Holjac, Janko (Zagreb, 17. XII. 1865 – Zagreb, 28. VII. 1939), arhitekt i gradonačelnik, osim po opsežnom opusu javnih i stambenih zgrada u Zagrebu s izraženom eklektičkom notom, istaknuo se kao gradonačelnik koji je znatno pridonio razvoju Zagreba.

Studirao je arhitekturu u Beču, najprije na Višoj obrtnoj školi, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 1887. diplomirao u klasi → Friedricha Schmidta. Nakon rada u bečkom birou građevinskog savjetnika Ludwiga Richtera, vratio se u Zagreb, gdje je 1888–95. bio zaposlen kao inženjerski pristav na gradnji javnih građevina pri Zemaljskoj vladi. Godine 1897. osnovao je u Zagrebu vlastiti arhitektonski biro. Od 1904. bio je gradski zastupnik, a 1910–17. gradonačelnik Zagreba. Uz redoviti posao 1893–1910. predavao je na Graditeljskoj školi u Zagrebu, a početkom 1920-ih posvetio se isključivo sveučilišnoj nastavi. Godine 1920–22. bio je honorarni docent na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu, potom 1922–23. honorarni docent, a od 1923. do umirovljenja 1936. redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je bio nositelj kolegija Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo i Izvođenje gradnji. Bio je dekan Arhitektonskog i Građevno-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (1925–26), predstojnik Kabineta za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926–37), te dekan Tehničkoga fakulteta (1928–29).







U okviru vlastita biroa projektirao je i izvodio javne i stambene zgrade naglašenih neobaroknih obilježja sa snažnim plastičnim dekoracijama: palaču Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku (1899), episkopalnu crkvu u Plaškom (1902), tvornicu suhomesnate robe Rabus (poslije Sljeme) u Sesvetama (1908), u Zagrebu crkvu Presvetoga Srca Isusova sa samostanom u Palmotićevoj ulici 31–33 (1901–03), zgradu Antolković na Zrinskom trgu 6 (1902–03), zgradu Prvostolnog kaptola zagrebačkog na Kaptolu 27 (1906–09), stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj 3 (1908), zgradu hrvatske podružnice Wiener Bankvereina u Jurišićevoj 22 (1921–23) i dr. Kao gradonačelnik je svojim stručnim iskustvom znatno pridonio općem razvoju Zagreba, pa je za njegova načelništva dovršena elektrifikacija tramvaja (1910), uređeno je Strossmayerovo šetalište (1911), izgrađeni su Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1913., danas Hrvatski državni arhiv) i Kemijski institut (1914., danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) na Marulićevu trgu, osnovana je Gradska štedionica (1914), a nastavljena je izgradnja mirogojskih arkada i kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. S → Martinom Pilarom i suradnicima prikupio je građu o pučkom graditeljstvu u Hrvatskoj, koju je pod naslovom Hrvatski građevni oblici u pet svezaka 1904–09. u Zagrebu objavilo Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta (njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Autor je skripta Građevinski sastavi (1900), Graditeljstvo (1931) te Izvađanje gradnje (1933). Stručne članke o novim građevnim materijalima i pojedinim arhitektonskim i urbanističkim projektima objavljivao je u časopisu Viesti Družtva inžinira i arhitekta, kojemu je 1884. i 1894–95. bio urednik. Za dopisnoga člana JAZU-a izabran je 1935.