Krznarić, Zvonimir (Berovo, Makedonija, 2. VI. 1938 – Novi Vinodolski, 30. VI. 2011), arhitekt i urbanist, osim urbanističkim i arhitektonskim projektima istaknuo se i uređenjem mnogobrojnih interijera.
Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965–67. bio honorarni asistent na Katedri za urbanizam. Usavršavao se u Parizu 1970–71. i 1975. U Urbanističkom institutu Hrvatske radio je 1965–94., a 1993. osnovao je Arhitektonski atelier Zvonimir Krznarić.
Kao urbanist sudjelovao je u izradbi prostornih planova općina (Zadar, 1967; Obrovac, 1967), turističkih naselja (Babin kuk, 1969; Tučepi, 1969; Petrčane, Diklo, 1970), urbanističkih projekata stambenih naselja (Zeleni dol u Zagrebu, 1972), lječilišta (Daruvar, 1975; Lipik, 1977), marine u Gružu (1991., s → D. Milasom i I. Domijanom) te nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici (1994–98). S → Matijom Salajom je u sklopu projekta Hotelski sistem Slavonije izradio idejne projekte hotela u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Vukovaru, Daruvaru i Lipiku (1975–77). Često u koautorstvu, u arhitektonskim je projektima suvremenom interpretacijom kreativno povezivao gradske sadržaje s novim prostornim i arhitektonskim zahvatima. Među ostvarenjima značajna su zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s → M. Hržićem, → V. Neidhardtom i → D. Manceom) i Krematorij na Mirogoju (1981–85., s D. Manceom i M. Hržićem), obje u Zagrebu.
Izveo je mnogobrojne rekonstrukcije i unutarnja uređenja, među ostalima zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu u Zagrebu (1995–99., 2008–09), upravne zgrade tvornice Gavrilović u Petrinji (1996–2001), upravnoga prostora Hrvatske poštanske banke u Jurišićevoj (2002–04), Ministarstva vanjskih poslova na Zrinskom trgu (2002–08) u Zagrebu i nekadašnje Građanske učione u Hrvatskoj Kostajnici (2008). Među projektima unutarnjega uređenja ističu se još Galerija Mala na Jelačićevu trgu (1985), Studio D u Amruševoj (1987), prodavaonice Narodnih novina u Jurišićevoj i Vukovarskoj (1992), te restauracija u Umjetničkom paviljonu (1993–94) u Zagrebu. Realizirao je i više spomeničkih kompleksa: kenotaf – spomen-obilježje neidentificiranim žrtvama Domovinskoga rata na Krematoriju na Mirogoju u Zagrebu (1997–2005, s M. Hržićem i D. Manceom), te spomen-obilježja Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu (1997., s D. Krznarićem) i palim braniteljima u Novoj Gradiški (2007, sa S. Jančićem). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zagrebačkoga salona (1979., 1982., 1988), Borbe (1985) i »Vladimir Nazor« (1985., 1995).
Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance dobitnici nagrade »Borbe« za najbolje arhitektonsko ostvarenje na području SFR Jugoslavije u 1985. godini. Čovjek i prostor, 33(1986) 5(398), str. 6.
L. Domić: Zvonimir Krznarić. Kontura, 3(1993) 17–18, str. 24–25.
Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Arhitektura, 49(1996) 212, str. 22–61.
D. Radović Mahečić: KRZNARIĆ, ZVONIMIR. Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, 2013., str. 279–281.
Nagrada Borbe,
Nagrada Zagrebačkoga salona