Filipović, Nikola (Zagreb, 13. III. 1934 – Zagreb, 18. V. 2020), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture druge polovice XX. st., osobito se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te uređenjem interijera.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1980. disertacijom Obiteljska kuća – značaj, ideje, stvarnost (mentor → N. Šegvić). Isprva je radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu (1954–56), potom u arhitektonskim biroima Geršić (1956–60) i Osnova (1960–65) u Zagrebu. Surađivao je u Majstorskoj radionici → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1965–67). Na Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1966., u zvanju redovitoga profesora od 1987. Dekan Fakulteta bio je 1987–89. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (predstojnik 1978–80., 1985–87) i Katedre za teoriju i povijest arhitekture (predstojnik 1997–2004) predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Stambene zgrade, Suvremena hrvatska arhitektura, Suvremena svjetska arhitektura i dr. Umirovljen je 2004.

Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom slijedeći tradiciju zagrebačke moderne arhitekture, a od 1980-ih diskretno se priklonivši idejama postmoderne. Tijekom 1960-ih realizirao je niz projekata javne i stambene namjene, među ostalima: poslovno-stambenu zgradu na Remetinečkoj cesti 75–79c (1965) i višestambenu zgradu u Kučerinoj ulici 5 (1965) u Zagrebu, Dom narodnog zdravlja u Jelačićevoj 10 u Našicama (s I. Geršićem, 1961), višestambenu zgradu u Ulici hrvatskih branitelja 17 (1961) i tržnicu u Školskoj ulici (1966) u Kutini, stambeni neboder s robnom kućom u Ulici Matice hrvatske 14a u Bjelovaru (s I. Filipčićem i → I. Filipović, 1964–68), zgradu pravosuđa u Ulici braće Radić 2 u Varaždinu (1964), sklop zgrada Instituta za četinjače u Cvjetnom naselju 41 u Jastrebarskom (sa Z. Vrusom, 1961–64) i dr. Najznačajnija djela izveo je u suradnji s I. Filipović: rekonstrukciju i adaptaciju te izgradnju novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambenu zgradu u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. S njom je uredio i niz interijera: u Zagrebu – kavanu Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafiće Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restoran LR u Palmotićevoj 13 (1974), butik Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979) i prodavaonicu slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), u Dubrovniku ulaznu etažu hotela Excelsior u Supilovoj 12 (1973), u Zadru poslovnicu Ljubljanske banke u Ulici Domovinskoga rata 3 (1982) i dr. Među djelima izvedenima posljednjih desetljeća njegova stvaralaštva ističu se rekonstrukcija stadiona Maksimir (s B. Kinclom, 2000–05) i poslovna zgrada VMD centar u Vukovarskoj 269 (s D. Križ-Filipović, 2001–05) u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2002) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008). Od 2005. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.





