Ulrich, Antun (Zagreb, 24. IX. 1902 – Zagreb, 27. III. 1998), arhitekt, jedan od prvih promicatelja moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Studirao je 1923–27. u klasi Josefa Hoffmanna na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) u Beču. Nakon povratka u Zagreb nakratko se zaposlio u Građevinskoj sekciji Medicinskoga fakulteta, od 1928. radio je u Odsjeku za regulaciju grada, a od 1942–45. je s → Vladimirom Juranovićem vodio projektni biro. Od 1946. radio je u Arhitektonskom projektnom zavodu i od 1947. u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu, te je od 1949. kao izvanredni profesor predavao na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju. Od 1953. ponovno u Zagrebu, do umirovljenja 1966. vodio je Arhitektonski projektni biro Ulrich.

Još za studentskih dana, asistirajući Hoffmannu u izvedbi austrijskoga paviljona za Svjetsku izložbu u Parizu 1925–26., formirao je svoju stvaralačku osobnost. Nakon povratka u Zagreb njegova je orijentacija prema modernoj arhitekturi osobito došla do izražaja na projektu za Veslački klub na Savi (1931., do danas devastiran adaptacijama), koji je kao pasionirani veslač začeo još u Beču kao svoj diplomski rad.







Čistoću oblika i minimalističku kompoziciju primijenio je u stambenoj arhitekturi, osobito na zagrebačkim obiteljskim kućama u Petrovoj ulici 161 (1932) i Jurjevskoj 47 (1935) i stambeno-poslovnim zgradama na uglu Petrićeve 1 i Ilice (1934., s → F. Bahovcem) i Gajevoj 2a (1935–36., sa → S. Kliskom), u Ilici 143 (1937), na uglu Martićeve 14f i Bauerove (1937), Preradovićevu trgu 5 (1939–40., sa S. Kliskom) i dr., te na Domu Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., sa S. Kliskom) i zgradi Zakladne bolnice Rebro u Kišpatićevoj 12 (danas KBC Zagreb; 1934–41., sa S. Kliskom, F. Gabrićem i I. Juranovićem). Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., sa S. Hribarom) i stuba u Dvorničićevoj ulici (1936).













U Ulrichovu poslijeratnom razdoblju ističu se značajne realizacije zgrada pretežno javne namjene: osnovne škole Antun Mihanović u Slavonskom Brodu (1949., s D. Perak), Pantovčak u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu (1952) i dr., Predsjedništvo vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije; 1947., s → V. Potočnjakom, → Z. Neumannom i D. Perak), studentski dom u Skoplju (1948., s D. Perak, N. Bertok i B. Vasiljevićem), radničko prenoćište u Lepušićevoj 6 (danas Fakultet političkih znanosti; 1947., s D. Perak), radničko odmaralište u Oteševu u Makedoniji (1948), Vojna bolnica u Splitu (danas KBC Split – Križine, 1958–65), poslovna zgrada Vjesnika na raskrižju Slavonske avenije 2–4 i Savske ceste (1956–72) u Zagrebu, te stambenih zgrada: na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu (1953., s → N. Kučanom), Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953., s N. Kučanom) i dr. Širok je i Ulrichov opus kao autora i suradnika na nizu urbanističkih planova (Sušak-Rijeka, Slavonski Brod, Varaždin i dr.). Autor je ili koautor (s F. Bahovcem, S. Kliskom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1971) i Nagrade HAZU-a (1995).