Mutnjaković, Andrija (Osijek, 29. XI. 1929), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, promicatelj eksperimentalne arhitekture.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon stjecanja diplome radio je kao suradnik → Drage Galića, → Lavoslava Horvata i → Marijana Haberlea, te je 1957–60., kao svojevrstan oblik poslijediplomskoga usavršavanja, pohađao državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu → Drage Iblera. Na osnovi dotadašnjega rada priznat mu je 1961. status umjetnika. Zahvaljujući tom statusu bavi se samostalnim radom kao autor niza arhitektonskih i urbanističkih projekata, i kao istraživač i pisac znatnog broja teorijskih i povijesnih studija i knjiga, te društvenim djelovanjem u promicanju arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanju kulture stanovanja.

Njegovu arhitekturu odlikuje duboka promišljenost na teorijskoj i konceptualnoj razini. Među ostalim zapažen je po realizacijama Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova u Prištini (1971–82), Doma Crvenoga križa grada Zagreba u Novom Vinodolskom (1980), glazbene škole u Varaždinu (danas Fakultet organizacije i informatike, 1980), Doma sindikata na Medvednici (1986), Gimnazije Lucijana Vranjanina u Malešnici u Zagrebu (1990), Kazališta Trešnja u Zagrebu (1964–99), Osnovne škole A. B. Šimića u Trnovčici u Zagrebu (1991), Turističkoga naselja Duga uvala kraj Pule (1973–93) i Hotela Croatia u Dugoj uvali (1991), Katoličkoga školskoga centra Don Bosco u Žepču, BiH (1997–2024), i dr. Autor je i realiziranih projekata obnove i uređenja Stare gradske vijećnice u Zagrebu (1968–75), Đačkoga doma na Medvednici S. Planića iz 1930 (danas Dom Crvenoga križa, 1981–84), Osnovne škole Antun Augustinčić u Zaprešiću S. Planića iz 1952 (1986–89), Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu I. Meštrovića sa suradnicima iz 1934–38 (2002–03), i dr. Također je autor mnogobrojnih projekata za knjižnice i druge javne zgrade, turistička i stambena naselja, gradska središta i dr. U projektima primjenjuje rezultate teorijskih istraživanja utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu (stambena naselja u Zagrebu, 1965; Bratislavi, 1966; Osijeku, 1983), kao i utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova (Homobil, skica za obiteljsku vilu u Hollywoodu, 1964; Kineticdome, Crkva sv. Petra u Splitu, 1970; Flower-House /Kuća-cvijet/, natječaj Una porta per Venezia, 1990).













Objavio je knjige iz područja arhitekture (Znate li stanovati, 1966; Biourbanizam, 1982; Endemska arhitektura, 1987; Tercijarni grad, 1988; Kinetička arhitektura, 1996; Intencijska arhitektura, 2018) i povijesti arhitekture (Ranorenesansni grad, 1991; Sretan grad, 1993; Andrija Aleši, 1998; Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003; Arhitektonika Pape Siksta V., 2010; Idealni grad, 2012; Arhitektonika Jurja Dalmatinca, 2015; Imperator Diocletianus Dalmata, 2018), te bio urednikom više njih. Također je osnivač, urednik i autor više naslova nakladničke cjeline HAZU-a Architectonica Croatica (od 1991). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrade Zagrebačkoga salona (1968), »Vladimir Nazor« (godišnja 1990., za životno djelo 2003), »Viktor Kovačić« (godišnja 1993., za životno djelo 2009), odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998) i dr. Član je suradnik HAZU-a od 1992., a redoviti član od 2004; voditelj je Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU-a od 2011.





