Denzler, Juraj (Zagreb, 12. IV. 1896 – Zagreb, 27. IX. 1981), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Završio je Srednju tehničku graditeljsku školu u Zagrebu, 1915–17. radio u građevinskom poduzeću Emil Eisner i Adolf Ehrlich. Studij arhitekture započeo je 1918. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) te nastavio na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet, sv. 4; → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je diplomirao 1924. Godine 1919–24. radio je u atelijeru → Huge Ehrlicha, potom u zagrebačkim građevinskim poduzećima Kremen (1924–28) i Kreković (1928–31). Ovlašten za samostalno vođenje poslova 1928., radio je također samostalno i u suradnji sa → Stankom Kliskom i → Mladenom Kauzlarićem. Od 1930. do umirovljenja 1966. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, isprva kao asistent → Ede Šena na katedri za graditeljstvo, a od 1935. kao nastavnik na katedri za povijest i teoriju arhitekture, u zvanju redovitoga profesora od 1944. Na Fakultetu je bio voditelj Arhitektonskog odsjeka 1956–57., dekan 1959–60., te prodekan 1960–62. i 1964–66.







Nakon početnoga razvoja koji ga je još vezao uz neoklasicističku ostavštinu (palača Mikuličić na Ribnjaku 1 u Zagrebu, 1924; Škola narodnog zdravlja u Rockefellerovoj ulici 4, 1925., s M. Kauzlarićem), okrenuo se koncepciji u kojoj funkcija i konstrukcija sve jače prožimaju oblikovnu fizionomiju arhitektonskih objekata. Potpuno novu arhitekturu u duhu funkcionalizma ostvario je zgradom Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., sa S. Kliskom i M. Kauzlarićem), a novu konstruktivnu estetiku željezničkim nadvožnjacima na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu (1929., s M. Kauzlarićem). Sljedećih godina podigao je mnogobrojne građevine, među ostalima crkvu sv. Antuna na Sv. Duhu 31 (1931), gradski vodovod na Laščini (1932), stambenu zgradu u Martićevoj ulici 14e (1939), školu za gluhonijemu djecu u Nazorovoj 47 (1934–40., s V. Potočnjakom), sve u Zagrebu. Kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba (1931) vrhunsko je djelo hrvatske moderne arhitekture, dok je upravna zgrada Gradskih poduzeća u Gundulićevoj 32 (danas Hrvatska elektroprivreda) u Zagrebu (1933) njegovo najzrelije djelo koje odražava najsuvremenije tehničke dosege svoga doba. Među projektima nakon II. svj. rata ističu se zgrada Geodetskog odjela Tehničkoga fakulteta (poslije Ghetaldus) u Harambašićevoj (1951), Ekonomski fakultet na Kennedyjevom trgu 6 (1952., sa Z. Požgajem), nadogradnja četvrtoga kata Arhitektonskoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1960), interijer, prilazno stubište i uređenje okoliša zgrade Rektorata Sveučilišta na Trgu Republike Hrvatske 14 (1965–76), sve u Zagrebu, stambeni blok Krševan u povijesnoj jezgri Zadra (1956., sa S. Sekulić-Gvozdanović) i dr. Bavio se i arhitektonsko-konzervatorskim radom (obnova kule Kamenitih vrata i njezina interijera u Zagrebu, 1938; staroga grada u Sisku, 1961., sa S. Sekulić-Gvozdanović; tvrđave Nehaj u Senju, 1966., s M. Viličić). Izradio je planove za termoelektranu Zagorje kraj Konjščine (1938–45) i hidroelektranu Zavrelje kraj Dubrovnika (1948–50). Od 1977. bio je dopisni član JAZU-a. Dobitnik je više nagrada, među ostalima za životno djelo »Vladimir Nazor« (1966), »Viktor Kovačić« (1971) i »Božidar Adžija« (1977).

















