ljekarništvo, zdravstvena djelatnost koja obuhvaća nabavu, izradbu i čuvanje lijekova, ispitivanje njihovih svojstava i kakvoće, opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima te davanje uputa o njihovoj uporabi. Ljekarništvo (apotekarstvo) je djelatnost kojom se bavi ljekarnik. Kadšto se za ljekarništvo kao istoznačnica rabi naziv → farmacija, multidisciplinarna znanost i znanstveno polje u RH u području biomedicine i zdravstva, koje se bavi pronalaženjem, ispitivanjem, razvojem, proizvodnjom, opskrbom i odobravanjem lijekova i medicinskih proizvoda.

Razvoj ljekarništva u svijetu

Prvi se put ljekarništvo spominje u asirsko-babilonskim napisima oko 2000. pr. Kr. Ljekarništvo se razvijalo već u drevnom Egiptu, u staroj Grčkoj i Rimu te u arapskome svijetu u VIII. st. U srednjem se vijeku ljekarništvo razvijalo tijekom predznanstvenoga razdoblja traženja i stvaranja lijekova koje je karakterizirala alkemija. Tada ljekarništvo nije bilo posebno zanimanje, nego je bilo vezano uz liječničko, a njime su se bavili svećenici. Oni su sakupljali i uzgajali ljekovito bilje (→ ljekovito i aromatično bilje) i rabili ga za liječenje. U njemu su otkrivali sve veći broj djelotvornih ljekovitih tvari pa se postupno razvijalo znanje pripremanja ljekovitih pripravaka. Prema zaključcima Crkvenoga sabora u Aachenu (816), u samostanima je trebalo urediti posebne prostorije za oboljele redovnike, u kojima su se nalazili ormar i kovčeg s lijekovima (tzv. armarium). Tako je nastalo samostansko ljekarništvo, koje je bilo najrazvijenije od VI. do IX. st. Prve ljekarne u kojima su se izrađivali, ispitivali, čuvali i izdavali lijekovi pojavile su se u VIII. st. u Bagdadu (754). Liječnici su propisivali i izdavali lijekove sve do XIII. st., kada se pod utjecajem Medicinske škole u Salernu, najpoznatije srednjovjekovne škole za liječnike i ljekarnike, ljekarništvo odvojilo od medicine, a odredba o tome nalazi se u Zakoniku njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Fridrika II. pod nazivom Ars medicamenta componendi (1240). Ljekarništvo se od tada razvijalo kao samostalna djelatnost pa su se diljem Europe postupno pojavljivale prve ljekarne, a liječnicima je bilo zabranjeno pripremanje lijekova, ulazak u poslovne veze s ljekarnicima i vođenje ljekarni, što su preuzeli izobraženi ljekarnici.

Razdoblje od II. st. pa sve do XVI. st. obilježio je rad grčkoga liječnika i filozofa Galena. On je utvrdio da se u mnogim biljkama nalazi neka ljekovita, odnosno djelatna supstancija koju treba izdvojiti da bi se izrazio njezin puni učinak. Pronašao je i izrađivao velik broj ljekovitih oblika, odnosno preparata, od kojih se mnogi izrađuju i rabe i danas, te postavio znanstvene temelje galenskoj farmaciji. Osmislio je medicinski sustav temeljen na četiri tjelesna soka (krv, sluz, žuta i crna žuč), prema kojem zdravlje i bolesti ovise o međusobnom omjeru tih tekućina, te je za liječenje boli, kašlja i drugih zdravstvenih tegoba, u ljekarne uveo opijum (narkotik izrađen od mliječnoga soka nedozrelih glavica bijeloga maka) te sredozemnu biljku morski luk, kojom su se liječile bolesti srca, otekline i sl. Mnogi su ljekoviti pripravci bili pripravljeni postupkom destilacije iz biljnih droga (osušenih biljnih dijelova koji sadržavaju djelatne tvari).

Švicarsko-njemački liječnik, alkemičar i filozof Paracelsus, osnivač ijatrokemije, odbacio je teoriju o tjelesnim sokovima kao uzrocima bolesti, a u liječenje je uveo kemijske elemente (živu, željezo, bakar, sumpor, srebro). Značajan napredak ostvaren je u XVI. st. uvođenjem → farmakopeja kao službenih propisa kojima je usustavljen popis lijekova s propisima o ispitivanju kakvoće djelatnih tvari, pomoćnih tvari i gotovih lijekova, o njihovu čuvanju i doziranju, načinu izradbe, osnovnim odredbama i tabličnim prikazima važnih podataka. U XVII. st. se i dalje razvijala ijatrokemija, a u uporabu su ušli arsen, jod, kaolin, efedrin, opijum i gorke soli namijenjeni aktiviranju moći samoizlječenja (lijekovi spravljeni spagiričkim metodama fermentacije, destilacije i kalcinacije).

I u XVIII. st. ljekarništvo je ostalo vezano ponajviše uz biljne lijekove. Tek u XIX. st., zahvaljujući napretku znanosti i razvoju tehnike, ljekarnici su dobro opremali svoje laboratorije, koje su najčešće držali u sklopu ljekarne. U XIX. st. su se iz droga počele izlučivati djelatne tvari u kristalnom obliku, a potkraj stoljeća industrijska se proizvodnja odvojila od laboratorijske i obuhvaćala je isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, koja zahtijeva mnogo složenije procese i aparaturu, povezanost većega broja stručnjaka, farmaceuta, kemičara, tehnologa i strojarskih inženjera. Industrijskom proizvodnjom salicilne kiseline 1874., prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea, započelo je razdoblje dobivanja ljekovitih tvari kemijskom sintezom u tvornicama (→ farmaceutska industrija).

Razvoj ljekarništva u Hrvatskoj i prve hrvatske ljekarne

Hrvatski su krajevi tijekom povijesti bili pod utjecajem različitih kultura kojih se odraz može pratiti i u razvoju hrvatskoga ljekarništva. U početku je to bilo isprepletanje s medicinom i ljekarništvom ilirsko-rimskih starosjedilaca, a poslije su se uvodili i elementi bizantskoga, arapskog i samostanskoga latinskog ljekarništva. O razvoju ljekarništva na području Hrvatske svjedoče i ljekaruše, zbirke rukopisnih recepata i uputa za liječenje s elementima magijske i empirijske narodne medicine, kao i zbirke recepata temeljene na djelima grčkih liječnika Galena, Hipokrata, Dioskorida i dr. Od XIV. st. pisali su ih svećenici i redovnici kao najobrazovaniji dio pučanstva, a najveći broj danas poznatih ljekaruša potječe iz XVIII. i prve polovice XIX. st. Najstarije su hrvatske glagoljske ljekaruše Milčetićeva ljekaruša iz XIV. st. i Strohalova ljekaruša iz XV. st., koje su transliterirali i objavili Ivan Milčetić (1913) i Rudolf Strohal (1910). Iz XVII. st. potječu Likarice Poljičanina don Mikule Bobetića, anonimna ljekaruša iz Poljica Lekarije i zapisi protiva svakojakiem bolim i Ljekaroslovje dubrovačkih franjevaca, a prva hrvatska tiskana ljekaruša bila je Likarie priprostite… fra Luke Vladimirovića napisana pod imenom kneza i viteza Jurja Vladimirovića (1775).







Zakonsko odvajanje farmacije od medicine Salernskim ediktom u XIII. st. imalo je odjeka i u Hrvatskoj gdje su se nastanili pojedini liječnici-ljekarnici školovani na znamenitim europskim sveučilištima. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj prvi ljekarnici bili su uglavnom doseljenici, a djelovali su u XIV. st. Tako u srednjem vijeku ljekarništvo u Hrvatskoj nije zaostajalo za onime u razvijenim dijelovima Europe. Javne su se ljekarne najprije otvarale u Dalmaciji, a prva je otvorena 1271. u Trogiru. Ubrzo su počele raditi i ljekarne u Dubrovniku i Splitu (1282), Zadru (1289), Rabu i Kotoru (1326), Puli (1353), Zagrebu (1355), Šibeniku (1420) te Varaždinu (1603). U njima su radili fectionari (priređivači), a nazivale su se spremnica ili apoteka. Lijekovi koje su izrađivali ljekarnici u tim srednjovjekovnim ljekarnama bili su uglavnom od ljekovitog bilja, a u vrlo malim su se količinama za pripravu rabili sumpor, arsen, antimon i živa. Redovnici su obogatili svoju ponudu novim lijekovima poput kamfora, alkohola i različitih sirupa.







Najstarija je samostanska ljekarna na tlu Hrvatske, sačuvana do danas, ljekarna Male braće u franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku iz 1317., s iznimno vrijednom knjižnicom. Liječništvo i ljekarništvo tada je u potpunosti bilo u rukama redovnika, u početku benediktinaca, a poslije i drugih redova. Uz djelovanje narodnih travara, ranarnika, barbira i drugih oblika ljekarništva, stručno i medicinsko ljekarništvo pojavilo se i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (XIV. st.). Na taj su razvoj osobito utjecale ljekarne otvorene na zagrebačkom Griču i Kaptolu te u Varaždinu. Najstariji dokument o začetcima zagrebačkoga ljekarništva potječe iz 1355. Prvi propis koji regulira rad ljekarne je iz 1425., kada se u Statutu grada Zagreba spominje prvi službeni naziv ljekarne Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram (Gradska ljekarna K crnom orlu). Ljekarna sv. Marije, utemeljena na zagrebačkom Kaptolu, druga je po starosti na području grada Zagreba. Iako postoje pretpostavke o njezinu starijem postanku, najstariji sačuvani podatci potječu s kraja XVI. st. Neizostavan su dio bogate povijesti grada Zagreba i stare ljekarne smještene u središtu i široj gradskoj jezgri. Ljekarna K Zrinjskom (danas Zrinjevac 20) bila je jedna od najprometnijih i najraskošnije uređenih zagrebačkih ljekarni, a osim nje poznate su bile i Ljekarna K svetom Antunu (Ilica 301) te Crvenom križu (Ilica 79).















Pojava ljekarničke djelatnosti u Hrvatskom zagorju vezana je uz franjevački samostan u Krapini u kojem su franjevci u početku držali kućne ljekarne (apothecula domestica), a liječenje je bilo besplatno. Najpoznatija i najutjecajnija samostanska ljekarna djelovala je kod franjevaca u Varaždinu, a 1677. poprimila je javni karakter. Pretpostavlja se da su franjevci došli u Varaždin već 1244., a današnja samostanska zgrada nastala je tijekom XVII. st. U samostanu su se gajili i znanost, obrazovanje te osnovni oblici zdravstvene zaštite. Od tada se u okviru varaždinskoga franjevačkog samostana školovao velik broj ljekarnika, kirurga i ranarnika.

Na osnovi Zakona o ljekarništvu 1894., ljekarništvo se u Hrvatskoj prestalo smatrati obrtom, čime su ljekarne postale zdravstveni zavodi. Član Povjerenstva za pregled ljekarni na području Hrvatske i Slavonije 1895–1924. bio je → Julije Domac. Njegovim naporima sve su ljekarne u Hrvatskoj i Slavoniji bile preuređene prema propisima hrvatske farmakopeje iz 1888. i 1901. i djelovale su kao zdravstveni zavodi. Strogim je kriterijima u pregledu ljekarni podignuo ugled hrvatskoga ljekarništva na svjetsku razinu.







U XVII. i XVIII. st. ljekarništvo je ponajviše bilo vezano uz biljne lijekove. Tek u XIX. st., pod utjecajem napretka znanosti i razvoja tehnike, ljekarnici su dobro opremali svoje laboratorije koje su držali u sklopu ljekarni. Iz droga su se počele izlučivati djelatne tvari u kristalnom obliku, a potom su sintetski preparati sve više potiskivali droge jer se potkraj XIX. st. industrijska proizvodnja odvojila od laboratorijske (→ farmaceutska tehnologija). Početak razvoja farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj vezuje se uz Hrvatsko zagorje, odnosno uz ljekarnika → Adolfa Alfonsa Thierry de Chateauvieuxa i njegovu ljekarnu-tvornicu u Pregradi (1892). Ljekarnički laboratoriji su potkraj XIX. st. prerastali u tvornice → lijekova, što je omogućilo začetak farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova. Kako je velik dio posla preuzimala farmaceutska industrija, ljekarnik se sve više usmjeravao na izdavanje lijekova i opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima. U poduzeću Kaštel iz Karlovca, prethodniku današnje → Plive, 1923. pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka i tako je započela tradicija suvremene industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj.







Nakon 1991. započeo je proces privatizacije ljekarničke djelatnosti i osnivanja novih ljekarni. Prema podatcima iz 2016., oko 2100 farmaceuta obavljalo je javnu, a oko 110 farmaceuta bolničku ljekarničku djelatnost, u približno 960 javnih ljekarni i u 52 bolničke ljekarne. U privatnome je vlasništvu bilo 63% javnih ljekarni, 23% u državnome vlasništvu, a 14% u zakupu.

Udruženja u Hrvatskoj

Ljekarništvo se srednjem vijeku razvijalo kao obrtničko umijeće s ljekarnama kao obrtničkim radionicama, a ljekarnici su bili organizirani u cehovska udruženja. Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. u zemljama Austro-Ugarske Monarhije osnivale su se poluslužbene organizacije, tzv. gremiji (ljekarnički zborovi), koje su vlastima pomagale u reguliranju ljekarničke djelatnosti. Prvi gremiji na području današnje Hrvatske osnivali su se od 1819. u primorskim krajevima (Rijeka i Poreč), a zatim u slavonskom području i u Dalmaciji (1835).

Ljekarnici su se udružili i nastala je prva ljekarnička udruga Hrvatsko-slavonski ljekarnički zbor (1858–1930). Zbor je u službenu korespondenciju uveo hrvatski jezik umjesto njemačkoga, sudjelovao u utemeljenju Farmaceutskoga tečaja na ondašnjem Mudroslovnome fakultetu (1877), organizirao tečajeve i ispite za ljekarničke vježbenike (tirone), sudjelovao u prevođenju mađarske farmakopeje na hrvatski jezik (1888), brinuo se za izobrazbu budućih ljekarnika, itd. Zbor je djelovao do donošenja Zakona o apotekama (1930), od kada je poslove promicanja ljekarničke struke i izobrazbe ljekarnika preuzelo Hrvatsko ljekarničko društvo (HLJD).

Udruženje → Hrvatsko farmaceutsko društvo (HFD) oblikovalo se u dvije faze. U prvoj, kao Farmaceutsko društvo Aesculap osnovano 1884., koje je zbog suprotstavljanja mađarizaciji zabranjeno 1895–96., a nakon 1898. se ugasilo, te u drugoj, kao sljednik Aesculapa od 1907. pod nazivom Hrvatsko farmaceutsko društvo. HFD se 1921. organizirao u Savez apotekara saradnika Kraljevine SHS unutar kojega je nastavio s radom, a potom je 1928. utemeljeno Hrvatsko ljekarničko društvo. Hrvatsko ljekarničko društvo 1946. promijenilo je naziv u Farmaceutsko društvo Hrvatske (FDH), a 1991. u Hrvatsko farmaceutsko društvo.

Kvalitetu ljekarničke djelatnosti prati i nadzire Hrvatska ljekarnička komora. Strukovna i staleška udruga Apotekarska komora Hrvatske osnovana je 1931., a pod nazivom Hrvatska ljekarnička komora djelovala je 1941–45. Ljekarnička komora obnovljena je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (1993). Hrvatsku ljekarničku komoru osnovali su Farmaceutsko-biokemijski fakultet i Hrvatsko farmaceutsko društvo 1994., a samostalno djeluje od 1995.

Svjetski dan ljekarnika obilježava se 25. rujna, na dan kada je 1912. osnovana Međunarodna farmaceutska federacija (Fédération Internationale Pharmaceutique, FIP) koje je Hrvatsko farmaceutsko društvo član od 1993.

Visoko školstvo i hrvatska sveučilišna farmacija

Osnivanjem prvih ljekarni nastala je i potreba za odgovarajućim obrazovanjem. Ljekarnici, školovani u susjednim državama, tijekom XVII. st. stjecali su prvo praktično iskustvo u ljekarničkim laboratorijima, pretečama nastavnih i obrazovnih ljekarničkih ustanova, koji su tijekom vremena prerasli u tvornice lijekova. Tek početkom XIX. st., za Napoleonove vladavine Dalmacijom, zabilježeni su početci farmaceutske nastave u Hrvatskoj. Ljekarnik Vicenzo Dandolo, na položaju generalnoga guvernera Dalmacije, osnovao je u Zadru Visokofarmaceutski tečaj (1808) te Medicinsko-kiruršku školu (1806–11) na kojoj su studirali i ljekarnici. Posebnost u obrazovanju ljekarnika u odnosu na druge srodne struke bio je tirocinijski staž (godine šegrtovanja) i ispit okrunjen tirocinijskom diplomom. Tirocinijske diplome izdavale su se od doba kada je obrazovanje ljekarnika još uvijek bilo unutar cehovskih okvira, dakle prije osnutka ljekarničkih gremija, a najstarije hrvatske su one Pavla Panca starijega (1814), Pavla Panca mlađega (1843) i Franje Schezta (1846). Uvođenjem četverogodišnjega studija farmacije 1928. prestale su se izdavati. Najstarije diplome hrvatskih ljekarnika pohranjene u Hrvatskome muzeju medicine i farmacije HAZU-a dokument su završenog obrazovanja hrvatskih farmaceuta, bilo da je riječ o vježbeničkom naukovanju (14 tirocinijskih diploma), o sveučilišnom obrazovanju (28 magistarskih diploma) ili pak o poslijediplomskome (doktorske diplome Eugena Spillera i Hrvoja Tartalje).

Na poticaj Hrvatsko-slavonskoga ljekarničkoga zbora 1877. započela je temeljitija i organiziranija farmaceutska nastava. Osnutkom Farmaceutskog učevnog tečaja na Sveučilištu u Zagrebu 1882. započinje razdoblje hrvatske sveučilišne farmacije koja je nezamisliva bez njezinih utemeljitelja → Gustava Janečeka i Julija Domca te istaknutih stručnjaka farmaceuta poput → Bohuslava Jiruša, → Vinka Dvořáka (sv. 4) → Antuna Heinza, → Antuna Vrgoča, Jaroslava Ječmena, → Franje Benzingera, → Hrvoja Ivekovića, → Frana Kušana, → Ive Corubola, Dragutina Markovića, → Dragutina Kolbaha, → Ivana Štivića i mnogih drugih. Odlukom austrijskoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Franje Josipa I., 1882. započeo je dvogodišnji farmaceutski učevni tečaj na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1882–1928). Godine 1928. Farmaceutski učevni tečaj prerastao je u Farmaceutski odjel Fakulteta i postao četverogodišnji studij. Od 1941. djelovao je kao samostalan Farmaceutski fakultet, a 1963. promijenio je naziv u → Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Nastavni program isprva je sadržavao matematiku, lučbu (kemija), biljoslovlje (botanika), siloslovlje (fizika), koposlovlje (mineralogija), zvjeroslovlje (zoologija), te Bolesti pučanstva u veliko i kako im hygiena predusreta. Taj je kolegij bio preteča mikrobiologije u farmaceutskoj nastavi i među biomedicinskim fakultetima ima najdulji kontinuitet nastave na Zagrebačkom sveučilištu. Od 1974. uvedena je specijalizacija iz kontrole lijekova, farmaceutske tehnologije, medicinske biokemije, toksikološke kemije, kemije živežnih namirnica i kliničke farmacije. Organizirana je i poslijediplomska nastava iz fizikalne kemije, farmaceutske tehnologije i medicinske biokemije.

Danas se u RH studij farmacije izvodi na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu u Zagrebu, Medicinskome fakultetu u Splitu, Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu te Medicinskome fakultetu u Rijeci.