Bilinić, Harold (Split, 7. VIII. 1894 – Zagreb, 13. X. 1984), arhitekt, osobito zaslužan za konzervatorske zahvate nakon razaranja u II. svj. ratu u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova, najviše u Šibeniku.

Studirao je arhitekturu na Višoj obrtnoj školi u Trstu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci gdje je diplomirao 1922. Potom je do 1926. radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, kada se preselio u Buenos Aires. Nakon povratka iz Argentine 1932., ponovno je radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, gdje je neko vrijeme imao vlastiti atelijer. Nakon II. svj. rata zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu gdje je radio do 1952. Izražavajući sklonost tradiciji uporabom dalmatinskoga kamena, nastojao je ujediniti tradicionalnu i suvremenu arhitekturu. Najveći je dio njegova opusa nastao u suradnji s → Ivanom Meštrovićem: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1922–23), Meštrovićev mauzolej u Otavicama kraj Drniša (1928–31), spomenik Neznanomu junaku na Avali u Beogradu (1938), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1938), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1938), Meštrovićeva vila na Marjanu u Splitu (1939), uređenje Kašteleta u Splitu (1941), Njegošev mauzolej na Lovćenu (1974). S → Lavoslavom Horvatom projektirao je palaču Banac u Dubrovniku (1938). Samostalno je projektirao i izveo adaptaciju Meštrovićeve kuće i atelijera u Mletačkoj ulici (1924–25) te izradio urbanističko rješenje za Strossmayerov spomenik na Strossmayerovu trgu (1925) u Zagrebu. Glavninu njegova samostalnog opusa sačinjavaju konzervatorski zahvati u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova. Radio je na obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936), katedrale u Senju (oko 1950), u Šibeniku je restaurirao gradsku vijećnicu i uredio prostor pred katedralom (1961) te projektirao nove dijelove u ratu porušene starogradske jezgre (1947–61). Njegovi urbanistički projekti regulacije Jelačićeva trga (1932) i Kaptola (1933) u Zagrebu nisu ostvareni.