Richter, Vjenceslav (Donja Drenova, 8. IV. 1917 – Zagreb, 2. XII. 2002), arhitekt, kipar i slikar, jedan od predvodnika hrvatske arhitektonske, likovne i kulturne avangarde.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još je za studija radio za Oglasni zavod Hrvatske (OZEHA). Vodio je Arhitektonski odjel na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1950–54). Kao zagovornik sinteze likovne umjetnosti, dizajna i arhitekture, bio je suosnivač skupine → EXAT 51 (1950), manifestacije Zagrebački triennale (1955), Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) (1956) te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) (1963), kojega je bio prvi direktor. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (1953–58) te aktivni sudionik međunarodne manifestacije Nove tendencije (1961–73). Radio je u arhitektonskom birou Centar 51, koji je vodio nakon smrti → Kazimira Ostrogovića (1965).

Slijedeći ideje konstruktivizma i funkcionalizma, autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata i idejnih rješenja u području urbanizma. Projektirao je izložbene prostore jugoslavenskih paviljona na međunarodnim izložbama u Trstu (1947), Milanu (1948., sa → Z. Faistom; sv. 2), Bruxellesu (1948., s E. Weberom), Beču (1949., s I. Piceljom i A. Srnecom) i Stockholmu (1949. i 1950., s I. Piceljom i A. Srnecom), na izložbi knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) i izložbi Autoput Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu (1950). Autor je adaptacije Doma likovnih umjetnosti u Muzej narodne revolucije na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu (1951–55), vrtnog restorana u Slavonskom Brodu (1952), prvonagrađenih projekata (sa → Z. Bregovcem) na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956).

U međunarodnoj je javnosti ostao zapažen posebice po projektima za jugoslavenski nastup na međunarodnim izložbama s kraja 1950-ih i u 1960-ima: paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1958., s E. Weberom; danas katolička škola u Wevelgemu sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra od 2005), izložbenog prostora na međunarodnoj izložbi u Torinu (1961) i na milanskom trijenalu (1963–64., zlatna medalja) te paviljona za Svjetsku izložbu u Montrealu (1966–67., nerealizirano). U istom razdoblju projektirao je austrijski paviljon na Zagrebačkom velesajmu (1959., sa Z. Bregovcem; danas nepostojeći), pogon tvornice Saponia u Osijeku (1960., s J. Tešijom), kompleks Ugostiteljske škole u Dubrovniku (1962–63), predsjedničku Vilu Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku (1963–65., s K. Ostrogovićem), tri nebodera u Vrbiku (tzv. Rakete; 1968., s → B. Šerbetićem), stambeno-poslovnu zgradu na Ribnjaku 12–14 (1969., s V. Lončarićem i K. Cimprešakom), zgradu Elektronskog računskog centra u Nehajskoj 15 / Parku Stara Trešnjevka (1969–71., s K. Cimprešakom i M. Šah-Radović) u Zagrebu, a poslije i niz obiteljskih kuća poput kuće Rabuzin u Ključu kraj Novog Marofa (1976).













Istraživanje trodimenzionalnih ortogonalnih mreža i iskustvo u vertikalnom povezivanju prostora primjenjuje u nizu zagrebačkih interijera – Ritz bar u Petrinjskoj ulici 4A (1953), knjižara Naprijed (danas Ljevak) na Trgu bana Josipa Jelačića 17 (1958), Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5 (1961–62), salon ploča Jugoton u Bogovićevoj 5 (1962), Kulturni informativni centar u Preradovićevoj 5 (1966., djelomično realizirano), Galerija Forum u Teslinoj 15 (1969) te adaptacije Kazališne kavane na Trgu Republike Hrvatske 1 (1970) i kavane Corso na uglu Ilice 25 i Gundulićeve (1979).

Bio je suradnik časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui i glavni urednik časopisa Čovjek i prostor (1958–62) te autor mnogobrojnih teorijskih tekstova o sinteznim pristupima u arhitekturi, urbanizmu i likovnosti, kojima je postavio teorijsku i znanstvenu podlogu svojim projektima utemeljenima na interdisciplinarnosti. U knjizi Sinturbanizam (1964) donosi utopijski projekt idealnoga grada koji je potom razvijao pod imenom Heliopolis, a u knjizi Izazov nasljeđu (1996) postavio je tezu o diobi kruga na 512 stupnjeva. Kao slikar i kipar stvarao je djela oslanjajući se na svoje arhitektonsko obrazovanje; njegova su strukturalna plastička djela i eksperimentalni modeli objedinjeni pod zajedničkim nazivom sistemska plastika, među kojima se ističe antigravitacijska skulptura Nada izložena pred paviljonom u Bruxellesu 1958. Na istim načelima razrađuje i sistemsko slikarstvo. Izrađivao je scenografije za dramske i operne predstave. Dobitnik je Herderove nagrade Sveučilišta u Beču (1981), nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1993) za životno djelo i dr. Ostavština mu je pohranjena u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter u obiteljskoj kući koju je 1957. sagradio prema vlastitu projektu na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Po njemu je nazvana ulica u zagrebačkom Središću (2012).





