Stipetić, Đuro (Gjuro) (Zagreb, 9. VII. 1876 – Zagreb, 17. II. 1946), brodograđevni inženjer i konstruktor, jedan od osnivača i prvih profesora brodograđevnoga odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu te utemeljitelj modernoga studija brodogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1899. na strojarskom odjelu Visoke tehničke škole u Beču (TH Wien). Početkom 1900. postao je inženjer austrougarske ratne mornarice te dobio čin natporučnika. Bio je referent brodogradnje u Ministarstvu rata u Beču, te upravitelj brodograđevnih radionica i suhih dokova u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik). Istupivši iz službe 1911., postao je upraviteljem odjela za ratne brodove brodogradilišta u Monfalconeu, a 1914. tehnički direktor cijeloga brodogradilišta i zamjenik generalnoga direktora. Pod njegovom su se upravom i prema njegovim nacrtima gradili ratni i drugi brodovi, te podmornice. Ti su se brodovi, izvrsno projektirani i građeni, istaknuli u I. svj. ratu. Obnova i rekonstrukcija u ratu razorenoga brodogradilišta u Monfalconeu provedena je po Stipetićevu projektu na osnovi tada najsuvremenijih načela brodograđevne tehnologije, predstavljajući jedno od najvažnijih djela njegova inženjerskoga rada.

Od 1920. bio je redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Bio je suosnivač brodograđevnoga odjela te je razradio njegove prve znanstvene osnove. Uveo je kolegije Elementi broda, Osnivanje trgovačkih brodova, Osnivanje ratnih brodova, Uprava i pogon tvornica. Bio je rektor te škole (1921–22. i 1925–26), prvi dekan Tehničkoga fakulteta (1926), te prorektor (1932. i 1935–37) i rektor (1933–35) Sveučilišta u Zagrebu.

Kao rektor i prorektor brinuo se za napredak Sveučilišta, obnovio je Hrvatsku akademsku menzu i izgradio astronomski paviljon u Maksimiru. Od 1936. bio je predsjednik Hrvatskog društva za Strossmayerovo sveučilište u Zagrebu (od 1942. Hrvatsko sveučilišno društvo). Od 1919. bio je član, a 1926–27. i 1936–42. i predsjednik Društva inženjera (→ Hrvatski inženjerski savez) te je pokrenuo i proveo gradnju Inženjerskoga doma u Zagrebu. Bio je i predsjednik Hrvatskog društva sveučilišnih profesora 1940–44. U uredništvu Hrvatske enciklopedije pokrenute 1940., bio je stručni urednik za tehničke struke.

Bio je aktivan u društvenom životu te je sudjelovao u radu mnogih društava i ustanova. Kao predsjednik Hrvatsko-njemačkoga društva (1936–44) bio je poklonik njemačke kulture, književnosti, glazbe i tehničkih dostignuća, ali ne i ideologije koja je Njemačkom tada zavladala. Zbog obnašanja te dužnosti komunističke su ga vlasti osudile na smrt, te pogubile 1946.