Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant. Bio je član autorske grupe Generalnoga urbanističkog plana (GUP) Zagreba (1971), te voditelj autorske grupe za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana centra grada Zagreba (Donji grad i Trnje, 1975). Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Na poslijediplomskom studiju 2007–12. bio je nositelj kolegija Stanovanje, strategije i urbane matrice, istraživanje kroz projekt. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na Generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).













Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među stambenom arhitekturom ističu se također zgrade u Medvedgradskoj 31 i 33 u Zagrebu (2019., 2022). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2016) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001), American Architecture Prize (2017) BIG SEE Architecture Award (2022) i dr.























