Petković, Veljko (Blato, 20. VIII. 1920 – Zagreb, 24. IX. 1997), geodet, stručnjak za geodetsku izmjeru.

Diplomirao je 1950. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje se iste godine zaposlio, a u zvanje izvanrednoga profesora biran je 1971. Predavao je kolegije Tehničko crtanje, Osnovi više geodezije i Viša geodezija I. Držao je predavanja na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu (1973–75). Zaslužan je za izgradnju, organizaciju i razvoj Opservatorija Hvar Geodetskoga fakulteta kojega je bio rukovoditelj, upravitelj i predstojnik (1970–81). Bio je dekan Geodetskoga fakulteta (1976–81). Umirovljen je 1981. Glavna su područja njegova znanstvenoga i stručnoga rada elektromagnetsko mjerenje duljina, ispitivanje pomaka brana i problematika snimanja kulturno-povijesnih spomenika i urbanih cjelina za potrebe konzervatorske službe. Objavio je 30 stručnih i znanstvenih radova te sastavio skripta Elektromagnetski daljinomjeri i njihova primjena u geodeziji (1975). Izradio je više od 100 raznih radova, projekata i izmjera u svim kategorijama geodetskih radova. Bio je počasni i zaslužni član Društva inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije i SR Hrvatske.

Peterčić, Ljubomir (Gračac, 4. XII. 1889 − Zagreb, 16. I. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za gradnju cesta i željeznica.

Diplomirao je 1913. na građevinskom odjelu tehničkoga sveučilišta u Budimpešti (BME). Do 1918. radio je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu na gradnji željezničke pruge Bosanski Novi–Bihać, a poslije rata u Odsjeku za održavanje pruga u Srijemskoj Mitrovici. Od 1920. bio je u Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu voditelj Odsjeka za gornji ustroj željezničkih pruga, a poslije i voditelj Konstrukcijskog odsjeka. Od 1931. do 1945. bio je zaposlen na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1934. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Gradnja cesta i željeznica II te Osnivanje i gradnja željeznica. Bio je starješina Građevinskog otsjeka (1934−35) te dekan (1939−40) Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Proveo je ojačanja i izmjene gornjeg ustroja na mnogim prugama, radio projekte i vodio gradnje novih pruga, proširenja postaja, izgradnje mimoilaznica i raskrižja. Uz više stručnih i znanstvenih radova, autor je djela Rezultati teoretskih istraživanja o proračunavanju gornjeg stroja željeznica: uređenje gornjeg stroja (1932) i Gradnja cesta i željeznica II (1935).

Mišić, Rudolf (Zagreb, 24. III. 1915 ‒ Zagreb, 14. V. 1991), geodet, stručnjak za mehaniku.

Diplomirao je na Geodetskom i kulturno-tehničkom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1941 (sv. 4). U Zavodu za mehaniku Tehničkoga fakulteta od 1946. djelovao je kao asistent. Habilitirao se 1958. radom Prostorni sustav sila interpretiran pomoću kotirane projekcije, a doktorirao je na Građevinskome fakultetu 1974. disertacijom Dimenzionalno neodređene strukture u mehanici i jedna postavka mogućnosti teorijskog rješavanja njegove neodređenosti. Od 1974. na → Geodetskome fakultetu djelovao je kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mehanika, Hidromehanika i Otpornost materijala. Bio je dekan Fakulteta (1974–76), predsjednik Savjeta, te predstojnik Zavoda za kulturnu tehniku.

Znanstvenu karijeru obilježila su mu istraživanja novih originalnih metodologija rješavanja problema i zadataka te nove interpretacije već postojeće znanstvene i tehničke materije. Otkrio je novi princip kojim se, uz već poznati princip dimenzijske homogenosti, proširila teorijska osnova dimenzionalne analize i domena njezine primjene, koji je Mišić nazvao princip minimuma dimenzionalne disperzije. Bio je član Jugoslavenskog društva za mehaniku i Društva nastavnika Sveučilišta. Autor je sveučilišnog udžbenika Mehanika za studente prvog samostalnog stupnja (1968).

Bazjanac, Vladimir (Beograd, 8. II. 1938), arhitekt, stručnjak za simulaciju energetske učinkovitosti u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1968. na Sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu, a doktorirao 1974. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) disertacijom System Simulation in Architecture (mentori H. Rittel i C. W. Churchman). Isprva je radio u Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1962–63), Tehničkom studiju Calini Montuori u Rimu (1963–64), birou Fruco & Associates, na sveučilištu Washington (1967–68) i u projektnom poduzeću Hellmuth, Obata and Kasabaum (1967–69) u St. Louisu i San Fanciscu. Godine 1968–84. predavao je na Arhitektonskom odjelu Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyu, na kojem je od 2000. radio kao znanstvenik i voditelj istraživanja do umirovljenja 2014. Od 2009. bio je profesor na Odjelu građevinarstva i inženjerstva okoliša Sveučilišta u Stanfordu (University of Stanford), 2015–17. konzultant u Institutu za arhitekturu i urbanizam Umjetničkog sveučilišta u Berlinu (UdK Berlin), od 2014. znanstveni savjetnik u Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 2017. i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se energetskom učinkovitošću, održivom arhitekturom i problemima simulacije sustava. Autor je mnogobrojnih radova vezanih uz to područje te voditelj ili konzultant na znanstvenim projektima diljem svijeta, npr. na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević, → B. Baletić). Bio je konzultant i suradnik na mnogim arhitektonskim projektima, među kojima i na projektu novoga putničkog terminala zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2008).

infrastruktura prostornih podataka (IPP), koordinirani niz sporazuma o tehnološkim standardima, institucionalnim aranžmanima i politikama koji omogućuju kreiranje, razmjenu i uporabu geoprostornih podataka i pripadajućih informacijskih resursa unutar zajednice koja dijeli informacije. Čini je skup temeljnih tehnologija, politika i institucionalnih dogovora koji omogućuju dostupnost i pristup prostornim podatcima.

Prostorni podatci (geoinformacije, geoprostorne informacije, geografske informacije) su svi podatci koji su izravno ili neizravno u vezi s određenim položajem u prostoru ili geografskim područjem, a opisuju prostorno referencirane (koordinatama, adresom ili administrativnim područjem) objekte i pojave stvarnog svijeta. Infrastruktura uključuje temeljni okvir kakva sustava ili organizacije i sredstva (ljudi, zgrade, oprema) potrebna za rad s prostornim podatcima, te objedinjuje sve te podatke.

Razvoj infrastrukture prostornih podataka

Naziv infrastruktura prostornih podataka (engl. Spatial Data Infrastructure) osmislio je 1993. američki Nacionalni savjet za istraživanja. Moguće ju je primijeniti ograničeno, unutar jedne organizacije, ali i na nacionalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini, a proizvođačima i korisnicima informacija omogućuje institucionalno uređen i automatizirani način za otkrivanje, evaluaciju i razmjenu geoprostornih informacija. IPP je isprva bio zamišljen i razvijen za potrebe službenih prostornih podloga i baza podataka, odnosno za javne korisnike, no tijekom vremena su se taj ili slični modeli sve više primjenjivali i u komercijalnom segmentu prikupljanja, izradbe i uporabe prostornih podataka. Konačni je cilj IPP-a uspostaviti učinkovit i racionalan sustav kojim će se podatci samo jednom prikupljati i obrađivati, ali će se rabiti višekratno, osiguravajući pritom različitim korisnicima standardizirane podatke (po sadržaju i značenju).

Poseban zamah razvoju IPP-a dala je direktiva INSPIRE (akronim od engl. Infrastructure for Spatial Information in the European Community), koja je pokrenuta 2007. radi uspostavljanja jedinstvene europske infrastrukture prostornih podataka (European Spatial Data Infrastructure – ESDI). Cilj je INSPIRE-a stvaranje infrastrukture prostornih podataka EU-a kako bi se olakšalo provođenje prostornih politika i politike zaštite okoliša. Sve članice EU-a pozvane su na integraciju svojih geografskih podataka iz nacionalnih infrastruktura u INSPIRE putem INSPIRE Geoportala i drugih pristupnih točaka, te na postupno usklađenje podataka.

Iste godine kada je pokrenut INSPIRE u hrvatskom je zakonodavstvu (Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina) uveden pojam nacionalne infrastrukture prostornih podataka (NIPP), koji je definiran kao skup tehnologija, mjera, normi, provedbenih pravila, usluga, ljudskih kapaciteta i ostalih čimbenika koji omogućuju djelotvorno objedinjavanje, upravljanje i održavanje dijeljenja prostornih podataka u svrhu zadovoljenja potreba na nacionalnoj i europskoj razini. No samo definiranje nacionalne infrastrukture prostornih podataka još uvijek nije predstavljalo stvarni prijenos INSPIRE-a u hrvatsko zakonodavstvo, premda su određene odredbe toga zakona tada usklađene s osnovnim načelima INSPIRE-a. Zakon o nacionalnoj infrastrukturi prostornih podataka prihvaćen je 2013., a njegove izmjene i dopune 2018. i 2020. Danas se taj zakon izravno poziva na odredbe INSPIRE-a te na njegova provedbena pravila, prema kojima su sva tijela javne vlasti, izuzev tijela koja u svojoj nadležnosti imaju klasificirane prostorne podatke, obvezna javnosti dati pristup svojim prostornim podatcima i uslugama. Zakonom o NIPP-u definirani su upravljačka struktura NIPP-a (Vijeće, Odbor, radne skupine i nacionalna kontaktna točka) te njezini zadatci i obveze. Definirane su mrežne usluge pronalaženja, pregleda, preuzimanja, transformacije i pozivanja, kojima će nacionalna kontaktna točka i subjekti NIPP-a putem interneta ili druge prikladne vrste elektroničkih komunikacijskih usluga omogućiti pristup podatcima. Obveza svakog subjekta jest priprema podataka i razvoj odgovarajućih mrežnih usluga te upis metapodataka, a krajnji će korisnik imati na raspolaganju prostorne podatke u stvarnom vremenu. Cilj je Strategije Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2020. i Strateškog plana Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2017–2020. Državne geodetske uprave da svatko može lako pronaći, razumjeti i koristiti se prostornim podatcima.

INSPIRE-om su propisane 34 teme prostornih podataka, dok je Zakonom o NIPP-u definirano 35 tema prostornih podataka (dodatna je tema koju je RH definirala ona o minski sumnjivim područjima). Definicije i opisi tema prostornih podataka NIPP-a dostupni su na mrežnim stranicama NIPP-a, a izvorni dokumenti na engleskom jeziku na mrežnim stranicama INSPIRE-a.

Nacionalna infrastruktura prostornih podataka

Tehnološki okvir NIPP-a čine aplikacije i sustavi razvijeni u svrhu uspostave NIPP-a i praćenja njegova razvoja, a sastoji se od Geoportala NIPP-a, preglednika GeoHrvatska i registara NIPP-a.

Geoportal NIPP-a omogućuje pronalaženje i pregled skupova prostornih podataka te jednostavno (pretraživanje po ključnim riječima, nazivu organizacije, vrsti izvora prostornih podataka ili prema kodu) i napredno (pretraživanje po temama prostornih podataka te prema geografskom obuhvatu i vremenskom obuhvatu) preuzimanje. Osnovne funkcije pretraživanja omogućuju promjenu prikaza dobivenih rezultata, sortiranje rezultata i izvoz odabranih rezultata u ZIP, PDF ili CSV formatu. Dobivene rezultate, odnosno metapodatke moguće je pregledavati, spremiti i ispisati.

Preglednik GeoHrvatska omogućuje korisniku jednostavan pristup službenim prostornim podatcima NIPP-a. Točnije, s pomoću svoje lokacije korisnik može upoznati i istražiti prostor koji ga okružuje. GeoHrvatska objedinjuje i vizualizira prostorne podatke subjekata NIPP-a, raspoređene u šest tematskih područja: Kvaliteta okoline, Zemljište, Priroda oko mene, Slobodno vrijeme, Područja pod zaštitom i Onečišćenja u blizini. Podatci prikazani u ovom pregledniku su interoperabilni, dostupni zahvaljujući mrežnim uslugama koje poslužuju institucije nadležne za njihovo vođenje.

Registri NIPP-a. Registar subjekata NIPP-a i Registar izvora prostornih podataka NIPP-a obvezni su registri NIPP-a, za održavanje kojih je zadužena → Državna geodetska uprava (nacionalna kontaktna točka). Primarna je namjena Registra subjekata NIPP-a na jednom mjestu objediniti sve osnovne informacije o subjektima koji aktivno sudjeluju u uspostavi i održavanju NIPP-a (koji su na to obvezni prema Zakonu o NIPP-u). Registar izvora prostornih podataka objedinjuje sve izvore prostornih podataka koji su dio NIPP-a na temelju istog zakona. Potkraj 2024. u registrima je evidentirano 276 subjekata NIPP-a i 1463 izvora prostornih podataka.

U današnjem je društvu infrastruktura osnova za izgradnju svakog segmenta, bilo da je riječ o prometnoj, komunalnoj, poduzetničkoj infrastrukturi ili o infrastrukturi prostornih podataka. NIPP-om se znatno štede resursi, vrijeme i financije, ostvaruje se bolja povezanost prostornih podataka, podupire kultura dijeljenja prostornih podataka, transparentnost javne uprave, olakšava donošenje odluka, jača suradnja institucija, subjekata i korisnika te podupire zaštita ljudi i okoliša.

Jurčić, Vinko (Klobuk kraj Ljubuškoga, BiH, 22. V. 1921 – Zagreb, 16. I. 2007), pejzažni arhitekt, pridonio je istraživanju vrtnoga povijesnog nasljeđa i popularizaciji pejzažne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (poslije Poljoprivredni fakultet, danas → Agronomski fakultet; sv. 2) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1976. disertacijom Fitoekološka istraživanja o kontaminaciji prostora Zagreba olovom. Djelovao je 1947–50. u zagrebačkoj podružnici Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, tajnik Hortikulturnoga društva Hrvatske bio je 1950–55., potom je predavao u Vrtlarskoj školi Arboretum Opeka u Vinici kraj Varaždina, koje je 1960–64. bio direktor. Nakon toga prešao je u poduzeće Flora (poslije Zrinjevac) u Zagrebu, gdje je do 1971. bio upravitelj Izgradnje parkova te voditelj Instituta za unapređenje i razvoj rada. Od 1971. radio je na Poljoprivrednome fakultetu, od 1977. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je proširio područje djelovanja Zavoda za vrtlarstvo i 1977. osnovao Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, kojega je bio predstojnik. Istodobno je utemeljio i novi smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, te uveo više novih kolegija. Od 1973. bio je voditelj poslijediplomskoga studija za oblikovanje pejzaža. Umirovljen je 1988. S Brunom Šišićem utemeljio je u okviru Fakulteta 1982. Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku.

Sa suprugom Ivanom radio je na obnovi i uređenju povijesnoga parka oko dvorca Opeka, a kao glavni projektant ili suradnik sudjelovao je u projektima rekonstrukcije parkova i uređenja prostora oko škola (Poljoprivredna škola u Križevcima), tvornica (INA-OKI u Ivanić-Gradu), lječilišta (Stubičke Toplice), zagrebačkih samostana (Remete), stambeno-poslovnih zona (Središće) i dr. Radove je objavljivao u časopisima Hortikultura, Čovjek i prostor, Poljoprivredna znanstvena smotra, Agronomski glasnik te u zbornicima stručnih i znanstvenih skupova. Bavio se i prevođenjem stručnih knjiga s njemačkoga na hrvatski jezik (Voće iz vlastitog vrta P. G. de Haasa, 1970; Ruže u našem vrtu O. Scheerera, 1971). Utemeljitelj je Udruženja za kulturu pejzaža i njegov predsjednik od osnutka 1985. do 2003.

Damjanić, Frano Boris, (Split, 29. X. 1944 – Ljubljana, 28. V. 1998), građevinski inženjer, stručnjak za numeričku mehaniku.

Diplomirao je 1968. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1983. disertacijom Reinforced concrete failure prediction under both static and transient conditions (mentor D. R. J. Owen) na Sveučilištu Swansea. Nakon završenog studija radio je u poduzeću → Konstruktor u Splitu, od 1976. bio je zaposlen na Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), a 1979−82. je studijski boravio na Sveučilištu Swansea gdje je kao istraživač ostao do 1987., kada se zaposlio na ljubljanskom fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju. Sudjelovao je u radu Instituta Jožef Stefan i Graditeljskoga instituta ZRMK u Ljubljani.

Bavio se razvojem i primjenom numeričkog modeliranja u praktičnim inženjerskim problemima, nelinearnim mehaničkim konstrukcijama, potresnom inženjerstvu, geomehanici te toplinskoj analizi staklenih, plastičnih, metalnih, gumenih i kompozitnih materijala, kao i u betonskim i armiranobetonskim konstrukcijama, posebice pod utjecajem toplinskih djelovanja. Bio je inicijator i glavni organizator triju međunarodnih konferencija iz područja računalne analize nelinearnih problema (u Splitu 1984. i 1991. te u Dubrovniku 1986), TEMPUS projekta ACEM (engl. Advanced Computational Engineering Mechanics) koji je okupio 15 europskih sveučilišta iz osam zemalja, pokretač časopisa International Journal for Engineering Modelling, te jedan od inicijatora osnivanja udruge Central European Association for Computational Mechanics (CEACM) koje je bio prvi hrvatski predstavnik.

Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), strukovna udruga zagrebačkih arhitekata, urbanista, inženjera krajobrazne arhitekture i dizajnera interijera koja pod današnjim nazivom djeluje od 1956. Povijesni je baštinik → Kluba inžinira i arhitekta osnovanoga 1878. u Zagrebu. Djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja zagrebačke i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite okoliša. Zastupa interese članova, organizira i provodi natječaje iz područja arhitekture i urbanizma, organizira i priprema stručni i obrazovni program te sudjeluje u pripremama prijedloga zakona i propisa. Od 1960. član je Saveza arhitekata Hrvatske (od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata) i danas ima više od 1000 aktivnih članova koji djeluju u više sekcija (Sekcija mladih, Sekcija za interijer, Sekcija Arhitektonsko naslijeđe, Sekcija za urbanizam). DAZ provodi programe popularizacije arhitekture i edukacije stručne i šire javnosti (Dani zagrebačke arhitekture), urbanog revitaliziranja javnih prostora u gradu Zagrebu (Zagreb za mene), razvoja i arhitekture u turističkim područjima (ARTUR), poboljšanja kvalitete urbanog života (Akupunktura grada) te međunarodnoga konceptualnog arhitektonskog natječaja (Think Space). Samostalno ili u suradnji organizira stručna putovanja, izložbe, predavanja i od 2021. sajam graditeljstva sa stručnom konferencijom ArhiBau.hr.

Društvo arhitekata Splita (DAS), strukovno udruženje splitskih arhitekata koje pod današnjim nazivom samostalno djeluje od 1960.

Sljednik je Društva inžinira i arhitekata u Kraljevini Dalmaciji osnovanog 1908. sa sjedištem u Splitu. Nakon I. svj. rata u Zagrebu je 1919. utemeljeno Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je iste godine konstituirano na osnivačkoj skupštini u Beogradu; osim u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, imalo je sekcije u Splitu, te poslije i u Novom Sadu, Skoplju i Nišu. Godine 1939. Udruženje je bilo preimenovano u Savez inženjerskih društava Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu, a splitska sekcija postala je Društvo inženjera – Split. Nakon II. svj. rata u Splitu je 1946. utemeljeno Društvo inženjera i tehničara u okviru kojega je djelovala i arhitektonsko-građevinska sekcija. Ta je sekcija 1952. postala splitskom podružnicom novoosnovanoga Društva arhitekata Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata). Nakon reorganizacije Društva arhitekata Hrvatske u Savez arhitekata Hrvatske, 1960. podružnica u Splitu postala je samostalno Društvo arhitekata Splita, koje je i dalje djelovalo i kao sastavnica splitskog Društva inženjera i tehničara. Godine 1982. osnovana je Zajednica društava inženjera i tehničara Split, koja je 1999. preimenovana u Zajednicu udruga inženjera Splita. Tijekom 1960-ih Društvo arhitekata Splita sve je manje sudjelovalo u zajedničkim programima Društva inženjera i tehničara, njegova se aktivnost izrazito smanjila i postupno se ugasilo. Reanimacijom Zajednice društava inženjera i tehničara Split 1988. DAS je ponovno počeo djelovati. Njegovi su predstavnici sudjelovali u radu Savjeta za urbanizam i Savjeta za povijesnu jezgru grada Splita te osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Društvo djeluje s ciljem razvijanja i afirmiranja splitske i hrvatske arhitekture i urbanizma, kulture prostora i zaštite čovjekova okoliša. Organizira izložbe, predavanja, radionice, konferencije, seminare i stručne prezentacije te sudjeluje u pripremi, organizaciji i provedbi arhitektonskih natječaja. Samostalno i u suradnji izdaje monografije, stručne publikacije te prikaze radova hrvatskih autora, a 2015. objavljena je digitalna biblioteka Memento splitske moderne arhitekture s ciljem stvaranja sustavne digitalne baštine. Predsjednik DAS-a od 2024. je Marko Klarić.

Erega, Jure (Juraj) (Petrinja, 18. II. 1902 – Zagreb, 25. IX. 1981), građevinski inženjer i stručnjak za čelične mostove.

Diplomirao je 1928. na Građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1928–40. u Oblasnom odboru Zagrebačke oblasti (poslije Savske banovine) te je stručni ispit za ovlaštenog inženjera položio u Beogradu 1932. Bio je generalni direktor u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (→ Đuro Đaković Grupa; sv. 1) 1940–44. Od 1946. bio je zamjenik načelnika Odjela za metalnu industriju u Ministarstvu industrije vlade FNRJ te pomoćnik Odjela za kapitalnu izgradnju Ministarstva industrije FNRJ. Godine 1947. dodijeljen je Ministarstvu industrije NRH i zatim Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je bio stručnjak za istraživanje uzroka nezgoda na građevnim objektima. Od 1949. radio je na Tehničkome fakultetu u Skoplju. Predavao je kolegije Čelične konstrukcije i mostovi te Nauka o čvrstoći, te osnovao Zavod za ispitivanje materijala. Na Tehničkome fakultetu u Zagrebu radio je od 1955., od 1960. u zvanju redovitoga profesora, gdje je predavao kolegij Čelični mostovi. Umirovljen je 1972.

Bavio se područjem čeličnih konstrukcija, osobito zavarenih čeličnih mostova. Projektant je prvoga zavarenog čeličnog mosta, Novoga željezničkog mosta (Zeleni most) preko Save u Zagrebu (1936). Sudjelovao je 1938. u izgradnji kolnoga Savskoga mosta u Zagrebu (danas pješački most kraj novoga Jadranskoga mosta) projektanta → Milivoja Frkovića, kojim je ušao u povijest razvoja konstrukcija čeličnih mostova. Na tom je mostu, osim primjene tehnologije zavarivanja, na njegov prijedlog izvedena prva veća spregnuta konstrukcija u svijetu, pa je kolni most u Zagrebu postao prototip za razvoj spregnutih konstrukcija uopće. Za II. svj. rata izgradio je nekoliko velikih privremenih mostova preko Dunava, Drave i Tise te organizirao manje čelične industrije za vojne potrebe. Autor je skripta Metalni mostovi (s D. Horvatićem, 1964).

Erlih, Eugen (Erlich, Ehrlich) (Zagreb, 14. III. 1913 – Zagreb, 22. IX. 2003), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije.

Na Građevinskom otsjeku → Tehničkoga fakulteta (sv. 4) u Zagrebu diplomirao je 1937., potom se zaposlio kao asistent pri Katedri za mostove Tehničkoga fakulteta. Nakon toga radio je u Direkciji Zagreb Jugoslavenskih državnih željeznica (danas → Hrvatske željeznice; sv. 1), isprva kao inženjer konstruktor, a potom šef projektantske službe, savjetnik, viši savjetnik i naposljetku načelnik građevinske službe. Na Građevinski odsjek Tehničkoga fakulteta vratio se 1949., a razdvajanjem fakulteta na više sastavnica prešao je na Arhitektonski fakultet, gdje je za redovitoga profesora izabran 1971. Na studiju građevinarstva predavao je kolegije Građevna statika, Teorija konstrukcija I, II i III te Osnove statike I i II, dok je na studiju arhitekture predavao kolegije Betonske konstrukcije i konstruktivni sistemi, Mehanika, Armiranobetonske konstrukcije te Konstruktivni sistemi. Bio je predstojnik Katedre za građevne konstrukcije Arhitektonskoga fakulteta 1972–75.

Autor je mnogobrojnih statičko-konstruktivnih projekata, poput hala bazena, modelarnica i radionice Brodarskoga instituta (1949), hale I, II i III na Zagrebačkom velesajmu (1955), konstrukcije Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (1955) i Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas Rudarsko-geološko naftni fakultet i Prehrambeno-biotehnološki fakultet, 1958), konstrukcije Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1960), istočne tribine stadiona Maksimir (1961), Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1976) i restauracije zgrade HNK-a u Splitu (1979). Također je autor više tehničkih ekspertiza restauracije spomenika kulture poput prijedloga za restauraciju dvorca Zrinskih u Čakovcu, restauracije svodova gotičke crkve u Lepoglavi i obnove kasnogotičkoga objekta na gradu Ozlju. Autor je skripta Osnovi statike krutih tijela (1966).

Gradnja d. d. Osijek, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Osijeku radi širenja stambenih i gospodarskih kapaciteta grada zbog snažne industrijalizacije Hrvatske u poslijeratnom razvoju.

Od 1960-ih do 1980-ih trajalo je dinamično razdoblje u gradnji Osijeka kojemu je svojstvena gradnja objekata različite namjene te modernizacija komunalne infrastrukture. Poduzeće Gradnja priklonilo se industrijalizaciji građevinarstva i montažnoj gradnji tipskih stambenih blokova, kojih su kapaciteti omogućili podizanje niza novih stambenih naselja u Osijeku i diljem zemlje. Poduzeće je osobito poznato po gradnji višestambenih zgrada primjenom IMS tehnologije montažne gradnje, razvijene 1952. u Institutu za ispitivanje materijala SR Srbije (IMS; 1953–66) prema ideji → Branka Žeželja, koju je počelo primjenjivati još 1964. i izgradilo niz stambeno-poslovnih građevina u Hrvatskoj, najviše u Osijeku.

Poduzeće je 1989. podijeljeno na OOUR Niskogradnju i OOUR Visokogradnju. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće Osijek (1992. promijenilo je naziv u → Osijek-Koteks), a Visokogradnja je nastavila poslovati kao Gradnja d. d. Osijek. Do 2015. poduzeće je zapošljavalo više od 600 radnika, od kojih pedesetak inženjera raznih struka. Kriza i problemi u sektoru doveli su do poteškoća u poslovanju te je društvo Gradnja pripojeno 2019. osječkom društvu Ingoteh nad kojim je iste godine otvoren predstečajni postupak. Društvo Ingoteh promijenilo je 2021. naziv u Gradnja d. o. o. Osijek i danas zapošljava približno 100 radnika. Osim visokogradnjom, niskogradnjom te hidrogradnjom i infrastrukturom, poduzeće se bavi rekonstrukcijama građevina, projektiranjem te prodajom betona, asfalta i proizvodnjom armiranobetonskih montažnih elemenata.

U svom sastavu poduzeće ima vlastite tvornice: tvornica betona jednu od najvećih u Hrvatskoj kapaciteta 140 m³/h, tvornicu asfalta u Petrijevcima (u pogonu od 2009) nazivnoga kapaciteta 160 t/h, automatiziranu tvornicu armature s tehnološkim linijama za obradbu armature kapaciteta 3000 kg/h te skladište betonskoga željeza. Danas Gradnja, ponovno uvodeći montažne gradnje prema IMS tehnologiji, rabi poboljšane sustave SPB (sustav prednapinjanja betona) i Super SPB koji su prilagođeni europskim normama. U svojoj je tvornici armiranobetonskih konstrukcija razvila i vlastitu proizvodnju armiranobetonskih montažnih konstrukcija raspona do 24 m (montažna konstrukcija poznata pod nazivom »tip GRADNJA«), a vlastitu tehnologiju troslojnih armiranobetonskih montažnih pročelja razvija i proizvodi u tvornici armiranobetonskih fasadnih panela.

ICC concept d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Cerovlju. Nastalo je 1993. pretvorbom poduzeća Istarska ciglana.

Na području Cerovlja i skupine zaselaka Boruta duga je tradicija izradbe žljebnjaka i opeke zahvaljujući nalazištima nataložene sirovine opekarske gline uz Borutski potok i potok Pazinčicu. Isprva se glina kopala i oblikovala ručno, sušila na zraku i završno pekla u poljskim pećima, tzv. frnažama. Temelje industrijske proizvodnje postavio je bečki poduzetnik Jakob Ludwig Münz sagradivši u Borutu 1904. ciglanu s kružnom peći, sušionicom i strojarnicom s prešama za oblikovanje opeke. Uz to, Münzovo je poduzeće gradilo velike objekte i komunalnu infrastrukturu u Istri (gradska tržnica u Puli 1903., pruga električnoga tramvaja Matulji–Opatija–Lovran otvorena 1908., šetalište Lungomare u Opatiji, kompleks vojnih skladišta u Šijanskoj ulici u Puli 1904–05., hotel Riviera u Poreču 1910. i dr.). Ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu izgradio je 1911. u Cerovlju poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža. Obje su ciglane s 85 zaposlenih radnika 1937. proizvele 2 607 500 komada opeke i crijepa. Borutska i cerovljanska opeka se, zbog blizine željezničke pruge, i izvozila. Tijekom II. svj. rata tvornice nisu radile, ali su u poslijeratnom razdoblju obnovljeni kapaciteti ciglana. Ciglana u Cerovlju je početkom 1947. bila osposobljena za proizvodnju 1 800 000 komada opeke, crijepa i žljebnjaka na godinu, što je bilo znatno povećanje u odnosu na predratni kapacitet od 1 350 000 komada. Ciglana u Borutu je 1946. bila obnovljena i osposobljena za godišnju proizvodnju približno 2 250 000 komada crijepa, opeke i žljebnjaka. Godine 1947. tvornice su nacionalizirane i ujedinjene pod nazivom Ciglane Cerovlje i Borut. Zbog iscrpljenosti lokalnoga nalazišta sirovine u Borutu je 1975. obustavljena proizvodnja opeke te je proizvodnja preusmjerena na izradbu betonskih proizvoda. Ciglana je 1992. promijenila naziv u Istarska ciglana d. o. o. U pogonu Cerovlje je proizvodnja opeke prestala 2008. Od 2018. poduzeće posluje pod nazivom ICC concept d. o. o. Današnji proizvodni asortiman obuhvaća razne ciglarske i betonske proizvode te gabione, a 2022. zapošljavalo je oko 30 radnika.

Industrija građevnog materijala Lepoglava, poduzeće za proizvodnju kamena, pijeska, opeke, blokova i crijepa osnovano 1959. u Lepoglavi kraj Ivanca spajanjem poduzeća Očura-Kamen (proizvodnja tucanika) i ciglane Čret.

Osnovne su djelatnosti poduzeća bile istraživanje i eksploatacija mineralnih sirovina, njihova preradba u poluproizvode i gotove proizvode, proizvodnja visokokvalitetne opeke, crijepa, zidnih i stropnih elemenata i fasadne opeke, istraživanje, eksploatacija i oplemenjivanje kremenoga pijeska za staklarsku i ljevačku industriju, izradba lakih metalnih konstrukcija i metalne ambalaže te promet građevnim materijalom na veliko i malo.

U okviru lepoglavske Industrije građevnog materijala (IGM) poslovali su kamenolomi u Očuri, Vudelji i Gaveznici te ciglana u Čretu, a ulagalo se i u otvaranje kamenoloma u Ljubeščici. IGM je 1962. integriran s Poduzećem za ceste iz Varaždina pod nazivom Poduzeće za ceste Varaždin – pogon za proizvodnju građevnog materijala Lepoglava. Od 1963. poduzeće je opet poslovalo kao Industrija građevnog materijala te mu je iste godine pripojena → Ciglana Cerje Tužno. Godine 1966. pogon u Vudelji pripojen je zagrebačkom poduzeću Ceste. Godine 1967. otvoren je novi pogon, radna jedinica Pješčara u Jerovcu kraj Ivanca te je započela proizvodnja kvarcnoga pijeska na najvećem eksploatacijskom polju kvarcnoga pijeska u RH (Tiglin–Horvacka). Eksploatiraju se kvarcni pijesci pliokvartarne starosti. Zbog visokog sadržaja SiO₂ (više od 90%) i niskog sadržaja svih ostalih mineralnih sastojaka te povoljnog granulometrijskog sastava, ti kvarcni pijesci predstavljaju rijetku mineralnu sirovinu. Kemijski sastav odgovara za proizvodnju ambalažnog stakla, a oni nižeg sadržaja SiO₂ rabe se u građevinarstvu kao agregat za žbuku.

Nakon reorganizacije provedene 1980. lepoglavski IGM činila su četiri OOUR-a: Kamenici Ljubešćica, Proizvodnja kamena i pijeska Očura – Jerovec, Ciglane Cerje Tužno – Čret i Tvornica metalnih proizvoda. Do 1991. poduzeće je poslovalo pod nazivom Složeno poduzeće IGM Industrija građevnog materijala, a od 1991. pod nazivom IGM Holding d. o. o. s približno 500 zaposlenih. Nakon provedenog postupka pretvorbe, 1995. promijenjen je naziv poduzeća u Industrija građevnog materijala, IGM d. d. Poduzeće je imalo šest vlasnički povezanih društava: IGM Kamenolom Očura, IGM Tvornica crijepa, IGM Pješčara Jerovec, IGM Ciglana Cerje Tužno, IGM Tradere (osnovano 2001), IGM Greutol (50% udjela, osnovano 2001) i IGM ciglana Bosansko Grahovo. U poduzeću je 2001. radilo približno 200 zaposlenika i te godine proizvedeno je 534 645 t kamena, 87 467 t pijeska i 58 542 339 opečnih blokova. Nakon modernizacije strojeva i opreme u društvu IGM Ciglana Cerje Tužno 2001. je u odnosu na 1991. proizvodnja blokova povećana za 24 038 214 komada.

Nad društvom IGM Tvornica crijepa je 2000. otvoren stečajni postupak. Kamenolom u Očuri prodan je poduzeću → Holcim (2006), Ciglanu je kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane Šimec (2011), a Pješčaru poduzeće Jedinstvo Krapina (2012).

Kovačević, Neven (Stari Grad na Hvaru, 7. V. 1928 – Zagreb, 14. IV. 2020), arhitekt i urbanist, autor niza prostornih planova koji su obilježili razvoj u mnogim dijelovima Hrvatske.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Zaposlio se kao projektant u Institutu za naftu, a od 1961. do umirovljenja 1990. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, kojega je 1973–85. bio direktor. Sudjelovao je u izradbi regionalnoga prostornog plana Istre (1963–67), te generalnih planova Poreča (1966) i Vrsara (1967). U okviru UN-ova projekta za južni Jadran 1967–69. radio je na izvedbi regionalnoga prostornog plana južnog Jadrana. Suautor je Generalnoga urbanističkog plana Dubrovnika i projekta turističkoga kompleksa Babin kuk (1967–69., sa Z. Krznarićem i B. Šerbetićem). Jedan je od pokretača izgradnje prvoga turističkog apartmanskog naselja na Jadranu (Červar-Porat kraj Poreča). Projektirao je i izveo više stambenih objekata u Karlovcu (1961., s Lj. Matasovićem) te višenamjensku zgradu kina i kazališta u Borovu naselju (1966., s M. Salajem). Stručne članke o hrvatskim urbanističkim problemima objavljivao je u časopisima Privreda Dalmacije, Dometi, Čovjek i prostor i dr. Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (1972–76) i predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije (1973–75). Bavio se i slikarstvom.

Kaiser, Aleksander (Đakovo, 27. VII. 1882 – Zagreb, 1. VI. 1969), građevinski inženjer, jedan od prvih stručnjaka za armiranobetonske konstrukcije u nas.

Diplomirao je 1903. građevinarstvo na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti te potom radio na izvedbi većih armiranobetonskih konstrukcija, isprva u poduzeću Beton- und Monierbau u Dresdenu, a zatim i u Budimpešti. Od 1912. u Zagrebu je počeo projektirati i izvoditi armiranobetonske konstrukcije i druge objekte, a od 1920. vodi poduzeće Aleksander Kaiser i drug (od 1921. Jugoslavensko građevno poduzetništvo, od 1928. Inženjeri Kaiser i Šega građevno d. d.). Od 1919. bio je honorarni docent na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Željezne konstrukcije i Željezno-betonske konstrukcije te bio prvi predstojnik Stolice za željezno-betonske konstrukcije (1926–28). Napisao je prvi udžbenik iz armiranobetonskih konstrukcija Željezni beton (1922). Od 1941. do 1942. radio je u Glavnom ravnateljstvu za javne radove na projektiranju armiranobetonskih mostova, a od 1943. u poduzeću Hoyer d. d. (poslije Jugobeton; → Jugomont). Nakon II. svj. rata javlja se kao projektant konstrukcija u Arhitektonskom projektnom zavodu iz Zagreba (npr. glavna hala Omladinske tvornice Jedinstvo s krovom od armiranobetonskih montažnih elemenata, 1948). Autor je patenta za prednapeti beton.

geoinformatika (geomatika), djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi prikazom, prijenosom i obradbom geoinformacija, odn. informacija koje se odnose na fenomene prostorno vezane uza Zemlju. Kao multidisciplinarno područje obuhvaća znanstvene temelje suvremenih digitalnih metoda prikupljanja, analize i vizualizacije prostornih podataka (geopodataka), odn. modeliranje prostornih informacija, metode apstrakcije i generalizacije geopodataka, razvoj geoprostornih baza podataka, dizajn informacijskih sustava, matematičko-statističku obradbu geopodataka, osmišljavanje usluga temeljenih na lokaciji korisnika i dr. U skladu s Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH svrstava se u polje geodezije područja tehničkih znanosti. Geopodatci se obično prikupljaju senzorima za promatranje Zemlje kao slike snimljene daljinskim putem, analiziraju se s pomoću geoinformacijskih sustava (GIS) i vizualiziraju otisnuti na papiru ili prikazani na računalnim zaslonima. Geoinformatika je prepoznata kao disciplina orijentirana na informacijsku tehnologiju cilj koje je integrirati i isporučiti više izvora geolociranih podataka širokom rasponu znanosti. Broj senzorskih tehnologija uključenih u geoinformatiku kontinuirano se širi zahvaljujući razvoju satelita 3D radara, lasera i sustava kamera visoke rezolucije, bespilotnih zračnih sustava, podvodnih akustičnih sustava i inteligentnih senzora koji se temelje na lokaciji. Povezana je s → kartografijom, → geodezijom, geoinformacijskim sustavima, → fotogrametrijom i → daljinskim istraživanjima, globalnim navigacijskim satelitskim sustavima GNSS (→ satelitska geodezija). Područja su primjene geoinformatike urbano planiranje i upravljanje korištenjem zemljišta, navigacijski sustavi, virtualni globusi, javno zdravstvo, modeliranje i analiza okoliša, vojna primjena, planiranje i upravljanje prometnom mrežom, poljoprivreda, meteorologija i klimatske promjene, oceanografija i modeliranje oceana i atmosfere, planiranje poslovne lokacije, arhitektura i arheološka rekonstrukcija, telekomunikacije, kriminologija i simulacija kriminala, zračni i pomorski promet, i dr.

Naziv je na francuskom jeziku (géomatique) potkraj 1960-ih predložio znanstvenik B. Dubuisson kako bi odražavao promjene u poslovima geodeta i fotogrametrista u to doba. Prvi je put uporabljen u memorandumu francuskog Ministarstva javnih radova 1971. Naziv geoinformatika predložio je K. Samuelson u Švedskoj 1988. Na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu je na studiju geodezije i kulturne tehnike početkom 1998. uvedeno usmjerenje Geomatika s ciljem školovanja geomatičkih inženjera. Na Visokoj tehničkoj školi u Bochumu uz usmjerenje Geodezija uvedeno je akademske godine 2001/02. novo usmjerenje Geoinformatika. Studiji naziva Geodezija i geoinformatika ili Geodezija i geoinformacije provode se u Beču, Bonnu, Hannoveru, Münchenu, Ljubljani i Zagrebu. U Zürichu je naziv studija Geomatika i planiranje. U Grazu postoje diplomski studiji Geomatička znanost i Geoprostorne tehnologije, a u Beču Geodezija i geofizika, Geoinformacije i kartografija te Praktična geodezija i katastar. Na studiju u Münchenu postoje usmjerenja Izmjera Zemlje i satelitska geodezija, Fotogrametrija, daljinska istraživanja i kartografija te Geodezija, geoinformacijski sustavi i upravljanje zemljištem, a na studiju u Zagrebu Geodezija i Geoinformatika.

Razvoj geoinformatike u Hrvatskoj

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu vodeća je institucija u Hrvatskoj u nastavnom i znanstvenom radu u području geodezije i geoinformatike. Katedra za geoinformatiku organizirana je pri Zavodu za geomatiku, a Katedra za geoinformacije pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju. Početci studija geoinformatike na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu sežu u akademsku godinu 1969/70. kada je uveden kolegij Osnove elektronike i primjene elektronskih računskih strojeva u geodetskoj praksi. Predavao ga je Mirko Brukner koji je 1970. među prvima uveo obradbu podataka elektroničkim računalima. Brukner je osobito pridonio teorijskom i praktičnom uvođenju geoinformacijskih sustava a 1991−94. bio je glavni istraživač na projektu Geografski i zemljišni informacijski sustav (GIZIS) Hrvatske o cjelokupnom Zemljinu prostoru koji uključuje litosferu, hidrosferu, biosferu i atmosferu. Kolegij je 1970/71. promijenio naziv u Kompjutori i programiranje, 1975. u Programiranje i elektronička računala, a 1976. u Elektronička obrada podataka. Preuzeo ga je 1984/85–1997/98. → Nedjeljko Frančula i promijenio mu naziv u Kompjutorska obrada geodetskih podataka. Od 1997/98. predavali su se kolegiji Geoinformatika I (N. Frančula), Geoinformatika II (→ Miodrag Roić) te Geoinformatika III (N. Rožić). Od akademske godine 2004/05. Geoinformatiku I predaje N. Vučetić. U skladu s Bolonjskim procesom 2005/06. uvedeni su preddiplomski (od 2005/06., šest semestara) i diplomski (od 2008/09., četiri semestra) studiji naziva Geodezija i geoinformatika. U 2005/06. na prijediplomskome studiju Geodezije i geoinformatike kolegij Osnove geoinformatike predavali su Đ. Barković i N. Vučetić. U IV. semestru 2010/11., koji je bio bez izbornih predmeta, taj su status dobili kolegiji Kvaliteta geoinformacija i Rukovanje geoinformacijama. Novim nastavnim planom i programom iz 2015/16. uveden je niz novih kolegija: Osnove geoinformatike, Inženjerska grafika u geodeziji i geoinformatici, Slobodne geoinformacije, Modeliranje geoinformacija, Algoritmi u geoinformacijskim sustavima, Menadžment u geodeziji i geoinformatici, Geoinformacijska infrastruktura, Geoinformacijski sustavi, Generalizacija geoinformacija, Programiranje u geoinformacijskim sustavima, Normizacija geoinformacija, Rukovanje geoinformacijama, Projektiranje i održavanje geoinformacijskih sustava, Formalne metode u geoinformatici, Geoinformatika i geomatičko inženjerstvo u zaštiti okoliša te 3D geoinformacije i pametni gradovi.

Geodezija i geoinformatika na prijediplomskoj razini studira se u Hrvatskoj po uzoru na zagrebački Geodetski fakultet i na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Nastava iz područja geoinformatike provodi se također pri Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (Geoinformatika I i II, A. Toskić), Odjelu za geografiju u Zadru (Geoinformatika, T. Marelić), Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (Geoinformacijski sustavi, D. Škrlec). Na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Varaždin izvodi se preddiplomski sveučilišni studij geodezije i geomatike, odn. kolegiji Uvod u geoinformatiku, Geodezija i geomatika, Geoinformacijski sustavi, Primijenjena geomatika, Geoinformacijska infrastruktura.

Godine 2017. donesena je Odluka o donošenju standarda zanimanja za stjecanje kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike u obrazovnom sektoru graditeljstvo i geodezija. U srednjoškolskom nastavnom planu koji je sastavni dio kurikula nalazi se i geoinformatika: u prvome razredu predmet je Osnove geoinformatike, u drugome razredu Geoinformatika, u trećem Geoinformacijski sustavi i u četvrtome Prostorni informacijski sustavi. Po tom nastavnom planu i programu trebali bi učiti učenici u srednjim školama u Hrvatskoj u kojima se obrazuju budući tehničari geodezije i geoinformatike: Geodetskoj tehničkoj školi u Zagrebu, Graditeljsko-geodetskoj školi u Osijeku, Građevinskoj tehničkoj školi u Rijeci, Tehničkoj školi u Puli, Graditeljsko-geodetskoj tehničkoj školi u Splitu, Srednjoj školi A. M. Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtničkoj i tehničkoj školi Dubrovnik i Graditeljskoj školi Čakovec.

U okviru projekta HvaR&D (Hvar, Research & Development) − uvođenje GIS i ICT tehnologija u kurikulume fakultativne nastave i njihova primjena u održivom razvoju otoka Hvara izrađena su tri nova kurikuluma iz područja geografije, biologije i fizike. Jedan od njih bio je Geoinformatika u geografiji u kojem će se učenici upoznati s temama kao što su geografski informacijski sustavi (GIS), globalni položajni sustavi (GPS), uloga geoinformatike u razvoju navigacijskih sustava, prometnom planiranju i inženjerstvu, ekološkom modeliranju i analizi, urbanom planiranju, telekomunikacijama i sl. Srednja škola Ivanec i Srednja škola Mate Blažine Labin od školske godine 2016/17. svojim učenicima nude mogućnost pohađanja fakultativnog predmeta Digitalna kartografija. Predmet je osmišljen u sklopu projekta HEUREKA – spoznajom do uspjeha koji je financirao Europski socijalni fond. U sklopu projekta Znanost+ nastavnici Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba u suradnji s Gimnazijom Andrije Mohorovičića u Rijeci osmislili su 15 novih fakultativnih predmeta koje su učenici mogli upisivati 2017/18. Jedan od njih bio je Geoinformatika.

Geoinformatika u Hrvatskoj opisana je u monografijama GIZIS: geografski i zemljišni informacijski sustavi Republike Hrvatske: metodološka studija (1992., autori M. Brukner, M. Oluić, S. Tomanić), GIZIS – osnove: geografski i zemljišni informacijski sustav (1994., M. Brukner), GIS u Hrvatskoj (1997., urednik D. Kereković) te u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008., urednici N. Frančula i M. Lapaine). Časopis → Kartografija i geoinformacije izlazi u organizaciji → Hrvatskog kartografskog društva koje organizira stručne i znanstvene skupove, a → Hrvatsko geodetsko društvo izdaje → Geodetski list u kojem se objavljuju članci iz geodezije i geoinformatike.

Primorje, riječko građevinsko poduzeće za izgradnju svih vrsta građevina. Sljednik je pomorsko-građevnog poduzeća Luka specijaliziranoga za pomorsku gradnju, osnovanog 1947., proglašenog od saveznog značaja 1948. u nadležnosti Ministarstva narodne obrane u cilju provedbe regionalnih potreba vojnih investitora. Restrukturiranjem poduzeća Luka 1949., odlukom Glavne direkcije za vojno građenje nastalo je Vojno-građevno poduzeće Primorje namijenjeno izgradnji svih vrsta objekata. Prvotno je uglavnom obnavljalo i gradilo lučka postrojenja i objekte. Koncentrirana i razmjerno brza izgradnja industrijskih objekata nakon II. svj. rata dovela je do smanjivanja potreba za takvom vrstom gradnje, pa se djelatnost Primorja do kraja 1950-ih počela okretati i civilnoj niskogradnji (izgradnja i projektiranje prometnica) i visokogradnji (stambeni i turistički objekti), pretežno na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. U drugoj polovici 1950-ih razvilo je tehnološke procese te se sve više koristilo vlastitim projektima, a osnutak projektnog biroa 1959. i uvođenje vlastita montažnog sustava građenja omogućili su samostalno izvođenje građevinskih projekata. Među prvim cjelokupnim projektima bila je izgradnja stambenog kompleksa u naselju Turnić u Rijeci s pratećom infrastrukturom kao što su putovi, mostovi, uređenje i ozelenjivanje površina.

Do kraja 1960-ih poduzeće je u svom sastavu imalo i tvornicu betona, remontne servisne radionice, odjel transporta te operativna gradilišta u Rijeci, Puli, Krku, Poreču, Crikvenici, Selcu, Senju i Banjoj Luci. Također je u sastavu Poslovnoga udruženja Jugoslavija Inženjering sudjelovalo u izgradnji krupnih investicijskih objekata. Do početka 1970., iako je poduzeće većinski i dalje radilo za vojne investitore, znatno se povećao udio izgradnje stambene i osobito turističke namjene. Obnavljali su se hotelski objekti na Brijunima i u Crikvenici, gradili i dograđivali kompleksi na Zlatnim stijenama kraj Pule, turističko naselje Kačjak kraj Crikvenice, podignut je hotel u Senju i ostvareni su hotelski kompleksi Zelena laguna kraj Poreča i Haludovo kraj Malinske na otoku Krku. Izgrađeni su i stambeni objekti, pretežno u Rijeci, kao što su neboderi na Kantridi polovicom 1960-ih, kompleksi nebodera na Kozali na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, Rastočinama na početku 1970-ih, Zametu potkraj 1970-ih. Primorje je u svrhu brže i ekonomičnije izgradnje visokih stambenih zgrada počelo rabiti novu tehnologiju tunelske, tj. klizne oplate. Od objekata javne namjene ističu se riječko zimsko plivalište i prošireni stadion s tribinama od prednapetog betona, robna kuća Korzo, dijelovi Medicinskoga fakulteta u Rijeci i bolnice u Puli te vodoopskrbna mreža u Crikvenici.

Tijekom 1970-ih poduzeće je prema postojećem Zakonu o udruženom radu postalo radna organizacija podijeljena na OOUR-e odn. jedinice građevinskih strukovnih pogona (armirački radovi, zidarski radovi, tesarski radovi, završni radovi i sl.), jedinica uslužnih pogona (transport, mehanizacija, održavanje, smještaj i prehrana), jedinica samostalnih gradilišta te zajedničke službe (tehnička, privredno-računska, opća i analitičko-planska služba), a neke je radne jedinice (automatizirana središnja betonara) dijelilo s drugim riječkim građevinskim poduzećima. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo više od 2000 radnika, no nakon provedene pretvorbe i prelaska u privatno vlasništvo početkom 1990-ih struktura i broj zaposlenih su se znatno promijenili. Zbog neadekvatnog upravljanja i financijskih gubitaka 2003. otvoren je stečajni postupak, a poduzeće je likvidirano 2022.

klasicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje je dominiralo u Europi u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj polovici XIX. st. Hrvatski termin oblikovan je po uzoru na onaj koji se rabi u njemačkom jeziku, dok na engleskom, francuskom i španjolskom govornom području kao i u nizu drugih jezika prevladava termin neoklasicizam. U hrvatskom jeziku, kao i u njemačkome, termin neoklasicizam rabi se za klasicizirajuće pojave u arhitekturi druge polovice XIX. st., te XX. i XXI. st.

Pojava klasicizma veže se uz prosvjetiteljsku racionalističku kritiku raskoši barokne i rokoko arhitekture. Teoretičari i povjesničari arhitekture poput Marc-Antoinea Laugiera (1713–1769) i Johanna Joachima Winckelmanna (1717–1768) pozivali su na povratak klasičnom redu i antičkim uzorima s ciljem unošenja viših estetskih standarda u arhitekturu. Širenje klasicizma potaknulo je i istraživanje arhitektonske baštine antičke Grčke, koju su francuski i engleski istraživači publicirali u reprezentativnim ilustriranim svescima. U isto su doba objavljene i Piranesijeve mape spomenika Rima i Paestuma, kao i djela o antičkim spomenicima Palmire u Siriji, Baalbeka u Libanonu te Dioklecijanove palače u Splitu. Iskopavanja gradova zatrpanih erupcijom Vezuva, Pompeja, Herkulaneja i Stabije dodatno su potaknula interes za antiku.

Prvom monumentalnom realizacijom klasicizma smatra se crkva Sainte-Geneviève (poslije Panthéon) u Parizu Jacques-Germainea Soufflota, građena 1756–90. U Francuskoj je klasicizam doživio vrhunac u djelu Claude-Nicholasa Ledouxa, ponajprije u njegovim realiziranim projektima za kompleks solane u Arc-et-Senansu (1775) te carinarnice/mitnice u Parizu (1785–89). U doba Napoleona (1769–1821), s ciljem ideološkoga naglašavanja da je Francusko Carstvo nasljednik Rimskoga Carstva, razvio se podstil klasicizma nazvan ampir (franc. empire: carstvo). Podignut je, odnosno počeo se podizati niz komemorativnih građevina (Hram slave, poslije crkva Sainte-Marie-Madeleine, slavoluci Arc de Triomphe du Caroussel i Arc de Triomphe de l’Étoile u Parizu, Colonne de la Grande Armée u Wimilleu i dr.). Izveden je i prvi veliki urbanistički zahvat XIX. st. u Parizu izgradnjom ulice Rivoli.







U Njemačkoj su glavni predstavnici klasicizma bili Karl Friedrich Schinkel (1781–1841) u Berlinu koji je svojim građevinama monumentalizirao prusku prijestolnicu (Stari muzej, Nova straža, kazalište) i Leo von Klenze (1784–1864) u Münchenu. Među najoriginalnije projektante klasicizma spada engleski arhitekt John Soane (1753–1837) koji je u svoja djela unosio romantičarske, srednjovjekovne ili neobizantske elemente. Osobito monumentalne klasicističke građevine realizirane su u ruskoj prijestolnici Sankt Peterburgu (Admiralitet, katedrala sv. Izaka), kao i u SAD-u (zgrada Capitola u Washingtonu).

Klasicizam u hrvatskom graditeljstvu

U razdoblju klasicizma na području današnje Hrvatske, kako u pokrajinama u sastavu Habsburške Monarhije tako i na teritorijima koji su potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. bili pod kontrolom Mletačke ili Dubrovačke Republike te Francuza, zbog gospodarske nerazvijenosti te napoleonskih ratova nije podignut veći broj monumentalnijih građevina. Usprkos svim ograničenjima, u doba klasicizma počela se u nas formirati građanska klasa, a sredinom 1830-ih započeo je hrvatski narodni preporod.

Povijesne okolnosti uvjetovale su i intenzitet izgradnje. Ratovi Habsburgovaca s Francuskom, za kojih je i dio Hrvatske bio izuzet iz sastava Habsburške Monarhije i izravno podređen Parizu (1809–13), zaustavio je intenzivniju građevinsku djelatnost od sredine 1790-ih do sredine 1810-ih. Tek se nakon Bečkoga kongresa 1815. građevinska aktivnost ubrzala. Konzervativnost habsburškoga režima u razdoblju do 1848., koji je održavao stari feudalni sustav i priječio time snažniju industrijalizaciju i modernizaciju zemlje, snažno je utjecala na ustrojstvo društva, a time i na arhitektonsku produkciju. U takvim uvjetima gradovi su sporije rasli, pa se tek povremeno javljala potreba za većim planerskim zahvatima.

Najvažniji primjer klasicističkoga urbanizma u nas predstavlja projekt za izgradnju Staroga Siska Ivana Fistrovića iz 1829. Fistrović je predvidio gotovo potpuno premještanje postojećega naselja koje je činila jedna duga ulica uz rijeku Kupu i nekoliko manjih pobočnih ulica. Na temelju dijelom sačuvane antičke osnove projektiran je grad pravilnih pravokutnih blokova s velikim trgom – otvorenim prostorom u središtu. Zahvaljujući okolnosti da je Stari Sisak u to doba bio u vlasništvu Stolnoga kaptola zagrebačkog, plan je bilo moguće realizirati gotovo u cijelosti.

Slabljenje Osmanskoga Carstva i promjene u načinu ratovanja omogućile su, pa i potaknule uklanjanje zidina mnogobrojnih gradova u Hrvatskoj. Na zagrebačkom Gornjem gradu, ispod i dijelom na mjestu zidina koje su se već u XVIII. st. rabile za izgradnju, niknule su prve uređene promenade. Varaždin je svoje zidine započeo uklanjati 1809. i koristio se njima uglavnom za izgradnju novih blokova zgrada. U tom su se razdoblju djelomično uklanjale i utvrde u Splitu, Karlovcu i drugim gradovima.

U arhitektonskim ostvarenjima odmak od baroka prema klasicizmu primjećuje se već u posljednjim desetljećima vlasti Marije Terezije (1740–80), a tek za Josipa II. (1780–90) počeo je dominirati arhitekturom u Habsburškoj Monarhiji. Tako je i u Hrvatskoj ostao dominantan sve do sredine XIX. st., a u pojedinim sredinama čak i do 1860-ih. Na širenje klasicizma snažan utjecaj imale su mnoge reforme koje je inicirao Josip II. u okviru svojih nastojanja da modernizira državu, poput ukidanja dijela crkvenih redova i samostana (koji su bili nositelji barokne umjetnosti), osnivanja novih župa (što je potaknulo gradnju novih župnih crkava), izgradnje bolnica, sirotišta i sličnih karitativnih ustanova, te Patenta o toleranciji (1781) koji je omogućio nekatolicima (u nas u prvome redu pravoslavnim kršćanima) gradnju sakralnih i drugih zdanja.

Ukidanje crkvenih redova i samostana, započeto još za Marije Terezije ukidanjem isusovačkoga reda, oslobodilo je mnogo prostora koji su adaptacijama bili prilagođeni za nove javne institucije. Njihovo smještanje u stare građevine bilo je posve u skladu s prosvjetiteljskim racionalizmom i promoviranom štedljivosti, koja se počela naglašavati i pri podizanju novih javnih i sakralnih građevina. Nove su građevine redovito bile tretirane kao gradnje iz nužde (Nutzbau), potrebne radi udomljavanja novoosnovanih institucija, no lišene prekomjerne raskoši. Njihove fasade stoga karakterizira izrazita jednostavnost, a prostorna rješenja oslanjaju se na formule koje se razvijaju u dvorskim građevnim uredima i pri inženjerskim akademijama u Beču. Minimum dekoracije na pročeljima javnih građevina zadržao se u javnoj arhitekturi i za vladanja nasljednika Josipa II., Leopolda II., Franje I. i Ferdinanda I., tijekom cijeloga razdoblja tzv. Vormärza, odnosno sve do revolucije 1848–49. Specifična estetika štedljivosti se dodatno poticala nakon što je 1811., zbog velikih ratnih troškova, Austrija zapravo bankrotirala, odnosno bila prisiljena devalvirati svoju valutu.

Rijetke bi se građevine podignute u Hrvatskoj u prvoj polovici XIX. st. mogle uklopiti u glavnu stilsku struju klasicizma, odnosno usporediti s ostvarenjima u važnim europskim središtima umjetnosti poput Münchena i Berlina, pa čak i središnje Ugarske. U stilskom smislu glavnina arhitektonske produkcije toga doba u Hrvatskoj proizašla je iz specifičnih srednjoeuropskih varijanti klasicizma: baroknoga klasicizma, Zopfstila (stil pletenica), Plattenstila (pločasti stil), bidermajera, kubičnoga stila te romantičnoga klasicizma.

Sakralne građevine

Od navedenih klasicizirajućih struja u arhitekturi Hrvatske i Slavonije te Vojne krajine najrašireniji je bio barokni klasicizam, osobito prisutan u sakralnoj arhitekturi već od 1780-ih. Bez obzira na to jesu li bile za katoličko ili pravoslavno bogoslužje, većina crkava u Hrvatskoj tog doba tipološki je iznimno slična. Građene su kao jednobrodne longitudinalne građevine s polukružnim ili pravokutnim svetištem, korom iznad ulaznoga prostora, te tornjem iznad ili ispred pročelja obično okrunjenim barokizirajućom kapom-kupolom. Zadržao se i barokni tip kupolastih svodova, dok se nova klasicizirajuća dekoracija pojavljivala tek u vidu štuka u okvirima prozora, portala ili u raščlambi zidova u unutrašnjosti. Najreprezentativniji primjeri sakralnih gradnji realizirani su u Vojnoj krajini, u pukovnijskim središtima i tvrđavama. Među njima ističu se katoličke crkve sv. Lovre u Petrinji (1780–81) i sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradiški (1811–29) te pravoslavna crkva sv. Nikole u Karlovcu (1785).

U skladu s propisima, veličina sakralnih građevina bila je strogo normirana s obzirom na veličinu mjesta i broj svećenika, pa su se u selima podizale slične, no veličinom i arhitektonskom dekoracijom nešto skromnije crkve. Na području pokrajina Hrvatske i Slavonije, te Vojne krajine 1780–1850. izgrađeno je više desetaka takvih građevina, među ostalima katoličke crkve u Ogulinu, Zaboku, Pitomači, Bošnjacima, Drenovcima, Račinovcima, Rajevu Selu, Brođancima, Duboševici, Vukovini, Feričancima, Podgoraču, Lovasu, Velikom Bukovcu, Oriovcu, Glini, Virju, Drnju, Novigradu Podravskom, Ferdinandovcu, Gunji, Babinoj Gredi, Gušću, Ivanskoj, Podcrkavlju, Boričevcu, Farkašiću, te pravoslavne crkve u Rijeci, Koprivnici, Petrinji, Bjelovaru, Daruvaru, Šarengradu, Mirkovcima, Dalju, Mohovu, Gabošu, Vinkovcima, Meminskoj, Blinji, Svinici, Lovskoj, Velikoj Barni, Starom Selu. Veličinom se ističu crkve Uznesenja Marijina s dva zvonika u Pregradi (1803–18) i sv. Andrije u Bakru (1830).







Stilski čišći klasicizam s malo baroknih primjesa ili bez njih ostavio je nekoliko zanimljivih spomenika sakralne arhitekture na području sjeverne Hrvatske. Crkva sv. Terezije u Suhopolju kraj Virovitice (1807–14) najreprezentativnija je sakralna građevina hrvatskoga klasicizma. Centralnoga je tlocrta, sa središnjim kružnim prostorom pokrivenim kupolom, kvadratičnim svetištem i velikim trijemom koji počiva na toskanskim stupovima. Sa strane centralnoga prostora crkve podignuta su dva niža zvonika kvadratična u tlocrtu, a kružna u gornjem dijelu koja su pokrivena kupolastim kapama. I cjelokupna unutrašnja oprema nastala je u isto doba: oltari, propovjedaonica i prostrani klasicistički kor postavljen na stupove. Izgrađena je kao zadužbina obitelji Janković koja je tada upravljala suhopoljskim vlastelinstvom. U njezinu se ustrojstvu jasno razaznaje snažan utjecaj mađarske arhitekture u kojoj su centralne gradnje s kupolom bile vrlo česte. Značajna je građevina toga tipa i kapela sv. Katarine u Stubičkim Toplicama arhitekta Kristijana Heinricha Vesteburga (1814; od 1994. župna crkva sv. Josipa), te klasicistička faza crkve Svih svetih u Đakovu, pregrađena 1819. prema projektu → Bartola Felbingera.







U klasicističkom je stilu pregrađeno glavno pročelje zborne crkve u Rijeci prema projektu Josepha Storma (1824–26), a klasicistički je i dograđeni trijem kapele sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (1845), kao i mauzolej Mir junaka Lavala Nugenta na Trsatu arhitekta Giacoma Paronuzzija (1826–37). Riječko groblje Kozala u to se doba počelo intenzivnije graditi. Na njemu je podignuta grobnica-kapela obitelji Vranyczany-Dobrinović (1850–60) kao centralna građevina većih dimenzija. U Istri kvalitetan primjer klasicizma u graditeljstvu predstavlja župna crkva u Višnjanu (1830), dok se klasicistički elementi susreću i na župnim crkvama u Humu i Grožnjanu.







U Dalmaciji je u polju sakralne arhitekture najvažnije realizacije projektirao Valentino Presani. Kapela sv. Frane u Podpragu na Velebitu (1832) centralna je građevina pokrivena kupolom s dva istovjetna ulaza markirana trijemovima koji počivaju na dorskim stupovima. Podignuta je kako bi markirala dovršenje ceste koja je preko Velebita povezala Hrvatsku i Dalmaciju. Nalazila se točno na granici dviju pokrajina pa je na južnome pročelju iznad ulaza stajao natpis Dalmacija, a na sjevernoj strani Hrvatska. Ističu se još Presanijeve grkokatoličke crkve u Kričkama i Baljcima kraj Drniša (1829–36), te župna crkva u Privlaci (1836).







U Dubrovniku i okolici na nizu crkava radio je Lorenzo Vitelleschi. U klasicističkim oblicima dogradio je župne crkve u Zatonu Velikom (1825) i Orašcu (1827), te podigao pravoslavnu crkvu sv. Mihajla na Boninovu (1837). Da je klasicizam dominirao sakralnom arhitekturom Dalmacije sve do sredine XIX. st., pokazuje primjer župne crkve u Veloj Luci, podignute prema projektu Nikole Nisetea 1846–48.

Rezidencijalne građevine

Zbog opstanka feudalizma, uz Crkvu, plemstvo je potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. ostalo ključnim čimbenikom povijesti arhitekture u Hrvatskoj. Najreprezentativniji dvorci podignuti su na području Slavonije i Baranje zahvaljujući tamošnjim prostranim latifundijama s kvalitetnom zemljom. Ističu se dvorci obitelji Pejačević u Retfali (1796–1801), Našicama (1811–12) i Virovitici (N. Roth, 1800–04; poslije pripao obitelji Schaumburg-Lippe), Odescalchi u Iloku (pregrađen 1792), Hilleprand von Prandau u Valpovu (obnovljen nakon požara 1803–16) i Esterhazy u Dardi u Baranji (1813). Značajni su i manji dvorci obitelji Mihalović u Feričancima i Orahovici, Adamović u Čepinu i Tenji, te dvorac u Trenkovu (Mitrovici).













Na području sjeverozapadne Hrvatske ističu se očuvani rani klasicistički (Zopfstil) dvorac Hellenbach u Mariji Bistrici (oko 1786), dvorac Stubički Golubovec (dograđen 1819–20), kao i niz drugih starijih dograđenih ili novih dvoraca (Bežanec, Martijanec, Štrigova, Poznanovec, Ludbreg). Pojedinim dvorcima poznati su autori. Najreprezentativniji klasicistički dvorac u Hrvatskoj, Januševec kraj Zaprešića, podignut je 1830. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Dvokatna građevina s klasicističkim trijemom na glavnom pročelju imala je izrazito reprezentativan interijer s djelomice oslikanom središnjom kupolnom dvoranom. Sagrađen za baruna Josipa Vrkljana, ministra financija Marije Louise, kćeri cara i kralja Franje I. i druge supruge francuskoga cara Napoleona I., Januševec pokazuje domete hrvatske arhitekture toga doba – riječ je o vrlo skladnom, gotovo školskom primjeru klasicizma kakav se susreće u gotovo svim dijelovima Europe. Današnji izgled dvorca rezultat je temeljite rekonstrukcije izvedene nakon teškoga stradavanja građevine u II. svj. ratu. Nešto je kasniji od Januševca dvorac Bunjevac u Jaškovu kraj Ozlja, izgrađen 1841. prema projektu → Aleksandra Brdarića. U elementima plastične dekoracije, ponajprije kovanih ograda, na dijelu navedenih dvoraca već se primjećuje pojava elemenata neogotike.













Crkveni su velikodostojnici također u tom razdoblju gradili odnosno proširivali svoje dvorove. Đakovački biskup Mirko Raffay nadogradio je svoj kasnobarokni dvor 1821–22. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Felbinger je 1828–30. dogradio drugi kat rezidencije i transformirao katedralnu crkvu grkokatoličkih episkopa u Križevcima. Toj je građevini 1843–45. A. Brdarić dogradio portik čime je bila pretvorena u jednu od najreprezentativnijih klasicističkih rezidencija u nas. Klasicistički biskupski dvor podignut je 1830-ih i u Senju, a u Dalju su pravoslavni karlovački mitropoliti 1828. izgradili ljetnu rezidenciju.

U Zagrebu je biskup Maksimilijan Vrhovac 1790. dao podići kompleks s ladanjskom kućicom uz Vlašku ulicu. Nadbiskupski dvor uz katedralu bio je temeljito pregrađen za biskupa Aleksandra Alagovića. U središnjem dijelu južnoga krila dvora Alagović je 1832. dao izgraditi novu altanu te veliko stubište. Godine 1835. podignut je prema projektu Antuna Stiedla i dvokatni dio istočnoga krila dvora. Iste godine Alagović je temeljito restaurirao i susjednu strukturu sjeveroistočne kule, te dogradio zgradu metropolitanske biblioteke i njoj pridružio prostore unutar središnje kule zapadnoga dijela biskupske utvrde, tzv. Bakačeve kule. Uz to Alagović je u Novoj Vesi 1823–24. prema projektu B. Felbingera dogradio klasicistički ljetnikovac s vrtom, a na tadašnjem rubu Zagreba, uz park Maksimir (Jurjaves) prema projektu Franza Schüchta podignut je 1839–40. kompleks ljetnikovca Alagovićeva nasljednika biskupa Jurja Haulika. Isti arhitekt za Haulika je 1841–43. podigao vidikovac u Maksimiru, koji se ubraja u najmonumentalnija klasicistička ostvarenja u Hrvatskoj, kao i niz drugih manjih klasicističkih i romantičarskih parkovnih građevina.







Na području Istre u tom su se razdoblju gradili primorski pandani dvorcima – palače na posjedima. Klasicističkim se oblikovanjem ističu palače Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (kraj XVIII. st.) i Grisoni u Dajli, djelo koparskoga graditelja Francesca Bracciadora (1830).

Plemstvo je učestalo gradilo palače i u gradskim naseljima, kako pokazuje primjer monumentalne palače obitelji Erdödy (poslije Oršić) u Varaždinu (oko 1805). Nove, katkada i reprezentativne građevine podizali su ipak u prvome redu pripadnici novonastale građanske klase. Najreprezentativniji primjeri stambene arhitekture nalaze se u Zagrebu i Rijeci. Većina klasicističkih palača u Zagrebu, poput palače Dömöthörffy (Demetrović) u Radićevoj 32 (1814–15), dogradnje palače Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj 7 (oko 1830), proširenja palače Drašković na uglu Demetrove 17 i Opatičke 29 (nakon 1834), te palače Karla Draškovića u Opatičkoj 18 (1838., poslije Narodni dom) pripisuje se B. Felbingeru. Ističu se i pojedini radovi Aleksandra Brdarića, poput kuća Paravić u Opatičkoj 10 (1839) i Frigan u Opatičkoj 27 (1840).













U Rijeci su reprezentativne palače podignute na sjevernoj strani Korza i na Fiumari. Izgradili su ih bogati trgovci uglavnom prema projektu lokalnoga arhitekta Antona Gnamba. Ističu se palače Wohinz (oko 1783), Adamić (1785–86), Vuković (1789–91), Bolf (početak XIX. st.) te Bašić i Belinić (oko 1800). Reprezentativni primjeri građanskih rezidencija susreću se i u drugim gradovima, primjerice vila Müller-Bedeković u Varaždinu (1827) i vila Angiolina u Opatiji (oko 1844).

Većina arhitektonske produkcije ipak je bila daleko skromnija. U središnjim dijelovima gotovo svih gradova u Hrvatskoj u tom su se razdoblju podizale prizemnice i jednokatnice trgovaca i obrtnika s pročeljima gotovo bez ikakve raščlambe, visokim krovištima i dekoracijom koncentriranom uglavnom samo na portale.

Uz velik dio novih, ali i starih dvoraca, čak i gradskih palača, započeli su se uređivati parkovi engleskoga tipa koji su naviještali dolazak romantizma.

Javne građevine

Od javnih građevina kao primjeri stilski čišćega klasicizma u nas ističu se prve kazališne zgrade – Adamićevo kazalište u Rijeci (1803–05., srušeno) i kazalište na uglu Markova trga i Ćirilometodske ulice u Zagrebu (A. Cragnolini, 1833–34., poslije temeljito pregrađeno). Skladan primjer klasicizma predstavlja zgrada nekadašnje Normalske učione u Varaždinu (1842), pročelje koje je raščlanjeno kompozitnim pilastrima. Jednostavnije oblikovno rješenje bilo je primijenjeno pri adaptaciji zgrade Banskih dvora u Zagrebu (1808–09). Vjerojatno najveća sačuvana klasicistička javna zgrada u Hrvatskoj je upravna zgrada Virovitičke županije, sagrađena 1834–46. u središtu osječkoga Gornjega grada prema projektu peštanskog arhitekta Józsefa Hilda, koji je pobijedio na jednom od prvih natječaja organiziranih za projekte jedne javne građevine u Hrvatskoj. I lokalne vlasti u prvoj polovici XIX. st. realizirale su niz javnih zgrada, među ostalima zgrade općine u Vukovaru (A. Semper, 1817–18) i Samoboru (B. Felbinger, 1824) te vijećnicu vojnoga komuniteta u Bjelovaru (1831). Godine 1835. pregrađen je nekadašnji augustinski samostan u Rijeci u zgradu Municipija. Mnogobrojniji su skromniji primjeri javne arhitekture – vojarne, bolnice i druge upravne zgrade. Veličinom se isticala bolnica Milosrdne braće (1795–1804., porušena 1931) na uglu Ilice i Jelačićeva trga, a značajni su i sjemenište na Kaptolu (1827) te sirotište u Vlaškoj (1820–27), sve u Zagrebu.







Na području Dalmacije intenzitet izgradnje bio je manji nego u sjevernoj Hrvatskoj. I u doba francuske i u doba austrijske uprave većina graditelja bavila se melioracijskim poslovima i gradnjom cesta. U posljednjoj godini mletačke vladavine 1797. prema projektu Frane Zavorea u Zadru je iznad Gradske straže izveden sat, koji se smatra jednim od prvih djela klasicizma u Dalmaciji. Isti arhitekt je 1804. pregradio zadarsku Kneževu palaču. Za francuske uprave uređen je Marmontov perivoj u Splitu, izgrađena je glorijeta u Trogiru i druga slična djela.







Među arhitektima koji su u prvoj polovici XIX. st. djelovali u Dalmaciji osobito se ističe Venecijanac Gianantonio Selva koji je izveo niz projekata za naručitelja Ivana Luku Garanjina iz Trogira te Vicko Andrić, po čijim je projektima uređeno splitsko groblje Sustipan (1826). Važnu ulogu u arhitekturi imali su i inženjeri zaposleni pri Namjesništvu, dalmatinskoj vladi, poput Paula Hatzingera, Antonija Luigija de Romana i dr. Među ostalim vladini inženjeri bili su autori projekta za obnovu nadbiskupske palače u Zadru (1829–32). U monumentalne klasicističke javne građevine u jadranskom dijelu Hrvatske može se ubrojiti i stilski zakašnjela zgrada Glavnoga vojnog zapovjedništva u Puli, podignuta 1861. uz obalu u središtu grada, nepoznatoga autora.

Turističke građevine

U prvoj polovici XIX. st. razvijala se i turistička infrastruktura u Hrvatskoj. Podignut je niz zgrada u lječilišnim mjestima, poput Ivanove kupke u Daruvaru (1810–16), Maksimilijanove kupelji u Stubičkim Toplicama (C. H. Vesteburg, 1811) i kupališne zgrade u Varaždinskim Toplicama (B. Felbinger, 1820). Izgrađene su i mnoge gostionice (Mali Kaptol i Veliki Kaptol u Sisku, niz gostionica uz ceste prema moru), koje se dijelom mogu smatrati pretečama budućih hotela (Lovački rog / Jägerhorn u Zagrebu, 1827).

Industrijske i utilitarne građevine

Industrijsku i utilitarnu arhitekturu toga razdoblja u cijeloj Hrvatskoj obilježava vrlo jednostavna dekoracija, zbog čega je stil pročelja tih zgrada prozvan Plattenstilom. Kako mu samo ime kaže, obilježava ga izrazito jednostavna pločasta dekoracija uglavnom koncentrirana na glavne portale i okvire prozora. Na Plattenstil se izravno nadovezuju stilske pojave poput bidermajera i kubičnoga stila.

Taj je stil bio osobito raširen u Vojnoj krajini, gdje se vojska brinula za podizanje kontumaca, neke vrste lazareta, u kojima se provjeravalo zdravstveno stanje ljudi i robe koji su dolazili s jugoistoka. Vojska je ulagala i u gradnju skladišta žita, koja su učestalo bila najviše građevine u mjestu, te prvih manufaktura (svilane), a u primorskom dijelu Krajine uredila je i nekoliko luka (najvažnija je bila Senj prema kojem je vodila cesta nazvana Jozefina). U istim je oblicima bio podignut i velik broj župnih i parohijskih domova, ne samo po selima već i po većim mjestima, kao i vlastelinskih, upravnih i gospodarskih zgrada u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije.

Svjetionici

Važan segment klasicističkoga graditeljstva Hrvatske predstavljaju svjetionici, koji su bili građeni u sklopu osuvremenjivanja prometne infrastrukture priobalja. Najstariji, a ujedno arhitektonski i najatraktivniji jest svjetionik na rtu Savudriji, podignut 1817–18. prema projektu Pietra Nobilea, najuglednijega arhitekta klasicizma u Habsburškoj Monarhiji. Do svjetionika je 1821. bila izgrađena jednokatnica prema projektu arhitekta Mattea Pertscha. Svjetionik na rtu Porer na istoimenoj hridi jugozapadno od Kamenjaka, najjužnijega rta Istre, izveden je 1846. prema projektu Giuseppea Sforzija, koji se oslonio na ideju svoga učitelja Pietra Nobilea.

Na području Dalmacije dva su klasicistička svjetionika – na rtu Struga na Lastovu (1818–39) i na rtu Veli rat na Dugom otoku (1849), a pripisuju se G. Sforziju. I svjetionike podignute 1850-ih i 1860-ih (Sveti Ivan na pučini na istoimenoj hridi ispred Rovinja, 1853; rt Stončica na Visu, 1865) odlikuje još uvijek klasicističko oblikovanje.

Robert Adam i Dioklecijanova palača u Splitu

Engleski arhitekt i povjesničar Robert Adam nakon proučavanja antičkih spomenika u Italiji postao je začetnikom klasicizma u engleskoj arhitekturi. Godine 1757. s francuskim arhitektom i slikarom Charles-Louisom Clérisseauom snimao je Dioklecijanovu palaču u Splitu i 1764. izdao ilustrirano djelo Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji (Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia). Osim što je time pridonio boljem poznavanju antičkoga nasljeđa Dalmacije, Adam je elemente arhitekture Dioklecijanove palače unio i u svoja arhitektonska djela u Velikoj Britaniji.







Jozefinska cesta (Jozefina, Via Josephina)

Jozefinska cesta, koja povezuje Karlovac i Senj, izvorno sagrađena 1765–79., nazvana je po glavnom zagovorniku izgradnje, caru Josipu II. Rekonstruirana je 1833–45. Radove je vodio vojni graditelj → Josip Kajetan Knežić, koji je na njoj izveo niz klasicističkih objekata: fontanu kraj vrela Rožić s obeliskom (1834), dvokatni most preko Tounjčice kraj Ogulina (1836), a na prijevoju Vratnik iznad Senja kapelu sv. Mihovila centralnoga tlocrta, vlastitu grobnicu i česmu Cesarsko vrilo s natpisima na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku (1837–38). Pregradio je i stara velika vrata u Senju, reprezentativni ulaz u grad s Jozefinske ceste s naznačenim udaljenostima (u miljama) važnih gradova Monarhije. Na sjevernome početku ceste, u Karlovcu, postavljen je klasicizirajući obelisk – miljokaz.













industrijski dizajn, estetsko i tehničko oblikovanje predmeta proizvedenih u velikim serijama; vezan je uza suvremenu industrijsku proizvodnju kojom se nastoji ostvariti najveća moguća fizička i psihološka uporabljivost proizvoda.

Značenje pojma dizajn izvedeno je od engleske riječi design, koja se izvorno odnosi na crtež ili skicu, a tijekom povijesti proširen je na proces projektiranja predmeta, usluga i sustava za industrijsku proizvodnju i masovno tržište. U afirmiranju dizajna i uspostavljanju međunarodnih standarda ključna je uloga udruženja ICSID (The International Council of Societies of Industrial Design) osnovanoga 1957., koje je zaslužno za globalno promicanje dizajna kao pokretača industrijskog razvoja. Prema prvoj ICSID-ovoj definiciji iz 1959., industrijski dizajn pretpostavlja tehnološke kompetencije, iskustvo i vizualni senzibilitet za projektiranje predmeta namijenjenih industrijskoj proizvodnji. Ekspanzijom ICSID-a od početnih osam do 37 članica 1980., među kojima su mnoge iz tzv. Trećega svijeta, otvorio se prostor za demokratizaciju rasprave o zajedničkim interesima održivosti dizajna koji prelazi političke i ideološke granice. Ta je rasprava utjecala i na redefiniranje dizajna kao stvaralačke aktivnosti, s ciljem uspostavljanja novih standarda kvalitete predmeta, odnosno kreativnog potencijala koji humanizira tehnologije u globalnom okruženju. Neposredni odjek navedene tendencije očit je i u transformaciji ICSID-a u WDO (World Design Organization) 2017.

Istraživanje dizajna predmet je multidisciplinarnih metodoloških pristupa koji se uspostavljaju na zasadama anglosaskih »škola mišljenja« tijekom 1980-ih i 1990-ih putem rasprave o historiografskom konstruktu povijesti dizajna i njegova teorijsko-kritičkog kontekstualnog diskursa. U okviru navedenih modela dizajn se tumači kao integralni segment društvenih procesa, u interakciji s projekcijama i stvarnim potrebama zajednice i pojedinca.

Tipologija dizajna najčešće podrazumijeva → grafički dizajn (sv. 2) i industrijski, odnosno produkt-dizajn, a obje odrednice sistematizirane su u podvrste ovisno o materijalu, funkcionalnim, programskim i drugim kriterijima. Karakteristični su primjeri → dizajn tekstila i odjeće (sv. 2), anti-dizajn, retro-dizajn, dizajn novih medija i drugi koji ilustriraju složenost teorijske i praktične uporabe osnovnoga pojma dizajn. Iako se industrijski dizajn i produkt-dizajn često pojavljuju kao sinonimi, pojam produkt-dizajna smatra se primjerenijim suvremenom području djelovanja dizajnera. U proširenom polju društvene i kulturne uloge dizajna, tradicionalna definicija dizajna nedostatna je za nove prakse, poput inkluzivnog i spekulativnog dizajna, koji se sve više udaljavaju od proizvodnje materijalnih predmeta. Slijedom navedenih modela istraživanja, moguća periodizacijska struktura povijesti dizajna u Hrvatskoj obuhvaća nekoliko cjelina, obilježenih razmjenama ideja, ideologija i kulturnim utjecajima hibridnih, nerijetko suprotstavljenih nacionalnih i globalnih okvira. To su: razdoblje začetaka dizajna određeno protoindustrijalizacijom tijekom XIX. st., početci profesionalizacije dizajna u prvoj polovici XX. st., razdoblje tzv. socijalističkog modernizma od 1945. do početka 1990-ih, nakon kojega je slijedila postsocijalistička tranzicija i redefiniranje uloge dizajna u suvremenom društvenom, kulturnom i ideološkom kontekstu.

Industrijski dizajn u Hrvatskoj

Razdoblje od druge polovice XIX. st. do sredine XX. st.

Začetci industrijskoga dizajna u Hrvatskoj datiraju se u XIX. st., a u smislu kulturnih, estetskih i uporabnih odlika označuju ih pojmovi umjetničkog obrta, kućne industrije, primijenjene i dekorativne umjetnosti. Industrijski dizajn u Hrvatskoj ima ishodište u tradiciji maloserijskoga obrta. Gospodarske osnove za razvoj dizajna stvorene su u prvoj polovici XIX. st., kada su na području Hrvatske nastali prvi industrijski pogoni. Osim brodogradnje, početci industrijalizacije obilježeni su snažnim zamahom i u drugim proizvodnim granama. U Rijeci je djelovala tvornica papira, a zahvaljujući tehnološkim inovacijama svilarska i pamučna industrija doživjele su procvat diljem Hrvatske (Osijek, Varaždin, Zagreb, Križevci). Staklane (Osredek, Zvečevo, Ivanovo Polje) i tvornice kamenine (Krapina, Rijeka, Zagreb) nastavile su tradiciju manufaktura utemeljenih u XVIII. st. Pripadnost srednjoeuropskomu kulturnom krugu odražavali su visokokvalitetna produkcija namještaja i oblikovanje uporabnih predmeta od metala domaćih obrtnika, koncentrirani u urbanim središtima Zagreba, Varaždina, Karlovca, Osijeka, Rijeke i Samobora.

Sredinom XIX. st., nakon završetka prve faze industrijske revolucije pojavile su se reakcije na industrijsku proizvodnju uporabnih predmeta, koja se očituje u idejama o obnovi tradicije obrta na zasadama umjetničke produkcije, tragom utjecaja engleskoga pokreta Arts & Crafts. Prva gospodarska izložba održana 1864. u Zagrebu izazvala je pravu senzaciju, a Društvo umjetnosti je od 1880. aktivno sudjelovalo u pripremama za osnivanje → Muzeja za umjetnost i obrt (sv. 2), kojega je prvi stalni postav bio otvoren iste godine. Prvobitno osmišljen kao zbirka predložaka za buduće obrtnike i podizanje svijesti o kvaliteti svakodnevice šire javnosti, Muzej je ubrzo prerastao u najveći specijalizirani muzej i zbirku grafičkog i industrijskog dizajna u regiji. Kao jedna od prvih u Europi, 1882. osnovana je Obrtna škola (od 1985. → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i spojena s Muzejom, čime je započela nova etapa u procesu preobrazbe manufakturne u serijsku proizvodnju. Organizirani po uzoru na bečki institucionalni model, zagrebačka Obrtna škola i Muzej imali su ključnu ulogu u predstavljanju Hrvatske na svjetskim izložbama i međunarodnim sajmovima u Trstu (1884), Budimpešti (1896) i Parizu (1900), kada su postavljene osnove za razvoj modernoga dizajna.















Osim u zagrebačkoj Obrtnoj školi, autori iz područja današnje Hrvatske, među kojima je bio i znatan udio autorica, najčešće su studirali na Kunstgewerbeschule u Beču. Interdisciplinarnost nastavnoga programa na toj školi omogućavala je pohađanje nastave u različitim specijaliziranim atelijerima, poput onih za keramiku i emajl, čipkarstvo, drvorezbarstvo i dr., te time i suradnju s različitim industrijskim pogonima. Radovi polaznika redovito su se predstavljali na izložbama, nerijetko katalogizirani prema tvornicama gdje su proizvedeni, a ne prema školskim odjelima ili autorima. Među proizvodima staklane E. Bakalowits Söhne, tvornice porculana Böck, tvornice tekstila Backhausen und Söhne, tvornice namještaja Prag Rudniker i drugih, izlagani su predmeti karakterističnoga oblikovnog izraza izvedeni prema predlošcima Antonije (Antoinette) Krasnik-Sommaruga, dizajnerice koja je studirala u klasi Kolomana Mosera u Beču. Kao zasebna kategorija dekorativna umjetnost je u Hrvatskoj prvi put predstavljena na izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu 1902., na kojoj se A. Krasnik predstavila zasebnom dionicom kao prva dizajnerica, potvrdivši time čvrste poveznice s hrvatskom sredinom.

Osnivanjem Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt 1907. u Zagrebu (od 1941. Akademija likovnih umjetnosti) započelo je novo razdoblje u afirmaciji dizajna. Jedan od najznačajnijih autora i inicijator mnogobrojnih institucionaliziranih oblika promicanja dizajna bio je Tomislav Krizman, koji se nakon školovanja u Beču i studijskih boravaka u Parizu i Münchenu vratio u Zagreb i 1910. osnovao privatnu školu za umjetnički obrt. U Krizmanovu programu promicanja suvremenoga oblikovanja očit je utjecaj udruga Wiener Werkstätte i Deutsche Werkbund. Karakteristični su primjeri sinteze hrvatske folklorne tradicije i suvremeno koncipiranog oblikovnog jezika, kojima se nastojalo afirmirati nacionalni identitet.







Početkom XX. st. hrvatska industrija zabilježila je znatne razvojne pomake. Prirodni resursi pogodovali su drvnoj industriji, a time i proizvodnji namještaja. To je razdoblje procvata tvornice namještaja Bothe i Ehrmann sa sjedištem u Zagrebu i poslovnicom u Beču. Tvornica je proizvodila moderan i funkcionalan namještaj s odlikama florealne i geometrijske secesije, većinom prema predlošcima hrvatskih arhitekata. S tvornicom su među ostalima surađivali → Martin Pilar, → Viktor Kovačić, → Aladar Baranyai, → Ignjat Fischer, → Stjepan Podhorsky, → Hugo Ehrlich i dr. Istodobno su u Osijeku djelovale tvornice pokućstva Rudolf Kaiser (osnovana 1865) i Josip Povischil (osnovana 1884), a u Varaždinu podružnica industrije namještaja od vijenoga drva Mundus (osnovana 1900., od 1923. Thonet-Mundus). Za opremu interijera javnih građevina i stambenih objekata bile su zaslužne i tvornica keramičkoga posuđa i peći Josipa Kalline (osnovana 1885), konkurentska tvornica građevne keramike Armina Schreinera te radionica Ivana Marinkovića (osnovana 1909) specijalizirana za vitraje. Zahvaljujući dobro osmišljenoj poslovnoj strategiji, proizvodi te industrije arhitekturi i urbanim prostorima dali su specifičan identitet moderne urbane kulture, posebice grandioznim projektima zagrebačke zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatskoga državnog arhiva), bolničkih kompleksa, hotela, kavana i kino-dvorana. Navedena su poduzeća najkvalitetniji dio produkcije također zasnivala na predlošcima istaknutih hrvatskih arhitekata i likovnih umjetnika.













Industrijski i trgovinski srednje razvijena zemlja u okviru Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je razvijala i potencijale za velikoserijsku strojnu proizvodnju. Izumitelj → Slavoljub Penkala (sv. 1) patentirao je 1906. u Budimpešti svoju mehaničku olovku, prvu tehničku olovku na svijetu, koja je ubrzo postala jedan od najpopularnijih izvoznih hrvatskih proizvoda tvornice Penkala d. d. Edmund Moster i drugovi, osnovane 1911. u Zagrebu, s podružnicama u Berlinu i Lepoglavi. Ipak, sve do kraja 1930-ih u industrijskoj proizvodnji predmeta za svakodnevnu uporabu dominirali su koncepti maloserijske proizvodnje.







Pod dojmovima Pariške izložbe dekorativnih umjetnosti i moderne industrije 1925. i potaknuti modelima suradnje dizajnera i industrije u udrugama Wiener Wersktätte i Deutsche Werkbund, T. Krizman i suradnici osnovali su 1926. u Zagrebu udruženje za promicanje umjetničkog obrta Djelo. Udruženje i istoimena zadruga osnovani su pod okriljem zagrebačke Akademije za umjetnost i umjetni obrt gdje je Krizman u to doba predavao. Među članovima Djela bili su vodeći umjetnici, arhitekti i obrtnici, od kojih su mnogi izlagali na Pariškoj izložbi 1925. ili su bili uključeni u organizaciju hrvatske dionice na toj izložbi, kao i na Svjetskoj izložbi u Barceloni 1929. Po uzoru na Werkbund, osnovni cilj bio je tržištu ponuditi moderne i kvalitetne uporabne predmete, od najjednostavnijih do najluksuznijih. Na izložbi Djela 1927. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu uz autore su bili zastupljeni i proizvođači, među kojima i desetak velikih hrvatskih industrijskih poduzeća. Iako su aktivnosti Djela primarno bile vezane uz medijalizaciju, popularizaciju i promicanje primijenjene umjetnosti i dizajna, riječ je o pojavi od iznimnog značaja za uspostavljanje kodova dizajna u rasponu od nacionalnog identiteta do modernog oblikovnog jezika (srednjo)europske kulturne tradicije. U prilog fluidnosti granica između tih identifikacijskih odrednica svjedoči opus → Ottilije (Otti ) Berger (sv. 2), koja je nakon formativnog razdoblja u Zagrebu studirala na Bauhausu gdje je vodila tekstilni odjel i ostvarila iznimno uspješnu međunarodnu profesionalnu karijeru, posebice u segmentu eksperimentalnih tehnologija u dizajnu tekstila za industrijsku proizvodnju.

Razdoblje od 1945. do početka 1990-ih

Nakon 1945., u doba poslijeratne obnove započela je intenzivna industrijalizacija Hrvatske. Polazište za modernizaciju socijalističke Jugoslavije, u sastavu koje je Hrvatska bila od 1945. do 1991., bio je tzv. petogodišnji plan (1947–52). Međutim, razvoj je bio primarno usmjeren kvantitativnom povećanju proizvodnje, koji je favorizirao tešku industriju. Karakteristični su primjeri Željezara Sisak, Đuro Đaković, Prvomajska i Rade Končar, poduzeća smještena na teritoriju Hrvatske od saveznoga značaja za industrijalizaciju i elektrifikaciju tadašnje države. U okolnostima u kojima je na razvoj dizajna utjecala kontrolirana privreda i izostanak slobodnoga tržišta, inovativna dizajnerska rješenja i prototipovi koji su se predstavljali na natječajima i izložbama nerijetko su ostajali nerealizirani.

Poticaj razvoju dizajna bile su reforme obrazovanja. U Zagrebu se odvijao proces transformacije Obrtne škole koji je započeo još 1939., kada su zbog političkih razloga tu instituciju napustili nastavnici povezani s lijevo orijentiranim → Udruženjem umjetnika Zemlja: slikari Ernest Tomašević, Edo Kovačević i Kamilo Tompa, te arhitekti Đuka Kavurić i Đorđe Krekić. Škola je od 1948. djelovala kao I. i II. industrijska škola, a za tu reformu ustanove, koju se tada još uvijek vezivalo uz tradiciju međuratnoga zanatstva, bio je zadužen Vojta Braniš, pedagog s dugogodišnjim iskustvom ravnatelja Obrtne škole i vrstan poznavatelj političkih prilika.

Snažan poticaj afirmiranju dizajna dala je → Akademija za primijenjenu umjetnost koja je djelovala u Zagrebu 1949–55. Dvije generacije diplomanata te ustanove ubrzo su se uspješno realizirale u najrazličitijim oblicima kreativnoga djelovanja te znatno utjecale na kulturu oblikovanja u različitim disciplinama, od industrijskog dizajna i oblikovanja interijera do scenografije i animiranoga filma. Nasljeđe Bauhausa u djelovanju Akademije očitovalo se u poticanju kreativnog izražavanja, interdisciplinarnosti i načelu sinteze, na čemu se zasnivao nastavni program. Okosnica programa bila je integralna struktura teorijske i praktične nastave, pripremnoga tečaja i specijalističkoga studija. Osnovna orijentacija bila je industrijska proizvodnja kojom je određena društvena uloga te edukativne ustanove. Na odjelu arhitekture izrađivali su se prototipovi za industriju namještaja i projekti interijera, na keramičkom odjelu projekti za elektroindustriju, sanitarije, industriju keramike i porculana; studenti na odjelu za tekstil radili su projekte za industriju tekstila i odjeće, a studenti kiparskoga odjela produkt-dizajn »od čaše do šivaće mašine«. Eksperimentalni se karakter Akademije očitovao najviše u nastavi → Zvonimira Radića, koji predavao kolegije Oblikovanje industrijskog proizvoda (1953/54) i Suvremeni prostorni koncept (1954/55). Osim teorijskoga djelovanja Radić je znatno pridonio umrežavanju na međunarodnoj sceni. Na II. kongresu ICSID-a u Veneciji 1961. posvećenom edukaciji profesije industrijskoga dizajnera, bio je izabran za člana radne skupine Izvršnoga odbora. Savez udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajna Jugoslavije (SPID YU), dio kojega je i bilo i Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH; od 1998. → Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti), 1961. postao je članom ICSID-a.

Poticaji afirmiranju društvene svijesti o važnosti dizajna intenzivirali su se u okolnostima modernizacije društva 1950-ih, od izložbi i institucionaliziranja profesije do rasprava o dizajnu u javnoj sferi. U okviru ULUPUH-a formirana je 1950. Sekcija za umjetničko-tehničko projektiranje industrijskih oblika (od 1969. Sekcija za industrijsko oblikovanje), koja je sustavno poticala društvenu svijest o industrijskom oblikovanju i materijalnoj kulturi. Osnovne smjernice djelovanju Sekcije dala je skupina → EXAT 51 programom plastične sinteze, koji je uključivao i industrijsko oblikovanje. Teorijske osnove ekonomske propagande postavljene su u strukovnom glasilu Naš publicitet sredinom 1950-ih, koje je upućivalo na uzore u tržišno orijentiranim gospodarski razvijenim sredinama Zapada. Pri hrvatskoj Trgovinskoj komori osnovan je 1954. Biro za ambalažu i individualno kreiranje ambalaže. U području produkt-dizajna afirmirala se nova generacija autora.

Analogno suvremenom teorijsko-kritičkom diskursu u globalnom kontekstu, teorijske osnove dizajna u Hrvatskoj uspostavljale su se 1950-ih. Autori programatskih tekstova → Bernardo Bernardi, Z. Radić, → Vjenceslav Richter, Radovan Ivančević i drugi paralelno su rabili sintagme »primijenjena umjetnost«, »industrijska estetika«, »umjetnik u industriji«, s težištem na udjelu oblikovanja u ostvarivanju sinteze plastičnih elemenata. Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih u tekstovima Radoslava Putara, → Matka Meštrovića, → Tomislava Kožarića i drugih uspostavljena je nova kategorizacija utemeljena na pojmu design/dizajn, te usmjeravanje interesa na metodologiju projektiranja u industrijskoj proizvodnji.

Promicanju dizajna znatno su pridonijele i nove izložbene manifestacije. Godine 1955. održan je 1. zagrebački triennale, prva izložba industrijskoga oblikovanja i primijenjene umjetnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Sekcija ULUPUH-a postala je jezgra Studija industrijskog oblikovanja (SIO), koji je predstavljao prvi organizirani pristup rješavanju problema industrijskog oblikovanja i iskorak u profesionalizaciji dizajna.













SIO se prvi put predstavio u javnosti na izložbi Stan za naše prilike održanoj u Ljubljani 1956. U povodu toga bio je objavljen i program djelovanja kojim se kao glavni zadatak odredila transformacija primijenjene umjetnosti u industrijsko oblikovanje. U skladu s navedenim ciljem, SIO se apelativnim tonom obraćao industriji, trgovačkoj mreži i socijalističkom čovjeku, nudeći suradnju i ideje, a među aktivnostima SIO-a bili su i promicanje avangarde, umjetnička edukacija i unapređivanje kulture življenja s krajnjim ciljem dostizanja »totalne plastične sinteze«, odnosno »nove plastične sredine«. Iste je godine u časopisu Arhitektura bio objavljen i manifest SIO-a koji su potpisali → Mario Antonini, Boris Babić, → Zdravko Bregovac, Vladimir Frgić i V. Richter. Istaknuli su potrebu izgradnje (samo)svijesti o profesionalnoj etici dizajnera koja treba potaknuti komunikaciju između dizajnera, industrije i distribucijske mreže, ali i nužnost kritike, bez koje nema recepcije u širem društvenom kontekstu. Na tim osnovama započelo je afirmiranje suvremenih kriterija oblikovanja.

Nakon studija na Akademiji za primijenjenu umjetnost → Bruno Planinšek se u području produkt-dizajna afirmirao već 1956., kada je za osječku tvornicu Saponia oblikovao ambalažu tekućega deterdženta BIS, koja je u raznim varijantama i materijalima desetljećima uspješno ispunjavala tehnološke zahtjeve. Iste godine započeo je suradnju s tvornicom Elektron u Samoboru, za koju je dizajnirao električni mlinac za kavu MIKI. Kao primjer uspješnog produkt-dizajna MIKI je uvršten u svjetsku selekciju industrijskoga dizajna do 10 $ na izložbi u St. Louisu 1965. U sklopu suradnje s industrijom Planinšek je ostvario iznimne rezultate u primjeni funkcionalnih i suvremenih standarda kućanskih i elektroničkih aparata, od gramofona i pojačala do televizijskih prijamnika. Za dizajn serije električnih bojlera, sušilice za ruke i mlinca za kavu dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, prvu dodijeljenu u kategoriji Dizajn. Najveći dio Planinšekove profesionalne karijere vezan je uz Radio industriju Zagreb (RIZ), gdje je kao dizajner radio 1964–80., kada je prešao u Tvornicu računskih strojeva (TRS). Tadašnja razvojna strategija RIZ-a zasnivala se podjednako na vlastitu razvoju i suradnji s inozemnim elektrotehničkim koncernima, a osmišljavala se u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju (IETA), gdje je tim stručnjaka razvijao proizvodni program. S ciljem unapređivanja dizajna u prvoj polovici 1960-ih osnovan je u okviru IETA-e Odjel oblikovanja proizvoda, koji je uključivao sve pripremne faze, od idejnoga projekta do izradbe prototipa, koji je vodio Marijan Peternel.







Tijekom hladnoga rata hrvatski dizajneri predstavljali su se i na velikim međunarodnim izložbama i time se uključili u kulturnu i političku diplomaciju tadašnje države pozicionirane »između Istoka i Zapada«. Najreprezentativniji primjer je nastup na XI. milanskom trijenalu 1957., gdje je stambeni ambijent u cijelosti bio opremljen izlošcima izvedenima u Hrvatskoj, prema predlošcima dizajnera iz Hrvatske. Najznačajniji dio te opreme bio je komponibilni namještaj Marija Antoninija i Borisa Babića proizveden u DIP-u Novoselec, nagrađen srebrnom medaljom. Iste godine započela je i suradnja ULUPUH-a s organizacijom Porodica i domaćinstvo u okviru koje su 1957., 1958. i 1960. bile organizirane istoimene didaktičke izložbe stambenih ambijenata s kompletnom opremom izvedenom u hrvatskoj industriji. U institucionaliziranim oblicima medijaliziranja dizajna među najistaknutijima bila je izložba 2. zagrebačkog triennala (1959). Moto izložbe »Zagrebački trijenale – likovni regulator industrijske proizvodnje« precizno je odredio strukturu koja je uključivala didaktičku izložbu industrijskoga oblikovanja, svojevrsni teoretski uvod u program izložbe – revijalnu izložbu dizajna i primijenjene umjetnosti i tematsku izložbu kulture stanovanja. Tom je prigodom s ciljem promicanja dizajna prvi put dodijeljen i znak likovne kvalitete za najbolje oblikovane industrijske proizvode te su održani serija predavanja i susreti s predstavnicima industrije.

























Ozračje 1950-ih donijelo je i snažan zamah socijalnoga stanovanja, za koje su arhitekti i dizajneri nudili rješenja tada aktualnih potreba, uključujući i primjene novih tehnologija u dizajnu, posebice u razvijanju i proizvodnji prefabriciranih montažnih i modularnih sustava kao što je Spačva autora → Bogdana Budimirova, Zlatka Žokalja, Dragutina Solara i → Vladimira Robotića.

Aktivnost SIO-a nastavljena je 1963. pokretanjem → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO), kojega su suosnivači bili Privredna komora grada Zagreba, Skupština grada Zagreba i Savezna privredna komora. Teoretičar i kritičar dizajna R. Putar je već 1958. pledirao za osnivanje stručno-znanstvenog Instituta za industrijsko oblikovanje s ciljem podizanja oblikovnih standarda, za koji je razradio i program s ciljem podizanja općeg standarda »likovne kulture materijalne proizvodnje« i institucionalizacije rješavanja temeljnih teorijskih i praktičnih pitanja industrijskog oblikovanja. Također je razradio sustav prikupljanja podataka i analitiku kao i nužne preduvjete razvoja duhovne i materijalne kulture.

Prijedlog za integralno rješenje problematike industrijskog oblikovanja uključivao je pokretanje Savjeta za industrijsko oblikovanje pri Komori za industriju i rudarstvo u Zagrebu, transformiranje zbirke dizajna Muzeja za umjetnost i obrt u suvremeno koncipirani Odjel za industrijsko oblikovanje, osnivanje Centra za industrijsko oblikovanje organizacijska struktura kojega bi objedinjavala sve operativne i teorijske aspekte dizajna te osnivanje Visoke škole za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Program je realiziran tek djelomice, i to u segmentu osnivanja CIO-a. Među osnivačima bili su članovi skupine EXAT V. Richter, Z. Radić i B. Bernardi, koji su u njegovu djelovanju na različite načine ostavili neizbrisiv trag. V. Richter, prvi ravnatelj Centra u razdoblju njegove najintenzivnije djelatnosti, među prvima je upozorio na bitne probleme društvenoga statusa dizajna. Analizirajući aktualnu poziciju dizajna u industrijskoj proizvodnji, Richter je postavio i preduvjete za djelovanje CIO-a: stvaranje baze podataka, umrežavanja dizajna i osnivanje visoke škole za industrijski dizajn. Smatrao je da bez toga nije moguće planirati razvoj proizvodnje. Zahvaljujući stručnom timu u kojem su bili teoretičari dizajna Z. Radić, M. Meštrović i → Fedor Kritovac, oblikovana je strategija razvoja dizajna u Hrvatskoj. Po uzoru na slične centre dizajna u svijetu, prije svega britanski CoID (Council of Industrial Design), program CIO-a uključivao je sve razine promicanja i primjene dizajna, od razradbe projekata za konkretne naručitelje u industrijskoj proizvodnji, menadžmenta, međunarodne suradnje, edukacije i didaktičkih izložbi do opremanja specijalizirane biblioteke, objavljivanja informativnih biltena i časopisa. Na osnovama organizacijskih načela Hochschule für Gestaltung u Ulmu i spoznaja o funkcionalističkom etosu filozofije dizajna, Z. Radić izradio je detaljni program i strategiju djelovanja, s projekcijama za istraživanje i pokretanje uvjeta, strategije i mehanizama za provođenje politike, upravljanja, organizacije i prakse dizajna, objedinjavajući znanstvenu, edukativnu, promidžbenu i komercijalnu funkciju CIO-a.

Od 1967. publicistička djelatnost CIO-a postala je sve zastupljenijom. Nakon 13 brojeva Informativnoga biltena CIO, publiciranih 1965. i 1966., namijenjenih upoznavanju gospodarstva s osnovnom problematikom dizajna, 1967–68. objavljeno je 12 brojeva časopisa Dizajn. Uz glavnog urednika M. Meštrovića i članove redakcije R. Putara i Goroslava Kellera, zahvaljujući nizu suradnika i kvalitetnih priloga s prijevodima tekstova iz inozemne stručne periodike, časopis se profilirao u važan medij populariziranja aktualnih tema dizajna. Već od drugoga broja časopis Dizajn koncipiran je tematski. U svakom je broju istaknuto pojedino područje dizajna, a teme su predstavljane iz različitih aspekata, od teorijsko-znanstvenih i stručnih priloga do analize konkretnih primjera. Tako su u prvom broju objavljeni zaključci s moskovskog savjetovanja socijalističkih zemalja o dizajnu, na kojem su u svojstvu promatrača sudjelovali Davorin Savnik i F. Kritovac kao predstavnici tadašnje Jugoslavije, a raspravljalo se o politici dizajna. Već u drugom broju objavljen je tekst Koncepcija kontrolnog kruga – kibernetski principi ergonomije alatnih strojeva, prijevod iz britanskoga časopisa Design, tema kojega je dotada u Hrvatskoj bila potpuno nepoznata. Zastupljena su također područja metalurgije i drvne industrije, oblikovanje proizvoda od plastične mase, modernizacija, metodologija dizajna, automobilska industrija i socijalizam te niz drugih. Uredničkim konceptom koji je uključivao redovito objavljivanje aktualnosti iz svijeta i bibliografije stručne literature nastojalo se sustavno utjecati na status dizajna i njegovu recepciju u gospodarstvu i široj javnosti.







U profiliranju društvene svijesti o dizajnu kao temeljnoj odlici proizvoda značajan je udio kritike. Tijekom 1960-ih dizajn je zauzimao važno mjesto u časopisima → Čovjek i prostor, → Arhitektura, Sinteza (Ljubljana) i Industrijsko oblikovanje (Beograd), koji su pridonosili popularizaciji, ali i otvaranju diskursa kritičkoga promišljanja dizajna. Od 1959. u časopisu 15 dana sve zastupljenije bile su teme iz područja industrijskog oblikovanja, kulture stanovanja i vizualne kulture. Osobito su značajni prilozi R. Putara, F. Kritovca, T. Kožarića, G. Kellera, R. Ivančevića, Zlatka Kauzlarića i → Andrije Mutnjakovića. Zajednička im je osnova objedinjavanje stručnoga pristupa i popularizacije tema namijenjenih širokoj čitalačkoj publici, ali ponajprije zaposlenima u industrijskoj proizvodnji. M. Meštrović je znatno pridonio definiranju ključnih pojmova, metodologije i organizacijskih načela procesa dizajna kritičkim i teorijskim tekstovima i studijama, među ostalim Osnove metodologije industrijskog dizajna (s F. Kritovcem, 1968). Četvrti broj časopisa → Bit International (1969) tekstovima vodećih teoretičara dizajna Tomasa Maldonada i Guija Bonsiepea, kao i M. Meštrovića, Vere Horvat Pintarić, F. Kritovca i R. Putara također je u ozračju proznanstvenoga pristupa umjetnosti i kulturi pridonio kontekstualizaciji dizajna.







Daljnji pomak u definiranju društvene i kulturne uloge dizajna ostvaren je u kontekstu izložbenoga diskursa tijekom 1960-ih. U tome je središnju ulogu imao Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, gdje je dizajn u stalnom postavu (otvoren 1962) i programu povremenih izložbi bio jedna od temeljnih sastavnica. U nizu manifestacija koje su pridonijele procesu pozicioniranja dizajna u medijskom prostoru karakteristične su izložbe Oblikovanje održana u Muzeju 1963. i Produkt dizajn 2 održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1971. Istodobno se na Zagrebačkom velesajmu kontinuirano među dostignućima jugoslavenske industrije predstavljala i hrvatska produkcija dizajna. Za medijalizaciju suvremene produkcije dizajna ključna je uloga Zagrebačkoga salona utemeljenoga 1965. Koncepcija zasnovana na ideji sinteze svih područja umjetničkog djelovanja pokazala se nedostatnom u smislu kriterija kvalitete, te su se od 1975. u trijenalnom ritmu izmjenjivali slikarstvo, kiparstvo i grafika, potom arhitektura i urbanizam te primijenjene umjetnosti i industrijsko oblikovanje. U početnom razdoblju vrlo poticajna za afirmiranje dizajna, usprkos iskoracima pojedinih kustoskih intervencija nakon 2000-ih, osnovna koncepcija izložbene manifestacije ostala je nepromijenjena.

Iako su promjene započele već tijekom 1964., gospodarska reforma koja je službeno proglašena u srpnju 1965. bila je snažan poticaj produkciji hrvatskoga dizajna. Za daljnji razvoj proizvodnje u tadašnjoj Jugoslaviji uvođenje novog načina reguliranja gospodarstva u kojem cijene više nije određivala država, nego tržište, predstavljalo je radikalan zaokret. Time su stvoreni uvjeti za afirmiranje »dobrog dizajna« utemeljenog na inovativnosti i društveno odgovornom oblikovanju. Među primjerima takve prakse ističu se suradnje autora u ulogama »kućnih dizajnera«: dizajn Marte Šribar za Jugokeramiku iz Zaprešića, Marije Kalentić za tvornicu kozmetičko higijenskih proizvoda Neva, → Blaženke Kučinac za osječku tvornicu Mobilia – Ivo Marinković u sklopu koje je dizajnirala i modularnu dječju sobu Pipi – garnituru koja raste s djetetom, Milice Rosenberg za Kordun u Karlovcu i Raula Goldonija za staklane u Samoboru i Rogaškoj Slatini.



































Jedno od najistaknutijih mjesta pripada → Davoru Grünwaldu, koji je nakon završenog studija na Odjelu industrijskoga dizajna Akademije za primijenjenu umjetnost u Beču i specijalizacije u bečkom Institutu za industrijski dizajn iz područja ergonomije alatnih strojeva postao prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U suradnji s Tvornicom računskih strojeva (TRS) dizajnirao je niz elektroničkih kalkulatora, prve primjere digitalne tehnologije u serijskoj proizvodnji domaće sredine, stolice za tvornicu Jadran te niz alatnih strojeva za tvornicu Prvomajska, za koje je dobio Nagradu grada Zagreba 1973. Od 1975. nastavio je profesionalno djelovati u Kanadi. Među iznimno uspjelim primjerima dizajna u hrvatskoj industrijskoj proizvodnji ističe se i suradnja B. Bernardija s drvnoindustrijskim kombinatom TVIN iz Virovitice, u okviru koje je od sredine 1960-ih do 1980-ih realiziran niz uspješnih projekata inovativnih modularnih sistema uredskoga namještaja, koji pripadaju najvišim dometima hrvatskoga modernog dizajna.

























Početkom 1970-tih tada najveći industrijski koncern u Hrvatskoj Končar osnovao je dizajnerski odjel koji su do 1991. vodili Vladimir Robotić, → Noe Maričić i Luka Bando, zaslužni za pojavu novih standarda oblikovanja industrijskog dizajna, od kućanskih aparata do industrijskih postrojenja.

U hrvatskom industrijskom dizajnu 1980-e su bile obilježene djelovanjem generacije autora koju predstavljaju Marijan i → Mladen Orešić, → Božidar Lapaine, Jasenka Mihelčić, → Zlatko Kapetanović i dr. Ugledno međunarodno priznanje Gute Industrieform dobili su Bogdan Budimirov za dizajn crtaćega stola (1982) i Vladimir Robotić za elektroničku vagu (1987). Njihovo djelovanje odražava utjecaj ideologije dizajna Viktora Papaneka sažete u krilatici »dizajn za stvarni svijet«. Teorijski osvrt na promišljanja društvene uloge discipline dizajna toga doba ponudio je M. Meštrović u knjizi Teorija dizajna i problemi okoline (1980).

















Razdoblje 1980-ih donijelo je novu društvenu i političku krizu, koja je utjecala i na potrebu redefiniranja društvenoga statusa dizajna. Godine 1983. osnovano je Društvo dizajnera Hrvatske (od 1993. → Hrvatsko dizajnersko društvo), među pokretačima kojega je ključnu ulogu imao B. Bernardi, spiritus movens dizajnera različitih generacija. Aktivnost Društva znatno utjecala na pripremu → Studija dizajna u Zagrebu, osnovanoga 1989. Društvo ne samo da je sudjelovalo u izradbi nastavnoga programa već su njegovi članovi i preuzeli uloge u izvođenju nastave, čime su konačno ostvareni uvjeti za transfere znanja i uspostavljen je edukativni model za profesionalizaciju dizajna. Među protagonistima tih zbivanja u produkt-dizajnu ističe se djelovanje Mladena Orešića koji je, nakon studija na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost u Beču, za tvornicu Jadran u suradnji s Marijanom Orešićem realizirao niz različitih programa modularnoga namještaja primarno namijenjenoga javnim prostorima, od sportskih do zdravstvenih. Za potrebe Univerzijade u Zagrebu 1987. realiziran je sustav Uni ’87 koji je spojem funkcionalnosti i održivosti postao ikoničkim znakom dizajna toga doba. Znatan doprinos prijenosu iskustava dizajnerske prakse u edukaciju ostvario je Zlatko Kapetanović, autor mnogobrojnih dizajnerskih rješenja za elektroindustriju, od lokomotiva do cjedila za agrume za poduzeće Rade Končar i univerzalnoga bankovnog pisača TRS 855 za Tvornicu računskih strojeva (1988).













Razdoblje od 1990-ih do danas

Postsocijalistička tranzicija početkom 1990-ih utjecala je na drastične promjene društvenih uloga dizajna. Nakon raspada socijalističke Jugoslavije Hrvatska se suočila s nedostatnom konkurentnošću domaće industrije na svjetskom tržištu. Najveći dio industrijskih pogona prestao je s proizvodnjom, a dizajn je ostao bez stvarnoga uporišta. U takvim okolnostima dizajneri su se okrenuli maloserijskoj produkciji, često sa znatnim udjelom manualnoga rada, te različitim vidovima konceptualnih dizajnerskih praksi. Paradigmatski je primjer autorski kolektiv → Numen / For Use koji od kraja 1990-tih djeluje u proširenom polju dizajna, od produkcije uporabnih predmeta do preoblikovanja prostora i njegova iskustva. Istodobno je dizajnerska scena u Hrvatskoj nizom inicijativa poput nezavisnoga dizajnerskog Odjela za istraživanje i razvoj ReAktor (2010) preuzela ulogu medijatora u predstavljanju i razmjeni dizajnerskih ideja. Nedostatak suradnje s industrijom nastoji se nadoknaditi aktivizmom, kuriranjem, istraživanjem spekulativnih i diskurzivnih područja intervencija dizajna. Oslonac na kulturnu memoriju, osobito na akcente iz modernističke povijesti hrvatskoga dizajna 1950-ih i 1960-ih, očituje se u djelovanju mlađih dizajnera (dizajnerski brend namještaja Nunc), koji propituju mogućnosti autohtonih prirodnih resursa, primjerice korištenja visokokvalitetnoga slavonskog drva u kombinaciji sa suvremenom tehnologijom.













Prvi prilozi konstruiranju historiografskog narativa hrvatskoga dizajna datiraju s početka 1990-ih, kada je u okviru 27. zagrebačkog salona u formatu »kritičke retrospektive« predstavljena izložba Hrvatski industrijski dizajn 01 u autorskoj koncepciji → Feđe Vukića, ujedno autora povijesnoga pregleda Stoljeće hrvatskog dizajna (1996). U aktualiziranju dizajna u javnoj sferi i profesionalizaciji dizajna u međuvremenu se profiliralo Hrvatsko dizajnersko društvo, djelatnost kojega uključuje i predstavljanje suvremene produkcije na izložbama koje se u bijenalnom ritmu održavaju od 1999. te program Galerije Hrvatskoga dizajnerskog društva, gdje su zastupljeni raznorodni konceptualni, disciplinarni i metodološki formati medijalizacije dizajna.







Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002., 2024) i dr.







Kedmenec, Antun (Ivanjska kraj Bjelovara, 2. I. 1926 – Osijek, 10. V. 2003), arhitekt, projektant poslovno-trgovačkih i javnih zgrada.

Diplomirao je 1959. te magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je u poduzeću Borovo kao građevinski tehničar, potom kao šef investicija, od 1961. direktor građevinskog pogona i od 1970. šef arhitektonskog odjela. U Osijeku je od 1975. bio predavač u Građevinskom školskom centru, odn. od 1976. na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1982. Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) do umirovljenja 1989. Bio je prvi dekan Fakulteta (1975–79). Sudjelovao je u organiziranju nastave i predavao kolegij Organizacija građenja i mehanizacija. Sudjelovao je u projektiranju, izvođenju i nadzoru više gospodarskih, stambenih, industrijskih i javnih objekata te uređenja unutarnjih prostora u Borovu, Donjem Miholjcu i Vukovaru.

Keramika Modus d. o. o., tvornica keramičkih pločica sa sjedištem u Orahovici osnovana 1977. Proizašla je iz poduzeća Jugokeramika (→ Inker), kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda, nositelja razvoja hrvatske keramičke industrije. Od 1977. poduzeće Jugokeramika sastojalo se od osam OOUR-a, uključujući OOUR Tvornica zidnih pločica Orahovica. U Orahovici je 1977. osnovano poduzeće Keramička industrija Orahovica (KIO), odn. KIO Keramika, koje je 1981. počelo proizvoditi keramičke pločice. Isprva se primjenjivala tehnologija bipaljenja u tunelskim pećima kapaciteta 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. KIO Keramika bavila se proizvodnjom keramičkih pločica za unutarnje i vanjsko oblaganje zidova i podova proizvodeći isprva prešane, a od 2004. i vučene (ekstrudirane) keramičke pločice na dvije lokacije, odn. u pogonima u Orahovici i Rujevcu kraj Dvora (otvoren 2004). Instalirani kapaciteti pogona iznosili su približno 5 300 000 m² prešanih keramičkih pločica i približno 700 000 m² ekstrudiranih keramičkih pločica na godinu. U pogonu u Orahovici rabile su se tri peći, dvije za paljenje prešanih keramičkih pločica pokrenute 1996. i jedna za paljenje vučenih keramičkih pločica (puštena u rad 2004). U pogonu u Rujevcu proizvodile su se prešane keramičke pločice. Tijekom godina neprekidno se povećavao kapacitet uz unapređivanje tehnologije. Proizvodnja je iznosila do šest milijuna kvadratnih metara keramičkih pločica na godinu, od čega se 2,5 milijuna proizvodilo u tvornici u Rujevcu.

Broj zaposlenika je 1996–2005. narastao s 329 na više od 500. Godine 2008. postrojenje je radilo s najvećim iskorištenjem instaliranoga kapaciteta (86%). Instalirani tehnički kapacitet proizvodnje keramičkih pločica u pogonu KIO Orahovica bio je 218 t na dan, a godišnji kapacitet iznosio je 68 000 t, odn. do približno 6 000 000 m² keramičkih pločica, ovisno o asortimanu (prešanih 5 300 000 m² te vučenih 700 000 m²). Poduzeće je 80% svojih proizvoda izvozilo u zemlje EU-a, BiH i Srbiju, a 20% proizvoda prodavalo se na domaćem tržištu. Nakon što je 2010. poduzeće KIO Keramika otišlo u stečaj, prodano je poduzeću Keramika Modus iz Vojnića u vlasništvu poduzeća → Samoborka Samobor i nastavilo je rad pod nazivom Keramika Vojnić. Tijekom 2011. odvijala se diskontinuirana proizvodnja smanjenim kapacitetom u odnosu na instalirani. Keramika Vojnić obustavila je proizvodnju u Vojniću i u Rujevcu a pogoni su preseljeni u orahovičku tvornicu koja je 2012. nastavila s radom. Sa 136 radnika orahovička je tvornica 2012. proizvodila 9500 m² keramičkih pločica na dan, čime je dosegnula više od 60% proizvodnje bivše KIO Keramike, a ime poduzeća promijenjeno je u Keramika Modus. Poduzeće je jedini hrvatski proizvođač keramičkih pločica, a na tržištu posluje s udjelom izvoza od približno 70%, dok se 30% proizvoda prodaje na domaćem tržištu. Za poduzeće Keramika Modus 2021. otvoren je stečajni postupak.

Hrvatske vode, neprofitna pravna osoba za upravljanje vodama koju je osnovala RH 1996. sa sjedištem u Zagrebu. Djelatnost obuhvaća planiranje i financiranje regulacijskih i melioracijskih radova, izdavanje vodopravnih akata, vođenje vodne dokumentacije, sufinanciranje gradnje vodoopskrbnih vodnih građevina i građevina javne odvodnje te pročišćavanja otpadnih voda.

Osnivanje Družtva za regulaciju rieke Vuke 7. IX. 1876. u Osijeku pod pokroviteljstvom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera označilo je početak organiziranog upravljanja vodama u Hrvatskoj (→ gospodarenje vodama). Društvo je osnovano radi potrebe regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na Vuki. Dan osnivanja društva danas se obilježava kao Dan Hrvatskih voda. U sljedećem razdoblju osnivali su se razni uredi i ispostave kao i prve organizacije vodnogospodarske djelatnosti. Nakon II. svj. rata donesen je niz zakona te je došlo do mnogih promjena u organiziranju vodnoga gospodarstva potaknutih industrijalizacijom, razvojem prometnica i urbanizacijom naselja, kao i čestim promjenama Ustava i promjenama nadležnosti između savezne države i republike.

Osamostaljivanjem RH i donošenjem novoga Zakona o vodama 1991. organizacija vodnoga gospodarstva je znatno izmijenjena. Ukinut je sustav socijalističkoga samoupravnog interesnog organiziranja i organiziranje vodoprivrednih poduzeća u OUR-e. Prestale su djelovati sve samoupravne vodoprivredne interesne jedinice (SVIZ), a njihova prava, obveze i sredstva preuzela su javna vodoprivredna poduzeća (JVP). Na državnoj razini organizirana je JVP Hrvatska vodoprivreda koja je integrirala SOUR Vodoprivreda Hrvatske i četiri vodoprivredne RO na vodnim područjima te svih pet samoupravnih interesnih zajednica. Državna uprava za vodoprivredu osnovana je 1994., a 1996. preimenovana je u Državnu upravu za vode kao samostalno tijelo državne uprave na razini RH.

Hrvatske vode osnovane su 1996. prema Zakonu o vodama i odlukom Vlade RH kao neprofitna pravna osoba i pravni sljedbenik JVP-a Hrvatske vodoprivrede, a vodno se zakonodavstvo uskladilo s Ustavom RH. Vode su pravno određene kao opće dobro nad kojim nitko nema pravo vlasništva, površinske vode definirane su kao državne vode i lokalne vode, uvedeni su instituti opće uporabe voda i vodnoga dobra, definiran je inundacijski pojas te je određeno da se pravo iskorištavanja voda stječe na osnovi koncesija.

Djelokrug Hrvatskih voda uključivao je sve poslove upravljanja vodama na državnoj razini i na razinama slijevnih područja: od pripreme koncepcijskih rješenja, planiranja, prikupljanja sredstava i financiranja radova do organiziranja neposrednog izvođenja radova, organiziranja obrane od poplava i drugih oblika zaštite od štetnog djelovanja voda te obavljanja određenih poslova u vezi s organizacijom i kontrolom iskorištavanja i zaštite vode.

Hrvatske vode zadržale su poslove Javne službe. Istodobno su se razdvojili poslovi upravljanja od djelatnosti građenja, tehničkog i gospodarskog održavanja vodnih građevina i drugih sličnih poslova izvođenja tehničkih radova. Za poslove operativnog upravljanja vodama ustrojeni su vodnogospodarski odjeli na svakom od četiri vodna područja te za slijevno područje grada Zagreba, a za neposredno obavljanje poslova organiziranja radova, prikupljanje sredstava i suradnju s jedinicama lokalne samouprave na svakom je slijevnom području organizirana ispostava Hrvatskih voda. Iz JVP-a Hrvatske vodoprivrede izdvojio se i projektni odjel koji je postao samostalno društvo Vodoprivredno-projektni biro. Javna vodoprivredna poduzeća za slijevna područja preoblikovala su se u trgovačka društva koja obavljaju djelatnosti održavanja regulacijsko-zaštitnih vodnih građevina, građevina osnovne i detaljne melioracijske odvodnje te regulacije voda I. i II. reda. Na području RH djeluju Bistra (Đurđevac), Brana (Virovitica), Brodska Posavina (Slavonski Brod), Cetina (Sinj), Hidroing (Varaždin), Hidroregulacija (Bjelovar), Karašica – Vučica (Donji Miholjac), Lonja – Strug (Kutina), Međimurske vode (Čakovec), Neretvanski sliv (Opuzen), Odvodnja (Darda), Vodogradnja Rijeka, Vodoprivreda (Novigrad), Vodoprivreda Daruvar, Vodoprivreda Karlovac, Vodoprivreda Lonja – Zelina (Dugo Selo), Vodoprivreda – Nova Gradiška, Vodoprivreda Novska, Vodoprivreda Sisak, Vodoprivreda Split, Vodoprivreda Vinkovci, Vodoprivreda Vrgorac, Vodoprivreda – Zagorje, Vodoprivreda Zagreb, Vuka (Osijek).

Hrvatske vode čine tri osnovne cjeline: Direkcija, vodnogospodarski odjeli (VGO) i Odjel za hidrotehničke objekte. Direkciju čine Ured generalnog direktora, sektori (razvitka, financija, korištenja voda, zaštite vode, planiranja i tehničke kontrole, financija, pravnih i kadrovskih poslova, informacijske i komunikacijske tehnologije, logistike, projekti sufinancirani sredstvima EU i podrška pripremi i provedbi EU projekata), jedinice (provedba Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i priprema i provedba EU projekata zaštite od štetnog djelovanja voda), Zavod za vodno gospodarstvo, središnje službe (Samostalna služba za unutarnju reviziju, Središnja služba za javnu nabavu, Središnja služba za vodne naknade i Središnja služba za javno dobro), Zavod za vodno gospodarstvo, Glavni vodnogospodarski laboratorij te Glavni centar obrane od poplava. Teritorijalne jedinice Hrvatskih voda nalaze se na vodnome području rijeke Dunava i jadranskome vodnom području, a čini ih šest VGO-a u sastavu kojih su vodnogospodarske ispostave. Na vodnome području Dunava nalaze se VGO-i za srednju i donju Savu, za gornju Savu, za Muru i gornju Dravu te za Dunav i donju Dravu, a na jadranskome vodnom području VGO-i za sljevove sjevernoga Jadrana i za sljevove južnoga Jadrana.

Od 2005. Hrvatske vode provode Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama. Do 2023. u sklopu projekta izgrađeno je 28 novih sustava natapanja (16 937 ha), a devet sustava je djelomično ili potpuno sanirano (3987 ha). Izgrađen je dovodni melioracijski kanal za natapanje Biđ-bosutskog polja. Hrvatske vode sudjeluju i u nizu međunarodnih i projekata EU-a kojima je u cilju revitalizacija šuma, povećanje svijesti o utjecaju klimatskih promjena, rješavanje problema onečišćenih voda, zaštita od poplava i dr.

Od 2009. i donošenja Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva u nadležnosti su vodnoga gospodarstva sve kopnene površinske, podzemne, prijelazne i priobalne vode, a teritorijalne osnove za upravljanje vodama su vodna područja (jadransko i dunavsko), područja malih sljevova (osnovna teritorijalna jedinica za obavljanje operativnih poslova) i sektori. Na području RH nalaze se 34 područja malih sljevova i šest sektora. Hrvatske vode upravljaju s više od 30 000 km vodotoka, 4100 km nasipa, 900 km lateralnih kanala, 60 višenamjenskih akumulacija, 50-ak retencija i više odteretnih kanala te velikim brojem regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina.

Hrvatske vode danas provode aktivnosti za ostvarenje ciljeva postavljenih Strategijom upravljanja vodama (2008) provedbom mnogobrojnih vodokomunalnih infrastrukturnih projekata. Višegodišnji program gradnje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije i Višegodišnji program gradnje komunalnih vodnih građevina doneseni su 2015. Hrvatski sabor je 2019. donio novi Zakon o vodama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva kao i Zakon o vodnim uslugama kojim se uredio institucionalni okvir za pružanje i cijenu vodnih usluga, pravni položaj i održivo poslovanje isporučitelja vodnih usluga, te djelovanje Vijeća za vodne usluge.

Neidhardt, Franjo (Zagreb, 14. I. 1907 – Zagreb, 20. XI. 1984), arhitekt, zapažen po projektima sportske arhitekture.

U Beču je studirao na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) 1925–28. u klasi Oskara Strnada te na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der Bildenden Künste) 1930–33. Nakon povratka u zemlju djelovao je u Zagrebu, gdje je za II. svj. rata radio u Državnoj poslovnoj središnjici za zemaljske proizvode (ZEMPRO). Godine 1948. poslan je u Trstenik kraj Stalaća u Srbiji radi poslijeratne obnove zemlje. Nakon povratka u Zagreb, radeći u poduzeću Tempo, osuđen je 1953. na zatvorsku kaznu zbog disidentskih svjetonazora. Od 1954. radio je u novoosnovanome Projektnom birou Žerjavić, surađivao je s D. Iblerom u njegovoj Majstorskoj radionici za arhitekturu do 1964., te radio u Zavodu za izgradnju Grada Zagreba do umirovljenja 1966., kada je nastavio voditi privatnu arhitektonsku praksu.







U predratnom je razdoblju u Zagrebu realizirao Veslački klub HVK (danas HAVK Mladost) u Veslačkoj ulici u Zagrebu (1930) te stambenu zgradu u Preradovićevoj ulici 22 (1932–36) i vilu Schneider u Karasovoj 10 (1934–35). U prvome poslijeratnom razdoblju radio je pretežno na projektima sportske arhitekture, većinom u suradnji s → Vladimirom Turinom. Za projekte stadiona Fiskulturnog društva Akademičar iz 1946 (danas stadion Maksimir; s V. Turinom i konstruktorom E. Erlihom; sjeverna i zapadna tribina realizirana 1953–55., istočna tribina 1961) te Olimpijskog stadiona Banjica u Beogradu iz 1947 (s V. Turinom, D. Boltarom i suradnicima Z. Bregovcem i Z. Radićem) dobio je počasne diplome i brončane olimpijske medalje za sportsku arhitekturu na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. Tehnički je surađivao u projektu Centra za vodene sportove Rijeka – Sušak (s V. Turinom, Z. Radićem, N. Kućanom i I. Seifertom) 1949. koji je izložen na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Suautor je projekta Doma sportova u Zagrebu 1964–66 (s V. Turinom, M. Vodičkom i konstruktorom B. Žeželjem; dovršen 1972). Uz to je u Zagrebu realizirao stambene zgrade na Savskoj cesti 52–54 (s P. Baranyaijem, 1954), Savskoj cesti 95–101A, Fallerovu šetalištu 36A–36D (1955) i dr. S bratom → Jurjem Neidhardtom ostvario je opsežnu stručnu prepisku te dugogodišnju suradnju koja je rezultirala projektima višekatnoga stambenoga amfiteatra Pčelinje saće u Sarajevu (1967) i hotela Agava u Makarskoj (1969), oba izložena u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku 2018–19. S Jurjem i sinom → Velimirom Neidhardtom izradio je projekt unutarnjeg uređenja Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 1976. Bio je član zadruge Arhitekt (biran je za odbornika 1954).













Lapaine, Božidar (Prijedor, BiH, 3. XII. 1936 – Zagreb, 27. III. 2024), arhitekt i industrijski dizajner.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1961., a magistrirao na poslijediplomskome studiju Istraživanje i unaprjeđivanje dizajna na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1981., obranivši rad Dizajn u sistemu samoupravnog udruženog rada. Radeći isprva kao arhitekt u Zagrebu i Parizu, projektirao je i realizirao više stambenih, javnih i industrijskih zgrada (1964–70). Bio je zaposlen kao voditelj Odjela za planiranje i razvoj proizvoda Drvne industrije Vrbas u Banjoj Luci (1970–82) gdje je ostvario mnogobrojne projekte za garniture serijskog namještaja; na Odjelu za dizajn Elektrotehničkog instituta tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija, sv. 4; 1982–85) gdje je bio autor uspješnog dizajna kućanskih aparata (kalorifer Aerotherm i štednjak E4 – s Dunjom Guberinom, glačalo Ideal LG 102); u poduzeću → Exportdrvo (sv. 2) u Zagrebu (1985–91); od 1991. imao je status samostalnog umjetnika. U Zagrebu je predavao na Šumarskome fakultetu (1982–96), Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–2009) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1998–2008., kolegij Industrijsko oblikovanje). Dobitnik je više nagrada za dizajn namještaja (diploma Dobar dizajn Dizajn centra u Beogradu 1972. i 1978; nagrade za oblikovanje namještaja u Sarajevu i Skoplju 1979; nagrada Mobil Optimum 1983., 1984., 1985; nagrada Privredne komore Jugoslavije 1986).







Juranović, Vladimir (Petrinja, 30. VIII. 1900 –Biograd na Moru, 20. VIII. 1975), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije i tehnologiju betona.

Na Tehničkoj visokoj školi u Pragu diplomirao je 1925. te doktorirao 1934. disertacijom Doprinos teoriji kontinuiranih armirano-betonskih nosača. Radio je u više privatnih poduzeća u Pragu, na gradnjama u Osijeku, pri Građevinskoj upravi mornarice u Tivtu te u građevinskom poduzeću Aleksandera Kaisera i Ferdinanda Šege, Gradskom poglavarstvu i Banovinskom električnom poduzeću u Zagrebu. Od 1929. radio je na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), kao redoviti profesor od 1952. Radio je na više odjela fakulteta te je tako na građevinskom odjelu predavao kolegij iz betonskih konstrukcija, na arhitektonskom odjelu kolegije iz betonskih konstrukcija, mehanike, otpornosti materijala, statike te drvenih i čeličnih konstrukcija, a predavao je i na rudarskom i geodetskom odjelu. Podjelom Tehničkoga fakulteta na više sastavnica postao je profesor → Građevinskoga fakulteta. Umirovljen je 1966. Unaprijedio je nastavu iz tehnologije betona i prvi u nastavu uveo načine proizvodnje i svojstva cementa. Autor je udžbenika Beton i armirani beton I–II (1953–68) i skripta iz područja betonskih konstrukcija i tehnologije betona koji pripadaju najvrsnijim djelima naše stručne literature. Niz godina surađivao je kao projektant u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu.

Jović, Vinko (Dragljane kraj Vrgorca, 24. I. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1973. disertacijom Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda, postavši tako najmlađim doktorom tehničkih znanosti na prostoru SFRJ. Stekavši diplomu, zaposlio se na Fakultetu u Zagrebu, a od 1974. radio je na Građevinskom odjelu u Splitu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), u zvanju redovitoga profesora od 1986. Na Velškom sveučilištu u Swanseaju u Velikoj Britaniji usavršavao se 1985/86. Predavao je kolegije Mehanika tekućina, Hidromehanika i Hidraulika. U Splitu je bio šef Katedre za hidromehaniku i hidrauliku te prodekan Fakulteta 1977–81. Umirovljen je 2013. Osim u Zagrebu i Splitu, predavao je i na građevinskim fakultetima u Mostaru i Sarajevu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno-matematičko modeliranje složenih hidrauličkih pojava i analognih pojava u području elektrike, elektronike, magnetizma i toplinskih tokova. U Zagrebu je 1971. pokrenut Sveučilišni računski centar (SRCE), u početku smješten u hali Hidrotehničkoga laboratorija Fakulteta gdje je radio Jović. Dolazak SRCA u njegov laboratorij potaknuo je njegovo zanimanje za matematičke modele pa je započeo razvoj numeričkog modeliranja tokova podzemne vode izvornom metodom konačnih volumena te izradio prve numeričke simulacije crpilišta i odvodnje. U 1980-ima osmislio je računalni program Simpip (skraćenica od engl. simulation of pipe flow: simulacija tečenja u cijevi) specijaliziran za stacionarne i nestacionarne tokove podzemnih voda, tlačne sustave i otvorene tokove, koji je ušao u svjetsku uporabu. Autor je udžbenika Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda (1973), Uvod u inženjersko numeričko modeliranje (1993) i Osnove hidromehanike (2006). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1985. te medalje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za doprinos u znanosti i kulturi 1999.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).







Klub hrvatskih arhitekata, udruženje visokoškolski obrazovanih arhitekata, koje je djelovalo 1905–12. u Zagrebu. Idejni mu je začetnik i prvi predsjednik bio → Stjepan Podhorsky, koji je s → Vjekoslavom Bastlom okupio generacijski bliske arhitekte → Viktora Kovačića i → Edu Šena, a kojima su se kao članovi kluba poslije pridružili → Ćiril Metod Iveković, → Hugo Ehrlich i → Dioniz Sunko. Klub je osnovan s ciljem razvoja arhitekture i zaštite staleških interesa hrvatskih arhitekata s odgovarajućim akademskim ili tehničkim kvalifikacijama, napose u suprotstavljanju monopolu građevinskih poduzeća. Svojim je polemikama i javnim djelovanjem klub pridonio unapređenju provedbe arhitektonskih natječaja, percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, te se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta s početka XX. st. Zbog unutarnjih je razmirica postupno prestao djelovati.