Galić, Drago (Zagreb, 9. X. 1907 – Zagreb, 3. X. 1992), arhitekt, jedan od ključnih sudionika stvaranja zagrebačke arhitektonske škole u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1933. na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Radio je u arhitektonskim projektnim atelijerima → Huge Ehrlicha (1926–29), → Jurja Denzlera i → Mladena Kauzlarića (1929–30) te → Drage Iblera (1930–39), potom je do 1945. vodio vlastiti atelijer u Zagrebu. Godine 1945. radio je u Ministarstvu građevina NRH, 1946–47. kao vanjski suradnik Gradskoga projektnog zavoda, a od 1947. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1948–49. boravio je u Švicarskoj, gdje je surađivao u atelijeru D. Iblera. Nakon povratka nastavio je djelovanje na Fakultetu, gdje se 1958. habilitirao radom Specifičan primjer stana u dva nivoa, a 1960. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora. Bio je starješina Arhitektonskog odsjeka (1953–54), predstojnik Zavoda za elemente projektiranja (1953–58), Zavoda za stambenu arhitekturu (1960–75) i Katedre za arhitektonsko projektiranje (1962–70), te dekan Fakulteta (1962–66).

Prihvativši vrlo rano nova usmjerenja, svojim je radovima iskazivao izrazito modernistički pristup arhitektonskom oblikovanju, poštujući načela stroge funkcionalnosti. Uz D. Iblera bio je jedan od ključnih sudionika stvaranja zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno s njim izradio je pionirski projekt terasastoga sustava gradnje niza obiteljskih kuća na padini brijega Šalate u Novakovoj ulici (1932–33., nije izveden) te drvenu vilu Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (1936., srušena 2007) u Zagrebu. Tom razdoblju pripadaju i njegovi samostalni projekti: vlastita obiteljska drvena vila u Istarskoj 28 (1933., dovršena 1940) i višestambene ulična i dvorišna zgrada Mirovinskog zavoda za službenike u Klaićevoj 44–46 (1939–42) u Zagrebu, te vila Roxy na Pločama (1934), hotel Splendid i vila Jakšić u uvali Lapad (oba projekta 1935) u Dubrovniku. Godine 1941. izradio je natječajni projekt plivališta s hotelom za sportaše u Preradovićevoj 21–23 u Zagrebu u koji je unio niz inovacija poput pomičnoga ostakljenog krova nad plivalištem i visećega staklenog pročelja. Za istu lokaciju (projekt plivališta zbog rata nije izveden) 1942–43. izradio je studiju višestambene zgrade u kojoj je ekperimentirao s oblikovanjem stanova u dvije razine (nije izvedena).













Nakon II. svj. rata nastavio je projektirati primarno stambene, ali i industrijske, turističke i obrazovne objekte. Iz toga se razdoblja ističu mehanička radionica Zavoda za industrijska istraživanja na Borongaju (1947., kasnijim dogradnjama pretvoren u Tvornicu motora i automobila) i predavaonica s laboratorijem Interne i Neurološke klinike na Rebru (1947) u Zagrebu. Najuspjelijim njegovim ostvarenjima pripadaju stambena zgrada na Svačićevu trgu 14 (1953) te dva stambena bloka (sa stanovima u dvije razine) u Vukovarskoj 35–35a (1953) i na uglu Vukovarske 43 i Miramarske ceste (1954) u Zagrebu. S kiparom Antunom Augustinčićem surađivao je na gradnji memorijalnih objekata (spomenik herojima Crvene armije u Batini, 1945; Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, 1973). U kasnijem razdoblju posvetio se isključivo znanstvenom i pedagoškom radu. Izlagao je na mnogobrojnim skupnim izložbama, među ostalima na V. izložbi umjetničke skupine Zemlja (Zagreb 1934), IV. bijenalu u São Paulu (1957), Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958) i Zagrebačkom salonu (1965., 1970., 1985). Surađivao je kao gost sa skupinom Zemlja (1931–35), bio je član uredništva časopisa Pečat (1939–40), te predsjednik Društva arhitekata Hrvatske (1958–59; od 1960. Savez arhitekata Hrvatske, od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima za životno djelo »Viktor Kovačić« (1962), »Vladimir Nazor« (1972) i Nagrade za znanost (1989). Umirovljen je 1975. Godine 1962. postao je redovitim članom JAZU-a, u okviru kojega je obavljao dužnosti tajnika Razreda za likovne umjetnosti (1975–81) i voditelja Državne majstorske radionice za arhitekturu (1964–84). Njemu u čast Savez arhitekata Hrvatske ustanovio je 1983. godišnju nagradu za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture.





