Tehnički fakultet u Zagrebu, visokoškolska institucija tehničkih znanosti osnovana 1926. u Zagrebu. Izrasla je iz Kraljevske tehničke visoke škole osnovane 1919., kada je započeo razvoj tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj.

Inicijativa za institucionalizaciju tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj (do 1919)

Drugu polovicu XIX. st. u Hrvatskoj obilježio je ubrzan razvoj industrije, željezničkog i cestovnoga prometa, veliki građevinski, vodoprivredni i drugi tehnički zahvati. Inženjeri koji su radili u Hrvatskoj većinom su bili doseljenici iz drugih zemalja, a malobrojni domaći kadar školovao se u Beču, Grazu, Budimpešti i Pragu. Jedine teme iz područja tehničkih znanosti na visokoškolskoj razini predavale su se na Prirodoslovno-matematičkom odjelu Mudroslovnoga (Filozofskoga) fakulteta zagrebačkog sveučilišta (Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, osnovano 1874). Potkraj prve polovice XIX. st. grof Janko Drašković, Juraj Matija Šporer i Ljudevit Vukotinović isticali su potrebu osnivanja politehnike (politehnikuma) u Hrvatskoj po uzoru na Francusku i Austriju. Godine 1878. u Zagrebu je osnovan Klub inžinira i arhitekta (od 1884. Društvo) koji je od osnutka do I. svj. rata sustavno radio na utemeljenju tehničkoga visokog školstva u Hrvatskoj. Na skupštini društva 1898. prihvaćen je prijedlog → Milana Lenucija (sv. 3) i → Mihajla Ursinyja (sv. 3) o osnivanju tehničke visoke škole u Zagrebu. Tekstom predstavke, koji je bio predstavljen Kraljevskoj zemaljskoj vladi Hrvatske i Slavonije, bilo je predviđeno osnivanje samo građevno-inženjerskog odjela te škole, dok bi se arhitektonski, strojarski i kemijski odjel osnivali postupno. Prijedlog su poduprle trgovačko-obrtne komore, gradska zastupstva, županijski upravni odbori u Zagrebu, Požegi i Osijeku, te Zemaljski savez hrvatsko-slavonskih industrijalaca u Zagrebu. Zbog nedostatka sredstava pokretanje škole bilo je odgođeno, a umjesto u Zagrebu, Tehnička visoka škola otvorena je 1899. u Brnu. Ondje je profesor bio jedan od glavnih zagovornika pokretanja visoke tehničke naobrazbe u Hrvatskoj M. Ursiny, koji je objavio dotadašnje rasprave o tom problemu u brošuri Tehnička visoka škola u Zagrebu (Die Technishe Hochschule in Agram, 1899), u mnogim člancima u zagrebačkim dnevnicima Agramer Zeitung i Agramer Tagblatt, te u Viestima Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji.

Nakon završetka I. svj. rata prilike su se promijenile i stekli su se uvjeti za konačno osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu. Najzaslužniji za to bio je Milan Rojc, predsjednik Odjela za bogoslovlje i nastavu u Hrvatskoj vladi, koji je od Povjereničkoga vijeća SHS-a ishodio 10. XII. 1918. naredbu o osnivanju te škole.

Kraljevska tehnička visoka škola u Zagrebu (1919−26)

Godine 1919. za prve profesore Kraljevske tehničke visoke škole izabrani su → Milan Čalogović (sv. 3), → Jaroslav Havliček (sv. 2) i → Martin Pilar (sv. 3), kasnije iste godine redoviti su profesori postali → Edo Šen (sv. 3), prvi rektor, → Pavle Horvat (sv. 3), → Marije Kiseljak i → Vladimir Njegovan (sv. 2), koji su izradili znanstvene osnove studija. Osnovani su Arhitektonski, Građevno-inženjerski, Kulturno-inženjerski, Kemičko-inženjerski odjel i Geodetski tečaj (dekan P. Horvat), te Strojarsko-inženjerski, Elektro-inženjerski, Brodograđevno-inženjerski i Brodostrojarsko-inženjerski odjel (dekan M. Kiseljak). Prve akademske godine u sastavu Škole djelovao je i Trgovački tečaj, do osnutka Visoke škole za trgovinu i promet 1920. Nastavni i znanstveni program pojedinih odjela provodili su zavodi, stolice (katedre), laboratoriji i kolegiji, od kojih je veći broj osnovan u prvim godinama postojanja škole. Knjižnica Tehničke visoke škole osnovana je također 1919. uz pomoć Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je darovalo i temeljnu knjižničnu građu. Prvobitni prostori Škole bile su prostorije tadašnje Kraljevske zemaljske ženske stručne škole i južno krilo Kraljevske zemaljske muške obrtne škole (danas Rooseveltov trg 6). Kako je početkom 1920-ih pod utjecajem politike iz Beograda opstanak Škole bio ugrožen, njezino se vodstvo zauzimalo za ulazak u sastav Sveučilišta u Zagrebu, čime bi se učvrstio njezin položaj. U skladu s tim Tehnička visoka škola je 1926. postala Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.







Početkom listopada 1919. bilo je upisano 255 studenata, a do kraja akademske godine 1925/26. diplomirao je 181. Kao prvi inženjer na Tehničkoj visokoj školi diplomirao je → Alfred Albini (sv. 3) 1923., a slijedili su ga 1924. Ivan Barbić na Građevinskom odjelu, Vinko Zgaga na Strojarskom odjelu, Dušan Ivošević na Geodetskom odjelu i → Stanko Šilović (sv. 1) na Brodostrojarskom odjelu. Prvi doktorat tehničkih znanosti obranio je → Konstantin Čališev (sv. 3) 1922., a u sljedećih desetak godina i → Rajko Kušević (sv. 3) 1923., → Juraj Justinijanović (sv. 1) 1924., → Ivo Hercigonja (sv. 1) 1931. i dr.

Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1926–56)

Nakon preobrazbe škole u fakultet još su neko vrijeme (osobito 1926. i 1927) trajali pokušaji državnih vlasti da ga ukinu ili mu znatno ograniče djelovanje. Stoga se nastava isprva održavala u neizvjesnosti i uz pomanjkanje osnovnih materijalnih sredstava. Uz povremene promjene naziva pojedinih odjela Tehničkoga fakulteta te njihove organizacije, u razdobljima 1931−42. i 1946−56. odjeli su se nazivali odsjecima. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske te zauzimanjem profesora → Miroslava Plohla i → Franje Hanamana (sv. 2), izgrađena je 1940. nova zgrada u Kačićevoj ulici, u koju su se smjestili Arhitektonski, Građevni i Geodetski odsjek, te privremeno i Odsjek za rudarstvo i metalurgiju osnovan 1939., dok su Strojarski, Brodograđevni i Elektrotehnički odsjek ostali u starim prostorijama na današnjem Rooseveltovu trgu 6. Nastava se odvijala i u zgradi kemijskoga laboratorija na Marulićevu trgu 29 i u kući zaklade dr. Jurja Žerjavića u Ulici Izidora Kršnjavoga 25. Za II. svj. rata dio nove zgrade zauzela je vojska, mnogi su profesori umirovljeni, a ispražnjena mjesta popunjena su izravnim naredbama. Do kraja akademske godine 1939/40. na Tehničkome fakultetu, uz postojećih osam, osnovano je 18 novih zavoda, a bilo je zaposlenih 29 redovitih i izvanrednih profesora. Od akademske godine 1926/27. do 1940/41. diplomirala su ukupno 1092 studenta. U akademskoj godini 1940/41. diplomirao je 121 student, a već sljedeće ratne školske godine taj se broj smanjio na 78.

Za NDH-a Tehnički fakultet bio je dio Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. Nakon → Frana Bošnjakovića (sv. 1), 1943. dekanom je imenovan → Stjepan Horvat (sv. 3). Na fakultetu je postojalo 38 zavoda, premda je za neke nedostajao prostor ili mjesto predstojnika nije bilo popunjeno. Ispražnjena mjesta redovitih profesora samo su se iznimno popunjavala, a većinu nastave preuzeli su pomoćni i honorarni nastavnici te asistenti. Na kraju 1944. Savjet fakulteta činilo je 14 profesora, a nastava je potpuno zamrla. Četvrt stoljeća visokoškolske nastave tehnike u Hrvatskoj donijelo je ukupno 1614 inženjera, od toga 230 arhitekata, 142 geodeta, te 413 građevinskih, 273 strojarska i brodograđevna inženjera, 180 elektrotehničkih, 371 kemijskoga inženjera te četiri rudarska.

Akademska godina 1945/46. započela je s oslabljenim nastavničkim kadrom (33 nastavnika i suradnika i profesorsko vijeće od 14 članova) i uništenim fakultetskim prostorima. Nastava se odvijala na Arhitektonskom, Građevnom, Kulturnotehničkom i geodetskom, Strojarskom odjelu (koji je sadržavao Strojarski, Elektrotehnički i Brodarski otsjek), Kemijskom i Rudarskom odjelu. Akademske godine 1946/47. ustrojbene jedinice fakulteta su znatno reorganizirane zbog potrebe za većom specijalizacijom i uvođenjem novih smjerova pojedinih odsjeka (do tada odjela). Osnovan je Geodetski i melioracioni odsjek, a iz Strojarskog odsjeka izdvojili su se kao zasebni Elektrotehnički i Brodarski odsjek. Kako bi mu se naglasila tehnološka sastavnica, Kemijski odjel postao je Kemijsko-tehnološki odsjek. Uz obnovu fakultetskih prostora, pozornost je posvećena i obnovi kadra. Fakultet se sastojao od 39 zavoda, dva seminara i 12 kabineta.

Daljnjim rastom odjela te sve većim brojem nastavnika i studenata, Tehnički fakultet postajao je sve složenija visokoškolska institucija. U cilju što bolje organizacije studija, na temelju odluke Savjeta Tehničkoga fakulteta, Sabor SRH donio je 26. VI. 1956. odluku o podjeli Tehničkoga fakulteta na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, Strojarsko-brodograđevni fakultet, Elektrotehnički fakultet i Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet.

Odjeli (odsjeci) Tehničke visoke škole i Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1919−56)

Tehnička visoka škola i od 1926. Tehnički fakultet bili su podijeljeni na odjele (odsjeke), koji su djelovali kao odvojeni studiji. Godine 1956, podjelom Tehničkoga fakulteta na zasebne fakultete, Arhitektonski, Građevinski i Geodetski odsjek postaju Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, koji se 1962. dijeli na → Arhitektonski fakultet (sv. 3), → Građevinski fakultet (sv. 3) i → Geodetski fakultet (sv. 3). Strojarski i Brodograđevinski odsjek postaju Strojarsko-brodograđevni fakultet kojemu je 1967. pripojena Visoka tehnička škola za pogonske inženjere te je tako oformljen → Fakultet strojarstva i brodogradnje (sv. 1). Elektrotehnički odsjek postao je Elektrotehnički fakultet, a 1995. prerastao je u → Fakultet elektrotehnike i računarstva. Kemijsko-tehnološki i Rudarski odsjek postali su Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, koji je 1961. preimenovan u Tehnološki fakultet, iz kojega su se izdvojili 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet (sv. 2), 1980. → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (sv. 2) te 1991. → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (sv. 2) i → Tekstilno-tehnološki fakultet (sv. 2).

Tijekom razvoja Sveučilišta u Zagrebu i tehničkih visokoškolskih ustanova u njegovu sastavu osnovani su još Viša tehnička škola Rade Končar u Zagrebu 1961., → Metalurški fakultet (sv. 2) u Sisku 1978., → Fakultet prometnih znanosti (sv. 1) u Zagrebu 1984., → Grafički fakultet (sv. 2) u Zagrebu 1990. i → Geotehnički fakultet (sv. 3) u Varaždinu 1990.

Arhitektonski, Građevinski i Geodetski odjel

Osnutkom Tehničke visoke škole započela je nastava na Arhitektonskom odjelu (1931. Arhitektonsko-inženjerski odio i Arhitektonsko-inženjerski otsjek; 1935. Arhitektonski otsjek; 1943. Arhitektonski odjel; 1946. Arhitektonski odsjek) kojega je sljednik zagrebački Arhitektonski fakultet. Prve ustrojbene jedinice bile su Stolica za arhitektonske kompozicije (1927; → Hugo Ehrlich; sv. 3), Stolica za graditeljstvo (1926; E. Šen), Stolica za arhitektonske oblike (1926; → Ćiril Metod Iveković; sv. 3), Stolica za povijest umjetnosti (1926; → Petar Knoll; sv. 3), Stolica za građevne konstrukcije (1926; → Karlo Gentzkow; sv. 3), Stolica za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926; → Janko Holjac; sv. 3), koje su izrasle iz istoimenih kolegija koji su se izvodili od početaka djelovanja Škole. Godine 1937. osnovan je Zavod za građevinske konstrukcije (→ Zvonimir Vrkljan; sv. 3); danas Zavod za zgradarstvo Građevinskoga fakulteta), 1938. Zavod za urbanizam (→ Velimir Jamnicky; sv. 3; danas Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu), te 1953. Zavod za povijest umjetnosti (→ Juraj Denzler; sv. 3); danas Zavod za graditeljsko naslijeđe). Nakon II. svj. rata arhitektonska struka i nastava usmjerena je na urbanističku i graditeljsku obnovu, koja je uvjetovala promjene nastavnih programa, poput osnivanja i ukidanja specijalističkih smjerova (Projektantski, Konstrukterski i Urbanistički), uvođenja i ukidanja kolegija te do promjene trajanja studija. Istaknuti pojednici Arhitektonskog odjela, čiju ostavštinu, osim nastavnog i znanstvenoga djelovanja čini i niz arhitektonskih rješenja u Hrvatskoj, bili su i → Josip Seissel (sv. 3), → Zdenko Strižić (sv. 3), → Pavao Jušić (sv. 3), → Stjepan Gomboš (sv. 3), → Marijan Haberle (sv. 3), → Dragan Boltar (sv. 3), → Andre Mohorovičić (sv. 3), → Vladimir Turina (sv. 3) i dr. U razdoblju 1919−26. na Arhitektonskom odjelu diplomiralo je ukupno 40 studenata, 1926−46. diplomirala su 194 studenta, a 1946−56. njih 456.

Tijekom 1930-ih nastava arhitekture u Zagrebu odvijala se usporedno i na Akademiji likovnih umjetnosti, koja potječe od Kraljevskoga zemaljskog višeg obrazovališta za umjetnost i umjetni obrt osnovanoga 1907., gdje je 1926. utemeljen Arhitektonski odjel izborom arhitekta → Drage Iblera (sv. 3) za profesora. Odjel je djelovao do 1942., te odgojio niz akademskih arhitekata poput → Drage Galića (sv. 3), → Mladena Kauzlarića (sv. 3), → Nevena Šegvića (sv. 3) i dr., koji su imali odlučujuću ulogu u stvaranju najznačajnijih djela zagrebačke arhitektonske škole, a poslije su predavali i na Arhitektonskome fakultetu.

U području građevinarstva osnovan je 1920. Građevno-inženjerski odjel (1931. Građevno-inženjerski otsjek; 1935. Građevinski otsjek; 1943. Građevni odjel; 1946. Građevinski odsjek), danas Građevinski fakultet u Zagrebu. Znanstvenu i nastavnu aktivnost nosili su Zavod za ispitivanje gradiva, na čelo kojega je došao stručnjak za tehničku mehaniku svjetskoga glasa → Stjepan Prokofjevič Timošenko (sv. 1), a naslijedio ga je K. Čališev; Zavod za projektiranje i gradnju željeznica i putova (akademske godine 1935/36; → Ljubomir Peterčić; sv. 3) i Zavod za zemljane radove i tunele (1937; → Ivo Poletti-Kopešić; sv. 3), danas udruženi u Zavod za prometnice; Zavod za gvozdene konstukcije (1937; R. Kušević), danas Zavod za konstrukcije; Zavod za hidrotehniku (1940; → Stjepan Bella; sv. 3) te Zavod za geotehniku (→ Valerijan Rieszner; sv. 3) i dr. U povijesti nastave iz područja građevinarstva važan je Zavod za građevne konstrukcije koji su 1937. osnovali arhitekti K. Gentzkow i Z. Vrkljan. Konstruktivni, vodograđevni i saobraćajni smjer Građevinskog odsjeka uvedeni su akademske godine 1948/49. Istaknuti profesori koji su djelovali na građevinskom odjelu bili su i → Mirko Roš (sv. 3), → Vasilij Andrejev (sv. 3), → Zlatko Kostrenčić (sv. 3) i dr.

Početci nastave iz geodezije u Hrvatskoj vezani su uz osnutak Gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima 1860., gdje su se održavali prvi geodetski tečajevi. Prvi nastavnik i autor prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku naslova Geodäsija (1874) bio je → Vjekoslav Köröskenyi (sv. 3). Godine 1898. osnovana je pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu Kraljevsko-šumarska akademija, gdje se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija, a nastavnik je bio → Vinko Hlavinka (sv. 3). Godine 1908. uveden je Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji, na kojoj je od 1911. predavanja iz geodezije održavao → Pavle Horvat (sv. 3). Nakon osnutka Tehničke visoke škole 1919. Geodetski tečaj prešao je u sastav novoosnovanog učilišta te je 1920. prerastao u Geodetski odjel (1923. s Kulturno-inženjerskim odjelom pretvoren je u Geodetsko i kulturno-inženjerski odio; 1931. Geodetsko i kulturno-inženjerski otsjek; 1935. Kulturnotehnički i geodetski otsjek; 1942. Geodetski odjel; 1946. Geodetski i melioracioni odsjek), od 1962. Geodetski fakultet u Zagrebu.

Ustrojbene jedinice koje su podržavale nastavu iz područja geodezije bile su od 1919. Geodetski zavod (P. Horvat), od 1937. Zavod za astronomska opažanja (→ Nikolaj Pavlovič Abakumov; sv. 3), od 1941. Zavod za agrarno-tehničke operacije (→ Rene Golubović; sv. 3) i Zavod za fotogrametrijska mjerenja (→ Franjo Braum; sv. 3), od 1951. Katedra za kartografiju (od 1956. Zavod; → Branko Borčić; sv. 3), od 1953. Zavod za višu geodeziju (→ Nikola Čubranić; sv. 3) i dr. Postojali su geodetski i melioracioni smjer te geodetski smjer. Istaknuti nastavnici geodezije bili su i → Vladimir Filkuka (sv. 3), S. Horvat, → Rudolf Mišić (sv. 3) i dr.

Elektrotehnički odjel

Studij elektrotehnike utemeljen je na Elektro-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole. Osnutkom Tehničkoga fakulteta 1926. nastava elektrotehnike odvijala se unutar zajedničkoga Strojarsko i elektro-inženjerskog odjela, od 1930. kao elektrotehnički smjer Strojarsko-inženjerskog odjela, od 1931. Strojarsko-inženjerskog otsjeka, od 1935. Strojarskog otsjeka te od 1942. Strojarskog odjela. Godine 1946. Elektrotehnički odsjek, kojega je sljednik zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva, postao je zasebna ustrojbena jedinica. Nastavu su držali profesori → Josip Lončar, M. Plohl i → Juro Horvat okupljeni oko Laboratorija za električna mjerenja osnovanoga 1924 (od akademske godine 1936/37. Laboratorij za osnove elektrotehnike). Godine 1925. osnovan je Zavod za elektrotehniku (M. Plohl; od 1995. Zavod za elektrostrojarstvo i automatizaciju), 1934. Zavod za visoki napon (J. Horvat; od 1978. Zavod za visoki napon i energetiku), akademske godine 1938/39. Zavod za slabu struju (M. Plohl; od 1994. Zavod za elektroničke sustave i obradbu informacija) te 1949. Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja (J. Lončar).

Nakon II. svj. rata na Elektrotehničkom odsjeku Strojarskog odjela ostalo je samo nekoliko nastavnika. U tom su razdoblju ipak ostvareni važni rezultati u nastavnom i znanstvenome radu Fakulteta, usmjereni prema poticanju elektroindustrije i radioindustrije u zemlji. Najveće zasluge pripadaju J. Lončaru i → Antonu Dolencu, koji su prve dvije školske godine održavali nastavu iz elektrotehnike. Do utemeljenja Elektrotehničkoga fakulteta 1956. ustrojeni su Zavod za visokofrekventnu tehniku 1943 (→ Mirko Soukup; od 1994. Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave), Zavod za telekomunikacije 1951. (→ Vladimir Matković), Zavod za kontrolne i signalne uređaje 1954. (→ Vladimir Muljević; od 2005. Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo), Zavod za elektroakustiku (→ Tihomir Jelaković), Zavod za emisione uređaje (→ Roman Galić); danas Zavod za radiokomunikacije). Na Elektrotehničkom odsjeku postojali su smjerovi jake i slabe struje.

Istaknuti nastavnici Elektrotehničkog odsjeka bili su od akademske godine 1948/49. Viktor Pinter, Petar Butković i Vladimir Žepić, od 1949/50. Mladen Hegedušić i Vinko Albert, od 1950/51. → Božidar Stefanini, od 1951/52. Đuro Švarc, od 1953/54. Mladen Dokmanić, → Hrvoje Požar i V. Muljević. Do osnutka Elektrotehničkoga fakulteta 1956. diplomiralo je ukupno 750 studenata elektrotehničke struke.

Strojarski i brodograđevni odjeli

Nastava iz područja strojarstva i brodogradnje odvijala se od osnutka Tehničke visoke škole 1919. pri Strojarsko-inženjerskom, Elektro-inženjerskom, Brodograđevno-inženjerskom i Brodostrojarsko-inženjerskom odjelu. Osnutkom Tehničkoga fakulteta nastava je organizirana unutar Strojarsko i elektro-inženjerskog odjela te Brodograđevno i brodostrojarsko-inženjerskog odjela. Od 1930. djelovao je Strojarsko-inženjerski odio sa strojarskim, brodograđevnim i brodostrojarskim smjerom, od 1931. Strojarsko-inženjerski otsjek, 1933. ukinut je brodostrojarski smjer, a od 1935. novi naziv ustrojbene jedinice iz područja strojarstva i brodogradnje bio je Strojarski otsjek. Od 1942. djelovao je Strojarski odjel, a od 1946. zasebni Strojarski i Brodarski odsjek (od 1948. Brodograđevni odsjek). Znanstvenu i nastavnu djelatnost obaju odjela danas nastavlja Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.













Utemeljenju suvremene visokoškolske nastave strojarstva i brodogradnje pridonio je osnutak i opremanje zavoda i laboratorija Škole, odn. Fakulteta. Godine 1922. osnovan je Zavod za mehaničku tehnologiju (osnivač → Nikola Nikolajevič Savin; sv. 1, profesori → Đuro Stipetić; sv. 1, → Artemij Šahnazarov; sv. 1; danas Zavod za tehnologiju), akademske godine 1924/25. Laboratorij za strojarstvo (→ Leopold Sorta; sv. 1), 1928. Zavod za konstrukciju strojevnih dijelova (→ Josip Boncelj; sv. 1; danas Zavod za elemente strojeva i konstrukcija), 1930. Zavod za tehničku termodinamiku i toplinske strojeve (→ Josip Miler; sv. 1) akademske godine 1936/37. Zavod za tehniku hlađenja (→ Fran Bošnjaković; sv. 1; danas Zavod za termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku), akademske godine 1936/37. Zavod za brodogradnju (Đ. Stipetić; danas Zavod za brodogradnju i pomorsku tehniku), 1942. Zavod za motorizaciju i automobilizam (→ Dragutin Krpan; sv. 1; danas Zavod za motore i transportna sredstva), akademske godine 1942/43. Zavod za tehniku strujanja (→ Dragutin Horvat; sv. 1) i Zavod za hidraulične strojeve (→ Dimitrij Pavlovič Ruzskij; sv. 1; danas Zavod za mehaniku fluida), 1945. Laboratorij za brodogradnju i teške konstrukcije (L. Sorta, → Josip Uršić; sv. 1).

Brodograđevni i Brodostrojarski odjel od početka djelovanja bili su usko vezani uz Strojarski odjel, a kolegiji brodogradnje bavili su se tematskim cjelinama teorije broda, osnivanjem i konstrukcijom broda i brodskim strojevima. Kolegije koji su zasijecali u brodogradnju i brodostrojarstvo predavali su doajeni hrvatske brodogradnje Đ. Stipetić i L. Sorta. Zasluge za nagli razvoj brodogradnje kao gospodarske i znanstvene discipline pripadaju i profesorima → Adamu Armandi (sv. 1), S. Šiloviću, → Stjepanu Ercegoviću (sv. 1) i → Josipu Šretneru (sv. 1). Godine 1948. osnovan je → Brodarski institut (sv. 1) u Zagrebu, kao znanstvenoistraživačko uporište brodogradnje, sa suvremenim i dobro opremljenim bazenima za modelska ispitivanja otpora, propulzije i upravljivosti brodova, kojim je također znatno osnažen razvoj visokoga školstva iz područja brodogradnje.

Istaknuti nastavnici iz područja strojarstva i brodogradnje bili su i J. Havliček od 1919., J. Boncelj od 1927., → Rudolf Fizir (sv. 1) od 1942., D. Horvat od 1943., → Davorin Bazjanac (sv. 1) od 1945., → Veljko Brlek (sv. 1) i → Niko Malešević (sv. 1) od 1946. i dr.

Kemijsko-tehnološki i rudarski odjeli

Kemičko-inženjerski odjel Tehničke visoke škole (1931. Kemijsko-inženjerski otsjek, 1935. Kemijski otsjek, 1942. Kemijski odjel, 1946. Kemijsko-tehnološki odsjek), danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, osnovan je 1919. na inicijativu → Vladimira Njegovana (sv. 2). Organsku kemiju predavao je → Ivan Marek (sv. 2), fiziku i fizikalnu kemiju → Ivan Plotnikov (sv. 2), anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju F. Hanaman. Zajedno s profesorom V. Njegovanom, organizirali su četiri zavoda Kemičko-inženjerskog odjela: Zavod za analitičku i anorgansku kemiju 1920 (V. Njegovan; danas Zavod za analitičku kemiju), Zavod za fiziku i fizičku kemiju 1921 (I. Plotnikov; danas Zavod za fizikalnu kemiju) te Zavod za organsku kemiju 1922 (I. Marek) i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju (F. Hanaman; danas Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale). Godine 1927. osnovan je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju (→ Matija Krajčinović; sv. 2; danas Zavod za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), 1946. Zavod za tehničku botaniku i tehničku mikrobiologiju (→ Bogdan Varićak; sv. 2; danas Zavod za biokemijsko inženjerstvo Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta) te 1954. Zavod za opću i anorgansku kemiju (→ Ivan Filipović; sv. 2).

Tijekom 1930-ih u znanstvenom su se pogledu povrdili i mlađi suradnici, asistenti i docenti → Vera Marjanović-Krajovan (sv. 2), → Rikard Podhorsky (sv. 2), → Karlo Weber (sv. 2), → Miroslav Karšulin (sv. 2), te budući nobelovac → Vladimir Prelog (sv. 2). Od 1945. nastavu na Kemijsko-tehnološkom odjelu provodio je → Hrvoje Iveković (sv. 2), od 1946. → Viktor Hahn (sv. 2), → Ivan Brihta (sv. 2) i dr. Do početka 1941. na Kemijsko-tehnološkom odjelu diplomirala su 264 studenta, a doktoriralo je 18 kandidata. Do kraja akademske godine 1955/56. diplomiralo je ukupno 1015 studenata, koji su postavili temelje kemijske industrije, te radili na razvoju drugih industrijskih grana poput prehrambene, tekstilne industrije, strojogradnje, građevinske industrije i dr.

Mineralogijsko-geologijski zavod (do 1926. Zavod za mineralogiju i geologiju, danas Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine) djelovao je od osnutka zagrebačke Tehničke visoke škole 1919. te se njegovo utemeljenje smatra početkom organizirane visokoškolske nastave iz područja rudarstva i geološkog inženjerstva. Prvim redovitim profesorom imenovan je → Ferdo Koch (sv. 2), koji je kao jedini nastavnik održavao nastavu iz mineralogije, petrografije i geologije studentima građevinarstva, geodezije, arhitekture i kemije. Predstojnik Zavoda bio je od njegova osnutka do 1925. kada ga je naslijedio → Fran Šuklje (sv. 2). Odsjek za rudarstvo i metalurgiju (od 1941. Rudarsko-metalurški odsjek, od 1942. Rudarsko-metaluržki odjel, od 1944. Rudarsko-talionički odjel, od 1947. Rudarski odsjek) Tehničkoga fakulteta, danas Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu, utemeljen je 1939. na poticaj → Nikole Belančića (sv. 2), predstavnika tadašnjeg Odjela za rudarstvo Banovine Hrvatske i profesora F. Hanamana, prvoga starješine odsjeka, te → Luke Marića (sv. 2), tadašnjega profesora na Fakultetu. Rudarski odsjek činili su od akademske godine 1941/42. Zavod za oplemenjivanje ruda i ugljena, Zavod za rudarska mjerenja i geofizička istraživanja, Zavod za rudarstvo (→ Josip Baturić; sv. 2), Zavod za rudarsko strojarstvo (J. Havliček), te od 1950. Zavod za rudarsko gospodarstvo, projektiranje rudarskih objekata i tehniku sigurnosti u rudarstvu (→ Aleksandar Zambelli; sv. 2), tradiciju kojih danas nastavlja jedinstveni Zavod za rudarstvo i geotehniku. Godine 1948. osnovan je Zavod za geologiju nafte i ugljena (→ Franjo Ožegović; sv. 2) i 1952. Zavod za geologiju i paleontologiju (→ Milan Herak) koji su akademske godine 1951/52. ujedinjeni u Zavod za opću i primijenjenu geologiju (danas Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo).

Kadar novoosnovanoga odjela, uz osnivače, činili su → Ivan Jurković (sv. 2), J. Havliček, M. Karšulin, J. Baturić i dr. Studenti Rudarskog odsjeka školovali su se za općega rudarskog inženjera do akademske godine 1949/50. kada su uvedeni rudarsko-pogonski smjer (s usmjerenjima ugljenom i metalom te naftom), rudrasko-geološki smjer i rudarsko-elektrostrojarski smjer, te je tom reorganizacijom studija utemeljen studij naftnoga rudarstva.

Tehnička visoka škola i Tehnički fakultet, usprkos kriznim razdobljima kroz koje su te institucije prolazile, predstavljale su temelj suvremenog razvoja tehničkih znanosti u Hrvatskoj, te su do danas ostale jedna od najsvjetlijih točaka u hrvatskoj tehničkoj baštini.