Dalmatinka, predionica i tvornica konca osnovana 1951. u Sinju; jedna od najvećih tekstilnih tvornica u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Iako se prema prvotnom planu trebala nalaziti u Livnu, podignuta je na istočnom dijelu Sinja, prema selu Glavici 1950–52. Projekt je izradio zagrebački arhitekt → Lavoslav Horvat (sv. 3), a na njenoj izgradnji radila su poduzeća → Industrogradnja (sv. 3) iz Zagreba, te poslije → Konstruktor (sv. 3) iz Splita. Industrijski kompleks Dalmatinke uvrštava se među najznačajnija ostvarenja moderne arhitekture socijalizma 1950-ih i 1960-ih.







U početku se proizvodilo pamučno češljano predivo, nedugo potom s radom je započeo i pogon končare, dok su bojadisaonica, polirnica i konfekcija započele djelovati 1954. Tvornica je tada zapošljavala oko 150 radnika. Strojevi su većinom bili uvezeni iz tada vodećih britanskih poduzeća za proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Kasnije, nakon nadogradnje, uvezeni su strojevi sa suvremenijom tehnologijom iz Savezne Republike Njemačke, Švicarske, Italije i Švedske, dok su se strojevi za pomoćne djelatnosti (mehaničarska i električarska radionica) proizvodili uglavnom u Jugoslaviji. S obzirom na neiskustvo radne snage u industrijskome radu, poduzeće je od samih početaka ulagalo u osposobljavanje vlastita kadra. Mnogi radnici Dalmatinke su, kako bi izučili zanat, bili poslani u tekstilne tvornice u Dugu Resu, Maribor, Kranj i druga mjesta, a manji dio i u Veliku Britaniju. Zahvaljujući potrebi poduzeća za temeljitijim tekstilnim obrazovanjem, u Sinju je 1954. osnovana Industrijska tekstilna škola te večernja škola za tekstilne struke. Škola za tekstilne majstore u Sinju osnovana je 1959., dok je u okviru tvornice 1960. započeo djelovati Tvornički centar za stručno obrazovanje radnika, kojim je, putem programa edukacije i stručnoga obrazovanja, poduzeće izravno pridonijelo opismenjivanju lokalnoga stanovništva.







Budući da je tvornica stvarala i mnogo pamučnih otpadaka, što je donosilo gubitak, u Vrlici je 1960. izgrađena predionica pamučnih otpadaka, a zapošljavala je oko 70 radnika. Od 1965. Dalmatinka se stalno rekonstruirala, a uvođenjem suvremene tehnologije proširivala proizvodne kapacitete. U tom je razdoblju provedena zamjena postojeće proizvodnje pamučnoga konca čistim sintetičkim koncem. Dalmatinka je bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac. Među proizvodima isticali su se konac Alkar, koji je imao široku primjenu u obućarskoj industriji, i konac Zlata, koji se koristio u kemijskoj, cementnoj i prehrambenoj industriji u izradbi ambalaže. Pamuk, kao osnovna sirovina, uvozio se iz Egipta, te manjim dijelom iz Sudana. Najveći zahvati tvornice izvedeni su 1973. dogradnjom istočne zgrade bojadisaonice, te 1976. dogradnjom sjevernoga djela tvorničkoga sklopa. Potkraj 1977. pušten je u rad novi dio proizvodnih kapaciteta, nakon čega je povećana proizvodnja šivaćega konca za 36%.













Početkom 1980-ih tvornica je zapošljavala 2750 radnika, a godišnje proizvodila oko 3600 t konca od čega se trećina izvozila, najviše u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, Saveznu Republiku Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku. Na svom vrhuncu Dalmatinka je bila vodeći proizvođač konca za šivanje u srednjoj Europi, a jugoslavensku tekstilnu industriju opskrbljivala je sa 60% potrebnoga šivaćeg konca i 15% češljanoga pamučnog prediva.
Uz ulogu u industrijskom razvoju Dalmatinka je imala i važnu ulogu u modernizaciji Sinja i Cetinske krajine. Poduzeće je provodilo politiku stambenoga zbrinjavanja radnika (do 1981. izgradilo je 224 stana i 18 samačkih soba, te podijelilo radnicima 670 kredita za individualnu gradnju), što je uvelike utjecalo na urbanizaciju Sinja. Sredstvima tvornice, a prema projektu L. Horvata, izgrađen je gradski olimpijski bazen 1953. Tvornica je imala odmarališta za radnike u Strožancu i na obližnjem Perućkom jezeru. Većinu radne snage (više od 80%) u Dalmatinki činile su žene.

Tijekom 1990-ih, u tranzicijskim procesima i raspadom Jugoslavije, došlo je do gubitka tržišta, te time do smanjivanja proizvodnje i broja radnika. Poduzeće je 1991. imalo oko 2250 zaposlenih, dok je privatizacija provedena 1993. Stečaj je proglašen 2001. kada je Dalmatinka imala 860 radnika. Godine 2004. Dalmatinku je kupilo talijansko poduzeće La Distributrice s namjerom pokretanja i modernizacije tvornice, do čega nije došlo. Nakon višegodišnjih problema u radu i neisplati plaća 2009. je ponovno proglašen stečaj a proizvodnja je ugašena.