Planić, Stjepan (Zagreb, 27. XII. 1900 – Zagreb, 26. XII. 1980), arhitekt i stručni pisac, jedan od najistaknutijih predstavnika moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1920., a diplomirao je 1935. na Odjelu za arhitekturu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi → Drage Iblera. Od 1920. do 1922. radio je u atelijeru → Rudolfa Lubynskoga, potom je 1923–27. bio voditelj na gradilištu poduzeća Ivančić i Wolkenfeld, a od 1927. vodio je vlastiti arhitektonski atelijer. Od 1945. je s prekidima radio u Ministarstvu građevina, od 1950. u Glavnoj direkciji građevinarstva NRH, od 1953. u Državnom sekretarijatu za poslove narodne privrede NRH, od 1956. u Sekretarijatu za opće privredne poslove, od 1959. u Sekretarijatu za građevinarstvo i urbanizam, od 1962. u Sekretarijatu za industriju i građevinarstvo te od 1965. do umirovljenja 1970. u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, stambene i komunalne poslove.

Nakon ranih projekata u kojima su vidljivi odjeci ekspresionizma (Sokolski dom u Zagrebu, 1931), razvio je originalni stil temeljen na kreativnoj sintezi funkcionalističke i organske arhitekture te regionalnih arhitektonskih značajki u oblikovanju i izboru građevnog materijala, čime je ostvario neka od antologijskih djela hrvatske moderne arhitekture. Njegov opus obuhvaća oko 700 projekata, među kojima brojem dominiraju obiteljske kuće koje se odlikuju ekonomičnim i nekonvencionalnim rješenjima te njegovanjem hortikulture. Vrijedna djela ostvario je i u stambenima i poslovnima te u zgradama društvene namjene, kao i u projektima za interpolacije i adaptacije.

Među obiteljskim kućama u Zagrebu osobito se ističe tzv. Okrugla vila Fuhrmann na Gornjem Prekrižju 30 (1935), nastala na tipično funkcionalističkom okruglom tlocrtu s potpuno ostakljenim dnevnim boravkom. Među vrijedna ostvarenja zagrebačke stambene arhitekture spadaju i dvojna vila na Jabukovcu 22 (1932), najamne vile Jezbec na Srebrnjaku 44 (1932), vlastita drvena kuća s atelijerom i susjednom kućom za brata na Radničkom dolu 27 (1932; 1936), kuće Cuvaj u Zamenhoffovoj 17 (1937), Poljanec u Alagovićevoj 4 (1941–42), Sviben u Novakovoj 27 (1951), Gjajić u Andrijevićevoj 6 (1962), Milinković u Novakovoj 31 (1963), Rogić u Horvatovcu 55 (1973), i dr. Izvan Zagreba značajne su kuće Vuksan u Pisarovini (1959), Smolić u Varaždinu (1966), Planić–Lončarić (1970) i Parfenjuk–Vranešić (1973) u Novom Vinodolskom, Smiljanić u Kloštru Šiljevičkom (1974) te Broz u Krku (1980).



















U projektiranju stambenih i stambeno-poslovnih zgrada uveo je vodoravne poteze prozora, duboke lođe i krovne terase, a u unutrašnjosti predstavio funkcionalna prostorna rješenja. Modrosivo obojena uredsko-stambena osmerokatnica Napretkove zadruge u Bogovićevoj 1 (1936), nakon izgradnje najviša u Zagrebu, elipsoidna tlocrta, s nazubljenim završetkom tornja, istaknut je urbanistički motiv gradskoga središta. Ističu se još zgrada Zagrebačke ledane u Bauerovoj 19 (1931) te zgrade u Draškovićevoj 47 (1932), Martićevoj 47 (1939) i Cesarčevoj 5 (1940–42) u Zagrebu. Od zgrada društvene namjene izveo je Zanatlijski dom na Pantovčaku 5 (1930), Dom za slijepu djecu u Nazorovoj 53 (1940) u Zagrebu, Osnovnu školu Antuna Augustinčića u Zaprešiću (1952; obnovljena 1986–89., A. Mutnjaković), kao i više planinarskih domova: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenog križa) te Tomislavov dom Y-tlocrta (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici. U taj se krug među ostalim ubrajaju i zgrade kotarskih narodnih odbora u Podravskoj Slatini (1947), Dvoru na Uni (1949), Garešnici (1950), Delnicama (1953), Našicama (1953) i Zaprešiću (1954–78), đački domovi u Skradu i Delnicama (1950), hidrometeorološka postaja u Sisku (1954), lovački domovi u Križevcima (1954–56) i Čakovcu (1956–59), spomen-dom i dječji vrtić u Komiži (1964), upravna zgrada Elektroprivrede u Čakovcu (1968). Prema Planićevu projektu izgrađeno je 1942–43. novo plansko naselje uz pilanu drvnoindustrijskoga poduzeća u Turopolju.



























U nizu adaptacija i interpolacija uspijevao je ostvariti jedinstvo novoga i staroga, dosljedno primjenjujući načela moderne arhitekture. Izveo je interpolaciju novogradnje unutar historicističkoga niza u Jurjevskoj 21 (1931), nadogradnju dvaju katova na secesijskoj uglovnici u Palmotićevoj 27 (1939), dogradnju triju minareta i okrugle fontane prigodom pregradnje Doma hrvatskih likovnih umjetnika (danas Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika) u džamiju na Trgu žrtava fašizma (1942) u Zagrebu, proširenje samostanskoga kompleksa u Mariji Bistrici (1969), ugradnju Fakulteta organizacije i informatike u potkrovlje baroknoga samostana u Varaždinu (1975), kao i ugradnju pjevališta u crkvi sv. Marije u Zadru (1980).

Članom skupine → Zemlja bio je 1932–35. te sudjelovao na njezinim mnogobrojnim, često problemskim izložbama (Selo, 1934; Izgradnja periferije, 1935). U nizu tekstova i predavanja zastupao je suvremenost u građevnim konstrukcijama i arhitektonskom izrazu, povezujući ih s društveno-gospodarskim uvjetima i humanističkim zadatcima arhitekture. Stručne tekstove objavljivao je u periodici, među ostalim u Građevinskom vjesniku, Književniku i Literaturi; uredio je knjigu Problemi savremene arhitekture (1932). Izlagao je i na Graditeljskoj izložbi (Zagreb, 1930), te izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1938–39) i Zagrebačka arhitektura između dva rata (Zagreb, 1976), a djela su mu posmrtno predstavljena na retrospektivnim izložbama u Zagrebu (2003), Osijeku (2004) i Leuvenu (2004). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1967) i »Viktor Kovačić« (1972).