Neidhardt, Juraj (Zagreb, 15. X. 1901 – Sarajevo, 13. VII. 1979), arhitekt i urbanist, u svojim je arhitektonskim i urbanističkim rješenjima nastojao postići sintezu tradicionalnih oblikovnih elemenata i dostignuća suvremene arhitekture.

Diplomirao je 1924. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon završetka studija radio je kratko u atelijerima arhitekata Ernsta Lichtblaua i Petera Behrensa u Beču, potom u građevinskom poduzeću Sikora u Skoplju. Godine 1925–28. djelovao je u Zagrebu u atelijerima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Lava Kalde te u građevinskom poduzeću Res, 1930–32. u Berlinu kod P. Behrensa, a 1933–35. u Parizu kod Le Corbusiera. Godine 1936–38. je ponovno bio nastanjen u Zagrebu, a 1938–39. u Beogradu, gdje je radio u Centralnom higijenskom zavodu. Potom je otišao u BiH, gdje je isprva radio kao arhitekt u poduzeću Jugoslavenski čelik u Zenici, a od 1940. u Sarajevu. Godine 1945. zaposlio se u Ministarstvu građevina u Sarajevu kao voditelj urbanističkog odsjeka, potom je 1946. prešao u Projektni biro, 1947. u Urbanistički zavod BiH, a 1953. u Narodni odbor grada Sarajeva. Iste godine počeo je predavati kolegije Kompozicije i interijeri i Urbanističke kompozicije na Arhitektonskom odsjeku sarajevskoga Tehničkog fakulteta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu), na kojem se 1959. habilitirao radom Parlamenti prošlosti i sadašnjosti i Narodna skupština BiH u Sarajevu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1962., umirovljen je 1973.

Prvo njegovo značajnije ostvarenje bio je sklop Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu (1926–29), potom je, nakon povratka iz inozemstva, realizirao paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži (1938), radničko naselje (1938) i rudarsku školu (1941) u Zenici, te stambene kuće u Ilijašu (1940). U razdoblju do II. svj. rata izveo je i nekoliko urbanističkih projekata, primjerice za uređenje Ilidže i regulaciju Trga oslobođenja u Sarajevu (oba 1938). Nakon 1945. razvio je u Sarajevu široku djelatnost, od izradbe urbanističkih planova, rekonstrukcija arhitektonskih objekata do projektiranja javnih, stambenih i obiteljskih građevina. Među izvedenim projektima ističu se stambene zgrade u Varešu (1947–54), planinarska (skijaška) kuća na Trebeviću (1948., izgorjela), Filozofski fakultet (1955–59), Kemijsko-fizikalni institut (1959–64), zgrade Izvršnoga vijeća i Skupštine BiH (1955–79), rekonstrukcija Baš-čaršije (od 1948).

























U nizu teorijskih članaka i samostalnih publikacija bavio se problemima kontinuiteta graditeljskog nasljeđa i njegove trajne prisutnosti u suvremenom životu i stvaralaštvu. Najznačajnije njegovo publicističko djelo – knjiga Arhitektura Bosne i put u suvremeno (s D. Grabrijanom, 1957), s Le Corbusierovim predgovorom i s paralelnim tekstom na engleskom jeziku, bila je prvi značajniji prodor domaće tradicije i arhitektonske misli u svijet. Za dopisnoga člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata izabran je 1953. Članom JAZU-a (danas HAZU) postao je 1963., a Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1978.