Arhitektonski projektni zavod (APZ), organizacija za arhitektonsko projektiranje osnovana u Zagrebu 1946. pod imenom Zemaljski građevno-projektni zavod NRH. Bio je prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Okupivši tridesetak arhitekata i inženjera drugih struka, obavljao je arhitektonsku, urbanističku, konstruktivno-statičku, strojarsko-tehnološku, geodetsku i druge djelatnosti, sudjelujući u poslijeratnoj obnovi zemlje i ubrzanoj izgradnji industrijskih pogona. Djelovao je u prostorima u Petrinjskoj ulici 7, a prvi mu je direktor bio Branko Tučkorić.

Iz te su se organizacije ubrzo osamostalili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), → Inženjerski projektni zavod, Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske) i Industrijski projektni zavod, dok je jezgra usredotočena na industrijsku i opću arhitekturu ostala u matičnoj organizaciji. U Zavodu su 1947. radila 102 namještenika i vanjska suradnika, od kojih 30 arhitekata, 17 građevinskih inženjera i pet strojarskih inženjera. Zavod su tada činili Odjel industrijske arhitekture (→ Stjepan Gomboš – šef odjela, → Bela Auer, → Lavoslav Horvat, → Mladen Kauzlarić, → Bruno Milić i dr.), Odjel opće arhitekture (→ Kazimir Ostrogović – šef odjela, → Franjo Bahovec, → Hinko Bauer, → Zlatko Neumann, → Đuro Peulić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Antun Ulrich, → Ivo Vitić i dr.), Odjel za mostogradnju (→ Krunoslav Tonković – šef odjela, → Marijan Ivančić i dr.), Statička radna grupa (→ Vlado Juranović – šef grupe, Josip Jelovac, → Otto Werner i dr.), Strojarska radna grupa (Ivo Richtman – šef grupe, Bruno Zergollern i dr.). Nakon niza promjena imena, od 1947. nosi naziv Arhitektonski projektni zavod (APZ) Hrvatske.

U početnom su razdoblju (1947) najznačajniji projekti bili iz područja industrijske arhitekture: Tvornica Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Omladinska tvornica Jedinstvo, Fotokemika u Zagrebu, Tvornica vagona Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornica konca Dalmatinka u Sinju, Jugovinil, tvornica plastičnih masa u Kaštel Sućurcu i dr. Do početka 1950-ih radovi zavodskih djelatnika osvojili su mnogobrojne nagrade na natječajima za reprezentativne zgrade jugoslavenske federacije i njezinih republika (zgrada Predsjedništva vlade i hotel Jugoslavija u Beogradu, novogradnja Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti), kao i za tipske i montažne zgrade (stambene zgrade, kinodvorane, zadružni domovi).



















Početkom 1950. u Zavodu je bilo više od 200 zaposlenih, a provodila se unutarnja reorganizacija na manje projektantske skupine s većom prepoznatljivosti pojedinaca. Kao etapa procesa decentralizacije koji je zahvatio cijelu zemlju, dotadašnji se Zavod 1951. podijelio na nekoliko projektantskih poduzeća: APZ kao pravni sljednik dotadašnje organizacije, → APZ Plan u koji je prešla skupina projektanata predvođena S. Gombošem, te arhitektonski projektni biroi Haberle (→ Marijan Haberle), Ostrogović i Vitić. U razdoblju 1951–54. APZ je, iako brojčano i kadrovski prepolovljen, ostao jedna od najvažnijih arhitektonskih projektnih organizacija u zemlji, baveći se uglavnom stambenom, zdravstvenom i industrijskom arhitekturom.

Ipak, proces dezintegracije poduzeća na projektantske timove nastavio se, te je APZ 1954. konačno prestao s radom, a u njegovim su prostorima donedavni djelatnici osnovali niz projektantskih poduzeća. To su bili arhitektonski projektni biroi (APB) Auer, Bartolić (→ Ivo Bartolić), Delenardo, Dumengjić (→ Zoja Dumengjić), Geršić (poslije AB-54; → Ivo Geršić), Horvat – Bilinić (→ Harold Bilinić), Neumann, Novak (poslije Novak – Tušek), Pavešić, Plehati, Tučkorić, Ulrich, Statički biro (SB) Keller i Projektni biro za instalacije Zergollern. Nakon donošenja novih propisa o radu i sastavu projektnih organizacija, od 1963. je ponovno djelovao APZ okupljajući dotadašnje biroe Bartolić, Delenardo, Horvat, Novak – Tušek, Plehati, Tučkorić i Keller. U tom razdoblju APZ je uglavnom projektirao hotelske, industrijske i poslovne zgrade. Odlaskom pojedinih projektanata u mirovinu, 1974. imao je samo četiri arhitektonska atelijera i biroe za instalacije, statiku i termoinstalacije te ukupno samo 45 djelatnika. Uključivanjem u projektiranje i izgradnju golemoga hotelskog kompleksa u Dagomisu kraj Sočija, od 1976. APZ je kadrovski jačao, u njegov sastav 1977. ušao je i AB-54, pa je do kraja 1978. imao gotovo 100 zaposlenih (→ Ivan Piteša, → Marijan Turkulin). Osnaženo poduzeće projektiralo je raznovrsne i zahtjevne stambene, poslovne, hotelske, zdravstvene i industrijske zgrade. Godine 1982. APZ je obuhvaćao deset arhitektonskih atelijera i sedam inženjerskih biroa. Nakon osamostaljenja Hrvatske, APZ od 1995. djeluje kao dioničko društvo APZ – inženjering d. d.

Važniji su projekti u posljednjih nekoliko desetljeća zdravstvene zgrade (više zgrada Kliničkoga bolničkoga centra Rebro u Zagrebu 2003. te dogradnje bolnica u Zaboku 1998., Čakovcu 2003., Zadru 2005), hoteli (Sheraton u Zagrebu 1986), poslovne zgrade (Plive 1997. u Zagrebu, Istragrafike u Kanfanaru 2004–05; poslovno-sportski kompleks Cibona 1985–86. u Zagrebu), sportske zgrade (bazeni Mladost 1986. i Utrine 2002. u Zagrebu), škole (Bili brig u Zadru 2006. i u Župi dubrovačkoj 2006), stambeni objekti, granični prijelazi, drugi objekti različite namjene (Vojni ordinarijat 1997. i Garaža Tuškanac 2005. u Zagrebu), urbanistički i prostorni planovi. Nakon razdoblja uspona i padova, poduzeće je 2021. zapošljavalo 14 djelatnika.