Horvat, Lavoslav (Varaždinske Toplice, 27. IX. 1901 – Novi Marof, 4. X. 1989), arhitekt, u suvremenom je oblikovanju poštovao tradiciju i naslijeđe uz čiste funkcionalističke postavke moderne arhitekture.

Završio je 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). U arhitektonskom atelijeru → Rudolfa Lubynskog radio je 1922–26., a od 1930. kao samostalni arhitekt. Od 1945. radio je na poslijeratnoj obnovi u Ministarstvu građevina, a od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) baveći se problemima industrijske arhitekture. Godine 1954–62. vodio je arhitektonski atelijer Horvat – Bilinić, a 1962–73. radio je u Arhitektonsko-projektnom zavodu. Predavao je na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu 1948–59. te na Akademiji likovnih umjetnosti 1958–73. Poimajući arhitekturu kao društveno angažiranu umjetnost, pristupio je → Udruženju umjetnika Zemlja sudjelujući na njegovim izložbama (Zagreb, Sofija, Beograd).







Godine 1931–36. je uglavnom boravio u Splitu, gdje je projektirao kupalište Bačvice (1931), Banovinsku bolnicu (1931., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1), na Firulama obiteljske kuće Čulić (1932), Čičin-Šain (1932), Ilić (1932), Korlaet (1932) te crkvu Gospe od Zdravlja (1936., Trg Gaje Bulata 3). U Bolu na Braču izveo je Dominikansku gimnaziju (1931), a u Dubrovniku kupalište Ploče (1933), obiteljsku vilu Bože Banca na Lapadu (1936) te palaču B. Banca na Pločama (1939., s H. Bilinićem, danas Umjetnička galerija Dubrovnik). U Zagrebu je projektirao vlastitu kuću na Tuškancu (1935., Vijenac 6) te s H. Bilinićem, I. Zemljakom, Z. Kavurićem i dr. sudjelovao u izvedbi Doma hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38) → Ivana Meštrovića. Projektirao je školske (u Zagrebu u Krčkoj 3, 1954. i Nalješkovićevoj 4, 1959), hotelske (hotel Jugoslavija u Novom Beogradu, 1955–59), javne (zgrada Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu, 1954–58) i industrijske zgrade. Njegov je opsežan opus industrijske arhitekture (projektirao je oko 200, a ostvario oko 140 tvornica i industrijskih sklopova) obilježen kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednakovrijedne. Projektirao je tvornicu i predionicu konca Dalmatinka u Sinju (1946–73), više zgrada tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1947–48), industrijski sklop Tvornice električnih žarulja (TEŽ) u Zagrebu (1947–65), tvornice tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (Krapina, Zabok i dr.) 1950-ih, Pamučno-tekstilni kombinat Bahr-Dar u Etiopiji (1959–60) i dr. Projektirao je i hidroelektrane (Vinodol, 1952., Zakučac, 1962., Orlovac, 1972., Madras u Indiji i dr.). Od natječajnih se projekata ističu: pošta i poštanska štedionica u Skoplju (1927., sa S. Planićem, I. nagrada), Okružni ured za osiguranje radnika u Beogradu (1929., I. nagrada), hotel Lazareti u Dubrovniku (1930, I. nagrada), Burza rada u Splitu (1933, II. nagrada), Dom umjetnosti u Splitu (1937., s H. Bilinićem), Regulacioni plan Dubrovnika (1939–40), hotel u Novom Beogradu (1947., uz konzultacije s M. Kauzlarićem, I. nagrada), i dr. Od 1963. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1970) i »Viktor Kovačić« (1974).











