Ibler, Drago (Zagreb, 14. VIII. 1894 – Novo Mesto, 12. IX. 1964), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.
Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), potom se 1922–23. usavršavao u arhitektonskom atelijeru Hansa Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kao samostalni arhitekt djelovao je 1916–26. Od 1923. boravio je u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Ondje je u njegovu atelijeru 1929. osnovano društveno angažirano → Udruženje umjetnika Zemlja, kojemu je bio predsjednik do njegove zabrane 1935. Početkom II. svj. rata otišao je u Švicarsku te predavao na Arhitektonskome fakultetu u Ženevi. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je 1952–63. bio redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1952. postaje majstorom-arhitektom te do 1964. vodi državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu kao svojevrstan oblik poslijediplomskog usavršavanja polaznika.
Njegov opus uključuju sve stilske faze razvoja europske arhitekture prve polovice XX. st., od neostilova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u ranim radovima, preko ekspresionizma i nove stvarnosti do modernizma internacionalnoga stila, od socrealizma do funkcionalizma i novog brutalizma. Istaknuo se projektiranjem ponajprije stambenih zgrada humanih standarda življenja, kao i poslovnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih, turističkih, industrijskih i drugih objekata, unoseći u domaću okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja.
U ranoj fazi djelovanja u ekspresionističkom duhu izveo je nekoliko projekata, među ostalima za Vijećnicu na Sušaku (1927) i Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1928). Od kraja 1920-ih (neizvedeni projekt kuće Puks u Ilici 156 u Zagrebu, 1928) do II. svj. rata projektirao je niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Posebice se ističu zagrebačke kuće Rittig u Ilici 168a (1929–30) tlocrta u obliku slova U, Wellisch i Mezzer u Vlaškoj 60 (1930–31), te Wellisch i Ungar u Martićevoj 13 (1930), u kojoj je Ibler nastojao ostvariti optimalne stambene uvjete smanjenjem pasivnih prostora (prolazi, hodnici), a povećanjem stambenih. Među ostalim izvedenim objektima iz toga razdoblja u Zagrebu su: najamne zgrade Sisarić u Kukuljevićevoj 26 (1930), zgrada Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj 14c (1936–37) i Markulin na Ribnjaku 16 (1936–37), vile Bauer (1931–33) i Beer (1932–33) na Jabukovcu 15 i 27, Blažeković u Zamenhofovoj 1 (1936–37), Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (s → D. Galićem, 1936., srušena), Pajkurić u Nazorovoj 64 (1940–41., dovršena 1947), tvornički pogoni Destalit (1936) i Me-Ba (1940–41) u Fijanovoj 10, upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti 8 (1931–32., druga etapa 1940–44). Među ostvarenjima izvan Zagreba značajna su: okružni uredi za osiguranje radnika u Mostaru (1930) i Skoplju (1934., s D. Galićem), Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931), vila Beer u Petrinji (1931), vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933). Važni su i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (1929) i parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930), te studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ulici (1932–33., s D. Galićem) u Zagrebu. Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj 6 (1925) te surađivao u Meštrovićevu idejnom projektu (1938) za Dom likovnih umjetnosti (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu. U razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su samo dvije Iblerove zgrade, »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj 9 (1955–60) kao primjer radikalne primjene koncepta vidljive strukture, te stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu 2 (1957–58), obje u Zagrebu.
Tekstovi su mu objavljeni u periodici, Zagreber Tagblatt, Jutarnji list i Pečat. Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao je svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu, a kao član međunarodnoga ocjenjivačkog suda glasao je za nagradu Le Corbusieru. Bio je član Društva za promicanje umjetničkoga obrta Djelo 1926–29. Godine 1956–58. bio je predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije. S Alfredom Rothom bio je suorganizator X. zasjedanja CIAM-a u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Izlagao je na izložbama Zemlje (Zagreb 1929., 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971., 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1961).
A. Mutnjaković: Drago Ibler. Arhitektura, 30(1976) 158–159, str. 5–11.
N: Šegvić: Arhitektonska škola Drage Iblera. Čovjek i prostor, 28(1981) 6(339), str. 13.
Ž. Čorak: U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata. Zagreb, 2000.
A. Laslo: Arhitektonski vodič Zagreb 1898. – 2010. Zagreb, 2011.
G. Mickovski, V. Djokić: Okružni ured za osiguranje radnika u Skopju arhitekta Drage Iblera, 1934. Prostor, 23(2015) 1(49), str. 82–95.
T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. Zagreb, 2015.
A. Laslo, V. Flego: IBLER, DRAGO. Hrvatski biografski leksikon, sv. 6, 2005., str. 1–4.
Bolanča (Bolanca), Hinko,
De Luca, Julije,
Delfin, Vojtjeh,
Filipović, Ines,
Filipović, Nikola,
Galić, Drago,
Kauzlarić, Mladen,
Planić, Stjepan,
Požgaj, Zvonimir,
Rašica, Božidar,
Šegvić, Neven
Tehnički fakultet u Zagrebu