Lubynski, Rudolf (Zagreb, 31. X. 1873 – Zagreb, 27. III. 1935), arhitekt, istaknuti predstavnik secesijske arhitekture, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata.

Završio je 1899. Tehničku visoku školu u Karlsruheu (danas Karlsruher Institut für Technologie) u klasi Josefa Durma, u čijem je atelijeru surađivao kao vježbenik 1900–06. U Zagrebu je djelovao od 1907., isprva kao glavni projektant poduzeća Müller i Lubynski koje je osnovao s građevinskim poduzetnikom Adolfom Müllerom, a 1908–35. vodio je vlastiti arhitektonski atelijer.

Za djelovanja u Durmovu atelijeru surađivao je na projektima Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, kliničkih zavoda i gimnazije u Freiburgu im Breisgauu te stambenih zgrada u Offenburgu, Kölnu, Karlsruheu i Zürichu. Pod utjecajem njemačke arhitektonske škole u Karlsruheu razradio je tipologiju najamnih stambenih zgrada. Opredjeljujući se većinom za kvalitetnu stambenu gradnju, varirao je dva osnovna tipa najamnih stambenih zgrada – zgradu s vlasnikovim stanom na prvome katu (piano nobile) i zgradu (najčešće s po dva stana na stubište) za nepoznatoga korisnika, kojima je zajedničko uspjelo zoniranje osnovnih i pomoćnih funkcija. U suradnji s A. Müllerom 1907. projektirao je vile Zaić u Nazorovoj ulici 3 i Renz u Hercegovačkoj 31, a samostalno stambene zgrade Eisner u Petrinjskoj 50–52 (1909), Schumacher na Svačićevu trgu 8, Huth-Zorac u Masarykovoj 11/3, potom stambene zgrade u Palmotićevoj 80, Mrazovićevoj 5, Ilici 146–148A (sve 1909–10), Klein u Kumičićevoj 6 (1910–11), u Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11), Petrinjskoj 32a (1911), Mihelić u Palmotićevoj 5 (1911), Schick u Amruševoj 7 (1913–14), Roller na Marulićevu trgu 2 (1913–14), evangeličku školu u Gundulićevoj 28 (1908–09), Svećenički dom Mirovinskoga fonda svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Palmotićevoj 3 (1909–10), Dobrotvorov dom u Haulikovoj 4 (1911–12), kuću Vujnović u Hercegovačkoj 37 (1911–14), poslovno-stambenu uglovnicu Kotarske oblasti na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14), zgradu Kemijskoga analitičkoga zavoda u Kačićevoj 9 (1914–15), sve u Zagrebu. Njegovo je glavno ostvarenje zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas zgrada Hrvatskoga državnog arhiva) na Marulićevu trgu 21 u Zagrebu (1911–13), dosljedno provedenim jedinstvom arhitekture, ukrasa i opreme, najvrsniji primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj.







Projektantsku aktivnost prekinuo je za I. svj. rata kada je bio mobiliziran, a nastavio početkom 1920-ih. Među ostvarenim projektima iz toga razdoblja ističu se vile Wasserthal na Gvozdu 6 (1922–23) i Brahm na Medveščaku 20 (1923–25), kuće Donner u Masarykovoj 7 (1925) i Lubynski u Smičiklasovoj 19 (1925–26), vila atelijer Frangeš na Rokovom perivoju 3 (1926) i vila Rein na Gvozdu 23 (1928–29), sve u Zagrebu. Posljednje je njegovo veliko djelo poslovna zgrada poduzeća Shell u Gajevoj 5 (1932), potpuno u skladu s modernističkim načelima, s trgovačkim prolazom u prizemlju (Marićev prolaz), vrijednim primjerom art déco oblikovanja. Sudjelovao je i dobio prve nagrade na natječajima 1924. za Sefardski hram u Sarajevu (izvedba 1926–30., devastiran 1941., pregrađen 1964) i 1925. za zgradu Središnjega ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 u Zagrebu (1928). U njegovu je atelijeru surađivao niz arhitekata, poslije istaknutih imena hrvatske moderne arhitekture, poput Stjepana Planića, Stjepana Gomboša, Lavoslava Horvata, Jurja Neidhardta, Hinka Bauera, Marijana Haberlea, Bogdana Petrovića.

Sudjelovao je na IV. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1912. i izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u Zagrebu 1913., a posmrtno su njegovi projektni radovi izloženi i na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938.