Jelinek, Slavko (Spodnja Polskava, Slovenija, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 27. II. 2014), arhitekt, svojim projektima dao je znatan doprinos izgradnji i izgledu Zagreba u razdoblju nakon II. svj. rata, posebice stambenih četvrti Novoga Zagreba.







Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1952–56. radio kao projektant i nadzorni inženjer u građevinskom odjelu V. vojne oblasti, a 1957–60. kao voditelj gradilišta u poduzeću → Industrogradnja u Zagrebu. Utemeljivši podružnicu u Zagrebu, od 1960. bio je glavni projektant biroa AGI-46 (Arhitektonsko-građevinsko-instalaterski biro) sa sjedištem u Karlovcu, kojega je od 1965. do umirovljenja 1985. bio i direktor. Projektirao je uglavnom stambene, stambeno-poslovne, sportske, školske i druge javne zgrade temeljeći arhitektonski oblikovni izraz na vještu svladavanju tehnologije građenja suvremenim materijalima i isticanju konstrukcije. Među stambenom i stambeno-poslovnom arhitekturom ističu se stambene zgrade u Trpimirovoj 9, 11 i 13 (1954–57., s M. Papićem i N. Jelinek), Zorkovačkoj 2 i 4 (1961–64., prema idejnom projektu B. Raosa), Nehajskoj 39 (1963), Tratinskoj 73 (1964–65), šest stambenih nebodera u naselju Trnsko (1963–65), šest u naselju Sopot (1965–67), osam u naselju Zapruđe (1967–69., s B. Vinkovićem), stambeno-poslovni neboder u Ozaljskoj 93 (1967–69), tri stambeno-poslovna nebodera u Veslačkoj 2, 4 i 6 (1969–72., s I. Linardićem), sve u Zagrebu, te stambeni blokovi u naselju Staglišće u Zagrebu (1978–84., s I. Šipušićem) i u novom središtu Karlovca (1974–84., s I. Šipušićem). Najpoznatije je Jelinekovo djelo neboder Zagrepčanka na križanju Savske i Vukovarske (1969–76., s B. Vinkovićem), jedna od identifikacijskih oznaka Zagreba, do 2006. najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj. Podignuo je sportske dvorane u Karlovcu (1966–67., s F. Dulčićem i S. Krajačem) i na Trsatu u Rijeci (1971–73., sa S. Krajačem), osnovne škole u Mahičnom i Rečici kraj Karlovca (obje 1964) te hotel Sport na Trgu Krešimira Ćosića 9 u Zagrebu (1965–68; danas potpuno rekonstruiran hotel Panorama). Tijekom 1970-ih bavio se uređenjem interijera (štedionice Pčelica i Zlatarovo zlato Kreditne banke Zagreb u Vlaškoj 106–108, s N. Jelinek; Standard-konfekcija u Vukovićevoj 3 u Subotici, s N. Jelinek). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Danas, Telegram, Oko). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Republičke nagrade Borbe (1972), te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1994) i »Vladimir Nazor« (2004).