Neidhardt, Juraj (Zagreb, 15. X. 1901 – Sarajevo, 13. VII. 1979), arhitekt i urbanist, u svojim je arhitektonskim i urbanističkim rješenjima nastojao postići sintezu tradicionalnih oblikovnih elemenata i dostignuća suvremene arhitekture.

Diplomirao je 1924. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (direktor Peter Behrens). Nakon završetka studija radio je kratko u atelijerima arhitekata Ernsta Lichtblaua i Petera Behrensa u Beču, potom u građevinskom poduzeću Sikora u Skoplju. Godine 1925–28. djelovao je u Zagrebu u atelijerima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Lava Kalde te u građevinskom poduzeću Res, 1930–32. u Berlinu kod P. Behrensa, a 1932–36. u Parizu kod Le Corbusiera kod kojega je bio jedini plaćeni suradnik. Nakon povratka iz Pariza u Zagreb 1936., sudjelovao je na desetak natječaja te organizirao četiri izložbe (Sarajevo, Zagreb, Ljubljana, Beograd, 1936. i 1937). U Zagrebu je surađivao s bratom → Franjom Neidhardtom na nekoliko projekata i natječaja. U razdoblju 1935–37. radio je, na osnovu natječajnih zahtjeva, na tri različita urbanistička projekta – Sušak, Zagreb i Novi Sad. Godine 1938–39. bio je nastanjen u Beogradu, gdje je radio u Centralnom higijenskom zavodu. Zaintrigiran pozivom arhitekta Dušana Grabrijana i njegovim oduševljenjem tradicionalnom bosanskom arhitekturom, otišao je u BiH, gdje je isprva radio kao arhitekt u poduzeću Jugoslavenski čelik u Zenici, a od 1940. u Sarajevu. Godine 1945. zaposlio se u Ministarstvu građevina u Sarajevu kao voditelj urbanističkog odsjeka, potom je 1946. prešao u Projektni biro, 1947. u Urbanistički zavod BiH, a 1953. u Narodni odbor grada Sarajeva. Iste godine počeo je predavati kolegije Kompozicije i interijeri i Urbanističke kompozicije na Arhitektonskom odsjeku sarajevskoga Tehničkog fakulteta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu), na kojem se 1959. habilitirao radom Parlamenti prošlosti i sadašnjosti i Narodna skupština BiH u Sarajevu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1962., umirovljen je 1973.

Prvo njegovo značajnije ostvarenje bio je sklop Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu (1926–29). Do završetka gradnje obolio je od tuberkuloze, te je godinu dana proveo u Švicarskoj u sanatoriju u Davosu. Nakon povratka iz inozemstva realizirao je paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži i kiosk za teferić (1938), radničko naselje (1938) i rudarsku školu (1941) u Zenici, te stambene kuće u Ilijašu (1940). U razdoblju do II. svj. rata izveo je i nekoliko urbanističkih projekata, primjerice za regulaciju  Ilidže i Trga oslobođenja u Sarajevu (oba 1938). Nakon 1945. razvio je u Sarajevu široku djelatnost, od izradbe urbanističkih planova za Mostar, Zenicu i Sarajevo, rekonstrukcija arhitektonskih objekata do projektiranja javnih, stambenih i obiteljskih građevina. Među izvedenim projektima ističu se stambene zgrade u Varešu, Ilijašu, Brezi, Zenici, Ljubiji i Kaknju, djelomično realizirane do 1939., djelomično poslije II. svj. rata, dok pojedina rješenja nisu ostvarena. Među realizacijama su još planinarska (skijaška) kuća na Trebeviću (1948., izgorjela), Filozofski fakultet (1955–59), Kemijsko-fizikalni institut (1959–64), urbanističko rješenje Marijina dvora i Narodna skupština (1955) u Sarajevu.

























U nizu teorijskih članaka i samostalnih publikacija bavio se problemima kontinuiteta graditeljskog nasljeđa i njegove trajne prisutnosti u suvremenom životu i stvaralaštvu. Najznačajnije njegovo publicističko djelo – knjiga Arhitektura Bosne i put u suvremeno (s D. Grabrijanom, 1957), s Le Corbusierovim predgovorom i s paralelnim tekstom na engleskom jeziku, bila je prvi značajniji prodor domaće tradicije i arhitektonske misli u svijet. Za dopisnoga člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata izabran je 1953. Članom JAZU-a (danas HAZU) postao je 1963., a Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1978.