Neidhardt, Velimir (Zagreb, 7. X. 1943), arhitekt i urbanist, arhitektonski izričaj obilježen mu je spojem hrvatske kasne moderne i postmoderne sa suvremenim arhitektonskim zbivanjima.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1990. disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1968–70. pohađao je Majstorsku radionicu Drage Galića, a 1974–76. usavršavao se u SAD-u (Harvard University i Massachusetts Institute of Technology, arhitektonski atelijer Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu). Od 1968–74. bio je zaposlen u Arhitektonskome birou Medveščak, a 1976–94. u Urbanističkom institutu Hrvatske. Od 1979. radio je na Arhitektonskome fakultetu, isprva kao honorarni asistent, a od 1994. kao stalni zaposlenik, u zvanju redovitoga profesora od 1999. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je nositelj kolegija Zgrade za rad i trgovinu i Arhitektonsko projektiranje. Godine 1996. osnovao je poduzeće Neidhardt arhitekti.

Autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata, urbanističko-arhitektonskih studija i natječajnih radova. Među realiziranom arhitekturom ističu se upravna zgrada policije i stambene zgrade S-21 i S-23 u Mrkonjić Gradu (1970–71., s L. Schwererom), robna kuća Boska i Dom radničke solidarnosti u Banjoj Luci (1973–79., s Lj. Lulić i J. Nosso), u Zagrebu Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ulici Hrvatske bratske zajednice (1978–95., s M. Hržićem, Z. Krznarićem i D. Manceom), zgrada INA-e u Aveniji Većeslava Holjevca (1985–89), zgrada Croatia osiguranja na Miramarskoj cesti (2004), kongresni centar u lateralnom dijelu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (2019), kao i niz obiteljskih kuća većinom u rezidencijalnim četvrtima sjevernoga dijela grada (Lauš na Pantovčaku, 1992., Tomašić na Gornjem Prekrižju, 1997–98) i dr. Na globalnom planu najznačajniji arhitektonski uspjeh ostvario je pobjedom na međunarodnom natječaju za novi putnički terminal zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman 2008 (s B. Kinclom i J. Radićem, izgrađen 2017), pri čem se našao ispred svjetske arhitektonske elite (N. Foster, Z. Hadid, S. Ban). Sudjelovao je u urbanističkom planiranju (Urbanistički plan Petrinje, 1976; Prostorni plan općine Petrinja, 1977., s F. Wenzlerom). Godine 1977. osmislio je i razvio URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u Hrvatskoj.

























Znanstvene i stručne radove te osvrte iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, Ljetopis HAZU, Vjesnik HAZU i dr.); autor je knjige Čovjek u prostoru. Antroposocijalna teorija projektiranja (1997). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Izlagao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim izložbama, među kojima se ističu Trijenale u Milanu (1996) i samostalan nastup u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu (2001). Bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata 1995–99. Od 1991. redoviti je član HAZU-a, od 2011. do 2018. njegov potpredsjednik, a od 2019. predsjednik. Godine 2015. postao je dopisnim članom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2019. redovitim članom Svjetske akademije umjetnosti i znanosti (World Academy of Art and Science) iz SAD-a. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982), »Viktor Kovačić« (1979), »Vladimir Nazor« (1989., 1995), Američke arhitektonske nagrade (American Architecture Prize, 2017).