Matutinović, Želimir (Željko) (Maglaj, BiH, 17. II. 1930 – Zagreb, 24. XII. 2007), elektrotehnički inženjer i stručnjak za elektroakustiku.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1956. te doktorirao 1971. disertacijom Magnetomotorna zvučna stimulacija slušnog organa. Nakon završetka studija radio je u Tvornici »Vlado Bagat« u Zadru, Kliničkoj bolnici Medicinskog centra u Zagrebu, u Službi za medicinskotehničke uređaje Zajednice zdravstvenih ustanova Hrvatske te Klinici za uho, nos i grlo Sveučilišta u Tibingenu u Njemačkoj. Istodobno je radio i na matičnome Fakultetu elektrotehnike i računarstva, gdje je na Zavodu za elektroakustiku biran za honorarnog redovitog profesora. Na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu 1971. uveo je kolegij Osnove akustike, optike i elektronike (kasnije Fenomenologija audiovizualnih komunikacija), koji je predavao dugi niz godina. Kasnije je postao dugogodišnji direktor izdavačke djelatnosti poduzeća Školska knjiga. Bavio se biomedicinskom elektrotehnikom, senzornom akustikom i optikom, elektroničkim konstrukcijama, pedagoškim radom te uredničko-izdavačkom djelatnošću. Pod njegovim su vodstvom kreirana i objavljena brojna stručna i znanstvena djela značajna za tehničke, biotehničke, medicinske i prirodoslovne znanosti Hrvatske. Auto je udžbenika Principi i elementi biomehanike (s V. Nikolićem, 1988). Bio je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske te je dobitnik Državne nagrade tehničke kulture »Faust Vrančić« 2003. i Zlatne plakete »Josip Lončar« (najvišeg priznanja Fakulteta) 1992/93.

Marković, Ante (Konjic, BiH, 25. XI. 1924 – Zagreb, 28. XI. 2011), elektrotehnički inženjer, gospodarstvenik i političar.

Na Elektrotehničkom odsjeku (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1954. Pred kraj studija 1953. zaposlio se u tvornici »Rade Končar« u Zagrebu, gdje je proveo čitavu inženjersku karijeru. Na čelu Končara u svojstvu generalnog direktora bio je 1961–86. te je doprinio značajnom rastu poduzeća od početnih 2 tisuće do čak 25 tisuća zaposlenih, s oko 4,5 tisuće inženjera. Kao pripadnik antifašističkih partizanskih postrojbi za vrijeme II. svj. rata i pripadnik Komunističke partije, politički je bio angažiran od 1940-ih. Bio je među ostalim član Privrednoga vijeća Sabora SRH 1963–67, potpredsjednik Privrednoga vijeća Savezne skupštine SFRJ 1965–69. i član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1978–90. Potaknuo je 1979. osnivanje Jugoslavenske banke za međunarodnu suradnju (tzv. Jubmes) te tokom 1980-ih bio u njezinoj upravi. Bio je predsjednik IV Sabora SRH 1982–86. i na čelu Predsjedništva SRH 1986–88. Kao predsjednik posljednje savezne jugoslavenske vlade pokrenuo je ambiciozan program gospodarskih reformi nazvan »novi socijalizam«. Uspostavio je konvertibilnost dinara i promicao tržišno gospodarstvo kroz jačanje naftne industrije, turizma i pojedinih gospodarskih grana, pridonijevši stanovitu oporavku SRH. Držeći da je moguća reformska demokratizacija, pokušao je spriječiti raspad Jugoslavije, no uoči srpske agresije na Hrvatsku i konačnoga sloma njegova programa, 1991. podnio je ostavku. Od tada se posvetio se privatnomu poslu u Grazu te kasnije Zagrebu i Sarajevu kao konzultant velikim poduzećima i vladama. Bio je savjetnik makedonske vlade 1999–2000.

Matković, Ante (Grubine kraj Imotskoga, 1. VI. 1928 – Split, 31. VIII. 1996) građevinski inženjer i stručnjak za organizaciju i tehnologiju građenja.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1957. i doktorirao 1982. disertacijom Analiza utjecaja tehnologije građenja na ekonomičnost objekata visokogradnje (mentor J. Klepac). Od 1958. radio je u građevinskom poduzeću Ivan Lučić Lavčević u Splitu, a 1959–61. u građevinskom poduzeću Livno kao tehnički rukovoditelj u području niskogradnje, visokogradnje i industrijske gradnje. Od 1961. radio je u Šibeniku u Vojnoj pošti kao stalni nadzorni organ na izgradnji građevinskih objekata i projektiranju, od 1964. u Elektroprivredi na HE Rječina kao nadzorni građevinski inženjer, a od 1968. do 1976. u riječkom građevinskom poduzeću Jadran kao rukovoditelj odjela za razvoj na poslovima projektiranja i građenja. Nastavnu djelatnost započeo je 1974. na Višoj tehničkoj građevinskoj školi u Rijeci kao viši predavač i potom profesor više škole na kolegijima Tehnologija i ekonomika građenja, Industrijski način građenja te Građevinske konstrukcije. Sudjelovao je u osnivanju samostalnoga → Građevinskoga fakulteta u Rijeci 1976., na kojem je od tada trajno zaposlen do 1996., naposljetku u zvanju izvanrednoga profesora. Na Fakultetu je predavao kolegije Organizacija i tehnologija građenja i Građevinske konstrukcije. Bio je predstojnik Zavoda za organizaciju i tehnologiju građenja od 1978. te prodekan Fakulteta (1977–81., 1991–95). Autor je niza znanstvenih i stručnih radova.

Kviz, Boris (Zagreb, 19. IX. 1931), elektrotehnički inženjer i stručnjak za radiotelemetriju.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1957. te doktorirao 1964. disertacijom Utjecaj varijabilnih parametara na degradaciju odnosa signal/šum kod frekventne modulacije stereofonskih kompatibilnih sistema (mentor → Z. Smrkić). Nakon studija radio je u Radioindustriji Zagreb (RIZ), a od 1959. na matičnome Fakultetu, kao redoviti profesor od 1977. Uveo je i predavao kolegije Rodiotelemetrija i radiolokacija te Optički komunikacijski sustavi. Sudjelovao je u razvoju mikrovalnog radiorelejnog primopredajnika RP8-24 koji se u suradnji s Fakultetom 1960-ih razvijao u RIZ-u te je bio prvi takve vrste razvijen u ovom dijelu Europe. Specijalizirao se u Njemačkoj i Velikoj Britaniji 1970. Predavao je i na zagrebačkom Geodetskom fakultetu i Fakultetu prometnih znanosti. Umirovljen je 2001.

Bavio se optoelektronikom, optičkim komunikacijama i radiotelemetrijom u kojima je ostvario pionirske doprinose. Radio je na planiranju TV mreže u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, te projektiranju RTV doma, na razvoju radiorelejnog uređaja frekvencije 8 GHz (prvoga u poluvodičkoj tehnici u nas), na radiosmetnjama uslijed pojave tzv. korone, na planiranju radiomreža na cestama, željeznici i obalnom moru te s Kontrolom letenja u izobrazbi i doškolovanju radnika. Autor je udžbenika Radiotelemetrija (1980) te je bio suradnik na Tehničkoj enciklopediji i Tehničkom leksikonu LZ-a. Bio je član HATZ-a od 1994. Dobitnik je Zlatne plakete »Josip Lončar« 1988., najvišeg priznanja Fakulteta. B. Kviz i njegova supruga Jelva Kviz izgradili su te 2025. Galeriji Klovićevi dvori donirali jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva s kraja XIX. i XX. st. Zbirka među 68 djela sadrži dva pojedinačna kulturna dobra zaštićena od strane RH: Autoportret Josipa Račića i Pet ćutila Vlaha Bukovca, kao i druga velika ostvarenja.

Kuterovac, Vladimir (Karlovac, 8. IX. 1936 – Zagreb, 11. XII. 2016), elektrotehnički inženjer i zagonetač.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1962. i doktorirao 1971. disertacijom Ograničavanje vibracija statora sinhronog stroja metodama izbora rasporeda razlomljenog namota. Kao elektrotehničar radio je 1954–57. u Zagrebu i Čačku, a od 1962. u zagrebačkom poduzeću »Rade Končar«. Bavio se područjem električnih rotacijskih strojeva te bio stručnjak za namote sinkronih generatora i poznavatelj njihova utjecaja na mehaničke pojave, kao što su vibracije i buka. Projektirao je dvadesetak generatora, među kojima one za HE Đerdap, a kasnije je radio na više vodećih položaja. Bio je pomoćnik direktora i 1985–89. dekan Više tehničke škole »Rade Končar«. Na Školi je od 1985. bio honorarni docent, od 1987. honorarni izvanredni profesor te viši znanstveni suradnik od 1986. Umirovljen je 1998. Dobitnik Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Bio je ponajbolji hrvatski autor anagrama i računskih kriptograma te objavljivao pod pseudonimom Sosko i šifrom KU-MIR. Objavljeno mu je više od tri tisuće zagonetaka, većinom raznih kriptograma, premetaljki, opetovnih likova i ispunjaljki. Tako je od 1952. u brojnim časopisima surađivao na zagonetačkim prilozima, poput: Rebus (1952–53), Čvor (1969–72), Vjesnikov kviz (1972–92, rubrike Polimino i Malo je lijepo), Čvor razbibriga (1973–81), Predah (1973–79), Politika mozaik (Beograd 1979–81), Križaljke ZG revije (1992–2008), Kvizorama (od 1992, rubrika Pentamino), Kviskoteka (1995–2005, rubrika Malo je lijepo), Feniks (od 1998) i Skandi Feniks (od 2001). Bio je od 1969. član Enigmatskog udruženja Bjelovar (kasnije Zagonetačko društvo Čvor) u kojem je aktivno sudjelovao te koje mu je 1974. dodijelilo tzv. Špicerovu nagradu a 1976. titulu zagonetačkog velemajstora. Sudjelovao je u Susretu zagonetača Jugoslavije u Vinkovcima (1974) i Kumrovcu (1975–76). Dobitnik je i Enigmatske nagrade »Boris Janković Argus« časopisa Vjesnikov kviz (1986) i Zlatnog Kviska časopisa Kviskoteka (2014). Od 2019. nagrada za najbolji anagram na prvenstvu Hrvatske nosi njegovo ime.

Kuljiš, Mirko ()

https://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=212

Odaberi RIZ – Tvornica odašiljača, Zagreb
RIZ – Tvornica odašiljača, Zagreb

Kržak, Miroslav (Bjelovar, 13. II. 1934 – Zagreb, 30. VII. 2019), elektrotehnički inženjer i stručnjak za informatologiju.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1958. i doktorirao 1983. disertacijom Mogućnosti ispravljanja i uređivanja teksta na hrvatskom književnom jeziku uz pomoć elektroničkog računala. Radio je 1959–61. u tvornici »Bratstvo« u Novom Travniku i Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu do 1964. U Zagrebu je 1964–68. radio u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatiku, u trgovačkom lancu NAMA na održavanju računala 1968–71. i Republičkom savjetu za informatiku 1971–81. U Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu radio je 1981–93. Kad je Centar transformiran u Institut informa­cijskih znanosti, kao nastavnik se uključio u Zajednički studij informacijskih znanosti te bio ravnatelj Instituta 1991–92. Usavršavao se u Londonu 1968., u Rocquencourtu kraj Versaillesa 1972. te kao Fulbrightov stipendist u Albanyju 1986–87.

Od 1993. radio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1999. Predavao je kolegije Strojno prevođenje, Elektronički dokumenti, Virtualni arhivi i Teorija arhivistike. Bio je predstojnika Kate­dre za arhivistiku i dokumentalistiku gdje je ra­dio na razradi i implementaciji novog programa koji je je u arhivistiku uveo informacijske tehnologije, baveći se razvojem sklopovlja, program­ske podrške te informacijskih nosača i njihovih standarda koji utječu na dugoročno čuvanje arhivskog gradiva. Umirovljen je 2002. Svojim je znanstvenim radom značajno utjecao na razvoj informacijskih zna­nosti, posebno u području strojne obrade i razumijevanja hrvatskog jezika. Njegov rad na izradi pravopisnog provjernika (tzv. spell check) SITO može se smatrati pionirskim, kojega je radna inačica za provjeru MS Word for Windows dokumenata predstavljena 1997. Najvažniji je rezultat njegova rada izrada prvog računalnog morfologijskog rječnik hrvatskog (književnog) jezika, koji je poslužio kao temelj izrade Hrvatskog računalnog pravopisnog rječnika.