrade, i vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i gornji kat. Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj strani uz vanjski kružni prsten, također su dvokatno riješene. Na suprotnoj je zapadnoj strani narteks koji je također horizontalno podijeljen u dva kata. Gornjemu katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. U svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi crkva je imala pravokutni južni dodatak koji je velikim bifornim otvorima bio komunikacijski povezan s vanjskim kružnim prostorom gornjega kata. Dvije analogne bifore nalaze se i na sjevernoj strani. Unutarnje se rješenje prizemlja u mnogim elementima ponavlja i na gornjem katu. Raspored perforacije središnjega dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi te polukupolni svodovi apsida nalaze se na oba kata. Kružni prstenasti prostor u prizemlju presvođen je bačvastim svodom, dok je na katu danas drvena krovna konstrukcija. Kružni tambur nad središnjim dijelom danas ima drvenu krovnu konstrukciju koja nosi čunasti krov. Unutarnje zidne plohe vanjskoga prostora raščlanjene su u prizemlju polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj visini lezenama koje na apsidama oblikuju plitke niše.













Longitudinalne građevine

Longitudinalne crkve predromaničkoga razdoblja mnogobrojne su i raznolike, a zastupljene su u tri osnovne tipološke skupine: jednobrodne u mnogim inačicama, vrlo rijetko dvobrodne te trobrodne, također mnogobrojne i izražene na različite načine. Jednobrodne crkvice skromnih su dimenzija, a međusobno se razlikuju uglavnom obradbom zidova te oblikom apside i prezbiterija u cjelini.

Za razliku od sjeverne Dalmacije, gdje prevladavaju centralne građevine, jednostavnije crkvice longitudinalna oblika učestalo se susreću u južnoj Dalmaciji. To su jednobrodne crkvice podijeljene u tri traveja s plitkom, jedva istaknutom četverokutnom apsidom nadvišenom polukalotom na trompama, malom kupolicom nad središnjim travejom, izvana skrivenom u kvadratnu tamburu. Prostor je raščlanjen prizidanim pilonima uz unutarnje stijenke zidova povezane arkadama i pojasnicama svoda, a često dopunjen i vertikalnim polukružnim nišama. Takav tip građevine, čest na Elafitskim otocima, povezuje se s ranokršćanskom memorijom na Majsanu, a po neposrednoj razradbi i ishodištu s dubrovačkim crkvama sv. Nikole i Preobraženja Kristova (Sigurata) na Prijekome. Crkvice sv. Ilije na Lopudu, sv. Petra i sv. Mihovila na Šipanu imaju iznutra četverokutnu apsidu, a ostale polukružnu. Većina ih na vanjskim zidovima ima plitke slijepe lukove (crkve sv. Nikole i Sigurata u Dubrovniku, sv. Ivana na Lopudu, sv. Nikole i sv. Barbare na Koločepu, sv. Mihovila, sv. Ivana i sv. Petra na Šipanu), dok samo rijetke imaju gole vanjske zidne plohe (crkve sv. Ilije na Lopudu, sv. Đurđa i sv. Srđa na Koločepu). Ponešto razvijeniju inačicu s elementima visećih slijepih lukova na vanjskim zidovima imaju crkvice sv. Petra u Omišu i sv. Nikole Grčkoga na Lopudu, što se stilski približava romanici. Crkva sv. Petra u Omišu primjer je razvijenijega tipa s križnim svodovima i kupolom na pandantivima kakve ima još samo crkva sv. Đurđa na Koločepu. Uzduž unutarnjih zidova nalaze se vertikalne polukružne niše kakve su bile i na crkvicama sv. Petra na Šipanu i sv. Mihajla kraj Stona. Potonja, poznatija po očuvanim freskama u bogatoj raščlambi vanjskih i unutarnjih zidova te izrazito plitkoj apsidi, ponešto se izdvaja iz skupine.













Posebnu skupinu spomenika čine crkvice otoka Brača, koje se u općoj koncepciji uklapaju u jednostavni trotravejni tip crkvica. Dijele se u dvije skupine s četverokutnom ili polukružnom apsidom izvana i iznutra. Četverokutne apside imaju crkvice sv. Tome kraj Gornjega Humca, sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, Svih svetih u Mošujama i sv. Nikole kraj Selaca, a polukružne crkvice sv. Jurja u Straževiku, sv. Nedilje kraj Selaca, sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku, sv. Martina kraj Bobovišća, sv. Mihovila nad Dolom i sv. Jurja kraj Nerežišća. Samo posljednja ima raščlanjene vanjske zidove, dok crkvice sv. Mihovila nad Dolom i sv. Nikole kraj Selaca imaju tambur (i vjerojatno kupolu). Unutrašnjost bračkih crkvica raščlanjena je u tri traveja i presvođena valjkastim svodovima koji su u pojedinim slučajevima ojačani pojasnicama na polupilonima (crkve sv. Ilije kraj Donjega Humca, sv. Klementa kraj Pražnica, sv. Jurja u Straževiku, sv. Nikole kraj Selaca, sv. Jurja kraj Nerežišća).







Tip jednobrodne građevine s troapsidnim prezbiterijem predstavlja crkva sv. Spasa na vrelu Cetine. Dvokatni prostor ukomponiran u jedinstveni pravokutni tlocrt crkve izrazit je primjer karolinškog westwerka (zapadno zdanje) ispred kojega je baza zvonika. Unutarnje raščlanjenje pokazuju lezene na bočnim zidovima i na zapadnom zidu sa svake strane ulaza, što se ponavlja i na zapadnom zidu narteksa. Vanjske plohe bočnih zidova raščlanjene su s po pet kontrafora koji su zaobljeni i blago se sužavaju prema vrhu. Zvonik je kao rijetko sačuvan i najstariji primjer u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi u nas posebice dragocjen. Istoga je tipa, ali u nešto reduciranim dimenzijama i bez zvonika crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji kraj Knina.







Jedan od rijetkih primjera dvobrodne crkvene arhitekture predstavlja crkva sv. Petra Starog u Zadru koja je nastala adaptacijom predromaničkoga prostora pridodanoga ranokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni longitudinalni prostor u predromaničkom je razdoblju bio presvođen dvama redovima križnih svodnih polja koja se naslanjaju na lezene uz bočne zidove, a po sredini na dva stupa i zidani pilon. Zid na istočnoj strani u produženju tog reda stupova dijeli svetište u dvije apside upisane u tlocrtni pravokutnik crkve.

Skupinu trobrodnih crkava čine dva tipa: jednoapsidni i troapsidni. Trobrodne jednoapsidne crkve u pravilu su starije od troapsidnih, sagrađene u tradiciji ranokršćanske arhitekture. Primjer je toga tipa benediktinska crkva sv. Stjepana na Sustipanu u Splitu. Deformiranoga je tlocrta, s narteksom na zapadnoj strani i polukružnom apsidom na istočnoj. Dva reda od pet stupova, zajedno s odgovarajućim pilonima uz zapadni i istočni zid, dijelila su crkveni prostor u tri broda. Na zapadnoj strani, na početku bočnih brodova, nalazila se po jedna odijeljena pravokutna prostorija. Zvonik uz sjeverozapadni dio crkve dodan je u XIII. st. Crkva sv. Marte u Bijaćima, podignuta na mjestu veće ranokršćanske građevine, varijanta je trobrodne bazilike s pravokutnom apsidom na istočnoj strani.

Baziliku na Crkvini u Biskupiji karakterizira upisani prezbiterij s tri izdužene pravokutne apside. Zapadno od crkve dva su izdužena pravokutna prostora s tragovima zvonika i westwerka. Veliku crkvu sv. Cecilije u Biskupiji, poznatiju pod imenom Stupovi, karakterizira pravokutni prostor u koji je na zapadnoj strani uključen predbrod, a na istočnoj prezbiterij s tri polukružne apside. Četverokutni prostor na zapadnom dijelu predstavlja bazu zvonika, dok predbrod upućuje na karolinški westwerk. Masivni zidani piloni koji dijele unutarnji prostor u tri broda križnoga su tlocrta, pa se po tome može zaključiti da su bili spojeni lukovima, ne samo po dužini brodova nego i poprečno. Ta okolnost kao i masivni vanjski zidovi pojačani nizom kontrafora upućuju na to da je crkva bila presvođena u cijelosti. Sličnoga oblika i dimenzija bila je i katedrala u Biogradu na Moru, ostatci koje su potpuno uništeni. Za razliku od biskupijske crkve nije imala predbrod, a podjelu unutarnjega prostora na brodove činili su uglavnom stupovi uza samo tri zidana pilona. Na presvođenje crkve upućuju masivni zidovi pojačani kontraforima istoga oblika kao i biskupijski.







U Istri se ističu ostatci crkve sv. Marije Velike kraj Bala, trobrodne bazilike s tri iznutra polukružne, a izvana poligonalne apside, brodovi koje su odvojeni s pomoću šest parova stupova. Njezini kapiteli, jedinstveni u Istri, upućuju na kasnoantičku tradiciju. Kasnoantičku tradiciju slijedila je i trobrodna crkva sv. Kvirina kraj Vodnjana. Za razliku od nje, trobrodna bazilika u Guranu kraj Vodnjana ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a brodove dijeli niz zidanih pilona.

Poseban tip trobrodnih troapsidnih bazilika na kraju predromaničkoga razdoblja predstavlja crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu na lokalitetu Šuplja crkva, u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Pravokutnoga je tlocrta u okviru kojega je oblikovan prezbiterij sa srednjom pravokutnom i bočnim polukružnim apsidama. Unutarnji bočni zidovi raščlanjeni su lezenama kojima točno odgovaraju i lezene na vanjskim zidnim plohama, što je jedna od osobina nastupajuće ranoromaničke arhitekture. Prostor na zapadnoj strani upućuje na westwerk.

Nešto drukčije osobine pokazuju ostatci crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu. Iz pravokutnoga okvira izlazi na istočnoj strani pravokutna apsida koja je iznutra polukružna tlocrta. Bočni zidovi raščlanjeni su lezenama, a unutarnji prostor podijeljen je zidanim pilonima u tri broda. Međurazmaci pilona i lezena uz zidove nisu potpuno jednaki. U zapadnom dijelu crkve oni su bliži, dok su samo prva dva para prema apsidi poredana u razmaku koji čini pravu kvadratnu osnovu. Prema tome pretpostavlja se postojanje kupole četverokutne vanjštine, kakva je svojstvena jednobrodnomu kupolnom tipu. Vanjština je potpuno raščlanjena plitkim lezenama koje su predstavljale okvir plitkim nišama što se nižu i na vanjskim plohama apside. U pravokutni tlocrt uključeno je sa zapadne strane predvorje u kojem su pronađeni ulomci nadgrobnoga natpisa kraljice Jelene, a osebujni je primjer westwerka, možda s jednim ili čak dva zvonika na pročelju.

Rijetke primjere ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj predstavljaju ostatci dviju crkava uz današnju crkvu Majke Božje Gorske u Loboru. Drvena jednobrodna crkva, s četverokutnom apsidom i trijemom na pročelju, bila je vrlo slična zidanim crkvama s početka IX. st. Od nje su ostali samo rovovi, u koje su bili vertikalno usađeni drveni stupovi. Pokraj nje, iznad ranokršćanske crkve na prijelazu iz IX. u X. st. bila je podignuta monumentalna trobrodna bazilika s tri polukružne upisane apside. Imala je predvorje i zvonik na pročelju, a zidovi su joj bili raščlanjeni lezenama. Poslije, vjerojatno u romanici, bio je dograđen zvonik ispred pročelja.

Pilar, Martin (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 16. XI. 1861 – Zagreb, 22. IV. 1942), arhitekt, jedan od osnivača Tehničke visoke škole u Zagrebu.









Diplomirao je 1884. na Tehničkoj visokoj školi u Beču, gdje se još dvije godine usavršavao na Akademiji likovnih umjetnosti kod Friedricha Schmidta. Nakon povratka u Zagreb radio je u radionici → Hermana Bolléa na obnovi katedrale (1886–87), u građevnom uredu Zemaljske vlade na projektiranju zgrada za osnovne škole i nadziranju gradilišta (1887–89), u gradskom poglavarstvu Zagreba na izgradnji osnovne škole u Varšavskoj ulici i projektiranju one u Krajiškoj (1889), u županijskom okrugu Ogulin na administrativnim poslovima (1890–91), te u zagrebačkoj poslovnici → Kune Waidmanna na projektu palače Narodnih novina u Frankopanskoj 26 / Prilazu Đure Deželića 2 (1891). U Zagrebu je od 1892. obavljao samostalnu praksu, a 1894. osnovao građevinsko poduzeće Pilar, Mally & Bauda. Suzdržanim historicističkim izrazom, pretežno neorenesansnim, s ponekim odjekom secesije, izgradio je 1892–1907. u Zagrebu mnoge, uglavnom stambene zgrade (Strossmayerov trg 5, Trenkova 3, Draškovićeva 4, Preradovićeva 9 i 44 / Svačićev trg 17, Masarykova 16 i 25 / Trg Republike Hrvatske 1, Ilica 73, 152, Mihanovićeva ulica 26–28, 34 / Gundulićeva, Gajeva 38, Marulićev trg 8, Gundulićeva 48–52). Nakon stotinjak izvedenih zgrada, 1907. se pretežno posvetio javnom i društvenom radu.













Na Pilarovu je inicijativu 1892. pri Zemaljskoj obrtnoj školi organiziran tečaj za obrazovanje graditelja. Kao član Društva inženjera i arhitekata zauzimao se za osnivanje odbora koji bi se bavio osnutkom Tehničke visoke škole, te je potaknuo izdavanje brošure Die technische Hochschule in Agram (1899). Nakon I. svj. rata i konačne odluke o pokretanju Škole u Zagrebu, zadužen je za izradbu podrobnog nastavnog plana, te je 1919. bio imenovan organizatorom i jednim od prva tri redovita profesora Škole. Bavio se istraživanjem i evidentiranjem hrvatske graditeljske baštine. Zajedno s → Jankom Holjcem objavio je mape Hrvatski građevni oblici I–V (1904–09., njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Zajedno s Gjurom Szabom snimao je 1910–14. seljačke kuće i plemićke kurije po Hrvatskom zagorju, Slavoniji i Hrvatskom primorju, te je bio član Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetničkih i historijskih spomenika (od osnutka 1910). Bio je dugogodišnji aktivni član i podstarješina Hrvatskoga sokola, gradski zastupnik (1910–13), predsjednik Društva hrvatskih inžinjera i arhitekata (1918–21). Od 1919. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) te pročelnik novoosnovanog Umjetničkog razreda, a 1924. i potpredsjednik Akademije.

Radnić, Jure (Split, 29. XII. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1976. te doktorirao 1988. disertacijom Modeliranje interakcije fluida i konstrukcije (mentor → F. Damjanić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu bio je asistent od 1977., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2001. Predavao je kolegije Mostovi, Betonske konstrukcije, Spregnute konstrukcije, Prednapeti beton i Numeričko modeliranje betonskih konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije (poslije Katedra za konstrukcije; 1989–98) te utemeljitelj i voditelj Katedre za betonske konstrukcije i mostove (1998–2019), Laboratorija za potresna ispitivanja (2013–23) i Centra za potresna ispitivanja (2014–23) Fakulteta. Kao gostujući profesor predavao je na Građevinskome fakultetu u Mostaru (1994–98). Umirovljen je 2023.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem numeričkih modela za statičku, dinamičku i vremenski ovisnu analizu ispitivanjem svojstava, napose potresne otpornosti, građevnih materijala, najčešće beton; eksperimentalnim testiranjem materijala i konstrukcija pod statičkim opterećenjem, potresom i udarom projektiranjem, sanacijom i rekonstrukcijom mostova i konstrukcija. Prvi je u nas realizirao potresnu platformu za dinamičku analizu konstrukcija i toranj za ispitivanje konstrukcija na udar. Projektirao je lučni most u Solinu (2004) i drveni lučni most u Trogiru (2006), sudjelovao u projektu dogradnje i rekonstrukcije Zračne luke Split kraj Kaštela (nagrade za cjelovito rješenje Hrvatske komore građevinskih inženjera 2019. te Prix Versailles 2020). Suautor je izdanja Static Analysis of Concrete Shells (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2003), udžbenika Betonske ploče i ljuske (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2004), Raspucavanje betona (s A. Harapinom i L. Markota, 2005), Spregnute konstrukcije (s. A. Harapinom i D. Ćubelom, 2005). Od 2023. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Radić, Ivo (Split, 10. I. 1930 – Split, 12. IV. 2006), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1957. do umirovljenja 1990. radio je u Arhitektonskom odjelu Urbanističkoga biroa (→ Urbanistički zavod Dalmacije) u Splitu. Projektirao je stambenu i javnu arhitekturu, a njegova ostvarenja karakteriziraju funkcionalnost, tehnološke inovacije, jednostavnost, čvrstoća oblika i konstrukcije. U svojim realizacijama ostao je privržen načelima modernističke arhitekture, izbjegavajući iskorake u postmoderni oblikovni diskurs. Najveći dio njegova opusa čine stambene zgrade i neboderi u Splitu: u Ulici Domovinskoga rata 60 i 62 (1961–63), Tršćanskoj 35 i 53 (1963–65), Ulici slobode 43 (1963–65), Zvonimirovoj 79, 81, 83 i 85, Pupačićevoj 2 i Omiškoj 40 i 42 (sve 1964–65), Mihanovićevoj 5, 7, 9 (1965–66), na Putu Meja 10 (1965–66), Obali kneza Branimira 2–6 (1966–68), Ulici sedam Kaštela 2, 6 i 8 (1967–69), Papandopulovoj 1–29 i 31 (1974–79), na Ujevićevoj poljani (Zrinsko Frankopanska 2, 2A i 2B te Svačićeva 1, 1A i 3; 1987–89) i dr. U Splitu je realizirao i hotel za samce Željezničko-transportnoga poduzeća na Ravnim njivama (1978–80) te okružni zatvor na Bilicama (1986–87). Izvan Splita projektirao je među ostalim stambene zgrade u Kninu (1952) i Drnišu (1962), hotel Bodul (1969) i hotelsko naselje Sirena u uvali Mala Grčka (s A. Šatarom, 1968) u Hvaru. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1994) za životno djelo.







Rister, Vanja (Zagreb, 23. III. 1975), arhitekt, istaknuo se u projektiranju zgrada društvenoga standarda.

Diplomirao je 1999. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 2001., od 2023. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegij Zgrade društvenog standarda. Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se i projektiranjem, a glavno su područje njegova interesa zgrade za odgoj i obrazovanje. Među realizacijama ističu se: osnovna škola u Sopnici-Jelkovcu sa sportskom dvoranom (s → H. Auf-Franić i → T. S. Franićem, 2009), Filozofski i Učiteljski fakultet u sklopu kampusa na Trsatu u Rijeci (s H. Auf-Franić i T. S. Franićem, 2010), obiteljska kuća u Rijeci (s P. Miškovićem, 2014) te kompleks studentskoga doma Sveučilišta u Dubrovniku (s T. S. Franićem i A. Martinčić, 2020). Suautor je udžbenika Arhitektura bez barijera u zgradama za obrazovanje (s H. Auf-Franić et al., 2003), Dječje jaslice i vrtići. Upute za programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf-Franić et al., 2003), Osnovne škole. Programiranje, planiranje i projektiranje (s H. Auf-Franić et. al., 2004) te suurednik knjige Školski forum. Redux (s M. Roth Čerina, 2022). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2012), »Drago Galić« (2014), »Viktor Kovačić« (2020) i »Vladimir Nazor« (2020). Godine 2021. bio je nominiran za nagrade »Mies van der Rohe« i Piranesi.







Radnik d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Križevcima osnovano 1947. Od 1948. kao građevinsko-zanatsko poduzeće pod nazivom Kotarsko građevinsko poduzeće (KOTGRAPOD) djelovalo je radi kapitalne izgradnje i rekonstrukcije objekata državnoga, zadružnog i privatnog sektora na području Križevačkoga kotara i Hrvatske. Najprije je izgradilo objekte za vojne namjene u Križevcima, kamenolom i vapnaru u Vratnu i vodilo ciglanu u Rovišću. Od 1951. nastavilo je djelovati kao Zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja je izgradila gradski olimpijski bazen, prvi u tom dijelu Hrvatske. Udarnik je 1955. promijenio ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće, koje je izgradilo više stambenih zgrada i drugih gospodarskih i poslovnih objekata u Križevcima i okolici. Poduzeće je 1959. reorganizirano, osnovano je Građevinsko poduzeće Radnik, kojemu je pripojen i Građevinar. Sredinom 1960-ih zapošljavalo je približno 250 radnika. Od 1967. Radnik je širio poslovanje te se bavio prodajom građevnoga materijala, eksploatacijom kamena, prvo iz kamenoloma u Vratnom, a od 1971. iz Vojnovca. Od 1969. obavljao je zidarske, betonske i montažerske radove u visokogradnji i na njemačkom tržištu.

Poduzeće se 1970. registriralo za postavljanje plinske mreže i distribuciju plina, izvodilo je radove na plinovodu Bjelovar – Križevci, koji se rabio kao osnova za kasniju plinofikaciju grada, te je Radnik 1974. postao i distributer plina za Križevce (danas taj posao obavlja poduzeće Radnik-plin u sastavu Radnik Grupe). Poduzeće je 1970. proširilo djelatnost na proizvodnju građevnoga materijala te razvoj trgovine i ugostiteljstva, a 1971. u Vojakovačkom Kloštru izgradilo je tvornicu za proizvodnju polimramora. Križevačka ciglana pripojena mu je 1975., a 1978. razvilo je vlastiti projektni biro. Nakon kupnje ugostiteljsko-turističkoga poduzeća Kalnik 1994., bavi se i ugostiteljstvom. Poduzeće se 1992. transformiralo u dioničko društvo, a od 1995. nosi naziv Radnik – građevinarstvo i građevinska industrija d. d. Križevci, te uz poduzeća Radnik Gradnja iz BiH, Radnik-plin iz Križevaca i Bristra d. o. o. iz Đurđevca, koja se bavi vodoprivredom i građevinskom djelatnošću, čini Radnik Grupu. U Radniku je zaposleno približno 350 radnika (2024).

Osnovna je građevinska djelatnost poduzeća visokogradnja. Manji dio poslovanja odnosi se na niskogradnju, uglavnom na održavanje i modernizaciju lokalnih cesta. U RH je poduzeće izgradilo više od 500 građevina, mnoge škole, vrtiće i sportske objekte, hotele, sudjelovalo je u više projekata izgradnje stanova u sklopu poticajne stanogradnje (POS), poput naselja Srdoči u Rijeci (2004), Špansko u Zagrebu i Vrbnik na Krku (oba 2005), izgradilo je tvornicu dječje hrane u Koprivnici (2007) i distributivni centar u Dugopolju (2008) poduzeća Podravka, zgradu Građevinskoga fakulteta u Rijeci u sklopu novoga sveučilišnog kampusa (2011), izvelo dogradnju proizvodnoga biološko-farmaceutskog postrojenja DS3 u farmaceutskom poduzeću Hospiri u Prigorju Brdovečkom (2022), i dr. U inozemstvu je, većinom u Njemačkoj, te u BiH, Srbiji, Bugarskoj i Luksemburgu, radilo na poslovima visokogradnje i niskogradnje, metalogradnje i biopročistača.

Racetin, Filip (Dograde kraj Trogira, 29. III. 1928 – Split, 21. V. 1996), geodet i kartograf, stručnjak za izradbu pomorskih i navigacijskih karata.

Studij geodezije završio je 1963. na Geodetskom odsjeku Građevinskoga fakulteta u Beogradu. Doktorirao je 1978. disertacijom Kartografska istraživanja namijenjena hidrografskom premjeru otvorenog Jadrana Raydistom na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu. U početku je radio u vojnogeografskim institutima u Beogradu (1949–59) i Sarajevu (1959–67). Od 1967. bio je zaposlen u Hidrografskom institutu ratne mornarice (danas → Hrvatski hidrografski institut; sv. 1) u Splitu, prvo kao redaktor pomorskih karata, a potom kao načelnik Kartografskog odsjeka. Kartografiju je predavao na Višoj geodetskoj školi u Sarajevu (1960–67) i Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu (→ Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito; sv. 1), gdje je od 1986. bio redoviti profesor, a geodeziju u Građevinskom školskom centru u Splitu (1968–77). Objavio je više od stotinu stručnih i znanstvenih radova, surađivao na člancima iz kartografije, geodezije i hidrografije u Pomorskoj i Vojnoj enciklopediji te Pomorskom leksikonu LZ-a. Izradio je originale 26 listova raznih vojnih karata mjerila 1 : 25 000, 1 : 100 000, 1 : 200 000, 1 : 300 000, 1 : 1 000 000, 1 : 1 500 000 (1949–67), a pod njegovim je vodstvom dovršena i serija od 16 obalnih navigacijskih karata Jadrana mjerila 1 : 100 000 (1980). Izradio je prvu hrvatsku batimetrijsku kartu Jadranskoga mora (1992). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Hidrografski godišnjak (do 1987), član redakcijskoga (od 1987) i uredničkog odbora te izdavačkog savjeta (od 1991) → Geodetskog lista.

Rijekaprojekt d. o. o., poduzeće za projektiranje i nadzor gradnje složenih infrastrukturnih građevina sa sjedištem u Rijeci.

Pod današnjim je nazivom osnovano 1953., a nastalo je rasformiranjem riječkoga Centralnog biroa za projektiranje (CBP) utemeljenoga 1948., koji je u svom sastavu imao brodograđevni i građevinski sektor. Iz brodograđevnog je dijela CBP-a izrastao → Brodoprojekt (sv. 1), dok je iz dijela koji se bavio projektima luka, prometnica, industrijskih i poslovnih zgrada izrastao Rijekaprojekt. Poduzeće se sastojalo od više odjela: arhitektura, niskogradnja, vodogradnja, konstrukterstvo, strojarstvo, elektrotehnika i geološko-geotehnički istražni radovi. Od tada uspješno posluje i realiziralo je velik broj projekata u zemlji i inozemstvu. Do 1993. dotadašnji su odjeli postali niz samostalnih privatnih poduzeća (Rijekaprojekt – Arhitektura, Rijekaprojekt – Vodogradnja, Rijekaprojekt – Prima nota, Rijekaprojekt – Inženjering, Rijekaprojekt – Geotehničko istraživanje, Rijekaprojekt – Energetika, Rijekaprojekt – Koning, Rijekaprojekt – Niskogradnja), od kojih su neka aktivna i danas. Godine 2001. poduzeće Rijekaprojekt – Niskogradnja promijenilo je ime u Rijekaprojekt. Ono nastavlja poslovanje poduzeća u području kapitalne državne infrastrukture kao što su autoceste, brze ceste, luke i lučki terminali. Djelatnost tog poduzeća obuhvaća projektiranje, konzalting, izradbu studija o utjecaju na okoliš i elaborata o zaštiti okoliša, izradbu studija izvedivosti, stručnih studija i ekspertiza, vođenje upravnog postupka, ishodovanje dozvola za građenje, nostrifikaciju i reviziju projekata, nadzor gradnje, i dr. Godine 2022. imalo je 40 zaposlenih.

Neki od najznačajnijih projekata u razdoblju od 1947. do 1990. bili su: brodogradilišta 3. maj (Rijeka), Viktor Lenac (Kostrena), Kraljevica, Uljanik (Pula), Trogir; luke Bakar – terminal za rasute terete, tankerska luka i ro-ro obala, Raša, Rijeka – kontejnerski terminal Brajdica, Gaženica (Zadar), Chahabar (Iran); terminal DINA Petrokemije (Omišalj); trajektna pristaništa Valbiska, Merag, Brestova, Porozina; sanacija obale u luci Bar (Crna Gora); riječka obilaznica; aerodrom Lošinj, autoceste i brze ceste. Od privatizacije, poduzeće bilježi projekte više dionica autocesta (A1, A4, A7, A8, A9) i državnih cesta s čvorištima, vijaduktima, mostovima, nadvožnjacima, podvožnjacima i tunelima, putnim prijelazima i uslužnim objektima, kao i terminala, gatova, pristaništa, obala, lukobrana luka od međunarodnog značaja u Rijeci, Bakru, Raši, Pločama, Zadru, Dubrovniku, industrijskih luka Urinj, Omišalj i Plomin, mnogobrojnih marina, brodogradilišta, trajektnih pristaništa i gradskih luka. Među najnovijim ostvarenjima ističe se željeznički tunel Brajdica u Rijeci (2020). U povijesti poduzeća mnogi su djelatnici ostavili traga, među kojima → Čedomir Benac, → Zdravko Bregovac, David Bunetta, Nikola Franković, Rene Golubović, Petar Jušnjevski, Raoul Komen, → Ninoslav Kučan, Marko Stipančević i dr.

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće je osnovano 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000°C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Podhorsky, Stjepan (Zagreb, 21. XII. 1875 – Zagreb, 13. IX. 1945), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama sakralne arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Završio je 1896. Tečaj za obrazovanje graditelja pri Obrtnoj školi u Zagrebu (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) kao pripadnik skupine prvih apsolvenata tog tečaja. Već tijekom školovanja radio je u atelijeru → Hermana Bolléa, ravnatelja Škole. Godine 1905. završio je Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon povratka u Zagreb, zajedno s → Viktorom Kovačićem, → Vjekoslavom Bastlom i → Edom Šenom bio je utemeljitelj Kluba hrvatskih arhitekata (1905) koji se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta na početku XX. st., a bio je i prvi predsjednik Kluba. Položivši državni ispit 1906., postao je ovlašteni civilni arhitekt. Nakon I. svj. rata 1918. imenovan je profesorom na Obrtnoj školi.

U duhu eklektičkoga historicizma s elementima kasne secesije izveo je niz zapaženih svjetovnih građevina u Zagrebu, među kojima se ističu stambena zgrada u Kukuljevićevoj 1 (1901), zgrada Srpske pravoslavne općine i škole u Bogovićevoj 7 (1907–09), stambena zgrada s ljekarnom Crvenom križu na uglu Ilice 79 i Kačićeve 2 (1908), zgrada Obrtnoga zbora (danas Obrtnički dom) na Mažuranićevu trgu 13 (1908–09), stambeno-poslovna zgrada u Ilici 118–120 (1909–10), stambena zgrada (danas Dom učenika srednjih škola A. G. Matoš) na Marulićevu trgu 6 (1919–22), stambeno-ugostiteljska zgrada (danas kazalište Mala scena) na uglu Medveščaka 2 i Grškovićeve 1 (1922–23), stambena zgrada u Domjanićevoj 15 (1929–30), Dom sv. Antuna (danas Zagrebačko gradsko kazalište Komedija) na Kaptolu 9 (1936–39), i dr. U Križevcima je izveo arkade židovskoga groblja i Hrvatski dom (1912–14).

Posvetivši se sakralnoj arhitekturi, konzervatorskim i restauratorskim zahvatima, nastojao je sačuvati umjetničku cjelinu pojedinih stilski heterogenih građevina: secesijska dogradnja crkve u Krašiću (1911–13); regotizacija crkava u Oštarijama (1901–02) i Križevcima (1912–13), te restauracija s elementima neoromanike i secesije crkve u zagrebačkim Šestinama (1909). Među njegovim se sakralnim novogradnjama ističu grkokatolička neobizantska crkva Blagovijesti u Strmcu Pribićkom (1911–13) te u starohrvatskom, predromaničkom duhu crkve u Tomislavgradu (1925–40), Sračincu (1925), Đurđevcu (1928–29), Maloj Bosni (Šebešić) kraj Subotice (1929–31), franjevačka crkva u Makarskoj (1921–31., 1939–43), crkve u Popovači (1935–38), Bihaću (1938., nakon razaranja u II. svj. ratu ostao samo zvonik), Đurmancu, (1939–42., zvonik izgrađen 1976). Projektirao je i mauzolej obitelji Halper-Radić u Krapini (1911) i obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929–33).

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928–59., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.