Gomboš, Stjepan (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975), arhitekt, znatno je pridonio razvoju hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova.
Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Radio je u Zagrebu u atelijerima → Rudolfa Lubynskog od 1920., potom od 1921. → Huge Ehrlicha, a 1931–41. vodio je zajednički atelijer s → Mladenom Kauzlarićem, s kojim je sudjelovao na izložbama → Udruženja umjetnika Zemlja (Zagreb, Sofija). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH. Od 1947. bio je šef Odjela industrijske arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu, a 1951–62. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Na zagrebačkom je Tehničkome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) 1950–54. kao izvanredni profesor predavao kolegij Industrijsko graditeljstvo.
U svojim je projektima stambenih, obiteljskih, javnih i industrijskih zgrada osobitu pozornost posvetio jasnom volumenu i čistim plohama građevina te konstruktivnim i funkcionalnim elementima. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađivao je u Zagrebu na projektima Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925), sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđenoga Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom (1926–30), zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 (1934), a samostalno je projektirao i izveo zgradu Bratimske blagajne u Mislavovoj 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj 7 i dr. U zajednici s Kauzlarićem je, ostvarivši najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole, realizirao među ostalim stambene zgrade u Petrinjskoj 11 i Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Boškovićevoj 24 (1935), Brešćenskoga 7 (1938), na Svačićevu trgu 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), vile u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj 9 (1936), Nazorovoj 52 (1937), obiteljsku kuću u Babonićevoj 25 (1935); vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). Tijekom zajedničkoga djelovanja ostvarili su uspjele adaptacije i unutrašnja uređenja od kojih se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala (1932) u Dubrovniku te kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). U poslijeratnom se razdoblju bavio industrijskom arhitekturom, realizirajući niz tvorničkih sklopova: Rade Končar (s Kauzlarićem, → V. Juranovićem i → O. Wernerom, 1946–49), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu i dr., a od stambene arhitekture ističu se stambena naselja tvornice Rade Končar u Voltinom (s → I. Bartolićem i → S. Löwyjem, 1947) i Poljane u Vrbiku (s → V. Potočnjakom i V. Hećimovićem, 1948; danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8, Vrančićeva 1–8) u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1967) i »Vladimir Nazor« (1971).
V. Ivanković, M. Obad-Šćitaroci: Planiranje i izgradnja Zagreba 1945.-1952. Prostor, 19(2011) 2(42), str. 362–375.
A. Baće: Arhitekti Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš u Dubrovniku (1930.-1940.). Peristil: zbornik radova za povijest umjetnosti, 53(2010) 1, str. 104–120.
S. Sekulić-Gvozdanović: Gomboš, Stjepan. Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, 2002., str. 43–45.
Arhitektonski projektni zavod Plan
Nagrada »Vladimir Nazor«