Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant, potom je bio voditelj skupine za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana centra Zagreba. Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na Generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).













Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2016) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001) i American Architecture Prize (2017).























