Ibler, Drago (Zagreb, 14. VIII. 1894 – Novo Mesto, 12. IX. 1964), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), potom se 1922–23. usavršavao u arhitektonskom atelijeru Hansa Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kao samostalni arhitekt djelovao je 1916–26. Od 1923. boravio je u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Ondje je u njegovu atelijeru 1929. osnovano društveno angažirano → Udruženje umjetnika Zemlja, kojemu je bio predsjednik do njegove zabrane 1935. Početkom II. svj. rata otišao je u Švicarsku te predavao na Arhitektonskome fakultetu u Ženevi. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je 1952–63. bio redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1952. do smrti bio je voditelj Majstorske radionice za arhitekturu JAZU-a.

Njegov opus uključuju sve stilske faze razvoja europske arhitekture prve polovice XX. st., od neostilova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u ranim radovima, preko ekspresionizma i nove stvarnosti do modernizma internacionalnoga stila, od socrealizma do funkcionalizma i novog brutalizma. Istaknuo se projektiranjem ponajprije stambenih zgrada humanih standarda življenja, kao i poslovnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih, turističkih, industrijskih i drugih objekata, unoseći u domaću okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja.







U ranoj fazi djelovanja u ekspresionističkom duhu izveo je nekoliko projekata, među ostalima za Vijećnicu na Sušaku (1927) i Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1928). Od kraja 1920-ih (neizvedeni projekt kuće Puks u Ilici 156 u Zagrebu, 1928) do II. svj. rata projektirao je niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Posebice se ističu zagrebačke kuće Rittig u Ilici 168a (1929–30) tlocrta u obliku slova U, Wellisch i Mezzer u Vlaškoj 60 (1930–31), te Wellisch i Ungar u Martićevoj 13 (1930), u kojoj je Ibler nastojao ostvariti optimalne stambene uvjete smanjenjem pasivnih prostora (prolazi, hodnici), a povećanjem stambenih. Među ostalim izvedenim objektima iz toga razdoblja u Zagrebu su: najamne zgrade Sisarić u Kukuljevićevoj 26 (1930), zgrada Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj 14c (1936–37) i Markulin na Ribnjaku 16 (1936–37), vile Bauer (1931–33) i Beer (1932–33) na Jabukovcu 15 i 27, Blažeković u Zamenhofovoj 1 (1936–37), Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (s → D. Galićem, 1936., srušena), Pajkurić u Nazorovoj 64 (1940–41., dovršena 1947), tvornički pogoni Destalit (1936) i Me-Ba (1940–41) u Fijanovoj 10, upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti 8 (1931–32., druga etapa 1940–44). Među ostvarenjima izvan Zagreba značajna su: okružni uredi za osiguranje radnika u Mostaru (1930) i Skoplju (1934., s D. Galićem), Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931), vila Beer u Petrinji (1931), vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933). Važni su i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (1929) i parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930), te studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ulici (1932–33., s D. Galićem) u Zagrebu. Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj 6 (1925) te surađivao u Meštrovićevu idejnom projektu (1938) za Dom likovnih umjetnosti (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu. U razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su samo dvije Iblerove zgrade, »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj 9 (1955–60) kao primjer radikalne primjene koncepta vidljive strukture, te stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu 2 (1957–58), obje u Zagrebu.















Tekstovi su mu objavljeni u periodici, Zagreber Tagblatt, Jutarnji list i Pečat. Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao je svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu, a kao član međunarodnoga ocjenjivačkog suda glasao je za nagradu Le Corbusieru. Bio je član Društva za promicanje umjetničkoga obrta Djelo 1926–29. Godine 1956–58. bio je predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije. S Alfredom Rothom bio je suorganizator X. zasjedanja CIAM-a u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Izlagao je na izložbama Zemlje (Zagreb 1929., 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971., 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1961).