Zavorović, Franjo (Zavoreo; Frane, Frano, Franco, Francesco) (Venecija, 1752 – Zadar, 1822), vojni inženjer, kartograf, graditelj cesta te autor karata na području Dalmacije potkraj XVIII. st. i u prvoj polovici XIX. st.

Podrijetlom iz ugledne šibenske obitelji, stekao je visoku naobrazbu u građevinskoj struci te čin inženjerskoga satnika. Radio je kao inženjerski kapetan u službi Mletačke Republike, a nakon njezine propasti 1797. stupio je u austrijsku službu i postao glavni direktor javnih radova. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji (1799−1805) izgradio je ceste od Zvonigrada do Knina te cestu Knin–Ostrovica–Benkovac–Zemunik. Najznačajnija su njegova inženjerska ostavština ceste Ostrovica–Skradin, te osobito Šibenik–Skradin, Knin–Drniš i Šibenik–Trogir izgrađene za francuske vladavine Dalmacijom (1806−14). Projektirao je i nacrt tornja za gradski sat te izradio nacrte za pregradnju kneževa dvora u Zadru. Umirovljen je 1818.

Kao kartograf ostavio je dubok trag i bogat opus donoseći prikaze Dalmacije. Suautor je topografske karte Dalmacije (Nuova carta topografica della provincia di Dalmazia, divisia ne suoi territori, 1787) koja obuhvaća širi pojas morske obale od Nina do Boke kotorske s jadranskim otocima. Bila je to prva veća tiskana karta Dalmacije iz druge polovice XVIII. st. i smatrala se najboljom javnom i službenom kartom Dalmacije sve do pada Mletačke Republike. Izradio je topografsku kartu mletačke strane južnoga Velebita od Trstenice do izvora rijeke Zrmanje, topografske karte Nina, Solina (1808), plan Šibenika (1798). Objavio je djelo Statistički zapisi o Dalmaciji (Memoria statistica sulla Dalmazia, 1821) u kojem donosi topografski opis Dalmacije, stanje kopnenih i pomorskih putova, poljodjelstva, stočarstva, ribarstva, trgovine, običaje stanovništva, i dr.







Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).













Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Turkulin, Marijan (Zagreb, 26. X. 1939 – Zagreb, 17. III. 2021), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama javne, stambene i poslovne arhitekture.







Diplomirao je 1964. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Bio je zaposlen u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, gdje je od 1976. bio glavni projektant Arhitektonskog ateliera 6. Od odlaska u mirovinu 1993. vodio je atelijer Arhitektura Marijan Turkulin. Među njegovim realiziranim projektima ističu se osnovne škole u Brestovcu Orehovečkom (1967., s K. Pučarom) i Čučerju (1969., s M. Peterčićem), stambene zgrade u Prečkom u Odakovoj ulici 1–7 (1978., s P. Vovkom), na uglu Ilice i Svetog Duha 2–10A (1982–83), u Jelkovcu u Pozajićoj 10–18 (2009., s A. Rosandić), transformatorska stanica na Ksaveru (1979., s P. Vovkom), zgrada poduzeća Chromos agro u Radničkoj cesti 173N (1985., s M. Tončić), Vatrogasna postaja Dubrava u Ulici Klin 19 (1984–86., sa S. Stipančićem), poslovne zgrade na uglu Vukovarske i Heinzelove (Chromosov toranj, 1976–89., s P. Vovkom) te Vukovarske i Miramarske ceste (1993), kao i na Savskoj cesti 32 (HOTO toranj; 2004), crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Velikogoričkoj 27 (1989., s M. Tončić) u Zagrebu, te poslovna zgrada Grawe u Ulici Ante Starčevića 45 u Dubrovniku (2005). Među hotelskim zgradama se osobito ističe Hotel Sheraton u Zagrebu (1986–95., s I. Kolbahom, S. Stipančićem, M. Tončić) te hotelsko-poslovna zgrada u sklopu KBC-a Zagreb u Kišpatićevoj 12 (2007). Bio je autor i suautor (s M. Peterčićem, D. Milićem, R. Tajderom, M. Tomčić, V. Penezićem, K. Roginom, D. Novoselcem, I. Muckom, S. Stipančićem, L. Tomeljak, I. Pitešom i dr.) mnogobrojnih visokoocijenjenih natječajnih radova.







Tušek, Božidar (Sunja, 16. XII. 1910 – Zagreb, 7. IX. 1998), arhitekt, zapažen po realizacijama u duhu konstruktivizma i naglašenog funkcionalizma.

Diplomirao je 1934. na Arhitektonsko-inžinjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Ašera Kabilja u Zagrebu te u Centralnom higijenskom zavodu u Beogradu. Od 1938. do 1945. bio je zaposlen u Građevnom odjelu Gradskog poglavarstva Zagreba kao suradnik → Ivana Zemljaka, a potom u Ministarstvu građevina NRH. Od 1953. bio je projektant i voditelj Grupe L u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan, potom je nakratko radio u birou Novak-Tušek, koji je 1963. priključen → Arhitektonskom projektnom zavodu, gdje je vodio atelier T.







Projektirao je pretežno građevine javne namjene, u kojima se očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi strogoj koncepciji volumena. Među realiziranim projektima se osobito ističu hotel International (1957–71), Filozofski fakultet (1962), Elektrotehnički fakultet (1965), poslovne zgrade Mašinoimpexa i Poljoopskrbe u Varšavskoj ulici 5–9 (1960. i 1966) i južna tribina stadiona Maksimir (1965–69), sve u Zagrebu. Osim toga, njegove realizacije obuhvaćaju i druge školske zgrade: tipske jednorazredne škole u Perjasici, Bruvnom i Bačkovici (1946), osnovne škole u Zagrebu (u Gundulićevoj, 1961; Strmoj ulici, 1963) i Sisku (1970), srednje škole u Zagrebu (Prirodoslovna škola Vladimira Preloga, 1963–66), Sisku (Industrijsko-obrtnička škola, 1969) i Čakovcu (Ekonomska i trgovačka škola, 1961; Gimnazija Josipa Slavenskog, 1967); hotele: u Zagrebu (za samce Rade Končar u ulici Voltino 2, 1950), Karlovcu (Korana, 1960–64; danas srušen), Novoj Gradiški (Slaven, 1970); trgovačke centre u Zagrebu (na Tuškancu 1961., Bijeničkoj cesti s P. Vovkom 1961., u Volovčici, 1964); stambene zgrade u Zagrebu (kuća Tušek u Bosanskoj 42, višestambene zgrade na Svačićevu trgu 11 i u Ulici Crvenoga križa 24); objekte u sklopu industrijskih pogona i dr. Sam ili u suautorstvu osvojio je više visokih natječajnih nagrada, npr. za Zimsko plivalište Mladost u Zagrebu izgrađeno 1958 (s F. Bahovcem, V. Antolićem). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1978) i »Vladimir Nazor« (1981).













Šen, Edo (Schön, Edvard) (Zagreb, 10. III. 1877 – Zagreb, 16. VI. 1949) arhitekt, prvi djelatni profesor arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu.

Diplomirao je 1900. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je nakon završetka studija do 1901. ostao raditi u atelijeru Maxa Fabianija i kao asistent profesora Karla Hinträgera na Tehničkoj visokoj školi. Vrativši se u Zagreb, radio je kao gradski inženjer u uredu Gradskog poglavarstva 1901–08., te kao profesor na Graditeljskoj školi 1908–19. Ovlašteni civilni arhitekt postao je 1908. Za redovitoga profesora na novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je uoči početka nastave 1919. te je imenovan za prvoga rektora škole (1919–20). Uz to, bio je i prorektor (1920–21), starješina Arhitektonskog odjela (1926–27., 1933–34., 1936–38), predstojnik Kabineta za osnivanje zgrada, odn. projektiranje građevina (1921–43) i predstojnik Stolice za graditeljstvo (1926–34). Na Školi, odn. Fakultetu predavao je kolegije Arhitektonski oblici, Arhitektura starog vijeka, Graditeljstvo I i II, Projektiranje gospodarskih, industrijskih i saobraćajnih zgrada, Projektiranje građevina. Umirovljen je 1943.

Kao praktični arhitekt izveo je više javnih i stambenih zgrada u Zagrebu. U ranom razdoblju projektirao je reprezentativne građevine u duhu historicizma. Među njima se ističu palača Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12 (1909–10), Dom Društva čovječnosti u Petrinjskoj 3 (1913–14), stambene i poslovne zgrade u Teslinoj 12 (1911–12), na uglu Boškovićeve 23 i Draškovićeve 38 (1913–14), u Boškovićevoj 7 (1913–16), Dalmatinskoj 12 (1917–18). Nakon I. svj. rata priklonio se suvremenim oblikovnim i prostornim rješenjima, koja obilježavaju stambene zgrade na uglu Ulice kneza Mislava 2–4 i Ulice kneza Borne 1 (1926) te Gundulićeve 7 i Varšavske (1927–28), u Gundulićevoj 34 (1931–32). U suradnji s → Milovanom Kovačevićem projektirao je stambene zgrade na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1933) i u Križanićevoj 3 (1938), te osobito zapaženi kompleks Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1937–40).













Bio je angažiran oko organizacije nastave i ustrojstva Tehničke visoke škole i njezina Arhitektonskog odjela te poboljšanja smještaja i radnih uvjeta studenata. Autor je monografije Arhitekt Viktor Kovačić (1927). Uz → Stjepana Podhorskog, → Viktora Kovačića i → Vjekoslava Bastla bio je suosnivač → Kluba hrvatskih arhitekata 1905., koji se smatra jednim od stupova hrvatskog moderniteta na početku XX. st., a kojim je predsjedao 1910–11. Od 1935. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU).

Šatara, Antun (Janjina na Pelješcu, 29. IX. 1932 – Split, 18. II. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture na području srednje Dalmacije, posebice u Splitu.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, usavršavao se u arhitektonskom atelijeru Johannesa Hendrika Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu. Od 1959. do umirovljenja 1992. radio je u → Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.







Autor je velikoga broja stambenih, poslovnih, školskih i turističkih objekata u srednjoj Dalmaciji. Među realizacijama u Splitu ističu se robna kuća Prima s kinodvoranom Central na Bulatovu trgu (1962–66; autor interijera robne kuće B. Bernardi), pet stambenih zgrada u bloku omeđenom Teslinom, Rendićevom i Jobovom ulicom (1967–68), dvije stambene zgrade na raskrižju Gupčeve i Pojišanske (1968–69), dva paviljona u sklopu hotela Split na Trsteniku (1968–69), zgrada Jadrantekstila u Hercegovačkoj (danas Hrvatske pošte, 1970), zgrada Jugoslavenskoga registra brodova u Mihanovićevoj (1979–80), stambeni kompleksi u Krležinoj i Paraćevoj (1978–79), Dubrovačkoj (1987–89), i dr. Izvan Splita realizirao je upravnu zgradu tvornice cementa Partizan u Kaštel Sućurcu (1961–62), Kotarski sud u Metkoviću (1962), robnu kuću Prima u Trogiru (1967–68), te niz hotelskih objekata na Hvaru i Korčuli, među kojima su hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969) u Jelsi, Adriatic u Vrboskoj (s P. Mudnićem, 1965–69), Delfin (1969), hotelsko naselje u uvali Mala Grčka (s I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) u Hvaru – sve na otoku Hvaru, te hotel Jadran u Veloj Luci na Korčuli (1966–68). Izveo je i više stambeno-poslovnih zgrada i stadion u Novom Travniku u BiH (1982–84). Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona. Bavio se fotografijom i priredio više samostalnih izložbi. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Borbe (1966., 1986) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017).







Šmit, Edvin (Osijek, 31. V. 1943 – Sveta Nedelja, 16. VIII. 2010), arhitekt, zapažen po inovativnim ostvarenjima stambene, javne, poslovne i industrijske arhitekture.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Do 1974. radio je kao projektant suradnik i samostalni projektant, a potom kao glavni projektant u projektantskom poduzeću Interinženjering. Bio je suosnivač zagrebačkog arhitektonskoga biroa Studio Arhing (1991), a potom osnivač arhitektonskoga biroa Arhing 2 (1992), koji je vodio samostalno od 1998. Među njegovim se zagrebačkim realizacijama osobito ističu južni ulaz Zagrebačkoga velesajma (1986–87) te Carinarnica na Zagrebačkome velesajmu kao jedno od najznačajnijih djela hrvatskoga dekonstruktivizma (1990), obje s Đivom Dražićem, a osim toga i dogradnja Ekonomskoga fakulteta (1985–87), te poslovne zgrade u Žajinoj 61 (1992–94) i na Radničkoj cesti – objekti A i C u sklopu Centra 2000 (2004–06., s Ivom Erdec). Izvan Zagreba izveo je obiteljsku kuću u Brezju kraj Samobora (1975–80), mlin i silos u Gornjem Dragancu kraj Čazme (1975) i u Odžacima (1976–78), ekonomsko dvorište Šarampov Donji u Ivanić-Gradu (1981–85) i sportsku dvoranu u Samoboru (2007). Autor je projekta preuređenja interijera stambeno-poslovne uglovnice na početku Jurišićeve ulice u Zagrebu (danas Hrvatska poštanska banka; 2000). Također je autor ili suautor (sa Ž. Mičetić, M. Šosteričem, I. Crnkovićem, Đ. Dražićem) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu 2012. i Osijeku 2013. Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1999–2000. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1972., 1985. i 1991), Borbe (1990) te »Viktor Kovačić« (1990).







Wienerberger d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline sa sjedištem u Karlovcu.







Preteča današnjega poduzeća bila je ciglana Ilovac – Prva karlovačka tvornica cementne robe, utornog crijepa i glinene robe koju su osnovali karlovački poduzetnici Bichler i Frohlich 1906. s tada modernom kružnom peći za proizvodnju → opeke i crijepa. Od 1909. djelatnost se proširila na trgovinu građevnim i rezanim drvom. Nakon I. svj. rata poduzeće je upalo u teškoće, 1924. prestalo je raditi, proizvodnja je obnovljena 1926., a od 1930. vlasništvo nad tvornicom preuzelo je poduzeće Dolensko d. d., industrija drva iz Slovenije. Kao posljedica ulaganja poduzeće je postalo jedna od najmodernijih ciglana u zemlji. Godišnji kapacitet iznosio je deset milijuna komada crijepa i šest milijuna komada opeke. Broj radnika kretao se oko 300. Na VI. međunarodnom sajmu u Solunu 1932. Ilovac je dobio zlatnu medalju za izvrsne proizvode koji su se u znatnim količinama izvozili u Grčku.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i s 245 radnika dodijeljeno na upravljanje Generalnoj direkciji za građevinarstvo u Zagrebu, te je 1947. spojeno s ciglanom Leonard Treppo osnovanom 1920. u Draganiću, sa sjedištem u Karlovcu. Osnovna je djelatnost poduzeća u sljedećem razdoblju bila proizvodnja opeke, crijepa, stropnih gredica, betonskih prefabrikata, panoa i elemenata za montažnu ugradnju, uporabne i ukrasne keramike, te eksploatacija, iskop i utovar gline i pijeska. Poslovanje je bilo organizirano u nekoliko sektora: proizvodni, opće-pravni, financijski, tehničko-razvojni i komercijalni. Radne jedinice proizvodnoga sektora bile su pogoni za proizvodnju opekarskih proizvoda, keramičke galanterije i prefabrikata, te radna jedinica pomoćne djelatnosti za transport, iskop gline, automehaničko i građevinsko održavanje te strojobravarska radionica. Nove proizvodne linije puštene su u pogon 1972. i 1974. čime se proizvodnja povećala za 58,7%, a 1981. je u odnosu na 1972. narasla dva puta. Nova tunelska peć puštena je u pogon 1982., te je sljedeće godine zabilježena najveća proizvodnja. Proizvodnja je 1989. iznosila 64 milijuna komada opeke i opečnih blokova, 5,6 milijuna komada crijepa i 606 000 m gredica.







Poduzeće je 1992. imalo 263 radnika. Proces pretvorbe pokrenut je 1993. kada je Ilovac imao jedan od pet najvećih proizvodnih kapaciteta u RH. Većinski vlasnik poduzeća 1996. postao je austrijski Wienerberger, osnovan u Beču 1819. U više od 200 godina poslovanja od lokalne tvornice opeke postao je globalni lider u proizvodnji građevnih materijala i infrastrukturnih rješenja. Najveći je proizvođač opeke na svijetu i tržišni lider krovnoga glinenog crijepa u Europi kao i betonskih ploča i opločnika u srednjoistočnoj Europi. Zapošljava više od 16 000 radnika i posjeduje gotovo 200 proizvodnih pogona u 30 zemalja diljem svijeta, najvećim dijelom u Europi, ali i Sjevernoj Americi i Indiji. Poduzeće je 2005. otvorilo obnovljen, moderniziran i robotiziran proizvodni pogon u Karlovcu, povećavši proizvodni kapacitet za 50% uz 20 različitih vrsta proizvoda. Od 2005. poduzeće eksploatira glinu na polju Rečica, jednome od najvećih ležišta u RH. Godišnja eksploatacija iznosi oko 320 000 t. Uz pogon u Karlovcu gdje se proizvode Porotherm opeke, u sastavu poduzeća rade i pogoni u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina gdje se proizvode opločnici i betonska galanterija (Semmelrock Stein+Design), Đakovu gdje se proizvode Tondach krovni sustavi i Kukuljanovu gdje se proizvode plastične cijevi za visokogradnju i niskogradnju (Vargon). Od 2019. administrativni uredi nalaze se u Zagrebu, a poduzeće zapošljava oko 200 radnika.

Turkalj, Nikola (Cvitović kraj Slunja, 17. V. 1886 − Zagreb, 22. II. 1947), inženjer građevinarstva, graditelj dionica Ličke pruge.

Diplomirao je 1912. na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti te se zaposlio u Dioničkom društvu za izgradnju Ličke željezničke pruge, na dionici Gračac–Knin, kao projektant željezničkih pruga. Od 1918. bio je voditelj Građevinskoga ravnateljstva ličkih željeznica, zatim je radio kao samostalni ovlašteni inženjer i nadinženjer na uskotračnoj pruzi Vardište–Užice, na gradnji šumskih željeznica u Slavoniji, a obavljao je i načelničke dužnosti kao željeznički stručnjak u Subotici, Beogradu i u Poljskoj. Na željeznici je nastavio raditi do smrti 1947., koja ga je zatekla na radnome mjestu u Željezničkoj upravi u Zagrebu. Sudjelovao je u projektiranju Novog željezničkog (Zelenog ili Hendrixova) mosta preko rijeke Save u Zagrebu (1939), tzv. triangla željezničke pruge između Glavnoga i Zapadnoga kolodvora s pripadnim nadvožnjacima (1929; arhitekti Juraj Denzler i Mladen Kauzlarić). Objavio je niz stručnih članaka o Ličkoj željezničkoj pruzi i željezničkoj problematici. Kada su pri izgradnji Ličke pruge 1913. otkrivene špilje 4 km jugoistočno od Gračaca, danas poznate kao Cerovačke pećine, Turkalj je osigurao ulaz u njih i pokrenuo njihovu stručnu valorizaciju. Najveće su nalazište špiljskoga medvjeda u Hrvatskoj, najveći hrvatski špiljski kompleks i poseban geomorfološki rezervat. Na ulaznome dijelu Donje špilje postavljena je 1989. ploča s natpisom Turkaljeva pećina. Na Željezničkom kolodvoru u Gračacu postavljeno mu je 1996. spomen-poprsje.

Šavor, Zlatko (Zagreb, 24. XII. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1969. te doktorirao 2005. disertacijom Novi doprinosi razvitku lučnih mostova (mentor → J. Radić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u Inženjerskom projektnom birou u Zagrebu (1969−91). Od 1991. bio je zaposlen u Zavodu za konstrukcije → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, od 2009. kao izvanredni profesor; predstojnik Zavoda bio je 2007–12. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Metalni mostovi, Masivni mostovi, Mostovi, Visoke građevine, Specijalne inženjerske građevine, Konstrukcije, Veliki mostovi, Djelovanje na mostove, Građenje mostova, i dr. Na Arhitektonskome fakultetu predavao je od 2003. kolegij Inženjerske konstrukcije.







Znanstveno i stručno bavio se projektiranjem masivnih, čeličnih i spregnutih mostova. U suradnji s ocem → Krešimirom Šavorom sudjelovao je u projektima željezničkog mosta preko Drave kraj Botova (1964), mosta Bistrina južno od Neuma (1965), mosta preko Kupe u Sisku (1973), čeličnog mosta preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) te mostova preko Rijeke dubrovačke i Rječine u Rijeci (1984). Bio je glavni projektant mosta dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke nakon ponovnog pokretanja radova 1999., Južnog mosta Rječina (2009) i mosta preko Mirne u Istri. Surađivao je na projektima Masleničkog mosta za autocestu A1 (1996), rekonstrukcije Paškog mosta (2000), mosta preko Drave kraj Belišća (2002), visećeg mosta preko Save u Martinskoj Vesi (2002), mosta za autocestu preko Krke kraj Skradina (2004), rekonstrukcije mosta preko Save kraj Jasenovca (2005) te obnove antenskog stupa na Srđu iznad Dubrovnika (1995). Surađivao je u priručnicima Betonske konstrukcije (2006), Zidane konstrukcije (2007) te je suautor udžbenika Metalni mostovi (1998).







Šavor, Krešimir (Sarajevo, 13. III. 1916 – Zagreb, 30. V. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.

Diplomirao je 1939. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Direkciji, odn. Ravnateljstvu državnih željeznica u Zagrebu, nakon II. svj. rata na željezničkoj pruzi Šamac−Sarajevo gdje je projektirao tri i vodio gradnju dvaju mostova preko rijeke Bosne, od kraja 1940-ih u Željezničkom projektnom birou, a od 1966. do umirovljenja 1983. u → Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu. U svom je stručnom djelovanju najviše projektirao čelične i betonske → mostove, među prvima u nas rabio prednapeti beton pri njihovu izvođenju, te sudjelovao kao savjetnik u više projekata mostogradnje. Najvažniji njegovi projekti bili su željeznički mostovi preko Drave kraj Botova (1964) i Save u Jasenovcu (1968), cestovni mostovi preko uvale Bistrina kraj Slanoga (danas Most hrvatskih branitelja, 1965), preko Kupe u Sisku (1973), most Ždrelac između Ugljana i Pašmana (1971), preko Drave kraj Donjeg Miholjca (1974) i most Rječina (1984). Bavio se i drugim složenim konstrukcijama među kojima se ističe betonski radiotelevizijski toranj na vrhu Medvednice (1976), jedini izgrađen u tom materijalu u Hrvatskoj. Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a.







Uhlik, Vinko (Beograd, 21. V. 1933), arhitekt, urbanist i akademski slikar.

Diplomirao je 1957. na Akademiji likovnih umjetnosti (klasa O. Postružnika) te 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1958. do 1961. se profesionalno bavio slikarstvom. U Zagrebu je od 1961. bio zaposlen u poduzeću → Jugomont, od 1966. u arhitektonsko-urbanističkom birou Projektant, od 1967. radio je u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu, a od 1969. i povratka u Zagreb ponovno u birou Projektant. Od 1984. radio je na Agronomskome fakultetu u Zagrebu kao savjetnik za razvoj; umirovljen je 1994. Sudjelovao je u izradbi i bio koautor realiziranih projekata tipskih stambenih zgrada u Zagrebu (1964., Zapruđe), osnovnih škola (1964–69., Borongaj, Utrina, Siget, Velika Gorica), dječjih vrtića (1965–68., Borongaj, Trnsko, Zapruđe), autobusnog kolodvora i robne kuće u Slavonskom Brodu (1967), poslovno-stambene zgrade na Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u zagrebačkom Sigetu (1977–81). Radio je i na detaljnim urbanističkim planovima gradskih četvrti i nagrađenim arhitektonsko-urbanističkim projektima u Zagrebu, Splitu i drugdje, te na projekt u Južni Jadran. Kao slikar, snažnim koloritom slika krajolike, mrtve prirode, portrete i marine. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo iz područja arhitekture i urbanizma (2020).







Uglešić, Ante (Božava na Dugom otoku, 3. IX. 1946), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonsko-urbanističkome fakultetu u Sarajevu. Godine 1971–76. radio je u Zavodu za urbanizam i komunalnu djelatnost grada Zadra, potom 1976–91. u projektantskom birou Donat, a od 1991. vodi vlastiti projektantski biro Forum u Zadru.













U projektiranju poslovne, stambene, ugostiteljske i industrijske arhitekture uspješno povezuje lokalnu graditeljsku tradiciju s novim arhitektonsko-urbanističkim rješenjima. Glavna se njegova ostvarenja nalaze u Zadru: višestambena zgrada na Putu Petrića (1980–81), kompleks Marine Zadar (1982–84), poslovna zgrada Tankerkomerca (1985–86), ulaz (1988., sa S. Jusup Malik) i plažni objekt (1989) kupališta Borik te centar za otkup i distribuciju ribe u luci Gaženica (1988–92). Uredio je interijer poslovnice nekadašnje Dalmatinske banke na Trgu sv. Stošije u Zadru (1995., sa S. Jusup Malik i V. Rakvin; danas prenamijenjen). Jasnim i racionalnim rješenjima oblikovao je javne prostore povijesnih jezgri Zadra (Ulica Šimuna Kožičića Benje – Cardo maximus, 1996. i 1998, s M. Rančić i S. Jusup Malik; Poljana pape Ivana Pavla II., 2010) i Biograda na Moru (Trg Brce, 2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (1983), Zagrebačkoga salona (2000), te međunarodne graditeljske nagrade Cemex (2011).



















prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj je do dodira ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima došlo oko 400. pr. Kr., početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (početak I. st.), kada su naši prostori konačno izašli iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjega paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I kraj Pule, moguće stariji od 800 000 godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije približno 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenome. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u četiri su nađeni osteološki ostatci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kraj Donje Voće (tragovi naseljenja prije približno 200 000 godina) i Hušnjakovo u Krapini (prije približno 130 000 godina); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II kraj Pule, Bukovac kraj Lokava, Pupićina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kraj Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjega vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).













Drugi su oblik paleolitičkoga staništa karakterističan za nomadske skupine nalazišta na otvorenome (Punikve kraj Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika bilo indicirano naselje dužega trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

Pojavom stacionarnoga načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će se kontinuirano javljati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja (prema arapskome tall: brežuljak), blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, poslije i palisadama, smještena uz rijeke, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su bile u funkciji prije korištene paleolitičke špilje, a uređivale su se i neke do tada nenaseljene (špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kraj Baške na Krku, Vrlovka nedaleko od Ozlja).

U razdoblju neolitika (na području Hrvatske 6300–4000. pr. Kr.) naselja su bila formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama. Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen na lokalitetu Tržnica u Vinkovcima datiran je u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.). Poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kraj Virovitice s devet preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kraj Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kraj Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko od Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 m × 98 m. Bio je izgrađen samo uz rubove, dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istomu sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U razdoblju eneolitika (okvirno 4000–2500. pr. Kr.) javila su se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola, prapovijesnoga lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine približno 5 ha) razvijena oko akropole na položaju Gradac, visoko iznad Dunava.

Tijekom brončanoga (približno 2500–1000. pr. Kr.) i željeznoga doba (ovisno o regiji približno 1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastale su mnogobrojne gradine, isprva kao promatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, poslije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje se nazivaju kasteljerima evidentirano ih je oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, a bile su mnogobrojne i na otocima i u drugim regijama. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istražen primjer u Istri je Monkodonja kraj Rovinja (1800–1200. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 m × 160 m, izvorno s približno 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visoki i 3 m široki) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su i na Velom Brijunu te u Nezakciju nedaleko od Valture, s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskoga plemena Histra). Jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kraj Vodnjana, Beram te Kaštel kraj Buja. U Dalmaciji se ističu liburnske gradine Bribirska glavica zaravnjenoga platoa, Radovin, Nadin (Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda, fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kraj Prozora, na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda plemena Kolapijana Turska kosa kraj Topuskog, na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha, a u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 m × 125 m, visine humka 9 m).

























U latenskome razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastali su fortifikacijski usavršeni keltski opidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanima palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 m × 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kraj Sesveta, a u to se doba utvrđivalo i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenoga tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture rijetki su (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja su uglavnom orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su se zbog svjetlosti i Sunčeve topline koristili samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. Arhitektura stanovanja razvija se od ranoga neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći prema obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istražene su u Vinkovcima (lokalitet Tržnica, naselje starčevačke kulture, oko 6300. pr. Kr.). Takav se tip nastamba nalazi na mnogim neolitičkim lokalitetima: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda bile objekti kolektivnoga stanovanja postojale su u Pepelanama (tlocrt u obliku slova T s krakovima od 25 m i 10 m, s podnicama u više razina i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kraj Slavonskoga Broda (17 m × 5 m), dok su višeprostorne zemunice bile prisutne u Zadubravlju (11 m × 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta bile urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenome, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.













Drugi tip prapovijesnoga stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, nadzemne su kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kraj Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.), no do pojave tvrdih metalnih oruđa kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti bili rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolcima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na lokalitetu Sopot kraj Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti bili rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).







Na dalmatinskim se gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo) poslije javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba neolitičke danilske kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.), koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanoga doba. Najrjeđi su stambeni oblik kuće sojeničkoga tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kraj Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr.Kr.) (→ stambena arhitektura).







Gospodarska arhitektura. U naseobinskim sklopovima već od ranoga neolitika, primjerice u Zadubravlju, postojali su na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenome, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (Brezovljani), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. Tragovi kultnih građevina rijetki su i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkome naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 m × 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli na Gradcu, gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske ili kostolačke kulture (3500–3000. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dimenzija 13,3 m × 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 m × 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskoga hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji je primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, približno 1500. pr. Kr.) toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali sv. Anđeo kraj Poreča (→ sakralna arhitektura).













Grobna arhitektura. Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici pokapanja pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljali su se tumuli, primjerice Maklavun kraj Sošića u Istri (oko 1600. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskoga tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli su se mnogo češće podizali tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), a formirani su kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kraj Jalžabeta (lokalitet Gomila); promjera je 75 m, a visine 8–10 m. Iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijancu stoji divovski tumul Gamula (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan Gamulica. Veće su nekropole toga tipa kraj Budinjaka (141 humak promjera 5–20 m, među njima i tzv. kneževski tumuli s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko od Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu Čemernica je 14 tumula, na Gradcima 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i u Goričanu kraj Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.







Fortifikacijska arhitektura. Utvrde se u prapovijesti javljaju samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, dok su na jadranskim gradinama očuvane fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini (projektant → Željko Kovačić), Vučedol (→ Goran Rako) i Sopot.

hidroenergetski sustavi, nizovi hidrotehničkih građevina povezanih u funkcionalnu cjelinu, poglavito namijenjeni proizvodnji električne energije. Sastoje se od sustava za zahvat vode (brane kojom se formira uspor i akumulacija te ulazne građevine kojom se voda zahvaća i dovodi u provodnik), provodnika za dovod i odvod vode (kanala, cjevovoda i hidrotehničkih tunela) i strojarnice (hidroelektrane). Sustavno proučavanje vodnih snaga nekog područja započinje analizom hidroenergetskoga bruto potencijala, odn. ukupne energije voda koje se na tom području javljaju u prirodi s obzirom na neku referentnu ravninu, ne uzimajući u obzir gubitke na padu. Vodne snage mogu biti teoretski prisutne (vodna snaga oborina, otjecanja i vodnih tokova), teoretski raspoložive (snaga kojom raspolažu vodni tokovi nekog slijeva, ili šire, pri bruto raspoloživim padovima i srednjim protocima rijeka na odgovarajućim potezima), tehnički iskoristive (snaga koja se može iskorištavati današnjim standardnim metodama i tehničkim dostignućima) i ekonomski iskoristive (tehnički iskoristiva snaga koje je iskorištavanje ekonomski opravdano). Raspoloživi hidroenergetski potencijal na području pojedine države ovisi o geografskim obilježjima (potrebnom padu) i hidrološkim uvjetima (potrebnom protoku) pa nemaju sve države jednake mogućnosti iskorištavanja vodnih snaga. Praktično iskorištavanje vode dolazi u obzir tek njezinom koncentracijom u vodotocima. U skladu s tim energija oborina i energija otjecanja definiraju gornju granicu mogućeg iskorištavanja vodnih snaga.

Svaki vodotok nositelj je određene količine energije koja se troši na svladavanje otpora, eroziju, transport nanosa i sl. Iskorištavanje vodnih snaga temelji se na tehničkim intervencijama kojima se smanjuje rad vode u prirodi, stvara koncentrirani pad i tako oslobođena energija rabi se za obavljanje korisnoga rada, u ovom slučaju za pokretanje vodne turbine. Glavne su tehničke intervencije usporavanje toka izgradnjom brane i/ili derivacijskih građevina (kanala, tunela i cjevovoda) pod tlakom ili sa slobodnim tečenjem. Koncentrirana energija toka pretvara se na turbinama u mehaničku energiju koja se na generatoru potom pretvara u električnu energiju. Hidroenergija u današnje doba ima važnu ulogu u opskrbi električnom energijom. Jedini je obnovljivi izvor energije koji se može akumulirati i rabiti prema potrebi, a moderni hidroenergetski sustavi (HES) u pravilu su višenamjenski, odn. imaju važnu ulogu u upravljanju vodama te zaštiti od poplava i sprečavanju suša. Također, proizvodnja električne energije iskorištavanjem vodnih snaga ima osjetno manje utjecaja na emisije CO₂. U ukupnoj svjetskoj proizvodnji električne energije 2022. vodne su snage bile zastupljene s približno 1360 GW instalirane snage, a proizvedeno je 4298 TWh energije, što ih čini vodećim obnovljivim izvorom energije. U Europi je po instaliranoj snazi vodeća Norveška, s više od 32 GW instalirane snage, koja je iskoristila gotovo 100% svog hidroenergetskog potencijala, dok je u Hrvatskoj instalirana snaga 2,141 GW.

Hidroenergetski potencijal i razvoj hidroenergetskog sustava u RH

Glavnina vodnih snaga Hrvatske nalazi se na 13 većih vodotoka. Od toga su Drava, Sava, Kupa i Una vodotoci koji jednim dijelom teku kroz RH. Rijeka Trebišnjica nalazi se u BiH, no njezino je energetsko iskorištavanje najpovoljnije na padu prema obali Jadranskoga mora koja pripada RH. S obzirom na to da je iskorištavanje Trebišnjice ostvareno na taj način, dio potencijala koji pripada RH prikazan je kao dio hrvatskoga vodnog potencijala.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija iskorištavanja vodnih snaga, isprva u mlinovima, pilanama, tkaonicama i industrijskim postrojenjima, te razvojem elektrifikacije za proizvodnju električne energije. Osim onih za proizvodnju električne energije, danas su drugi oblici iskorištavanja gotovo napušteni, te je napuštena i većina prije izgrađenih objekata koji propadaju. Hidroelektrane, tako i hidroenergetski sustavi u Hrvatskoj, imaju iznimno dugu tradiciju. HE Jaruga na Skradinskom buku na rijeci Krki u blizini Šibenika puštena je u pogon 1895., nekoliko dana nakon prve hidroelektrane u svijetu koja je proizvodila izmjeničnu struju na slapovima Niagare. Njezina izgradnja označila je početak energetskog iskorištavanja slijeva Krke, a može se smatrati i početkom razvoja energetskog iskorištavanja vodnih snaga u Hrvatskoj, odn. izgradnje hidroenergetskih sustava koja je najintenzivnija bila nakon II. svj. rata. Proizvedena energija prenosila se na udaljenost od 10 km, do Šibenika, za pogon mlinova, uljaru i gradsku rasvjetu. Godine 1903. izgrađena je nova HE Jaruga, a 1936. instalirana snaga povećana je na današnjih 5,4 MW.







Cetina je izrazito krška rijeka bujičnoga karaktera, koja svojim topografskim smještajem i raspoloživim vodnim količinama, zajedno s vodotocima svoga širega slijeva, predstavlja najveći energetski potencijal vodnih snaga u Hrvatskoj. HES slijeva rijeke Cetine najveći je hidroenergetski sustav u Hrvatskoj ukupne instalirane snage 961,4 MW. Najveći je energetski potencijal Cetine, gdje je iskorišten najveći pojedinačni pad korita rijeke, koncentriran u njezinu donjem toku. Ondje je 1912. izgrađena HE Kraljevac koja iskorištava pad slapa Gubavice. Sustavno iskorištavanje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća. Bio je to pionirski pothvat naših inženjera kojim je u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja izgrađeno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu. Uz tu akumulaciju, koja omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici, izgrađena je 1960. HE Peruća snage 41,6 MW. HE Peruća je uspješno obavljala svoju funkciju do rujna 1991., kada je okupirana u Domovinskome ratu. Okupacija je trajala do siječnja 1993., kada je brana teško oštećena miniranjem. Do 1995. sanirana je i nadvišena za 1,5 m, čime su povećani volumen akumulacije i dopuštena radna razina. Obnovljena je 2008. te je snaga elektrane povećana na 61,2 MW. U HES-u Cetine glavninu energije proizvodi HE Zakučac, koje je prva faza snage 216 MW puštena u pogon 1962., a izgradnjom druge faze 1981. snaga je povećana na 486 MW. Ukupna instalirana snaga HE Zakučac nakon revitalizacije dovršene 2017. iznosi 576 MW. Izgradnjom HE Zakučac je HE Kraljevac, instalirane snage 46,4 MW, izgubila svoje prijašnje značenje. Između HE Peruće i brane Prančevići, mjesta zahvata vode za iskorištavanje na HE Zakučac, puštena je 1989. u pogon i HE Ðale snage 40,8 MW. Na području tog slijeva Cetine izgrađena je 1973. HE Orlovac, snage 237 MW, koja iskorištava vode širega područja slijeva koje uključuje Livanjsko polje i Buško blato. Nizvodno od brane Prančevići potkraj 2016. dovršena je izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuna (MHE ABM) Prančevići snage 1,15 MW. Time je osiguran minimalni protok vode kako se ne bi narušila prirodna ravnoteža u vodotoku te je nizvodni dio cetinskoga kraja trajno sačuvao sve ljepote prirodnih kanjona i toka stare Cetine do ušća u Omišu.













HES Senj iskorištava hidroenergetski potencijal rijeka Like i Gacke na padu od 437 m od Ličke visoravni do Jadranskoga mora. U tom sustavu akumulacija Kruščica omogućava izravnanje voda Like koje se zatim, zajedno s vodama Gacke, sustavom kanala i tunela dovode na HE Senj (izgrađena 1965., instalirane snage 216 MW). Uz akumulaciju Kruščicu izgrađena je 1970. i pribranska HE Sklope. Osnovna je koncepcija HES-a Senj prevođenje vode Like u Gacku, dovođenje zajedničkim derivacijskim sustavom kroz Gacko polje i na primorsku stranu Velebita te energetsko iskorištavanje u HE Senj. Za dnevno reguliranje protoka za HE Senj služi kompenzacijski bazen Gusić polje, na zapadnome dijelu kojega se nalazi ulazna građevina tlačnoga tunela Gusić polje–Hrmotine koji dovodi vodu do vodne i zasunske komore gdje počinje podzemni tlačni cjevovod HE Senj kojim se voda dovodi do strojarnice smještene u podzemnoj kaverni na obali Jadranskoga mora.







HES Vinodol obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Energetski se potencijal tih vodotoka iskorištava na glavnoj stepenici u HE Vinodol, smještenoj u Vinodolskoj dolini. Osnovna su mu obilježja velika visinska razlika između slijevnog područja vodotoka i smještaja strojarnice, te razmjerno male raspoložive količine vode sa znatnim varijacijama protoka tijekom godine. Planiranje izgradnje sustava započelo je 1937., a 1952. u pogon je puštena HE Vinodol snage 84 MW koja proizvodi glavninu energije. Tehničko rješenje HES-a Vinodol temelji se na zahvaćanju voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom Lokvarskom jezeru i rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajeru, izgradnji spojnog tunela između ta dva jezera i derivacijskog dovoda od Bajera do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Da bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, 1957. izgrađena je prva Crpna hidroelektrana (CHE) Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u Bajer, pa tako to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. U razdoblju malih protoka iz Lokvarskog jezera, voda energetski iskorištena u CHE Fužine dolazi u Bajer i dalje derivacijskim dovodom na glavnu stepenicu, strojarnicu HE Vinodol, smještenu u podzemnoj kaverni, s ugrađene tri proizvodne jedinice koje iskorištavaju vodu na bruto padu od 658 m i ostvaruju snagu od 84 MW (obnovom proizvodnih jedinica snaga je povećana na 94,4 MW). Dijelom tog hidronergetskog sustava je i Crpna stanica (CS) Lič, puštena u pogon 1955., koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Godine 1956. počela je s radom CS Križ kojom se u Lokvarsko jezero dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cjevovodom ukupne duljine 2357 m. Na Potkošu je 1975. izgrađeno akumulacijsko jezero, koje akumulira vode potoka i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica, s Reverzibilnom hidroelektranom (RHE) Lepenica instalirane snage 0,8 MW, izgrađeno je 1987. Postoji mogućnost daljnjeg povećanja vodnih količina za iskorištavanje u tom hidroenergetskom sustavu izgradnjom jezera Križa, zatim CS Lokve, te sustava retencija i crpnih stanica u Crnom Lugu. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.







Rijeka Drava je kišno-ledenjačkoga režima s malom vodnom količinom zimi i velikom potkraj proljeća i početkom ljeta. Ima razmjerno povoljan raspored protoka tijekom godine, zahvaljujući velikoj akumulaciji vode u snijegu, a zbog ledenjaka ima i prilično uravnotežen godišnji protok. Hidroelektrane na Dravi (Varaždin, Čakovec i Dubrava) počele su se projektirati ranih 1970-ih. HE Varaždin puštena je u rad 1975., instalirana snaga iznosi 86 MW. HE Čakovec dovršena je 1982., instalirane snage 75,9 MW. HE Dubrava posljednja je u nizu triju hidroelektrana kojima se uređuje i iskorištava Drava u RH do ušća Mure. U odnosu na uzvodne elektrane na području RH, brana HE Dubrava je najviša, akumulacija najveća (iza Perućkog i Kruščice treće po veličini umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj). Raditi je započela 1990., instalirana joj je snaga 75,0 MW.

Hidroelektrane slijeva rijeke Trebišnjice nalaze se u RH i u BiH. HE Dubrovnik, puštena u pogon 1965. instalirane snage 216 MW, posljednja je stepenica tog hidroenergetskog sustava. Iskorištava vodu Trebišnjice iz Bilećkog jezera, nastalog izgradnjom brane Grančarevo. Zahvat vode za HE Dubrovnik ostvaren je izgradnjom brane Gorica koja stvara kompenzacijski bazen.







Izvedeni sustavi koji iskorištavaju hidroenergetski potencijal temelje se na cjelovitom sagledavanju gospodarenja vodama. Primjerice, na Cetini uključuju zaštitu od poplava, pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Dalmacije i otoka u sušnom razdoblju, te omogućuju razvoj poljoprivrede zaštićujući polja od poplava i osiguravajući vodu za natapanje. Na Lici i Gackoj omogućuju zaštitu od poplava te pouzdanu vodoopskrbu turističkog područja Primorja i otoka u sušnom razdoblju. Na Dravi osiguravaju zaštitu od poplava i kontroliranu odvodnju zaobalnih voda, te stvaraju uvjete za natapanje, vodoopskrbu, razvoj sporta, rekreacije i izletništva. HE Vinodol i HE Gojak stvaraju uvjete za pouzdanu vodoopskrbu, uzgoj riba, razvoj turizma, sporta, rekreacije i izletništva na Lokvarskom jezeru, Bajeru i Sabljacima.

U izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj sudjelovala su mnoga poduzeća. Ističu se → Elektroprojekt, Institut Geoexpert (→ Geotehnika), → Institut građevinarstva Hrvatske, → Ingra, → Hidroelektra, → Vladimir Gortan te → Viadukt iz Zagreba, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca i dr. Isporučitelji opreme, zajedno s ugradnjom i montažom, bili su → Končar – elektroindustrija (sv. 4), → Dalekovod (sv. 4) i Monter iz Zagreba, Elektra iz Čakovca, → Đuro Đaković Grupa (sv. 1) iz Slavonskog Broda i dr.

Problematika hidroenergetskih sustava sa znanstvenoga, stručnog i nastavnoga gledišta obrađuje se na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu kao sastavni dio nastavnog programa od njegova osamostaljenja 1962. u sklopu hidrotehničkoga smjera te kolegija Iskorištenje vodnih snaga. Unatoč tomu, prvi kolegij koji je obrađivao tematiku iskorištavanja vodnih snaga nosio je ime Vodogradnja, a prvi nastavnici bili su → Stjepan Bella i → Valerijan Rieszner kao djelatnici → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Danas je nositelj nastavne i znanstvene djelatnost Zavod za hidrotehniku, u radu kojega se osobito istaknuo → Mladen Žugaj, začetnik sustavnog pristupa višenamjenskom uređenju i iskorištavanju voda te autor mnogobrojnih projekata hidroenergetskih objekata izvedenih u Hrvatskoj i inozemstvu. Hidroenergetski sustavi također su dio nastavnih programa smjera Hidrotehnike → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, → Građevinskog fakulteta u Rijeci te → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek. Istaknuti stručnjaci koji su dali znatan doprinos u području hidroenergetskih sustava kroz ukupni razvoj u RH od 1950-ih su Milan Mrvoš, Marko Čalogović, Antun Krušlin, Zdenko Schwartz, Boris Pavlin, Fedor Jelušić, Luka Mladineo, Mirko Sever, Ladislav Ulrich, Ante Škare, Antun Stepinac, Stjepan Reštarović i dr.

Ingra d. d., trgovačko društvo osnovano 1955. u Zagrebu kao izvozno udruženje industrijskih proizvođača s ciljem organiziranja izvoznih aktivnosti i investicijske izgradnje u inozemstvu.

Osnovano je iz potrebe za olakšavanjem izvoza proizvoda iz FNRJ, posebice u zemlje u razvoju što je zahtijevalo složeniju organizaciju proizvodnje i prodaje. Jezik, različiti standardi obradbe tržišta, izradbe i podnošenja ponuda, odnosi s međunarodnim financijskim institucijama, bankama i sl. predstavljali su problem za pojedina poduzeća. Ingra je nastala kao poslovna zajednica koja bi obrađivala tržišta i sve poslove vezane uz izvoz za sve zainteresirane proizvođače. Zamisao o osnutku nastala je 1952., a osnivači su bila poduzeća Rade Končar, Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova, Ferimport i Prvomajska iz Zagreba, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Litostroj iz Ljubljane, Metalna iz Maribora i Gradis iz Celja. Do kraja te godine priključilo ih se još osam, među kojima Jugoturbina iz Karlovca, Energoinvest iz Sarajeva, Ventilator iz Zagreba i Energoprojekt iz Beograda. Potom su se pridružile specijalizirane, projektne, istražne, montažne i konzalting organizacije: Elektroprojekt, Elektrosond, Geofizika, Geoistraživanja, Institut za naftu, Braća Kavurić, Industromontaža, Jugomontaža i Konstrukcioni biro građevinske industrije iz Zagreba. U prvih deset godina bilo je više od 30 članova, tijekom vremena taj se broj penjao i do 100, a u prosjeku ih je bilo pedesetak.

Prvi ugovor, još pravno nepostojeće zajednice, zaključen je u Pakistanu 1953. za gradnju hidroelektrana Chichoki Mallian i Gujranwala. Uključivao je radove, isporuku te montažu cjelokupne hidroelektrotehničke opreme. Slijedio je ugovor u Turskoj koji je sadržavao isporuku i montažu triju malih hidroelektrana ukupne snage 0,5 MV s opremom Litostroja i Končara. U sljedećem su razdoblju u Indiji sklopljeni međudržavni ugovori o kreditiranju isporuke i montaže opreme za osam hidroelektrana i tri termoelektrane, te nekoliko industrijskih objekata. Ingra je otvorila predstavništva u New Delhiju, Calcutti, Madrasu (danas Chennai) i Bombayu. Do 1971. zaključila je 16 ugovora za isporuku i montažu opreme za hidroelektrane u Nepalu, Iranu, Maroku, Argentini i u već spomenutim zemljama.

Uspješno obavljeni poslovi i stečeno iskustvo omogućili su Ingri da na međunarodnim licitacijama, za projekte koje je financirala Međunarodna banka za obnovu i razvoj, dobije posao u jakoj međunarodnoj konkurenciji. Tako je 1970-ih ugovorila posao gradnje hidroelektrana u Tanzaniji, Keniji i Zambiji, a hidroenergetske građevine gradila je i na Islandu, Novom Zelandu, u Nepalu i SAD-u. Također, počela je dobivati složenije poslove kao konzorcijalni partner s građevinskim poduzećima na velikim projektima sustavom »ključ u ruke«, kao što su izgradnja brana i HE Hemrin i Haditha u Iraku.

Od poslovne zajednice specijalizirane za energetiku Ingra se polako pretvarala u udruženje za projektiranje, izgradnju i prodaju energetskih i industrijskih postrojenja i opreme. Razvijena je ponuda izgradnje tvornica građevnog materijala, pogona za crnu metalurgiju, pogona za prehrambenu industriju i tvornica za kemijsku industriju. Nudila je usluge istražnih radova i projektiranja, posebice pri geološkim i hidrološkim radovima. Od sredine 1970-ih do početka 1990-ih Ingra je izgradila petrokemijske i poslovne objekte u Čehoslovačkoj, turističke i bolničke komplekse u SSSR-u, tvornice cementa i opeke u Indiji, Sudanu, Etiopiji, Egiptu, Gvineji i Iraku, cementare u Umagu, Splitu i Puli, u Novom Popovcu, Kosjeriću i Beočinu (Srbija) te u Skoplju (Sjeverna Makedonija). Na svom je vrhuncu imala šezdesetak predstavništava na pet kontinenata.

Političke promjene 1990-ih izravno su utjecale na Ingrino poslovanje. Raspadom Jugoslavije iz Ingre su otpali mnogi članovi iz drugih republika. U Domovinskome ratu stradali su mnogi pogoni u kojima su se do tada proizvodila postrojenja i oprema koju je Ingra izvozila. Gubitak tržišta i društvena pretvorba potpuno su ili djelomično onesposobili proizvodnju u mnogim do tada stalnim članovima Ingre. Na globalnoj razini raspad SSSR-a i slom realsocijalizma te nestabilnosti u arapskom svijetu (Zaljevski rat, nemiri na sjeveru Afrike) dodatno su pridonijeli smanjenju Ingrina poslovanja te posljedično okretanju domaćem tržištu na kojem je do tad bila manje prisutna. U procesu privatizacije vlasnici Ingre postali su mali dioničari.

U 1990-ima je u Rusiji izgrađeno i ugovoreno mnogo objekata za zdravstvo, prehrambenu industriju i industriju građevnog materijala. U Alžiru su dovršeni aerodrom Boufarik i luka Arzew. U Egipat su isporučena transformatorska postrojenja, u Nigeriji isporučena i montirana generatorska postrojenja te tvornica za preradbu rajčice i manga. U Iraku je dovršena poslovna zgrada za Ministarstvo nafte, dok je u Turskoj montirano elektroenergetsko postrojenje za HE Menzelet.

U Hrvatskoj se Ingra uključila u sanaciju i obnovu proizvodnje stradale u ratu, sudjelovala je u izgradnji autocesta i telekomunikacijske mreže te u obnovi uništenih turističkih objekata na dubrovačkom području. Od 2003. u suvlasništvu je poduzeća Lipik glas. Sudjelovala je u izgradnji Arene Zagreb (2008) i HE Lešće (2011). Uz investicijsku izgradnju, osnovala je i sestrinska poduzeća putem kojih se bavi i brodogradnjom i turizmom: GIU Ingra-det (zastupa hrvatska poduzeća na njemačkom tržištu), Ingra M&G (obavlja samostalne poslove montaže u Africi i Njemačkoj), Ingra trgovina, Ingra-mar (brodograđevno poduzetništvo i pomorske aktivnosti), Ingra-tours i Ingra-M.E. (investicijski radovi u inozemstvu).

































Ingra je poslovala u više od 30 zemalja i na pet kontinenata, na približno 800 kapitalnih investicijskih projekta koji uključuju: 83 hidrocentrale, 11 elektrana i hotela, 100 000 m² površine stambenih zgrada, devet bolnica, pet pomorskih luka, 742 km autocesta te rekreacijske i sportske objekte, telekomunikacijske projekte, zračne luke, silose, brane, mostove, vijadukte, tunele, plinovode, bolnice. Danas nudi razvoj usluge inženjeringa na domaćim infrastrukturnim projektima, na investicijskim projektima te razvija vlastite investicije. Krajem 2024. imala je 50-ak zaposlenih.







stambena arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine namijenjene stanovanju, prilagođene fiziološkim, biološkim, društvenim, ekonomskim i drugim potrebama ljudi koji u njima obitavaju. Zadovoljenje tih potreba, tj. uređenje i gradnja stambenog prostora jedno je od najstarijih aktivnosti čovjeka kao misaonog bića, a i danas ostaje jednom od glavnih zadaća arhitekture kao djelatnosti. Obilježena je stupnjem razvoja graditeljskih vještina, tehnologija i materijala, kao i morfološko-krajobraznim i prostorno-gospodarskim uvjetima u kojima je nastajala, iz čega proizlaze i povijesne različitosti u arhitektonskoj tipologiji tih građevina. Danas se stambene zgrade u osnovi dijele na jednostambene (namijenjene jednoj obitelji) i višestambene.

Jednostambene zgrade (obiteljske kuće) se općenito smatraju najkomfornijim oblikom stanovanja. Mogu biti jednoetažne, u dvije ili više etaža, slobodnostojeće, dvojne, ugrađene u stambene nizove, rjeđe tepihe ili saća. Višestambene zgrade oblik su tzv. kolektivnoga stanovanja, kojim se postiže veća gustoća nastanjenosti i zemljište se iskorištava racionalnije nego u individualnoj izgradnji. Zajedničkim konstruktivnim elementima, temeljima, krovom, građevnim instalacijama, katkada i prostorijama (odlagalište otpada, društvene prostorije, praonica rublja itd.) postiže se i veća ekonomičnost takvih zgrada. U prostornoj organizaciji najčešće je rješenje niz vertikalnih komunikacija liftovima i stubištem na koje se veže jedan, dva, tri, četiri, pa i više stanova po etaži. U galerijskim višestambenim zgradama stanovima se pristupa s unutarnje ili vanjske, uzdužne galerije, a stanovi mogu biti jednoetažni, dvoetažni ili troetažni. U terasastim višestambenim zgradama stanovi su po visini djelomično izmaknuti, što omogućuje da se na krovu donjega stana smjesti terasa gornjega. Višestambenih zgrada ima od malih sa svega nekoliko stanova do onih vrlo velikih s više stotina stanova. Nerijetko u svom sastavu udomljuju i prostore namijenjene zadovoljavanju proširenih potreba stanovnika (trgovine, poslovni prostori i sl.) prerastajući u stambeno-poslovne zgrade (→ poslovne zgrade, → trgovačke zgrade). Mogu biti slobodnostojeće ili tvoriti gradske blokove, a kao poseban oblik stambene arhitekture kadšto se ističu vrlo visoki stambeni tornjevi (→ neboder).

Do danas dosegnuti standardi stambene arhitekture oslanjaju se na funkcionalnost, kvalitetu i komfor unutarnjih prostora (odnos s okolinom, orijentacija, insolacija, provjetravanje, klimatizacija i grijanje), pristupačnost i dr., dok se u posljednje doba osobit naglasak stavlja na njezinu održivost i energetsku učinkovitost (→ održiva arhitektura).

Prapovijest

U razdoblju paleolitika životni su čimbenici poput male gustoće stanovništva, niskog stupnja radnih mogućnosti i lutalačkog načina života u potrazi za divljači diktirali čovjeku da se zaklanja ponajprije u prirodne poluzaštićene prostore špilja ili polušpilja koje su svojim položajem najčešće nadvisivale i nadzirale udoline i vodotoke kojima su krda životinja prilazila na napajanje. Rjeđe se zadržavao na nizinskim otvorenim prostranstvima gdje je bilo teže pronaći zaklone potrebne za životni opstanak. Prostor špilje čovjek je prilagođavao svojim dnevnim potrebama tako da je položaj ognjišta, ležaja, radnoga mjesta ili mjesta za kult i pokapanje odgovarao osnovnim zahtjevima funkcije. U tome razdoblju ne može se govoriti o kreiranju stambenog objekta, već samo o primjeni i donekle adaptaciji prirodnoga zaklona radi formiranja nastambe. Takvi prvi oblici prebivališta paleolitskoga čovjeka otkriveni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini, u Vindiji kraj Donje Voće, Velikoj pećini kraj Ivanca, Šandalji kraj Pule, Nakovani na Pelješcu, Veloj spili na Korčuli i dr.







Daljnjim razvojem društvene zajednice, kada je čovjek, upoznavši korisnost životinja, započeo s njihovim pripitomljavanjem, odnosno u fazi prijelaza na stočarski, a ubrzo potom i na poljoprivredni način proizvodnje, došlo je do znatnih promjena u uvjetima iskorištavanja terena, a prema tome i do promjene u lokaciji i oblikovanju nastamba. U razdoblju neolitika čovjek je zbog novoga načina proizvodnje kao stočar i ratar bio vezan uz plodno tlo, koje se prostiralo ponajviše uz vodotoke i močvare. Kako na tom području u većini slučajeva nije bilo prirodnih zaklona, morao je prvi put sam izgraditi svoju nastambu. U ranoj fazi neolitika to su ponajviše bile u tlu iskopane zemunice prekrivene jednostavnim pokrovom od šiblja. Kako je na nizinskom, posebice močvarnom, području voda često preplavljivala te nastambe, čovjek je ubrzo prešao na izgradnju stabilnijih nadzemnih nastamba. Takve su nastambe bile različito konstruirane i poprimale su različit oblik prema uvjetima u kojima su bile izgrađene. Na sjevernim kontinentalnim područjima koja su obilovala drvećem razvila se izgradnja drvenih nastamba pravokutna tlocrta (megaron). U priobalju su se pak gradile nastambe šatorastoga tipa i kružnoga tlocrta, u početku od pletera, a potom i u suhozidnoj kamenoj konstrukciji. U kasnijoj fazi neolitika pojavile su se veće skupine nastamba osiguranih ili izgradnjom na močvarnom tlu, odnosno iznad vode (sojenice) ili na prirodno teže pristupačnim brežuljcima. Životne okolnosti tijekom vremena pospješile su povećanu gradnju nastamba, a njihovom su se aglomeracijom oblikovala prva naselja. Ostatci različitih tipova stambenih objekata otkriveni su u neolitičkim naseljima duž kontinentalne Hrvatske (Slavonski Brod, Vinkovci, Brezovljani kraj Križevaca, Malo Korenovo kraj Bjelovara, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelana kraj Virovitice) te istočne jadranske obale (Smilčić kraj Benkovca, Danilo kraj Šibenika).

Prijelazom u metalno doba usavršavali su se oblici izgradnje nastamba. U razdoblju eneolitika, kad se počelo rabiti metalno oruđe, počeli su se preciznije obrađivati kameni blokovi. Jedno je od najznačajnijih eneolitičkih naselja u nas s mnogobrojnim otkrivenim stambenim objektima Vučedol kraj Vukovara.













U brončanom i željeznom dobu pojavile su se savršenije izgrađene drvene nastambe (istoga tipa kao i u neolitiku) kod kojih se konstruktivni vez drva često učvršćivao metalnim sponama. U tom razdoblju došlo je do veće akumulacije nastamba na užem prostoru zbog povećanja stanovništva, kao i do intenzivnije izgradnje utvrđenih zakloništa na prirodno zaštićenim položajima, najčešće na uzvisinama (gradine), ali i u močvarama i ravnicama. U sjevernoj Hrvatskoj gradine su se podizale već tijekom neolitika i eneolitika (Sopot i Otok kraj Vinkovaca, Klokočevik kraj Slavonskog Broda, Sarvaš kraj Osijeka), dok su u Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji najbrojnije one iz brončanoga i željeznoga doba, kada su ta područja nastavala različita ilirska plemena (Prozor kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, Nezakcij kraj Pule, Bribir kraj Skradina). Prapovijesna naselja, nastanjena tijekom eneolitika, brončanoga i željeznog doba, nerijetko su nastavila život i kao utvrđeni rimski gradovi. (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antika

Razvoj antičke arhitektonsko-urbanističke civilizacije u nas započeo je s grčkim kolonijama na istočnoj jadranskoj obali. Unatoč činjenici da je fundus arhitektonskih objekata tih kolonija gotovo potpuno uništen, ostali su očuvani dijelovi urbane konstitucije prema kojima je moguće ustanoviti helenističku urbanu strukturu koja se sastojala od pravokutnoga rastera mreže dvaju međusobno okomitih sustava paralelnih ulica (Issa – Vis, Pharos – Stari Grad na Hvaru).

Nasuprot fragmentarnim nalazima urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja izgrađenih u doba života grčkih kolonija, na našem se području očuvalo relativno mnogo arhitektonskih objekata iz razdoblja prodora rimske vlasti, koja je donijela dominaciju stila rimske antike. Obilježje rimske urbane i arhitektonske koncepcije sadržano je, uz početnu izvornost, uglavnom u simbiozi mnogih elemenata preuzetih iz etrurskoga, te ponajviše iz helenističkoga i sirijsko-orijentalnoga graditeljskoga kruga.

Stambena arhitektura rimskoga razdoblja tipološki se može razvrstati na: gradske obiteljske kuće (domus), višestambene urbane zgrade (insula), urbane vile (villa urbana) i stambeno-gospodarske komplekse ladanjskih vila (villa rustica). Tijekom II. i I. st. pr. Kr. rimski domus razvijao se pod helenističkim utjecajem. Kroz predvorje (vestibul) ulazilo se u srednje dvorište (atrij), oko kojega su bile raspoređene prostorije različitih namjena. Glavna prostorija (tablinum) nalazila se na suprotnom kraju atrija u odnosu na ulaz, dok su spavaće sobe (kubikuli) bile raspoređene uz bočne strane, jednako kao i prostorije za čuvanje likova predaka, za dnevne obroke i garderobe (ala). Atrij je imao krov koji se prema sredini spuštao i činio velik četverokutni bazen za kišnicu (impluvij). Za razliku od prizemnoga domusa, insula je bila višekatnica sa stanovima za najam, koja je najčešće zauzimala cijeli blok. U prizemlju su bile trgovine (taberna) orijentirane prema ulici, dok su se na katovima nalazili stanovi s tri do pet soba. Iako je zauzimala više od polovice urbanoga prostora, gradska stambena arhitektura u nas relativno je slabo sačuvana, te je time bila i teže pristupačna sustavnom istraživanju. Ostatci takvih stambenih objekata otkriveni su u Nezakciju, Puli, Ninu, Zadru, Bribiru i Saloni. Villae urbanae su raskošne vile za više društvene slojeve građene u urbanom središtu. Često su bile opremljene sustavom grijanja, kupkama, ukrašene podnim i zidnim mozaicima, zidnim slikama, kipovima i drugom kamenom plastikom. Jedna od takvih vila otkrivena je u Starom Gradu na Hvaru. Za razliku od Dalmacije i Istre, gdje su građevine bile izgrađene od kamena, adekvatni nalazi na prostoru sjeverne Hrvatske još su slabije očuvani jer su objekti bili građeni dijelom od slaboga kamena, a ponajviše od opeke i drva, te stoga izloženiji bržem razaranju.

Iznimno visok stupanj kvalitete stanovanja postignut je u villama rusticama, izvangradskim stambenim i gospodarskim arhitektonskim sklopovima koji su bili središta zemljišnih posjeda. Pojavile su se potkraj I. st. pr. Kr. u Italiji, a tijekom I. st. romanizacijom su se širile po svim provincijama Carstva. Najbrojnije su bile vile u kojima su ravnopravni stambeni i proizvodni sadržaji, a mogle su biti i vrlo raskošne sa svim obilježjima palače. U Istri i Dalmaciji poznato je nekoliko stotina lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu, na otocima ili u uskom pojasu uz more. Među njima ističu se vile u uvali Verige na Velom Brijunu, na rtu Zorna kraj Poreča, poluotoku Vižula kraj Medulina, u Barbarigi, Ivinju kraj Tisnog, Polačama na Mljetu i dr. U dubljoj su unutrašnjosti gospodarsko-ladanjske vile bile rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskoga funkcioniranja takvih sklopova bila proizvodnja hrane (vina, ulja i dr.) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji. Ostatci villa rustica u panonskom dijelu Hrvatske otkriveni su u Drenju Brdovečkom kraj Zaprešića, Bartolovcu kraj Jalžabeta, Benkovcu kraj Okučana i Osekovu kraj Popovače.







Najraskošniji je primjer rimske stambene arhitekture u nas Dioklecijanova palača u Splitu, podignuta oko 300. godine. Po svojoj kompoziciji ima elemente carske vile, helenističkoga grada i utvrđenoga vojnog logora – kastruma (castrum) (→ fortifikacijsko graditeljstvo). U tlocrtu je zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođivanje terenu nametnulo manja odstupanja. Carev stan prostirao se uz cijelo južno pročelje palače. Tek je djelomice očuvan u gornjem katu, ali su se gotovo potpuno očuvale njegove prizemne, presvođene nadgradnje, koje su ga izravno nosile, pa se s obzirom na podudarnost gornjega i donjega tlocrta može utvrditi cjelovit raspored i izgled gornjih prostora. Na zapadnoj strani gornjega kata sačuvani su ostatci dvorane s kupolom i dviju dvorana s apsidama, a na istočnoj strani dijelovi osmerokutne blagovaonice (triklinij) s trima dvoranama kružna tlocrta. Dioklecijanov stan povezivala je duga prostorija uz južno pročelje (kriptoportik) iz koje je kroz 42 prozora i tri lođe bio otvoren pogled prema moru. Salonu su 614. razorili Avari i Slaveni, a njezino se stanovništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču. Od VII. st. palača je nastavila živjeti kao grad Split, koji se širio prema zapadu i u više navrata zatvarao zidovima. (→ antičko graditeljstvo)







Srednji vijek

Nakon što je Bizant kao istočni nasljednik Rimskoga Carstva sredinom VI. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignuto je više utvrda, među kojima se ističe bizantski kastrum na Velom Brijunu. Riječ je o jednom od najznačajnijih primjera kasnoantičke stambene arhitekture u nas, civilnom naselju koje se razvilo na mjestu utvrđenoga vojnog logora što su ga u VI. st. podigli Bizantinci, izgradivši zidine na širem prostoru oko starijih rimskih villae rusticae. Završetkom bizantsko-gotskoga rata zdanje je izgubilo vojnu namjenu te je služilo za zbjeg stanovnika otoka u nemirnim prilikama seobe naroda. Dolaskom otočja pod franačku vlast unutar kastruma razvila se feudalna palača, a oko nje su bili mnogobrojni mali stambeni prostori starosjedilaca i novopridošlih stanovnika. Naselje je cvjetalo između VI. i VIII. st., a potom je vjerojatno počelo postupno propadati, iako tragova naseljenosti ima još i u XIV. st.







Hrvatsko područje koje je od IX. do XI. st. bilo postupno povezano u jedinstvenu državno-političku zajednicu počelo se povezivati u svom kulturno-umjetničkom razvoju dijelom uz kontinentalni, a dijelom uz mediteranski profil europske kulture. Tako su nastali specifični oblici arhitektonskih objekata u regijama Panonske Hrvatske u kontaktu s kontinentalnom Europom, Dalmatinske Hrvatske u kontaktu s Mediteranom te Istre u miješanom kontaktu s kontinentom i Mediteranom. U nizinskom šumovitom slavonskom području nastambe su bile izgrađene od brvana ili platica (u tipu megaronskog pravokutnog tlocrta) i prekrivene slamom, a na krševitom obalnom području bile su izvedene od kamenoga suhozida i prekrivene trskom ili kamenim pločama. Primjere u kontinentalnom području predstavljaju utvrđena gradišta u Svetom Petru kraj Ludbrega, Gradini kraj Gudovca, Virgradu u Spačvi, Mrsunjskom lugu kraj Slavonskoga Broda, gdje su sačuvani ostatci kućnoga lijepa kojim su se premazivale konstrukcije drvenih stambenih objekata. U jadranskom području od kamena su se osim jednostavnih objekata gradile i kompleksne kneževske ili kraljevske rezidencije poput onih u Bijaćima, Ninu, Kninu i Biogradu na Moru. Običaji gradnje od drva u kontinentalnom, odnosno kamena u priobalnom području vidljivi su i danas u → tradicijskoj arhitekturi.

U romaničkom razdoblju došlo je do zamaha graditeljstva, posebice u gradovima na obali. Autonomne gradske komune donijele su statute s odredbama koje su svjedočile o promišljenim urbanim koncepcijama. Tako su se u gradske zidine uklopile obiteljske kuće, biskupske i kneževske rezidencije, kao i samostanski sklopovi. Stambeni objekti u tom razdoblju postali su veći, premda najčešće u granicama skučenih gradskih parcela, rastući u visinu ili oblikujući obiteljske sklopove s unutarnjim dvorištima (zid prema ulici ponegdje je okrunjen nizom zubaca dokazujući njihovu obrambenu funkciju usred grada). Pretežno su to bile ipak manje zgrade s jednosobnim prostorijama na katu, dok su kuhinje u pravilu bile u potkrovlju. Velik broj romaničkih stambenih objekata nalazi se, u različitim stupnjevima očuvanosti, u Splitu, Trogiru, Zadru, Šibeniku, Omišu, Hvaru, Dubrovniku, Korčuli, Rabu, Krku, Puli, Poreču, Motovunu, Balama i dr. U XIII. st. kuće su se podizale gotovo prema jedinstvenome tipu; vanjština je bila podređena unutarnjem rasporedu. U prizemlju su bili portali sastavljenih dovratnika s plošnim lunetama, često ukrašenima obiteljskim grbovima. Od arhitektonske plastike karakteristični su međukatni glatki ili profilirani vijenci, dvojni prozori, konzole pod strehom. (→ predromaničko graditeljstvo; → romaničko graditeljstvo)







U doba gotike arhitektura se malo-pomalo oslobodila romaničkih okvira izražavajući uspon gradske kulture koja se pojavila istodobno s umjetničkim izričajima zapadnoga svijeta. Dalmatinski se prostor pod vladavinom Anžuvinaca povezao sa širim obzorjima europskoga napretka, a potpadanje pod Veneciju od 1420. na tom je području ojačalo svijest o potrebi iskazivanja vlastite opstojnosti naglašavanjem duhovnoga ozračja koje je pokrenulo ne samo sakralno već i svjetovno graditeljstvo, među ostalim i stambeno. Značajni su se rezultati postizali proširenjem postojećih urbanih jezgri i podizanjem čitavih novih naselja srodna izgleda, sve u vezi s gospodarskim napretkom. Ozakonjivala su se pravila planiranja urbanih cjelina, posebice pridodavanih stambenih četvrti.

Stambena arhitektura XIV. i XV. st. na jadranskom prostoru uglavnom obuhvaća jednoćelijski tip višekatnih kuća koje su tijekom vremena postajale sve veće, udovoljavajući potrebama obiteljskoga stanovanja, ali i zanatske proizvodnje ili trgovine u prizemlju. Osim u sve složenijem rasporedu prostorija, napredak se očitovao i u oblikovanju pročelja s otvorima različitih oblika u okvirima gotičkoga nacrta, a sve kićenije klesarske obradbe. Pomake od romaničkoga osjećaja zatvorene forme moguće je pratiti kroz oblikovanje monumentalnih portala (osobito reprezentativni u Šibeniku i Trogiru), te višedijelnih prozora sve vertikalnijega ustroja (od Poreča do Dubrovnika s inačicama heksafora iz XIV. st. u Splitu) radi boljega osvjetljavanja prostorija, ali i isticanja ugleda vlasnika. Iz graditeljskih osnova XIII. st. razvio se i oblik patricijske palače s ugrađenim dvorištem, koja obično ima trijem odijeljen zidom s monumentalnim ulazom prema ulici. Pročelja velikih katnica rastvaraju se višedijelnim prozorima, a unutarnja funkcionalnost prostora pojačana je otvorenim stubišnim prilazima na kat, katkada s pratećim lođama, te prvim balkonima u XV. st. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







U kontinentalnom dijelu u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina. Moćniji feudalci podizali su ih od kamena, drva (nisu sačuvani) ili od čvrste opeke (Šarengrad; Kolođvar, južno od Osijeka), a služili su za obranu i za stanovanje. Gotički duh očitovao se na tim građevinama u pojedinim arhitektonskim elementima poput dovratnika, doprozornika, konzola i dr. (Varaždin, Veliki Tabor, Susedgrad). (→ gotičko graditeljstvo)

Renesansa i barok

Hrvatske su zemlje, određene društveno-političkim uvjetovanostima, renesansne promjene u arhitekturi prihvaćale različito. Dok je kontinentalni prostor renesansa tek dotaknula, Dalmacija, zemlja gradova i duge tradicije kamenarskih radionica, postala je nositelj umjetničkoga izraza. Umjetnost renesanse XV. st. u Dalmaciji bila je heterogena jer je usporedno i dalje živjela gotika (kasna gotika, gotico fiorito).

Osobit pečat jadranskim gradovima dala je renesansa fasadama mnogih kuća i palača sa skladno proporcioniranim i profiliranim portalima, prozorima, balkonima, vanjskim stubištima i trijemovima u dvorištu, reljefno ukrašenim umivaonicima i kaminima u unutrašnjosti, krunama cisterni, grbovima i dr. Vrhunac renesansne kulture stanovanja dosegnut je u dubrovačkim ljetnikovcima. Očuvani na čitavu području Dubrovačke Republike, najčešće na morskoj obali i na otocima, s karakterističnim tlocrtom u obliku slova L (tzv. funkcionalna asimetrija – jednokatno stambeno krilo i prizemno gospodarsko, s terasom i kapelicom), ti se ljetnikovci odlikuju smišljenom organizacijom prostora i skladnim oblikovanjem. Jedan od vrhunaca renesansne ladanjske arhitekture predstavlja ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu (1521). U prizemlju i na katu nalaze se središnja dvorana i četiri bočne sobe s ravnim stropovima. Okomito krilo služilo je za poslugu. S unutarnje je strane, okrenut prema vrtu, renesansni trijem. Funkcionalna prostorna organizacija jedinstvena je te s vrtom stvara cjelinu. Pročelje prvoga kata rastvoreno je gotičkim prozorima.













Nakon ranorenesansne ladanjske arhitekture tlocrta u obliku slova L, do sredine XVI. st. ljetnikovci visoke i kasne renesanse saželi su se u jedinstveni volumen i smirili u simetriji. Tako ljetnikovac Natali-Skočibuha u Gružu rastvara uglove kata ložama i razvija do tada zapostavljene bočne fasade, a ljetnikovac Vice Skočibuhe kraj Tri crkve u Suđurđu na Šipanu monumentalnim rastvaranjem središnjega dijela s po tri arkade trijema u prizemlju i lože na katu napušta domaću tradiciju, te slijedi i dostiže vrhunske talijanske uzore. Manirističke su značajke došle do izražaja kod ljetnikovca Crijević-Pucić na kraju razdoblja, podjednako u oblikovanju zgrade kao i u fantastičnim stupovima i kapitelima perivoja. Uz dubrovačke ljetnikovce značajni su i ljetnikovci Hanibala Lucića i Petra Hektorovića na Hvaru i Marina Gazarovića na Visu. Nasuprot otvorenosti dubrovačkih ljetnikovaca prema prirodi, s trijemovima u prizemlju, ložama na katu i stubištima što s terase vode u vrt, niz dvoraca vlastele na obali između Trogira i Splita (Kaštela) svojim utvrdnim obilježjima svjedoči o aktualnoj opasnosti od provala Osmanlija. Zbog osmanske opasnosti fortifikacijska arhitektura je tijekom XVI. st. prevladavala i u sjevernoj Hrvatskoj. Od Senja preko Ribnika, Karlovca i Siska do Velikoga Tabora, Koprivnice i Varaždina dograđivali su se mnogi burgovi i utvrde, a najveća i ujedno najstarija bila je kaptolska utvrda oko zagrebačke katedrale. (→ renesansno graditeljstvo)













U profanom graditeljstvu prvi primjer baroknoga stila u sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljaju Novi dvori klanječki (1603). Iako se dvorac, koncipiran kao višekrilni s ugaonim kulama, nastavlja na renesansnu profanu arhitekturu, sam odabir smještaja u nizini te napuštanje burga Cesargrada, kao i rastvaranje arkadnih hodnika upućuju na novo razdoblje u arhitekturi i novi odnos prema krajoliku. U tom tipu podizali su se i drugi dvorci ili pregrađivali burgovi (Kerestinec, Jastrebarsko). U gradovima je još prevladavala drvena gradnja građanskih kuća. Tradicionalne prostorne koncepcije dominirale su u XVII. st. i u profanoj arhitekturi na obali. Obitelj Zrinski dala je podići sredinom XVII. st. u Kraljevici monumentalni dvorac kao četverokrilnu građevinu s arkadno rastvorenim hodnicima prema unutarnjem dvorištu s ugaonim kulama. U Dubrovniku su se podizale mnogobrojne barokne palače, nastale spajanjem više starijih čestica, u tradicionalnoj prostornoj organizaciji oko stubišta, s prihvaćanjem baroknoga stila prije svega u dekoracijama.



















Tijekom XVIII. st. u sjevernim je područjima nakon ratnih pustošenja došlo do gospodarskog oporavka te su mnoga stara naselja doživjela nagli preobražaj. Zidana barokna arhitektura umjesto dotadašnje drvene dala je glavni biljeg Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Križevcima, Zagrebu, Varaždinu i dr. Palaču Zrinskih u Čakovcu gradio je bečki carski graditelj Filiberto Lucchese. Aristokratske palače u sjevernim područjima slijedile su oblike srednjoeuropskoga baroka (Bužan i Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu), dok su palače na jugu mediteranske, pretežno renesansne koncepcije (Cindro i Milesi u Splitu, Dojmi di Delupis-Vukašinović u Visu, Providurova i Zmajević u Zadru, Pozza-Pucić u Dubrovniku, Sinčić u Poreču, Battiala-Lazzarini u Labinu). Osim kod palača, motiv arkada često se primjenjivao i kod građanskih kuća u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi i dr. U primorskim područjima građanske i težačke kuće oživljava vanjsko stubište s balaturama.







































U XVIII. st. bile su prisutne snažne veze sa štajerskim graditeljima. Najznačajniji je primjer dvorac Oršić u Gornjoj Bistri s ovalnom oslikanom dvoranom u rizalitnom istaku, raskošnim portalom i kapelom s rokoko opremom, a ističu se i dvorci u Zajezdi, Gornjoj Stubici i Miljani. U to doba obnavljali su se i barokizirali stariji dvorci unošenjem novih elemenata poput stubišta, kapela i dekoracija (Batthyány u Ludbregu). Često su dvorci imali i ugaone kule kao znak položaja vlasnika i kao simboličku formu »dugoga trajanja« (Gornje Oroslavje, izgorio, Brezovica, Lužnica, Gornja Rijeka). Potkraj toga razdoblja pojavio se klasicizam u dekoracijama, krila građevina postala su kraća, a hodnik se uvukao (Donje Oroslavje, Stubički Golubovec). U Slavoniji su raskošniji dvorci na većim posjedima mahom djela stranih graditelja. Dvorac Odescalchi u Iloku tlocrta u obliku slova U barokiziran je tijekom XVIII. st. prema rimskim uzorima, a četverokrilni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, s tornjem nad ulazom, izgradili su vojni arhitekti 1712. Sličan biljskomu je i barokni dio dvorca Prandau-Normann u Valpovu, također izgrađen u prvoj polovici XVIII. st. Obitelj Eltz podigla je sredinom XVIII. st. u Vukovaru dvorac s istaknutim središnjim dijelom naglašenim velikim redom pilastara i baroknim parterima koji se pružaju prema Dunavu. Dubrovački ljetnikovci, građeni poslije velikoga potresa 1667., imaju barokna obilježja (Bozdari u Rijeci dubrovačkoj, Bizzaro u Čempresati kraj Komolca, Pucić-Đorđićev na Pilama). U Istri su izgrađene mnogobrojne vile pod snažnim utjecajem paladijanskih vila u Venetu, s istaknutim trijemom kao pronaosom antičkoga hrama. Ističu se vila Polesini u Svetom Ivanu od Šterne, te palača Battiala-Lazzarini u Labinu, u kojoj su prisutne različite struje venecijanskih utjecaja. Kurije su manje i skromnije plemićke ladanjske kuće, pretežno u Hrvatskom zagorju (Donja Bedekovčina, Zlatar, Budinšćina, Grana, Razvor). Od nekada mnogih drvenih kurija preostalo ih je vrlo malo (Donje Škarićevo, više kurija u Turopolju). Oko dvoraca, ljetnikovaca i kurija njegovali su se parkovi i vrtovi, ali su mnogi tijekom vremena uništeni. (→ barokno graditeljstvo)

























XIX. stoljeće

Demografska eksplozija dovela je u svim dijelovima Europe i svijeta u XIX. st. do naglog rasta naselja, osobito gradova, zbog preseljavanja stanovnika sa sela uvjetovanoga industrijalizacijom. Posljedično je porasla potreba za projektiranjem stambenih građevina koje je postalo glavnom zadaćom arhitekata XIX. st.

Na europskom selu obrasci stanovanja tijekom XIX. st. nisu se znatno promijenili u odnosu na prethodna razdoblja. Gradilo se najčešće u skladu s ustaljenim tradicijskim obrascima. U kontinentalnom dijelu Hrvatske u to je doba postupno napuštena izgradnja kuća od drva u korist zidanica. Katkada su se na zidanim, pa i na drvenim stambenim zgradama oponašali motivi podrijetlom iz klasicističke, historicističke i secesijske arhitekture. Gradilo se najčešće bez posebno izdanih dozvola. U gradovima se način izgradnje svih tipova građevina postupno normirao pravilnicima (Red građenja, njemački Bauordnung) koji su uvjetovali da zgrade moraju projektirati i izvoditi školovani arhitekti, inženjeri i graditelji. Ti su pravilnici normirali broj katova i visinu stambenih zgrada, njihov položaj u odnosu na ulicu (građevne linije), ponekad osnovne elemente ustrojstva fasade (položaj balkona, postavljanje erkera), materijal od kojega su mogle biti izvođene i sl. U Francuskoj te su norme bile vrlo stroge, što je dovelo do uniformirane slike gradova izgrađenih tijekom XIX. st. (Pariz). Na području srednje Europe visina višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada kao i osnovno ustrojstvo pročelja najčešće nisu bili tako strogo normirani, što je stvorilo slikovitije urbane cjeline.

Zbog sve viših cijena građevnoga zemljišta, nedostatka prostora za izgradnju i stalnoga manjka stambenih prostora, tijekom XIX. st. u središtima europskih gradova zgušnjavala se urbana struktura. Dok se u prvoj polovici stoljeća, osobito na području srednje Europe (kako pokazuje i slučaj Zagreba) iza zgrada učestalo nalazio vrt (ukrasni vrt, povrtnjak), u drugoj polovici stoljeća građevna je čestica bila izgrađenija, a iza zgrada u unutrašnjosti blokova bila su smještena najčešće malena, dijelom izgrađena dvorišta. Stambene su zgrade istodobno tijekom stoljeća dobivale na visini i reprezentativnosti.

Građevine u cjelini ili djelomično namijenjene stanovanju u XIX. st. dijele se u tri osnovne skupine. U prvu spadaju višenamjenske ugrađene višekatnice, koje se podižu u središtima gradova i koje nisu bile isključivo stambenoga, već stambeno-poslovnoga karaktera. Druga skupina, višestambene ugrađene višekatnice, gradila se u trgovački manje propulzivnim ulicama. Treću skupinu čine stambene građevine namijenjene za život jedne obitelji koje se mogu podijeliti na gradske palače, vile i dvorce. Gradske palače podizao je kao slobodnostojeće ili ugrađene višekatnice najbogatiji sloj građanstva u gradskim jezgrama. Na rubovima gradova (u tzv. Cottage-Viertel, četvrtima vila) te u mjestima koja su se razvijala kao lječilišta ili turistička središta (toplice, mjesta uz obale mora i jezera, atraktivne gorske lokacije i sl.) gradile su se vile. Veće građanske kuće sagrađene na ladanju (u ruralnim ili slabije urbaniziranim krajevima) nazivaju se katkada i ljetnikovcima. U građevine namijenjene stanovanju jedne obitelji ubrajaju se i dvorci koje su u XIX. st. nastavili graditi pripadnici vladarskih obitelji, plemstvo, ali i obogaćeno građanstvo koje je oponašalo obrasce plemićke kulture.

Višestambene i stambeno-poslovne zgrade u središtima europskih gradova gradile su se uobičajeno kao investicija pojedinaca ili obitelji iz bogatijih slojeva društva te raznih javnih ili privatnih institucija (banaka, zaklada, crkvenih i karitativnih organizacija i sl.). U njima se obično jedan stan ostavljao na korištenje investitoru, dok su se preostali prostori iznajmljivali kako bi donosili redovite prihode investitorima ili su se pak iznajmljivali svi stanovi u zgradi. Katkada su takve zgrade bile iznimno velikih dimenzija pa su se nazivale najamnim vojarnama (njemački Mietskaserne) ili vojarnama koje donose rentu (Zinskaserne).

Veličina i oprema stanova varirala je od kata do kata budući da su najamne višekatnice mogle biti namijenjene raznim slojevima stanovništva. Najraskošniji stanovi nalazili su se na prvome, eventualno i drugome katu (francuski bel étage, talijanski piano nobile). Bez obzira na to jesu li se iznajmljivali ili su se njima koristili vlasnici zgrade, te je stanove karakterizirao velik broj prostranih i visokih soba, prostorije za služinčad na dvorišnoj strani, postojanje potrebnih nusprostorija i sl. Prema vrhu zgrade, ovisno o broju etaža, smanjivala se veličina i reprezentativnost stanova, a rastao je njihov broj. Najskromniji stanovi nalazili su se na najvišim katovima, odnosno u potkrovlju (ako je ono bilo iskorišteno za stanovanje i iznajmljivanje). Ponekad su skromni stanovi popunjavali i suterensku etažu. Na suterenskoj su se etaži obično smještali stan za podvornika, razna spremišta i sl. U višestambenim građevinama namijenjenima srednjemu i bogatijemu građanstvu zajednički prostori, hodnici, stubišta, kolni ulazi, posebice na nižim etažama, namijenjenima bogatijim stanarima, redovito su bili reprezentativno uređeni štukaturama, popločenjem, ogradama od kovanoga željeza ili nekoga drugog materijala i sl. Njima se ostavljao dojam kao da je riječ o raskošnim palačama poput onih iz prošlosti koje su bile uzor za suvremene gradnje.

Socijalna stratifikacija bila je prisutna kako unutar samih višestambenih zgrada tako i u strukturi grada. Tijekom XIX. st. počele su se razvijati četvrti namijenjene raznim slojevima građanstva, od izrazito bogatoga, preko srednjega sloja do četvrti gdje je stanovalo siromašnije radničko stanovništvo. Radničke četvrti razvijale su se uglavnom uz industrijska predgrađa. U XIX. st. i početkom XX. st. karakterizirala ih je pretrpanost, supstandardni uvjeti života zbog kojih su često izbijale epidemije (slamovi). Radi povećanja standarda života radnika, zahvaljujući javnim inicijativama kao i investicijama raznih dobrotvornih organizacija, pa i samih industrijalaca, počele su se graditi zgrade namijenjene stanovanju radnika, katkada i čitava naselja. Obično su se gradile uz sama industrijska postrojenja ili su se podizali cjelovito planirani industrijski gradovi (engl. company towns, u Hrvatskoj Đurđenovac, Duga Resa i Belišće). Radnička su se naselja sastojala od niza istovjetnih ili sličnih višekatnica s malim stanovima i skromnom infrastrukturom. Potkraj XIX. st. javila se i težnja da se gradnjom jeftinijih obiteljskih kuća okruženih vrtom u planiranim naseljima na rubovima gradova (njemački Gartenstadt) omogući kupnja individualnoga stambenog objekta i za srednji, pa i siromašniji sloj stanovništva.

Višestambeni i višestambeno-poslovni objekti u središtima gradova uklopljeni su redovito u blokovsku strukturu. Imaju reprezentativna samo ulična pročelja, dok se prema dvorištima (ako ih uopće ima) okreću neraščlanjenim pročeljima. Pročelja su se uglavnom izvodila u neorenesansnom stilu koji je bio najprihvaćeniji i najrašireniji među građanstvom, svojevrsni lingua-franca arhitekture XIX. st. Međutim, primjera odabira svih drugih stilova može se naći u svim dijelovima Europe pa tako i u Hrvatskoj, osobito u arhitekturi vila koje su bile posebice prikladne za stilske i oblikovne eksperimente. Potkraj stoljeća stambene i stambeno-poslovne zgrade poprimile su sve razvedenija pročelja. Krovna im je zona bila naglašena kupolama, mansardama, tornjićima, krovnim ogradama, skulpturama, grbovima i drugom dekoracijom.

Unutarnje ustrojstvo reprezentativnijih stambenih zgrada bilo je vrlo razrađeno. Prostorije u njima mogu se podijeliti u tri osnove skupine: privatne, društvene i pomoćne/gospodarske. U privatne prostorije uz odvojene sobe za gazdu i gazdaricu, ubrajaju se boudoar, knjižnica, spavaća soba, dječja soba (ili dječje sobe, ako ih je stan uopće sadržavao), soba za biljar, soba za pušenje, gostinjske sobe, sobe za služinčad. U društvene prostorije ubrajali su se salon (katkada se radilo o dva salona, malome i velikome), primaća soba, velika blagovaonica, a raskošnije palače imale su i posebnu sobu za balove. Pomoćne/gospodarske prostorije bile su kuhinja, ostava, praonica, podrum, kupaonica, toaleti i sl. Palače, vile i dvorci najbogatijega sloja stanovništva sadržavale su i ostakljene zimske vrtove. Reprezentativnost građevine, a time i razrađenost unutarnjeg prostora, ovisila je u prvom redu o mogućnostima investitora. O kojem god tipu stambene građevine bila riječ, reprezentativni su prostori uglavnom gledali prema ulici, a pomoćni i prostori za služinčad prema dvorištu ili začeljnoj strani zgrade.

Opremanje unutarnjih prostora namještajem arhitektima je bila posebna zadaća. Dok je interijere bidermajera i ampira karakterizirao jednostavno oblikovan namještaj oslonjen o motive klasične antičke arhitekture, u historicizmu se u opremi stanova bogatog, pa i srednjeg građanstva javljao izraziti horror vacui. Sobe je karakterizirala prenatrpanost mnogobrojnim komadima namještaja (komode, kredenci, ormari, stolovi i stolice, kreveti, ogledala, zidni satovi, lusteri, klavir). Stanovi su se grijali kaminima i pećima, katkada i iznimne visine i reprezentativnosti. Tekstil je bio važan element unutarnjeg uređenja: namještaj je bio tapeciran, tapiserije su prekrivale zidove, podove tepisi (vrlo često orijentalni), prozore su pokrivale teške zavjese. Stropovi su često bili ukrašeni štukaturama i pozlatom, pa i zidnim slikama. Portreti članova obitelji postavljali su se na zidove, a u salonima i drugim društvenim prostorijama izlagale su se i druge umjetnine i starine koje je posjedovala obitelj. Oprema je ovisila o namjeni prostorije, pa se u skladu s tim i stilski definirao karakter namještaja. U drugoj polovici XIX. st. namještaj se najčešće izvodio u stilu Altdeutsch (sjevernjačka, njemačka neorenesansna), talijanske neorenesanse, neorokokoa i neobaroka, no ponekad se su se pojavljivali i orijentalistički, neogotički i u drugim stilovima uređeni prostori. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. prostori su se opremali jednostavnim secesijskim namještajem. Reprezentativni dvorci znali su sadržavati mnogobrojne prostorije uređene u raznim stilovima i predstavljali su prave enciklopedije povijesti arhitekture.

Tehničke inovacije neprestano su prodirale u kulturu stanovanja. U velik broj građevina uvodilo se centralno grijanje i plinsko osvjetljenje, a na prijelazu iz XIX. u XX. st. i električna energija te osobni telefon. Postavljala su se dizala u višim zgradama, a sve veći broj stanova dobivao je privatne WC-e i kupaonice.



















Mnogim projektima stambene arhitekture u XIX. st. među ostalima istaknuli su se → Bartol Felbinger, → Aleksandar Brdarić, → Đuro Carnelutti, → Ignjat Fischer, → Janko Jambrišak, → Janko Nikola Grahor, → Franjo Klein, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Kuno Waidmann, → Hönigsberg i Deutsch dok je jedan od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata potkraj XIX. st. i početkom XX. st., među ostalim autor mnogih stambenih građevina, bio → Herman Bollé. (→ klasicističko graditeljstvo, → historicističko graditeljstvo, → secesijsko graditeljstvo)





, Bartol





















XX. stoljeće i suvremenost

Početkom XX. st. javile su se nove težnje u arhitekturi potaknute sve širom primjenom novih materijala (armirani beton, čelik, staklo) i tehnologija gradnje, kao i sve prisutnijim principima industrijske proizvodnje i proizvoda. Bile su zasnovane na funkcionalizmu i utilitarnosti te osobito vezane uza stambenu arhitekturu i urbanizam te kritiku loših stambenih uvjeta prenapučenih gradskih četvrti. Začetke tih težnji u nas može se naći već u ostavštini → Viktora Kovačića i njegovih istomišljenika, dok se moderna arhitektura u Hrvatskoj izrazitije javlja na početku 1920-ih. Tada je u Zagreb donose učenici Adolfa Loosa (→ Zlatko Neumann), Hansa Poelziga (→ Josip Pičman, → Zdenko Strižić, → Drago Ibler) i Le Corbusiera (→ Ernst Weissmann, → Juraj Neidhardt). Arhitekti se odlučno zauzimaju za nove temeljne zamisli, ali i za njihovo ostvarenje u praksi (osunčanost, otvoreni vidik, dodir s prirodom, grupiranje prostora u sadržajne cjeline, funkcionalnost, komunikacija), pristupajući arhitekturi i urbanizmu kao društvenim zadatcima. Zahvaljujući njihovu djelovanju, Zagreb je u svega nekoliko godina postao jedno od ravnopravnih i vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Tomu je pridonijela i arhitektonska škola (→ Arhitektonski fakultet), iz koje su 1923. izišli prvi diplomanti. Arhitekti modernih nazora djelovali su 1920-ih i 1930-ih u nekoliko skupina, samostalno ili u gradskim službama (uz navedene i → Stjepan Planić, → Lavoslav Horvat, → Drago Galić, → Alfred Albini, → Juraj Denzler, → Stanko Kliska, → Mladen Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Vladimir Šterk i dr.). Među mnogobrojnim realizacijama stambene arhitekture tog razdoblja osobito se ističu najamne, u blok ugrađene stambene zgrade u Martićevoj ulici 13 (D. Ibler, 1930), Petrinjskoj 11 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1933), Draškovićevoj 47 (S. Planić, 1932), Vlaškoj 69 (Z. Neumann, 1936) te slobodnostojeće obiteljske kuće u Novakovoj 15 (M. Kauzlarić i S. Gomboš, 1932), na Jabukovcu 23 (E. Weissmann, 1933), okrugla kuća na Gornjem Prekrižju 30 (S. Planić, 1935). Na regulaciji grada, kada se stambenim i stambeno-poslovnim zgradama počinje izgrađivati prostor današnjega Trga žrtava fašizma i blokovi oko trga, Krešimirov trg i okolne ulice te Zvonimirova ulica, radili su Z. Strižić, → Vlado Antolić, → Ivan Zemljak i → Stjepan Hribar, dok su za  arhitekturu stambenih zgrada uz neke od već spomenutih arhitekata zaslužni i → Bogdan Petrović, → Franjo Zvonimir Tišina, → Zvonimir Pavešić, → Zvonimir Vrkljan, → Antun Ulrich i dr. Valja spomenuti i projekt Novakove ulice sa stambenim vilama, kao svojevrstan manifest hrvatske moderne arhitekture. Među zagrebačkim stambenim modelima ističu se i čak 23 realizirana naselja socijalnog stanovanja, poput naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci (Z. Strižić, od 1935) ili Cvjetnog naselja (V. Antolić, 1939–40). Osim u Zagrebu, nastojanja moderne tadašnji arhitekti realiziraju i u Splitu (→ Emil Ciciliani, → Helen Baldasar i dr.), Rijeci i Sušaku, Osijeku, Puli i drugdje, izvodeći najamne zgrade unutar preostalih neizgrađenih parcela gradskih blokova te obiteljske kuće i vile. Za urbanizam međuratne moderne osobito su važni planski osnovani industrijski gradovi s izraženom stambenom namjenom koncipirani na postulatima CIAM-a, poput Borova (1931–38), Ubla na Lastovu (1933–36) te istarskih rudarskih gradova Raše (1936–37), Podlabina (1939–42) i Potpićna (1942–43).



























































































Nakon II. svj. rata, u razdoblju socijalizma kolektivno stanovanje dobilo je nov uzlet, temeljen na nasušnoj potrebi za stambenim prostorima ratom devastirane zemlje, novoj društvenoj ideologiji i zasadama CIAM-a. Jedan od najambicioznijih projekata prvoga poslijeratnog razdoblja 1950-ih bila je izgradnja Ulice proleterskih brigada (danas Grada Vukovara) u Zagrebu, poteza slobodnostojećih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada koje predstavljaju antologijska djela ponajboljih hrvatskih arhitekata tog doba (D. Galić, → Božidar Rašica, → Ivo Geršić, → Neven Šegvić, → Stanko Fabris, → Milan Žerjavić i dr.). U istom razdoblju ističu se obnova urbane jezgre Zadra (A. Albini, B. Rašica, → Bruno Milić) te pojedinačne izvedbe u postojećem gradskom tkivu Zagreba (D. Galić na Svačićevu trgu 14, 1953; D. Ibler u Martićevoj 9, 1955; → Ivan Vitić na uglu Laginjine i Vojnovićeve, 1962), Splita (S. Fabris na Trgu M. Pavlinovića, 1953–57) i dr. Od početka 1960-ih naglasak stanogradnje bio je na realizacijama novih naselja izgrađenih »na ledini«, a u duhu programa društvene stanogradnje. Nova naselja izvodila su netom stasala velika poduzeća, razvijajući inovativne tehnologije gradnje kojima treba zadovoljiti nezasitne potrebe tržišta (→ montažna gradnja), dok su se arhitekti bavili prostornom organizacijom stambenih jedinica i razvijanjem njihove modularnosti. Među tim je poduzećima osobito uspješan bio → Jugomont sa sustavima polumontažne gradnje, koji je izgradio niz tipskih zgrada (prve od njih zvane su »limenke«) razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u gradskom zelenilu, tvoreći nova zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Borongaj, Zapruđe, Utrina i Travno. Istodobno su ekonomizirane sustave gradnje prihvaćala i druga poduzeća koja su u Zagrebu gradila naselja Trnsko, Voltino, Siget, Sopot i dr., u Osijeku Senjak i Jug II, u Rijeci Kantridu i Krnjevo, u Splitu Spinut, Bol, Skalice-Glavičine i dr. Usprkos kvalitetno riješenim stanovima i danas poželjnoj utopljenosti u zelenilo, kontroverzna naselja bila su kritizirana zbog loše gradnje i nedostatka popratnih sadržaja. Veliku ulogu u stjecanju stambenih navika u gradove novopridošlih stanovnika u to je doba imala izložba Porodica i domaćinstvo (1957–60) na Zagrebačkom velesajmu (→ Bernardo Bernardi). Od 1960-ih siluetama naših gradova dominiraju i stambeni neboderi, među kojima se u Zagrebu ističu oni tipski → Slavka Jelineka, → Luje Schwerera, → Đure Mirkovića, ali i pojedinačni primjeri → Grozdana Kneževića, V. Richtera i → Berislava Šerbetića i dr., u Rijeci → Igora Emilija, u Splitu → Vuke Bombardellija, S. Fabrisa, I. Vitića, → Ive Radića, → Dinka Kovačića, u Osijeku → Radovana Miščevića i dr.





































































































Od početka 1970-ih u stambenoj se arhitekturi i urbanizmu nastojalo odmaknuti u odnosu na dotadašnju praksu, formirajući naselja u velike kompaktne stambene komplekse s uključenim popratnim sadržajima na prizemnim etažama, koji nerijetko formiraju pješačke zone. Istaknuti primjeri takva pristupa stambene su zgrade u splitskom naselju Split III (D. Kovačić, → Frano Gotovac, I. Radić, 1972–73), te u zagrebačkom Travnom – tzv. Mamutica (Đ. Mirković, Nevenka Postružnik, 1974), Sigetu – tzv. Super Andrija (→ Miroslav Catinelli, 1972–73), bloku Autoput – jug (Miroslav Stella, Lidija Krstevski-Grečko, 1971), Dugavama (→ Tomislav Odak, → Ivan Čižmek i dr., 1976), Sloboštini (I. Čižmek i dr., od 1978).

























































Potkraj 1970-ih i tijekom 1980-ih, u duhu postmodernih preispitivanja arhitekture, nova su se stambena naselja nastojala humanizirati povratkom stambenih blokova, ulica i kosih krovova, te ograničavanjem visine gradnje na ljudsku mjeru (→ Mihajlo Kranjc, → Branko Kincl, → Ninoslav Kučan, T. Odak, → Nikola Bašić, → Dražen Juračić, → Mladen Jošić, Teufik Galijašević). U istom se razdoblju bilježe i sve mnogobrojnije interpolacije u postojećem gradskom tkivu (→ Radovan Tajder, Krešimir Kasanić, → Ivan Crnković, → Boris Duplančić), izvedba zapaženog stambenog terasastog niza na Kajfešovu brijegu u Zagrebu (→ Ante Marinović-Uzelac) te aktualiziranje teme obiteljskih kuća (→ Dragomir Vlahović, I. Crnković, → Branko Silađin).











































Tijekom 1990-ih na djelu je recesija stambene izgradnje u uvjetima Domovinskoga rata i ratnih razaranja, koja se u stambenom fondu nastoje sanirati programom obnove kuća u drugoj polovici desetljeća, a kojim je obnovljeno ili novoizgrađeno više od 156 000 obiteljskih kuća. U novom tisućljeću i dobu uspona gospodarskih prilika, stanogradnja se ponovno intenzivira. Stambena se arhitektura razvija u raznovrsnosti oblika, od obiteljskih kuća, preko interpolacija u postojeće gradsko tkivo do novih zgrada i naselja, uglavnom većega standarda no do tada, nerijetko i onih luksuznih. Dodatni je poticaj dao projekt društveno poticane stanogradnje (POS) u kojem je ostvaren niz kvalitetnih stambenih kompleksa i naselja. Među dobitnicima Nagrade »Drago Galić« Udruženja hrvatskih arhitekata za stambenu arhitekturu, u ovom se razdoblju ističu → Neno Kezić, → Hrvoje Njirić, → Saša Begović, → Marko Dabrović, → Tatjana Grozdanić Begović, → Paula Kukuljica i → Silvije Novak, → Lea Pelivan i → Toma Plejić, → Tomislav Ćurković i → Zoran Zidarić, → Idis Turato, → Vanja Rister, → Iva Letilović i → Igor Pedišić, i dr.































regulacije vodotoka, skup gradnji i mjera kojima se mijenjaju prirodne osobine vodotoka i njihova slijevnog područja radi što racionalnijeg korištenja vodama, učinkovitije zaštite od štetnog djelovanja voda iz vodotoka te zaštite vodotoka od zagađenja. Odnose se na uređenje korita i izvedbu građevina vezanih uz korito te reguliranje vodnoga režima. Problematika uređenja vodnoga toka vezana je uz zakonitosti tečenja vode u otvorenim vodotocima i procese formiranja korita, erozijske procese i procese pronosa nanosa te hidrološke zakonitosti. Regulacijske su građevine s konstrukcijskog gledišta razmjerno jednostavne. Unatoč tomu odabir tipa građevine, razmještaj u prostoru i njihovo oblikovanje spadaju u skupinu složenih inženjerskih poslova te ovise o namjeni regulacija, poput povećanja erozije korita i njegova produbljivanja, omogućavanja pronosa nanosa bez smetnji, smanjenja erozije i izazivanja taloženja na određenim mjestima, povećanja protočnosti korita ili kombinacije navedenih namjena. Regulacijske građevine mogu biti nasipi, distribucijske (razdjelne) građevine, odteretni kanali, deponiji, obaloutvrde, prave paralelne građevine, regulacijska pera, pregrade, pragovi, prokopi i dr.







Nasipi su regulacijske građevine izvan glavnoga korita kojima je svrha zaštita područja od plavljenja velikim vodama. Formiraju umjetno korito vodotoka za veliku vodu. Osnovne su građevine za pasivnu zaštitu od poplava kojima se utječe na sprečavanje šteta kad se pojavi veliki vodni val kao uzrok poplava (hidrotehnički sustavi, → nasipi i brane). Distribucijskim (razdjelnim) građevinama (ustave i preljevi) obavlja se plansko manipuliranje velikim vodama. Ustave su građevine kojima se kontrolirano ispušta voda iz jednoga kanala u drugi (vodotok) ili se održava željena razina vode uzvodno od ustave. Ustava se izvodi samostalno ili u sklopu druge građevine (npr. crpne stanice), a smješta se na utoku odvodnog kanala, ako se vode ispuštaju u prijamnik, odn. na kanalu na mjestu rasterećenja ili zahvata. Preljev je mjesto gdje se voda prelijeva s više razine na nižu, a u kanalima predstavlja pregradu kako bi se održavala određena dubina vode u uzvodnom dijelu kanala. Odteretni kanal je umjetni vodotok namijenjen preusmjeravanju viška voda iz vodotoka, te služi zaštiti gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Deponij je jednostavna regulacijska građevina izvan glavnoga korita namijenjena sprečavanju daljnje erozije obale. Riječ je o nasipu od kamenog materijala, djelomično ukopanom u tlo ili izvedenom u obliku suhozida, kojega je promjer zrna takav da može odolijevati hidrodinamičkom opterećenju toka vode. Obaloutvrde su regulacijske građevine u koritu vodotoka kojima se obale štite od erozije, te se njima usmjerava vodni tok uz obalu. Rabe se na mjestima gdje su postojeća i projektirana obala po trasi vrlo blizu, kako bi se izbjegli veliki zemljani radovi na iskopu ili nasipavanju. Prave paralelne građevine (uzdužne) su regulacijske građevine u riječnom koritu kojima se (uglavnom na konkavnim stranama) obala premješta u korito rijeke. Uglavnom se izvode kao nasipne konstrukcije od lomljenoga kamena trasirane na poziciji buduće obale vodotoka. Regulacijska pera su građevine u riječnom koritu kojima se obala premješta u korito rijeke. Poprečne su građevine, a izvode se tako da se od postojeće obale do trase buduće obale nekom konstrukcijom (najčešće nasipom od lomljenoga kamena) djelomično prepriječi protočni profil korita. Pregrade su pomoćne regulacijske građevine kojima se pregrađuju suvišni rukavci ili napušteno korito. Pragovi su poprečne regulacijske građevine kojima se stabilizira uzdužni profil korita. Umjesto da se cijelo dno korita oblaže materijalom otpornim na fluvijalnu eroziju, pragovima se na određenom razmaku uzduž korita točkasto stabilizira uzdužni profil. Prokopi predstavljaju regulacijske zahvate presijecanja meandra kojima se skraćuje tok rijeke kombinacijom niza regulacijskih građevina zbog potreba plovnosti, povećanja protočnosti vodotoka ili potreba iskorištavanja meandra za druge svrhe.







Čovječanstvo je od svojih organiziranih početaka počelo regulirati vodotoke kako bi pospješilo plovidbu (→ plovni putovi), poljoprivrednu proizvodnju (→ melioracija tla; sv. 2) i potaknulo stvaranje urbanih sredina. Stari Egipćani, Babilonci, Kinezi i Rimljani izgradili su sustave za natapanje, a u Europi su srednjovjekovni naseljenici gradili brane i kanale za pokretanje vodenica i mlinova. Razvoj infrastrukture za regulaciju vodotoka u XVIII. i XIX. st. pratio je industrijsku proizvodnju. U XX. st. tehnološki napredak omogućio je izgradnju velikih infrastrukturnih objekata i sustava za upravljanje vodotocima poput Hooverove brane u SAD-u i Asuanske brane u Egiptu. Regulacija vodotoka suočava se s izazovima poput klimatskih promjena, rasta stanovništva i potrebe za održivim vodnim resursima. Razvijaju se moderni načini regulacije vodotoka radi smanjenja rizika od poplava, očuvanja prirodnih ekosustava i osiguranja održivog pristupa upravljanja vodnim resursima.

Regulacije vodotoka na području RH

Neregulirani vodotoci i redovite pojave velikih voda na području današnje RH uzrokovali su tijekom povijesti poplave i mnoge probleme, poput nemogućnosti sigurne poljoprivredne proizvodnje, otežanog prometovanja vodenim putovima i razvoja trgovine, širenja bolesti i dr. Poplave ugrožavaju približno 15% kopnenoga teritorija RH, od čega je najveći dio danas zaštićen sigurnosnim mjerama, koje uz gradnju regulacijskih objekata čine i planiranje i provedba mjera obrane od poplava, razvoj sustava mjerenja na meteorološkim i vodomjernim postajama, upravljanje i koordinacija rada višenamjenskim akumulacijama i ostalim vodnim građevinama, revitalizacija vodenih površina i starih rukavaca, izradba i dojava hidroloških prognoza za potrebe nadležnih službi u stvarnom vremenu, edukacija javnosti i stanovništva, obuka stanovništva za aktivno sudjelovanje tijekom operativne obrane od poplava i primjenu samozaštite, i dr. Do 2016. sustav regulacije vodotoka i zaštite od poplava te štetnih djelovanja voda u RH činilo je 4057 km većih i manjih hidrotehničkih nasipa, 58 višenamjenskih akumulacija zapremine oko 1057 milijuna m³, 43 brdske retencije ukupne zapremine 23 milijuna m³, nizinske retencije na slijevu Save ukupne zapremine veće od 1500 milijuna m³, 74 crpne stanice ukupnoga kapaciteta 291 m³/s i devet odvodnih tunela duljine 17 km, 6595 km građevina primarne melioracijske odvodnje (kanali I. i II. reda), te oko 1000 km kanala primarne (odteretni, spojni i lateralni kanali) i 24 281 km kanala sekundarne kanalske mreže.













Područje rijeka Save i Kupe

Prva zabilježena poplava Save u Zagrebu i okolici bila je 1469., a zabilježene su i 1716., 1876., 1895., 1922., 1923., 1925., 1926., 1930., 1933., 1939., 1948., 1959., 1964., 1965., 1966., 1979., 1980., 1982. Stanje su dodatno otežavali i gorski potoci s Medvednice te potok Medveščak koji su plavili grad 1645., 1651., 1656., 1750., 1751., 1770., 1845., 1850., 1859., 1864., 1895., 1898., a osobito 1936., ali i 2020. kada su medvednički potoci brzo nabujali i preopteretili gradsku kanalizaciju u jednoj od najvećih zabilježenih bujičnih poplava u povijesti grada. Najteže pogođeno bilo je šire središte grada, posebice Ilica, Donji grad i Trnje, no bujica je plavila zgrade i ulice mnogih predgrađa, uključujući Buzin, Črnomerec, Jankomir i Maksimir. U novije doba ističe se poplava Save 2010. koja je ugrozila 6500 ljudi i 900 stambenih objekata u nizu naselja na područjima gradova Zaprešića, Samobora, Zagreba, Velike Gorice te općina Rugvica, Orle i Martinska Ves.



















Prvi regulacijski radovi na području Save bili su poduzeti još za Rimskoga Carstva, ponajprije radi poboljšanja plovidbenih uvjeta. Inicijative za melioraciju poplavnih područja uz tok Save pokrenute su u XVIII. st., za Austro-Ugarske. Tadašnji savjetnik za vode Ivan pl. Mihalić zaključio je 1878. kako je nužno izgraditi sedam kanala u dolini Save, no prokopana su samo četiri – kraj Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka. Od druge polovice XIX. st. regulacije Save i Kupe obavljaju se i u sklopu obrana od poplava. Radovi na regulaciji Save od slovenske granice do Rugvice izvodili su se 1874−1914., a kraj Zagreba od 1899−1914. Izgradnjom nasipa u donjem toku Save stvorila su se veća ili manja zatvorena melioracijska područja. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova izrađeni su projekti i obavljali su se radovi na regulaciji Save kraj Zagreba, melioracijama i izvedbama retencija Lonjskog, Mokrog, Biđ-bosutskog, Jelas-polja i Crnac-polja, te na regulaciji Save do Siska. Obrana od poplava u Sisku se osobito aktualizirala nakon katastrofalnih poplava 1920-ih i 1930-ih, od kada su se sustavno gradili nasipi duž Kupe i Save na širem sisačkom području.

Do 1960-ih postojeći objekti zaštite od poplava Save nisu osiguravali dovoljnu zaštitu. Nasipi se nisu gradili sustavno ni prema jednakim kriterijima, pa su bili nužni njihova rekonstrukcija i pojačanje kao i izgradnja novih. Uređenje korita i regulacijski radovi koji su do tada izvedeni bili su lokalne važnosti. Poplave u Zagrebu 1964. te Sisku i Karlovcu 1965. i 1966. te goleme materijalne štete koje je tom prigodom pretrpjelo gospodarstvo tih gradova bile su poticaj bržem rješavanju problema zaštite od poplava. Tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni su novi obrambeni nasipi oko Zagreba, te djelomice oko Karlovca i Siska gdje poplave još uvijek redovito ugrožavaju stanovništvo. Na širem području Karlovca i Siska 2014–18. zabilježeno je deset pojava velikih voda tijekom kojih su proglašavane izvanredne mjere obrane od poplava i provedene aktivnosti spašavanja ljudi i imovine.







Složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972). Sastoji se od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se osiguravaju zaštita gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju. Nasipima, distribucijskim građevinama te odteretnim kanalima višak vode Save i Kupe rasterećuje se u retencijske prostore koji služe za prihvat i zadržavanje velikih voda. Retencijska su područja na Savi Mokro polje, Lonjsko polje, Opeka, Žutica, Zelenik, Trstik i Odransko polje (→ hidrotehnički sustavi), a odvodni kanali Sava–Odra (32 km), Lonja–Strug (8 km) i Zelina–Lonja–Glogovnica–Česma (6 km). Distribucijske građevine predstavljaju ustave Prevlaka i Trebež te preljevi Jankomir, Palanjek i Košutarica.

Za potrebe plovidbe, tijekom XVIII. i XIX. st. radilo se na uređenju korita Kupe. Prvi su opsežniji radovi počeli 1762. i trajali uz prekide sve do prestanka plovidbe Kupom 1980-ih. Veće zabilježene poplave na karlovačkom području dogodile su se 1939., 1966., 1972., 1974., 1996., 1998., 2001., 2005., 2010., 2012., 2013. te dvije 2014. Nakon velike poplave 1966., kada je veći dio grada bio pod vodom, pokrenuta je izgradnja sustava obrane od poplava. Izgrađeno je 17 km nasipa uz rijeke Kupu i Koranu, kao i dodatni uz Mrežnicu i Dobru, a okosnica rješenja zaštite Karlovca od poplava Kupe temelji se na zahvatu viška velikih voda uzvodno od grada rasteretnim kanalom Kupa–Kupa (22 km) s branom Brodarci prokopanim 1984. Lijevi nasip kanala Kupa−Kupa ima tri preljeva kako bi se omogućilo da se dio velikih voda rastereti u lijevoobalnu retenciju Kupčinu na području koje se nalaze ustave Šišljavić i Kupčina. Na isti način organizirani su sustavi obrane od poplava grada Zagreba kanalom Sava−Odra i Siska kanalom Lonja−Strug. Kao i one Kupe, visoke vode Korane podjednako ugrožavaju grad Karlovac. U tom smislu, izgrađen je prokop Korana s distribucijskim objektima radi prevođenja velikih voda Korane skraćenim putom u Kupu.













Međutim, infrastruktura koja regulira i distribuira poplavne vode na području slijeva Kupe manjkava je, riječni nasipi nisu dovršeni ili su preniski, a neke brane za kontrolu poplava nisu dovoljno visoke, zbog čega još uvijek dolazi do poplava, poput onih većih 2005. i 2010. Unatoč tomu regulacijskim zahvatima vodotoka Save i Kupe zaštićeni su važni dijelovi riječnih dolina, pogotovo veliki gradovi, te je omogućeno iskorištavanje velikih poljoprivrednih površina.

Područje rijeka Mure, Drave i Dunava

Velike štete uzrokovane poplavama Drave zabilježene su 1710., 1827., 1860. i 1879. Tijekom XX. st. slijedio je niz poplavnih valova 1926., 1928., 1935., 1936., 1937., 1938., 1939., 1942., 1944., 1954., 1964., 1965., 1966., 1970., 1972., 1973., 1975., 1980., 1989. i 1993., od kojih su oni 1965., 1966. i 1972. ostavili katastrofalne posljedice. Veća izlijevanja Drave dogodila su se i 2014., kada je i Sava ostavila tragične posljedice poplavama u istočnoj Slavoniji, te 2023.

Prve udruge za obranu od velikih voda Drave javile su se potkraj XIX. st. i početkom XX. st. Provodile su izgradnju odvodnih kanala, ali i obaloutvrda, pregrada na manjim rukavcima i sl. radi zaštite od odnošenja obala. Stalna plavljenja širokih inundacijskih prostora tijekom poplavnih valova i teškoće u plovidbi tijekom niskih vodostaja potaknuli su početkom XIX. st. izvedbu mnogih regulacijskih zahvata. Na Dravi su od ušća Mure do ušća u Dunav 1805–48. izvedena 62 velika prokopa te je riječni tok skraćen 75 km. U svrhu omogućavanja plovidbe 1884. su na Dravi počeli sustavni regulacijski radovi, a 1908. regulacija korita. U međuratnom razdoblju intenzitet plovidbe Dravom bio je smanjen, tijekom II. svj. rata korito je minirano, a do 1965. regulacijski radovi bili su potpuno zanemareni. Regulacijske su se građevine na Dravi ponovno gradile 1970-ih u suradnji s Mađarskom.







Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Na Dravi je zbog premještanja korita na lijevu obalu i ugroženosti nasipa Repaš–Botovo izrađen prokop uzvodno od mosta Repaša (1976−86), čime je glavni tok odmaknut od ugroženog nasipa i postignut bolji smjer tečenja Drave s obzirom na most. Zbog ugroženosti željezničke pruge u Mađarskoj izvedeni su prokop kraj mosta Botovo (1979) i prokop Kingovo (1980). Prokop kraj sela Gabajeva Greda izveden je 1981. jer je Drava počela znatno premještati korito na desnu obalu i ugrožavati nasip Ledine–Komatnica. Tijekom 1980-ih izvedeni su prokopi Nemetin, Valpovačke plaže, Zalata, a glavni razlog bilo je zadovoljavanje kriterija plovnoga puta.













Na potezu Drave gdje su izvedene vodne stepenice, odn. Hidroelektrana (HE) Varaždin, HE Čakovec i HE Dubrava (→ hidroenergetski objekti), izgrađeni su sustavi hidroenergetskih objekata (nasipi, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, brane i dr.) koji pravilnim manipuliranjem i tehničkim održavanjem reguliraju vodotok Drave. Akumulacijska jezera hidroelektrana na Dravi ujedno služe i kao retencije za reguliranje vodotoka, a korito rijeke omeđeno nasipima zbog svoje širine inundacije predstavlja retencijski prostor. Na prostoru Baranje ugroze od velikih voda otklanjaju se retencijom Topoljski Dunavac koja se nalazi na prostoru između obrambenog nasipa Draž–državna granica i granice s Mađarskom. S inundacijom Dunava spojena je putem ustave Draž.

Nasipi su se uz Muru, Dravu i Dunav gradili još od prve polovice XVIII. st., a danas je izgrađeno više od 700 km nasipa. Uz ostale objekte namijenjene zaštiti od velikih voda čine proporcionalan sustav za obranu od poplava s obzirom na veličinu pripadajućih vodotoka.

Područje rijeka Krke i Neretve

Prvi dokumentirani pokušaji regulacije voda Krke potječu iz doba nakon potiskivanja Osmanlija, a poduzimali su se radi poticanja poljoprivredne proizvodnje i naseljavanja toga kraja. Međutim, do znatnih zahvata na Krki i njezinim pritocima nije došlo do 1770-ih. Ipak, čišćenje ušća rijeke Butišnice u Krku, koja se u tom području često izlijevala čineći veliku gospodarsku štetu, ali i ugrožavajući sigurnost vojnog uporišta u Kninu, obavljeno je 1746. Taj je projekt imao važnu ulogu u pokretanju akcija na regulaciji gornjih pritoka Krke te melioraciji Kosova i Kninskog polja, u kojima je izgradnjom odvodnih kanala učinjena drenaža i tako povećan udio obradivih površina. Generalni providur Diedo naredio je 1792. da se na teret općina Knin, Žagrović, Golubić i Vrpolje nastave radovi na kopanju kanala u Kninskom polju, a ti su se radovi nastavili i u doba francuske uprave kada je dekretom 1806. odlučeno da se na teret kraljevske blagajne konačno isuše krčke močvare. Usporedba podataka iz katastra 1711. i 1830. upućuje na to kako je udio močvarnih površina na kninskom području smanjen, no ostao je problem izlijevanja gornjih pritoka Krke i poplavljivanja polja.

Opsežniji regulacijski radovi na Krki i njezinim pritocima započeli su 1830-ih zaključkom kako uspješna melioracija Kninskog i Kosova polja nije moguća bez proširenja uskog kanjona Krke nizvodno od Knina. Godine 1834. snižene su razine sedrenih brana u kanjonu Krke kraj Matasa, a 1845. izgrađeni su nasipi uz Butišnicu pararelno s Krkom. Od 1890. do 1938. djelomično su uređene bujice potoka Došnice s 11 rustikalnih stepenica, Dračevica i Raškovića sa 16 kamenih pregrada, Lužaka kraj Vrpolja s 26 pregrada, Mračaja i Vrankovca kraj Strmice sa 70 pregrada, Dragaševe glave iznad Golubića s 28 pregrada, Dulibe kraj Polače jednom ustavom, Živković potoka kraj Drniša sa šest pregrada, Mahnitaša kraj Topolja s 24 stepenice te čak 56 pregrada i nekoliko betonskih i kamenih ustava na rječici Krčić. Mnoge od tih brana uništila je voda, osobito u katastrofalnoj poplavi 1915. Nakon II. svj. rata izrađen je opsežan projekt melioracije Kosova polja (1957) te se pristupilo uređenju rijeke Orašnice donji dio toka koje je ispravljen i kanaliziran pri uređenju kninskoga ranžirnog kolodvora, čime su stvoreni znatno bolji uvjeti razvoja grada Knina.

Dolina Neretve stoljećima je stradavala od vodenih stihija. Najveće poplave dogodile su se 1871., 1904., 1934., 1937., 1940., 1950., 1952., 1958., 1962., 1963., 1964., 1968., 1970., 1974., 1995., 1999., 2010. i 2013. Prve zamisli o melioraciji močvarnoga područja Neretve pojavile su se potkraj XVII. st. Prvi veći zahvati obavljeni su 1881−89. kada je reguliran tok Neretve od Ploča do Metkovića, ali zemljište nije meliorirano. Od Metkovića do Kule Norinske postojali su veliki meandri te je prokopano novo korito u duljini 3300 m. Kako bi se uredilo ušće Neretve u more i poboljšali uvjeti plovidbe, prokopan je i proširen postojeći rukav stare delte, poznat kao Velika Lisina, duljine oko 3400 m. Novo korito Neretve prolazilo je nizvodno od brda Kozjaka kao najkraći put prema moru, a novo ušće omogućilo je ulaz velikim brodovima u rijeku. Na cijelom reguliranom dijelu od ušća u more do Metkovića bila je produbljena kineta korita u širini od 55 m i iskopana u najmanju dubinu od 5 m pri najnižem vodostaju rijeke, a duž obiju obala podignuti su nasipi radi zaštite od poplava. Širina reguliranog korita između nasipa bila je 160 m, a na dijelovima gdje je rijeka bila šira i do 220 m. Izgrađena su i prostrana pristaništa u Opuzenu i Metkoviću, što je potaknulo gospodarsku aktivnost. Tijekom 1970-ih izgrađeni su obrambeni nasipi i uzvišenja utvrđene obale Neretve te dvije brane s ustavama na Maloj Neretvi kojima je svrha reguliranje toka Neretve za velikih vodostaja. Najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela je od 1950-ih do 1980-ih kada su započete i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Na vodostaj Neretve u Metkoviću uvelike utječu radovi HE Jablanica (1954), HE Rama (1969), HE Grabovica (1981), HE Salakovac (1981) te kompenzacijski bazeni HE Čapljina u Popovu polju i na području Svitave (1978) u BiH.

Područje rijeka Mirne, Raše i Dragonje

U Istri je pojava izrazito velikih voda zabilježena 1964. kada je poplavama širih razmjera bilo zahvaćeno područje svih većih istarskih sljevova koji se odnose na Mirnu, Rašu i Dragonju s pritocima. Međutim, poplava 1993. svojim razmjerima i prouzročenom štetom smatra se najkatastrofalnijom u Istri u novije doba.













Prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Radovi na uređenju korita izvodili su se od 1829−30., a 1896. Šumarsko-tehničko odjeljenje u Villachu izradilo je projekt za uređenje cijelog slijeva Mirne, prema kojem su radovi započeli 1902. i trajali do I. svj. rata. Izgrađeno je 465 bujičnih pregrada, 5630 bujičnih pragova, pošumljeno 210 ha tla i dr. Između dvaju svjetskih ratova započeli su opsežni radovi na uređenju bujica i zaštiti tla od erozije. Do početka II. svj. rata Mirna je regulirana od ušća u duljini od približno 10 km te je odvodnjena i osposobljena za proizvodnju desna strana doline. Već 1948. radovi su intenzivno nastavljeni, do 1955. reguliran je preostali dio Mirne do Ponte Portona, odvodnjena lijeva strana doline te izgrađen sustav za natapanje na rudini Bic. Preostali dio Mirne do Istarskih Toplica reguliran je 1965–75., a do 1988. izgrađena je akumulacija Butoniga u svrhu vodoopskrbe, natapanja te zadržavanja vodnih valova.







Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Tek su 1902. počeli radovi reguliranja korita Raše od ušća uzvodno, a obustavljeni su 1908. Pod talijanskom je vlašću do 1941. ostvareno uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slijevu Karbune i Boljunčice, prokop čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše. Regulacija Raše u cijelosti te odvodnja njezine doline s Potpićanskim i Posertskim poljem dovršene su 1958–63. Radi povećanja stupnja obrane od poplava Čepićkoga polja i osiguranja vode za natapanje oko 2000 ha tla (Čepićko, Potpićansko i Posertsko polje), 1969−70. izgrađena je u presjeku Sv. Juraj akumulacija Boljunčica s branom Letaj.































Dragonja tvori državnu granicu između Hrvatske i Slovenije a vodotok se pretežno nalazi sa slovenske strane. Obodni kanal Sv. Odorika izgrađen je 1948–54. s desne (hrvatske) strane, čime je dolina Dragonje osigurana od poplava.







Hidroenergetske regulacije vodotoka na području Dalmatinske zagore, Like i Gorskog kotara

Sustavno korištenje slijeva Cetine započelo je tek izgradnjom akumulacije Peruća 1960. kojom je, u kanjonu Cetine uzvodno od Hrvatačkog polja, ostvareno prvo akumulacijsko jezero u krškom terenu te je uz nju izgrađena i hidroelektrana. Ta akumulacija omogućava izravnanje voda Cetine i njihovo kvalitetno iskorištavanje na nizvodnoj energetskoj stepenici. Hidroenergetski objekti na Cetini su HE Zakučac, HE Ðale, HE Orlovac, a nizvodno od brane Prančevići je potkraj 2016. dovršena izgradnja Male hidroelektrane agregata biološkog minimuma (MHE ABM) Prančevići čime se nizvodni dio Cetine trajno sačuvao i zadržao tok stare Cetine sve do ušća u Omišu.







Hidroenergetsko područje Senja temelji se na potencijalima rijeka Like i Gacke koje spadaju u najveće ponornice u Europi. Osobitu važnost Gackoj daje prilično ujednačen tok koji je posljedica utjecaja velike podzemne retencije u zaleđu njezine izvorišne zone. Nakon gradnje HE Sklope na Lici (1968−70) izgrađena je i akumulacija Kruščica 1971., koja omogućava izravnanje voda Like koje se zatim prevode u Gacku. Spojene vode Like i Gacke teku do kompenzacijskog bazena Gusić polje, koji regulira protok koji HE Senj opskrbljuje sustavom kanala i tunela kroz Gacko polje i Velebit, odn. tlačnim tunelom Gusić polje–Hrmotine dovodi vodu do strojarnice HE Senj koja je smještena u podzemnoj kaverni na obali Jadranskog mora.







Hidroenergetski sustav Vinodol, građen 1937−52., obuhvaća vodotoke Ličanku, Lokvarku, potoke Križ, Potkoš, Benkovac i Potok pod grobljem. Zahvaćanjem voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka te voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer i njihovim međusobnim spajanjem tunelom i čeličnim tlačnim cjevovodom, voda se od jezera Bajer dovodi do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Kako bi se omogućilo bolje iskorištavanje voda Ličanke, izgrađena je crpna hidroelektrana Fužine koja prebacuje višak vode Ličanke u jezero Bajer, pa na taj način to jezero djelomično regulira i vodne količine Ličanke. Nakon puštanja u pogon HE Vinodol 1952. nastavljena je izgradnja tog hidroenergetskog sustava, pa je 1955. započela s radom crpna stanica (CS) Lič koja energetski iskorištava vode Lič polja i potoka Potkoša. Voda iz strojarnice CS Lič prolazi kroz 180 m dug armiranobetonski cjevovod u glavni dovodni cijevni vod hidroelektrane. Godine 1956. puštena je u pogon CS Križ kojom se u jezero Lokvarka dovodi voda potoka Križa. Vode potoka Benkovca dovode se također u glavni dovodni cijevni sustav kanalom i cijevnim vodom ukupne duljine 2357 m. Na potoku Potkošu izgrađeno je 1975. akumulacijsko jezero, koje akumulira vode Potkoša i betonskim ih kanalom dovodi do CS Lič koja ih ubacuje u glavni dovodni sustav. Akumulacijsko jezero Lepenica s reverzibilnom hidroelektranom Lepenica izgrađeno je 1987. Vode energetski iskorištene u HE Vinodol odlaze potokom Dubračinom u Jadransko more.













Rieszner, Valerijan (Bakar, 7. V. 1876 – Zagreb, 20. VIII. 1949), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku i hidrotehniku.

Diplomirao je 1899. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TH Wien), gdje je potom bio asistent. U razdoblju 1900−06. radio je za bečka građevinska poduzeća Pittel & Brausewetter i Gaertner projektirajući i izvodeći razne vodograđevne objekte, hidrocentrale, armiranobetonske mostove, željeznice, složena temeljenja i sl. Godine 1907−11. djelovao je kao gradski inženjer i voditelj gradskoga građevnog ureda grada Karlovca (1907−11; 1916−18), kada je projektirao i izgradio hidroelektričnu centralu na rijeci Kupi kraj Ozlja (1907−08), vodovod Karlovca s Borlina (1909−10) i projekte kanalizacije Petrinje i Karlovca (1916−18). Projektirao je i vodio gradnju hidrocentrala na Orljavi (1911–13) te na Savi kraj Krškog i Zeleni vir kraj Skrada (1919–21). Također, radio je na izgradnji sarajevskog vodovoda, hidroelektrične centrale na rijeci Bosni kraj Semizovca, mostova preko Kupe u Sisku te Save i Krke kraj Brežica, industrijske uskotračne pruge kraj Budinšćine, te sudjelovao u zahvatu termalnih vrela u Topuskom i dr. Ističu se njegovi projekti zagrebačkog vodovoda na desnoj obali Save s prolaznim tunelom ispod savskog korita te projekti kanalizacije i vodovoda grada Varaždina.

Od 1921. predavao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), od 1922. kao redoviti profesor. Bavio se geotehnikom, geomehanikom, hidrotehnikom te problematikom vodovoda, kanalizacija, vodenih snaga. Predavao je kolegije Vodogradnja, Mehanika tla, Temeljenje i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka (1930−31; 1935−36; 1941−43) te je 1938. potaknuo osnivanje Zavoda za geotehniku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU-a od 1947.

Roš, Mirko (Zagreb, 19. IX. 1879 – Baden, Švicarska, 29. V. 1962), građevinski inženjer, stručnjak za ispitivanje građevnih materijala i konstrukcija.

Pohađao je Tehnički fakultet Univerziteta u Beogradu (1898−99) te Tehničku visoku školu u Hannoveru (TH Hannover; 1900−05), gdje je diplomu građevinskog inženjera stekao 1906. Radio je na gradnji mostova za željezničku prugu preko Sankt Gottharda u Luzernu (1906−07), u poduzeću Gutehoffnungshütte u Oberhausenu (1908), na Tehničkoj visokoj školi u Hannoveru (1908−09), u poduzeću Lohle und Kern u Zürichu (1909), kao konstruktor i tehnički direktor tvornice metalnih konstrukcija A. G. Conrad Zschokke u Dottingenu (1910−23). Godine 1923. postao honorarni docent za čelične konstrukcije na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich), gdje je od 1924. bio profesor kolegija za ispitivanje građevnih materijala, a istodobno i direktor saveznoga zavoda za ispitivanje materijala u Zürichu (EMPA Zürich). Umirovljen je 1949.

Bavio se područjem ispitivanja građevnih materijala i konstrukcija. Uveo je i usavršio precizne metode izravnoga mjerenja deformacija i naprezanja u konstrukcijama radi ispitivanja sigurnosti izvedenih objekata te kontrole ispravnosti teorijske podloge proračunskih metoda statike i dinamike. Znatno je pridonio razvoju eksperimentalnih istraživanja u Hrvatskoj, npr. ispitivanjem i pokusnim opterećenjem novog željezničkog mosta preko Save u Zagrebu 1939.

Požgaj, Zvonimir (Zagreb, 16. III. 1906 – Zagreb, 11. XII. 1971), arhitekt, opus mu je obilježen suvremenim arhitektonskim izrazom izvan strogih konstruktivističkih principa.

Diplomirao je 1932. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera, potom je kraće vrijeme proveo u Parizu. Nakon povratka u Zagreb 1932–36. vodio je arhitektonski atelijer s → Franom Cotom, a 1937–40. surađivao je s → Aleksandrom Freudenreichom. Boravio je 1946–49. u Zadru gdje je djelovao kao referent Arhitektonskoga odsjeka pri Građevinskom odjelu Narodnoga gradskog odbora Zadar, a potom kao voditelj Projektnoga odjela Gradskoga građevnog poduzeća Obnovitelj u Zadru. Nakon što se vratio u Zagreb vodio je vlastiti arhitektonski ured.

Bavio se projektiranjem javnih i stambenih građevina, crkava, hotela i kupališta. Prije II. svj. rata u Zagrebu je s Cotom izveo Hrvatski liječnički dom u Šubićevoj ulici 9 (1934) i vilu Botteri na Tuškancu 54A (1932–33), a s Freudenreichom zgradu Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (1937), jedno od najoriginalnijih ostvarenja sustavnoga arhitektonskog promišljanja međuratnoga razdoblja, s visokom kvalitetom prostornoga rješenja. Od samostalnih ostvarenja u tom razdoblju ističu se kupalište u Stubičkim Toplicama te crkve u Podsusedu (1940) i na Knežiji (1942) u Zagrebu. Poslije 1945. posvetio se uglavnom gradnji kupališta u kojima je nastojao ostvariti povezanost arhitekture s krajolikom. Izveo je kupalište Borik u Zadru (1954), proširenje kupališta u Stubičkim Toplicama sa zimskim bazenom (1957), kupališta na glavnoj plaži u Crikvenici (1963) i u Šemnici kraj Krapine (1965). U Omišlju je prema njegovu projektu podignut hotel Adriatic (1966). Ministarstvo prometa i javnih radova NDH angažiralo ga je 1941. radi preuređenja unutrašnjosti Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu u džamiju. Za projekt kupališta Borik dobio je međunarodnu nagradu II. bijenala likovnih umjetnosti u São Paulu (1954), a za kupalište u Crikvenici Nagradu »Viktor Kovačić« (1961).













Paver Njirić, Helena (Varaždin, 1963), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Hrvojem Njirićem vodila je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a od 2002. vodi vlastiti ured hpnj+ u Zagrebu. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu predaje od 2008., kao redovita profesorica od 2018. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositeljica je kolegija Arhitektonsko projektiranje I–II te Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport. Bila je pridružena profesorica u Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu (2008–15) i gostujuća profesorica na Tehničkome sveučilištu u Berlinu (2001–03), Sveučilištu Camerino u Ascoliju (2005) te na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu (2010–11).







Među njezinim značajnijim ostvarenjima su: trgovački centar Baumax Hypermarket (s H. Njirićem, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Njirićem, 2000) u Mariboru, višestambene zgrade poticajne stanogradnje (POS) Stanga housing u Rovinju (2004) te pet fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (idejni projekt s H. Njirićem 1992., izvedene 2012–13. i 2016). Autorica je stalnoga postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu (2007). Njezina time-specific instalacija Moiré (2010), izložena je u Nacionalnom muzeju umjetnosti XXI. st. (MAXXI) u Rimu. Izlagala je na Venecijanskome bijenalu 2010. u hrvatskoj i mađarskoj selekciji. Bila je dopredsjednica → Udruženja hrvatskih arhitekata i predsjednica Nakladničkoga savjeta Udruženja (2003–05). Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada »Viktor Kovačić« (1999), Zagrebačkoga salona (2000. i 2006) i »Bernardo Bernardi« (2006).







Randić, Leo (Sušak, 15. I. 1917 – Zagreb, 18. VIII. 2002), prvi profesionalni astronom u Hrvatskoj.

Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a diplomirao 1939. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radeći na Sveučilišnoj zvjezdarnici, doktorirao je na Sveučilištu u Beču 1944. disertacijom Ein Beitrag zur Problematik der Koordinatensysteme. Predavao je u gimnazijama u Peći i Sušaku (1939–41). U Astronomskome zavodu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu zaposlio se 1941. a od 1962. bio je redoviti profesor. Predavao je kolegije Poziciona astronomija I i Poziciona astronomija II. Bio je predstojnik Astronomskoga zavoda (1951–69) i poslije fakultetskog Opservatorija Hvar (1973–75), koji je pomogao osnovati. Nakon podjele Tehničkog fakulteta (1956), bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta od 1962., te je proveo razdvajanje tog fakulteta i osnivanje Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta. Do 1964. bio je dekan, te do 1966. prodekan Geodetskoga fakulteta. Umirovljen je 1987. Na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu predavao je kolegije Opća astronomija i Sferna astronomija te na Rudarskom odjelu Tehničkog fakulteta kolegij Astronomija za rudare.

Znanstveno i stručno bavio se geodetskom astronomijom, konstruirao i usavršavao opažačke sprave, predložio novu metodu za određivanje položaja točke na Zemlji iz položaja zenita, s idejnim projektom instrumenta za brzo određivanje položaja uz minimalno računanje i automatizirano opažanje. Surađujući s astronomom G. P. Kuiperom (1905–1973), izradio je atlas infracrvenoga Sunčeva spektra. Bio je član Savjetodavne komisije za definiciju sekunde Međunarodnoga komiteta za utege i mjere u Sevresu. Kao istraživački suradnik boravio je u opservatoriju Yerkes u Chicagu 1959–60; sudjelovao je na Summer Institute for Dinamical Astronomy Sveučilišta Yale 1961; boravio je na istraživačkom radu u Lunar and Planetary Laboratory na Sveučilištu u Arizoni u Tusconu 1969–71. Objavio je dvadesetak znanstvenih radova te održao više od 300 javnih predavanja u zemlji i inozemstvu, među ostalima predavanja na velikim astronomskim opservatorijima u SAD-u: Observatory Flagstaff, Lick Observatory i University of Boulder. Potaknuo je postavljanje planetarija u Tehničkome muzeju (→ Tehnički muzej Nikola Tesla; sv. 4) u Zagrebu (1965) te započeo suradnju s Astronomskim zavodom Čehoslovačke akademije znanosti na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu, što je rezultiralo osnutkom već spomenutog opservatorija na Hvaru (1971). Bio je Ravnatelj nacionalnog komiteta FNRJ za astronomiju pri Akademijskom savjetu FNRJ (1954–67), predsjednik Društva matematičara i fizičara Hrvatske (1961–63), dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, član Upravnog odbora Matice hrvatske i njezin potpredsjedavatelj (1968–70), član Kraljevskoga astronomskoga društva u Londonu od 1950., član suradnik JAZU-a (danas HAZU) od 1950. te jedan od osnivača Hrvatskoga astronomskog društva (1992). Dobitnik je Nagrade tehničke kulture za životno djelo 1987.













Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu Svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).



















Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i »Mies Van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Rošin, Jerko (Split, 5. X. 1942), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem turističke arhitekture.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U Splitu je najprije radio u turističkom poduzeću Union-turist Dalmacija (1968–72), potom u splitskom OOUR-u AR-projekt zagrebačkog → Inženjerskoga projektnog zavoda (1972–89), te u Koteks inženjeringu (1989–91). Od 1991. do umirovljenja 2012. vodio je vlastiti arhitektonski ured Studio R. Od 2006. predavao je u zvanju docenta na splitskom Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Bio je gostujući profesor na sveučilištu Federico II. u Napulju, Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske (2007–11). Od 2008. obnaša dužnosti u okviru programa UN-a za gradove i naselja UN Habitat.



















Njegov opus obuhvaća turističku, sakralnu, stambenu i drugu arhitekturu koju temelji na vrijednostima domaće tradicije uz suvremeni izričaj. Među turističkom arhitekturom ističu se hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), Atrium u Splitu (2007., 2010., s K. Dešković i G. Pavlovićem), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979), Palace u Hvaru (2006) te Marjan u Splitu (2007–12; radovi prekinuti). Značajni su sakralni objekti crkve sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu (s R. Plejićem, 1991–92., 1998), sv. Antuna Padovanskog u Lasinji (1997–2000), Kraljice mira u Makarskoj (1999–2005., 2016), Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu (2011–15) i dr. Od mnogih izvedbi stambene arhitekture ističu se Bobanovi dvori (1994), kompleks POS-a na Brodarici (2007) i Nova Color (2010) u Splitu te obiteljske kuće Božiković u Svetom Martinu (1987), Jakšić u Donjem Humcu na Braču (1994) i Vuksan u Zadru (1994). Među unutarnjim uređenjima i adaptacijama ističe se Teatrin na Prokurativama u Splitu (1977–81., danas Gradsko kazalište mladih). Izveo je i više industrijskih pogona u Splitu, Omišu, Šestanovcu, Drnišu i dr. Objavio je četiri zbirke kolumni o arhitekturi Što mi bi koje je pisao za Slobodnu Dalmaciju 2001–06., te knjige Krov nad glavom. Mozaik kvadrata i naravi (2015), Krov nad oltarom (2017) i The Architects Unplugged (2023). Bio je predsjednik Urbanističkoga društva Općine Split (1978–81) i Savjeta za prostorno planiranje pri Vladi RH (2004–08). Od 2023. predsjednik je Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1977); bio je počasni konzul Kraljevine Španjolske u Splitu (1996–2008). Djeluje i kao skladatelj zabavne i dječje glazbe, bavi se poezijom, crtanjem i grafičkim dizajnom.



















Salopek, Davor (Bjelovar, 16. III. 1940), arhitekt i publicist, bavi se istraživanjem tradicijskoga graditeljstva Pokuplja, Posavine i Like.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1965–69. radio je u Građevnom poduzeću u Petrinji kao rukovoditelj gradilišta i tehnički rukovoditelj, potom se zaposlio u Arhitektonskom projektnom birou (APB) Petrinja, gdje je od 1984. bio direktor. Godine 1992. osnovao je poduzeće Arhigrad u Petrinji, a 2009. poduzeće Arhitekti Salopek. Kako je posebno područje njegova interesa pučko graditeljstvo Pokuplja, Posavine i Like, na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu kao honorarni je predavač bio nositelj kolegija Tradicionalna arhitektura akademske godine 1999/2000. i 2005/06.







Projektira stambene, poslovne i trgovačke zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se obiteljska kuća Šoštarić (1973), robna kuća Petrinjka i tržnica (1979), stambena zgrada u Ulici braće Hanžek (1985), adaptacija vatrogasnoga doma u Galeriju Krsto Hegedušić (1987), sve u Petrinji, te kuća za odmor Gorup u Tisnom (1980). Projektirao je i nadzirao rekonstrukcije sakralnih građevina razorenih u Domovinskome ratu: kapele sv. Barbare u Brestu Pokupskom (1996), sv. Benedikta (2004) i Presvetog Trojstva (2008–09) u Petrinji, sv. Jurja u Letovancima (2005) i crkve sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu (2005–08). U Parku prirode Lonjsko polje izveo je rekonstrukcije više tradicijskih kuća za turističku namjenu (2004–09) te reinterpretaciju tradicijskoga čardaka (2009). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1977–80) i → Arhitektura (1977), te predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji (1990–2015). Objavio je djela: Hrvatska korablja (s B. Čačićem, 1971), Arhitektura bez arhitekta (1974), Petrinjski žrtvoslov (s V. Krpanom i I. Rizmaulom, 1995), Korablje samobitnosti (2009), 13 arhitektonskih razgovora (2017). Autor je šest televizijskih filmova o tradicijskom graditeljstvu. Dobitnik je nagrade »Neven Šegvić« (2017).

Salaj, Matija (Vukovar, 15. XII. 1932 – Zagreb, 5. VI. 2014), arhitekt i urbanist, na urbanističkoj i projektantskoj osnovi bavio se temama vezanima uz turizam.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je 1958–62. kao projektant u arhitektonskom birou Suradnik u Makarskoj, a 1962–91. u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Potom je 1991–2006. bio ravnatelj Zavoda za prostorno planiranje pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornoga uređenja i graditeljstva. Predavao je na poslijediplomskim studijima na Arhitektonskome fakultetu i na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu.

U okviru Urbanističkog instituta Hrvatske vodio je izradbu mnogih regionalnih, prostornih, generalnih i provedbenih urbanističkih planova, vezanih pretežno uz razvoj turizma. Među ostalima ističu se Regionalni prostorni plan Istre (1969), Urbanistički plan priobalnoga područja općine Makarska (1974) i dr. Jedan je od autora kompleksnoga programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji (Hotelski sistem Slavonija, 1975). U projektiranju je uspio ostvariti individualni izraz povezujući suvremena oblikovna rješenja i regionalne arhitektonske značajke. Sudjelovao je u izradbi mnogobrojnih projekata hotela na obali i na kontinentu: Maestral u Brelima (1965., s J. De Lucom, A. Rožićem i B. Bernardijem), Mediteran (1971) i Galijot (1980) u Poreču, Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979) i dr. Također je autor franjevačke gimnazije i samostana u Samoboru (s E. Seršićem, 1968) i crkve sv. Križa u Sigetu u Zagrebu (s E. Seršićem, 1969–82) te Spomenika revoluciji u Makarskoj (1974). Suautor je adaptacije i uređenja interijera Muzeja Mimara u Zagrebu (1985–87., s M. Kranjcom, I. Pitešom i B. Šerbetićem). Posebice se angažirao na revitalizaciji rodnoga grada u obnovi nakon Domovinskoga rata. Autor je mnogobrojnih objavljenih radova iz područja prostornoga planiranja, planiranja turističkog područja, planiranja u procesima obnove, turističke i hotelske izgradnje. Dobitnik je nagrade Zagrebačkoga salona (1976).













rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitekturu i → graditeljsko nasljeđe. Uz rurizam vezuju se i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi), funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili zaobljenog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnog ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugao) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova a jedan je dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj su se linijska naselja razvila razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima aglomerirana su nepravilno, bez oštre granice naseljenosti. Takva se naselja vežu uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često okupljeni oko veće aglomeracije s crkvom te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se tijekom vremena. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj su takva naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvome redu prevladavaju prehrambena i drvnoprerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine mineralnih ili poljoprivrednih sirovina. Gušća i svuda izgrađena prometna mreža učinila je različite prometne lokacije privlačnima za industriju i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama postalo je zanimljivo podizanje postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnoga (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkoga razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjega (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novoga vijeka do suvremenoga doba. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.













Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine nova su se naselja osnivala planski (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), na području Otočke graničarske pukovnije bili su podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a na području Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije slavonskih šuma osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvnoprerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara 1938. koji ga je potpuno uništio. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnima kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga doba, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranoga ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkome fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata mnogi su arhitekti radili na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskoga stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavala su se predavanja iz kolegija Rurizam I i Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i II i Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijega stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Kolegij Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redoviti kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/20. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Roth-Čerina, Mia (Zagreb, 4. X. 1974), arhitektica, angažirana je u aktivnostima usmjerenima razvoju kulture prostora, a istaknula se posebice projektiranjem zgrada društvenoga standarda.

Diplomirala je 2000. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 2015. doktorirala disertacijom Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj (mentorica → H. Auf-Franić). Na istome fakultetu zaposlena je od 2011., od 2022. u zvanju redovite profesorice, te predaje kolegije Zgrade društvenog standarda, Osnove arhitektonskog projektiranja, Studio 3 (škole), Radionica arhitektonskog projektiranja 2 i dr. Od 2016. prodekanica je za međunarodnu suradnju i umjetnost. Kao gostujuća profesorica sudjelovala je u radu fakulteta u Ljubljani, Splitu, Osijeku, Mostaru, Sarajevu, Milanu, Santiagu, Londonu, Delftu, i dr.







Osim znanstvenim i nastavnim radom bavi se projektiranjem, posebice zgrada društvenoga standarda, najčešće u suradnji s Tončijem Čerinom. Među ostvarenjima ističu se: kuća za odmor na Palitu na Rabu (s T. Čerinom, 2018), osnovna škola sa sportskom dvoranom u Popovači (s T. Čerinom, 2018), Centar za robotiku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (s T. Čerinom, T. S. Franićem, V. Risterom, M. Markešić, I. Krstinić i A. Martinčić, 2021), centar za posjetitelje Lonjskoga polja u Osekovu (s T. Čerinom, 2021), vidikovci Lonjskoga polja u Čigoču, Repušnici i Osekovu (s T. Čerinom, 2021). Sudjelovala je u realizaciji Hrvatskoga paviljona na 18. venecijanskom bijenalu arhitekture (s T. Čerinom, L. Fatovićem, V. Kasapom, O. Ursić, N. Mihaljevićem i I. Mitrovićem, 2023). Znanstvene i stručne članke objavljuje u serijskim publikacijama Prostor, Život umjetnosti i dr. Urednica je mnogih knjiga, među ostalim Šest pogleda (s P. Mišković, 2016), The Hidden School Papers (s R. Cavallom, 2020) i Designing in Coexistence (s I. Mitrovićem i T. Čerinom, 2023). Od 2023. predsjednica je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2018), »Bernardo Bernardi« (2021) i BIG SEE Grand Prix – Landscape and Public Space (2022). Godine 2018. bila je nominirana za Nagradu »Mies van der Rohe«.







Rogina, Krešimir (Rijeka, 16. III. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1983. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1979. projektirao je zajedno s → Vinkom Penezićem, od 1991. u birou Penezić i Rogina, arhitekti. Predavao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te bio gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu.







Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište i atletski stadion Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987. i 1999), crkvu sv. Mateja u Ulici sv. Mateja 87 (1989–95), pastoralno središte s crkvom sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj cesti 92 i 100 (1994–99), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6B (1995), sve u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39A u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Osim projektantskim i pedagoškim radom kontinuirano se bavi arhitektonskom teorijom i kritikom. Piše članke i osvrte o arhitekturi u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Kontura, Oris i mnogima drugima, a objavio je i više knjiga: Jutarnji ogledi o arhitekturi (2004), Abecedarij arhitekture (2007), Arhitektonski fokus Krešimira Rogine (2011), BAWA VK 150/100 (2024). Osnivač je i urednik Biblioteke Psefizma specijalizirane za teoriju arhitekture (od 1995). Od 2018. član je suradnik HAZU-a. Zajedno s Penezićem sudjelovao je na Venecijanskom bijenalu (2000., 2004., 2008) i Bijenalu dizajna u Saint-Étienneu (2002), te osvojio mnogobrojne nagrade, među ostalima Zagrebačkoga salona (1988), »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996), »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).











