Kostrenčić, Zlatko (Zagreb, 10. II. 1915 – Zagreb, 11. III. 1991), građevinski inženjer i stručnjak za eksperimentalnu mehaniku.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1939. te doktorirao 1953. disertacijom Naprezanje u tankim elastičnim slojevima na krutoj podlozi. Nakon što je diplomirao radio je u građevinskom poduzeću Ing. M. Crnić do 1945., a potom kratko u Odjelu za građevinsku industriju Ministarstva industrije i rudarstva NRH. Od 1945. radio je na matičnom fakultetu, na Katedri za otpornost materijala. Usavršavao se na sveučilištu u Wexham Springsu u Engleskoj 1952. te predavao na Sveučilištu u Khartoumu kao ispostavi Imperial Collegea u Londonu 1957–59. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1970. Bio je 1959–76. predstojnik Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija (danas Zavod za tehničku mehaniku) te 1977–81. Zavoda za betonske i zidane konstrukcije. Dekan Fakulteta bio je 1969–72. te je jedan od utemeljitelja studija građevinarstva u Splitu. Umirovljen je 1985.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila otpornost materijala, ispitivanja konstrukcija, teorija elastičnosti i teorija plastičnosti. Među prvima u Hrvatskoj počeo se baviti eksperimentalnom mehanikom te je proveo prva mjerenja deformacija konstrukcija elektrootporničkim tenzometrima (1949). Pridonio je razvoju istraživanja u području materijala i konstrukcija, gdje su njegovom zaslugom uvedene mnoge laboratorijske i proračunske metode. Autor je udžbenika Svojstva lakih betona (1950), Teorija elastičnosti (1971) te Zbirka zadataka i rješenja iz otpornosti materijala (1972). Bio je predstavnik SFRJ u Međunarodnom savezu laboratorija za ispitivanje i istraživanje materijala i konstrukcija (RILEM) i u Europskom odboru za beton (CEB), te predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske i Saveza društava za mehaniku Jugoslavije. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1986.