Marasović, Jerko (Split, 13. XII. 1923 – Split, 28. V. 2009), arhitekt i konzervator, posvetivši se istraživanju graditeljskoga nasljeđa Splita znatno je pridonio poznavanju njegova prostornoga razvoja.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je i doktorirao 1978. disertacijom Prilog metodologiji obrade graditeljskog nasljeđa (mentor → A. Mohorovičić). Od 1954. do 1982. radio je u Urbanističkom projektnom birou u Splitu (→ Urbanistički zavod Dalmacije), u okviru kojega je 1955. osnovao i do 1979. vodio Odjel za graditeljsko nasljeđe. Od 1982. do umirovljenja 1991. bio je redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na poslijediplomskom studiju Graditeljsko nasljeđe. Predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe bio je 1983–91., a voditelj poslijediplomskoga studija 1986–89. Direktor Mediteranskoga centra za graditeljsko nasljeđe Sveučilišta u Splitu bio je 1991–99. Predavao je kao gostujući profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu 1989.

Osobit je njegov doprinos istraživanju povijesnoga razvoja Dioklecijanove palače kao i njezina obnova; počevši od 1950-ih sustavno je vodio iskapanja, rekonstrukciju odnosno uređenje peristila, vestibula, Dioklecijanovih podruma, jugoistočne kule, sklopova kuća oko vestibula i peristil, palače Papalić, i dr. Adaptirao je i austrijsku utvrdu Gospina batarija u Visu (1963; danas Priručna zbirka Issa) te obnovio gotičke krovne konstrukcije crkve Marijina Uznesenja u Splitu (1994., u suradnji). O Dioklecijanovoj palači objavio je znanstveno-popularna izdanja i vodiče (1968; 1972–76; posmrtno tiskano Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961, 2014). Pisao je i o srednjovjekovnoj arhitekturi, prostornom razvoju Bačvica, pulskoj antičkoj arhitekturi i drugim temama, a znanstvene i stručne članke objavljivao je u časopisima Rad JAZU, Mogućnosti, Urbs, Prostor, Histria antiqua, Kulturna baština, Starohrvatska prosvjeta i dr. Spojem modernističkoga duha i tradicionalnih materijala projektirao i izveo osnovnu školu u Klisu (s P. Galićem, 1972) i marinu Kremik kraj Primoštena (s P. Galićem i N. Marasovićem, 1977), a prema vlastitu projektu realizirao obnovu i dogradnju franjevačkoga samostana na Poljudu u Splitu (1965–67). Osmislio je teletopograf za snimanje tlocrta (1976) i mehaničku napravu za konstruiranje perspektiva (1984). Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima »Viktor Kovačić« (1968), nagrade Borbe (1977), Državne nagrade za znanost (1994) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (1999).







