Ciglane Zagreb, poduzeće za proizvodnju opeke osnovano 1885. u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka.
Radi proizvodnje tada najtraženijega građevnog materijala – opeke, poduzetnik Adolf Müller sagradio je ciglanu na području današnje zagrebačke četvrti Črnomerca. Pogon ciglane poslije se razvio u veliki industrijski pogon površine približno 70 000 m2. Poduzeće je 1896. upisano kod sudbenog stola u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka u Zagrebu, poslije u suvlasništvu građevinskog poduzeća i tehničke poslovnice Građevno poduzetništvo Müller i Lubynski arhitekt. Poduzeće je mijenjalo naziv u Ciglana A. Müller – Zagreb, Ciglane Gradskog narodnog odbora Zagreb te Ciglane Zagreb sa sjedištem u Zagrebu. Od 1951. poslovalo je pod nazivom Ciglane Zagreb.
Nakon smrti A. Müllera 1932., ciglanu je naslijedio sin Leo koji ju je proširio i pretvorio u najmoderniju u ovome dijelu Europe. Proizvodila se strojna opeka normalnog formata (NF, dimenzija 25 cm × 12 cm × 6,5 cm) kojom se opskrbljivalo graditeljstvo grada Zagreba i okolice. U sklopu tvornice radnicima su se nudili različiti obrazovni i društveni sadržaji, na padinama Müllerova brijega kraj ciglane osnovano je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj ulici mikrobiološki laboratorij koji je vodila Müllerova supruga Nada, rođena Spitzer/Španić.
Najstariji pogon na rubu Kajfežova brijega radio je do 1945. Ondje je bila kružna Hoffmannova peć za pečenje opeke, s dimnjakom približne visine 35 m. Ekonomičnost proizvodnje ovisila je o tehničkoj opremljenosti koja se procjenjivala utroškom energije i proizvodnjom broja opeke NF po zaposleniku. Dok je primjerice potrošnja energije u pogonu s Hoffmannovom peći približno 7000 kJ/kg pečene gline, u pogonu s tunelskom peći i tunelskom sušarom je 3300 kJ/kg. Nakon 1965. počela je izgradnja novih tunelskih peći i umjetnih sušionica. Prvi pogon s dimnjakom srušen je između 1972. i 1975. i na tom je mjestu izgrađena tunelska peć. Poslije su izgrađena još tri pogona u kojima su do 1985. sve Hoffmannove peći zamijenjene tunelskima.
Pogone ciglane pokretali su parni strojevi. Početkom 1955. započela je modernizacija tehnologije u ciglarstvu. Ciglane Zagreb prve su od svih proizvođača opeke u Jugoslaviji tehnološko gorivo (ugljen) zamijenile mazutom, a poslije mazut plinom. Osim novog tehnološkoga goriva, uvedene su komorne sušionice umjesto prirodnih zračnih sušionica. Tijekom vremena se asortiman robe proširio, odnosno osim klasične opeke normalnog formata izrađivali su se novi formati šupljih i saćastih opeka. Žuta glina (»žutica«) i sivi lapor iskopavali su se u glinokopima na rubu Kajfežova brijega i Müllerova brijega. Na Kajfežovu brijegu opekarska sirovina prestala se iskopavati 1974., a na Müllerovu brijegu 1979–80. Grmoščica, treće i najveće nalazište opekarske sirovine, otvorena je 1935. Izgrađena je transportna staza za kontinuiranu dobavu gline od Grmoščice do postrojenja za preradbu gline, a od 1980. sirovina se dobivala isključivo s tog ležišta. Kao posljedica kopanja pliocenske gline i lapora, u dubinske kopove Grmoščice akumulirala se voda pa su nastala jezerca, tzv. bajeri. Kada je glinokop Grmoščica zatvoren, ciglana je prikupljala sirovinu s nekoliko gradilišta u gradu i na vlastitu zemljištu pohranjivala zalihe gline.
Poduzeće je 1990. proizvelo 40 623 286 komada opeke NF, a 1991. proizvedeno je 31 745 574 komada ili 21,9% manje. Osim proizvodnjom opečnih proizvoda, poduzeće se još bavilo trgovinom na veliko drvom i građevnim materijalom, poslovanjem vlastitim nekretninama, trgovinom na malo prehrambenim i neprehrambenim proizvodima, restoranima, uzgojem povrća, cvijeća i rasada, uzgojem gljiva, prijevozom robe, sakupljanjem i preradbom industrijskog otpada te vađenjem gline i kaolina. Potkraj 1991. zapošljavalo je približno 200 djelatnika, što je bilo 5,5% od ukupno zaposlenih u grupaciji proizvodnje opečnih proizvoda. Iako je godišnji kapacitet proizvodnje bio približno 70 milijuna komada opeke NF, zbog zastarjelosti strojeva nije bio ostvariv. Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i s nešto većim unutarnjim radijusom od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.
B. Šebečić: Iz povijesti Ciglana Zagreb. Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 11(1999) 1, str. 95–97.
Müller Adolf, Židovski biografski leksikon, mrežno izdanje
Ciglane Zagreb
ciglana A. Müller - Zagreb