Bauer, Hinko (Trst, 17. I. 1908 – Zagreb, 12. I. 1986), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1929–31. radio je kod Rudolfa Lubynskoga, a 1932–34. kod Zlatka Neumanna. Od 1936. do 1940. vodio je u Zagrebu zajednički atelijer s → Marijanom Haberleom. Godine 1943. pristupio je partizanskomu pokretu, a 1944. bio je zarobljen na Cresu te interniran u logor Dachau. Nakon završetka rata radio je u riječkome građevinskom poduzeću Tempo, a od 1952. djelovao je ponovno u Zagrebu, gdje je 1954. osnovao vlastiti projektni ured Bauer, koji se 1963. spojio s → Arhitektonskim projektnim zavodom Plan. Zajedno s Haberleom je u duhu moderne arhitekture u Zagrebu projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj ulici 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj cesti 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a u Ulcinju hotel KOP-OP (1937). Sudjelovao je i na više natječaja (I. nagrada za palaču Albanija u Beogradu, s M. Haberleom, 1938; II. nagrada za kliničko naselje na Šalati u Zagrebu, 1941). U razdoblju 1955–63. po njegovim projektima izvedene su škole u Zelini, Požegi, Repišću kraj Jastrebarskog, Vinici kraj Varaždina, Tuzli, Jagodini i Smederevu. Među stambenim zgradama ističu se tri višekatnice na Ružmarinki 17, 19 i 23 (1955) i uglovnica na Maksimirskoj cesti 1 i Domjanićevoj ulici 2–4 (1958) u Zagrebu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Ruska čitaonica u Praškoj 4, 1947; prodavaonica Ghetaldus u Gajevoj, 1964), a o svojim arhitektonskim zamislima te o urbanističkim problemima Zagreba pisao je u časopisima Telegram, 15 dana i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984).