Jurković, Ivan (Ogulin, 27. III. 1917 − Zagreb, 30. XII. 2014), geolog, stručnjak za rudna ležišta i metalogeniju.

Diplomirao je kemiju 1939. na Tehničkome fakultetu i geologiju 1943. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1956. disertacijom Mineralne parageneze u Srednjebosanskom rudogorju s osobitim osvrtom na tetraedrite (mentor → L. Marić) na Tehničkome fakultetu, gdje je na Rudarskom odjelu (od 1964. → Rudarsko-geološko-naftni fakultet) bio zaposlen od 1939., od 1963. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mineralogija, Geokemija, Nauka o rudištima, Rudna mikroskopija i dr. Umirovljen je 1987. Bio je direktor i glavni geolog Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu (1947–49; → Hrvatski geološki institut) te rektor (1978−82) i predsjednik Skupštine (1982–84) Sveučilišta u Zagrebu.

Bavio se mineralogijom, petrologijom, geokemijom, posebno rudnim ležištima i metalogenijom prostora SFRJ. Uvođenjem rudne mikroskopije, modernih kemijskih metoda istraživanja i uključivanjem teorije tektonike ploča u objašnjenje geneze rudnih ležišta modernizirao je pristup istraživanjima rudnih ležišta na prostoru jugoistočne Europe i utjecao na razvoj metalogenije u tom području. Najznačajniji rezultati njegova istraživanja su detaljne mineraloško-kemijske i izotopne analize zlato-srebronosnih živinih tetraedrita i barita koje su bile važne za razvoj modela geneze baritno-sideritno-tetraedritnih ležišta u srednjobosanskom rudogorju, opisi 276 rudnih ležišta i pojava u istom području te istraživanja željeznih ruda, magnezita, boksita i glina na prostoru SFRJ. Usustavio je sva do tada poznata rudna ležišta u Hrvatskoj te objavio studije o metalogeniji Petrove gore, Trgovske gore, Gorskoga kotara, Like, jugoistočne Bosne, sjeveroistočne Bosne i zapadne Srbije te o željeznim ležištima Ljubije u Bosni i Hercegovini.

Istraživanjima 1955−68. obuhvatio je prostore Mianmara, Egipta, Grčke, Indonezije, Nepala, Indije, Pakistana, Venezuele, Tunisa, Toga i Maroka. Zapaženi rezultati su razradba golema ležišta željezne rude San Isidro u Venezueli, najvećega ležišta bakra Monywa u Mianmaru, olovno-cinčanog ležišta olova i cinka Um Gheig u Egiptu te ležišta olova, cinka, barita i flourita na području El Kefa u Tunisu.

Bio je glavni geolog Ministarstva crne i obojene metalurgije FNRJ (1949–51), glavni geolog na prospekciji mineralnih sirovina u Tunisu (1965−68) te savjetnik projekata u Beninu (Togo) i istočnome Maroku (1966) UN-a, delegat u Saboru SR Hrvatske (1967−71), predsjednik Savjeta za znanstveni rad (1971–78) i Republičkoga savjeta za obrazovanje, znanost i kulturu (1978–82). Od 1969. bio je redoviti član JAZU-a (→ HAZU; sv. 4), od 2000. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.