Kauzlarić, Mladen (Gospić, 10. I. 1896 – Zagreb, 6. IX. 1971), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Isprva je radio kao tehnički pomoćnik u Građevnom odjelu Kotarske i Zagrebačke županijske oblasti (1912–17), potom kao građevni tehničar u Građevnom poduzeću Payer i Riszner (1918–21). Godine 1921–31. bio je zaposlen u zagrebačkom arhitektonskom atelijeru → Huge Ehrlicha, surađujući također s → Jurjem Denzlerom 1925–31. Diplomirao je arhitekturu 1933. u klasi → Drage Iblera na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Sa → Stjepanom Gombošem 1931. osnovao je i do 1941. vodio arhitektonski atelijer. Od 1940. radio je na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1957. habilitirao radom Rješavanje muzejskog prostora u tri specifična uslova. Godine 1958. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora; umirovljen je 1966. U okviru Kabineta za prostoručno i tehničko crtanje (predstojnik 1946–48) i Kabineta za projektiranje zgrada i interijer (predstojnik 1948–52) predavao je kolegije Prostoručno crtanje, Tehničko crtanje, Arhitektonske kompozicije, Interijer, Projektiranje i dr. Bio je predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina (1958., 1963–71). Honorarno je predavao na Brodarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (1949–57).













Zajedno s Ehrlichom radio je na projektima za Slavensku banku u Vlaškoj ulici 53 (1923) i Prvu hrvatsku obrtnu banku u Ilici 38 (1925) u Zagrebu. S Denzlerom je projektirao Školu narodnog zdravlja u Rockefellerovoj 4 (1925), zgradu Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., i sa S. Kliskom), te željezničke nadvožnjake na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici (1929), sve u Zagrebu. U okviru estetike avangardnoga funkcionalizma njegova djela obilježavaju jasnoća koncepcije, odmjerenost proporcija i istančanost u obradbi detalja. Arhitekturom koju je projektirao, posebno u zajednici s Gombošem, ostvario je najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno su izveli stambene zgrade u Petrinjskoj 11 (1933), Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Medvedgradskoj 3 (1936–37), Brešćenskoga 7 (1938), obiteljske kuće u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Babonićevoj 25 (1935), Zamenhoffovoj 9 (1936), Kozarčevoj 18 (1936), Nazorovoj 52 (1937), poslovnu zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), sve u Zagrebu, vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). U razdoblju zajedničkoga djelovanja ostvarili su i nekoliko uspjelih adaptacija i unutrašnjih uređenja među kojima se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala u Dubrovniku (1932) i kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). Godine 1946–49. zajedno s Gombošem, → Vladimirom Juranovićem i → Ottom Wernerom projektirao je industrijski sklop tvornice Rade Končar na Fallerovu šetalištu 22 u Zagrebu. Posljednja su njegova ostvarenja Arheološki muzej u Zadru (1963–73) i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1968–76), koje su dovršili → Sena Sekulić-Gvozdanović i → Zvonimir Vrkljan. Bio je član umjetničke skupine Zemlja (1931–35). Dužnost predsjednika stručnoga savjeta Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a obnašao je 1953–56., a 1962. postao je Akademijinim redovitim članom. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1964) i »Vladimir Nazor« (1965).

















