Objavljeno: .
Ažurirano: 21. listopada 2021.

farmaceutska tehnologija, grana farmacije koja proučava i razvija način i metode izradbe lijekova. Nekoć se nazivala galenska farmacija, kako se danas češće naziva znanost o izradbi magistralnih i galenskih pripravaka u ljekarničkim laboratorijima, za razliku od farmaceutske industrijske tehnologije koja u suvremeno doba obuhvaća industrijski proizvedene lijekove u tvornicama (→ farmacija).

U liječenju se malokad rabe čiste djelatne (ljekovite) tvari poput npr. bizmutova subgalata (prašak). Većinom se djelatne tvari oblikuju zajedno s prikladnim pomoćnim tvarima (ekscipijensima) uporabom odgovarajućih tehnologija u farmaceutske oblike – formulacije (tablete, kapsule, dražeje, otopine, masti, injekcije i sl.). Zbog naglog razvoja industrijske proizvodnje → lijekova, potreba izradbe magistralnih i galenskih preparata u ljekarnama se sve više smanjuje. Danas su to kapljice, sirupi, losioni za utrljavanje u kožu, macerati, tinkture, vodice za grgljanje, masti, kreme te neki čepići, rjeđe tablete i kapsule. Gotov lijek je proizvod industrijski proizveden u tvorničkim postrojenjima koji se stavlja u promet pod nazivom odabranim od proizvođača s nakanom za izdavanje krajnjem korisniku. U postupku izradbe gotova lijeka u tvornicama, najčešće se izrađuju tablete, film-tablete, dražeje, kapsule, granule, injekcije, infuzijske otopine, masti, kreme, paste, gelovi, čepići, sirupi, kapi i dr.

Reklamna razglednica za sirup Eukalcin tvornice lijekova Kaštel, rad Pavla Gavranića, 1930-ih, Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Reklamna razglednica za čepiće Novurit tvornice lijekova Kaštel, rad Pavla Gavranića, 1930-ih, Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Proizvodnja lijeka obuhvaća cjelovit proizvodni postupak ili pojedine dijelove toga postupka kao što je farmaceutsko-tehnološko oblikovanje gotovoga lijeka, proizvodnja tvari sintezom ili daljnja preradba pribavljene tvari ili materijala, tehnološka obradba i opremanje lijekova te provjera njihove kakvoće, skladištenje i isporučivanje. Proizvodnja pojedinih farmaceutskih oblika sastoji se od pojedinačnih farmaceutsko-tehnoloških operacija poput mehaničkih (mjerenje, odabiranje, prosijavanje, usitnjavanje, miješanje, taloženje, odlijevanje, filtriranje, cijeđenje, centrifugiranje, punjenje bočica i kutijica, postavljanje signatura), fizikalnih (rastvaranje, isparavanje, sublimacija, kristalizacija, destilacija, topljenje), kemijskih (oksidacija, redukcija, hidroliza, esterifikacija, dekarboksilacija, neutralizacija) te mješovitih (sterilizacija ili dezinfekcija).

Punjenje otopine za oči u pogonu Plive u Hrvatskom Leskovcu, druga polovica XX. st.

Komprimiranje granulata u tablete na rotacijskome tabletnom stroju, Pliva, druga polovica XX. st.

Pogon za proizvodnju antibiotika poduzeća Pliva, druga polovica XX. st.

Linija proizvodnje antibiotika u tvornici u Ludbregu, Belupo

Razvoj lijeka počinje otkrivanjem nove specifične molekule nakon čega slijedi postupak odabira odgovarajućega farmaceutskog oblika ili kemijski izmijenjene supstance koja će najbolje odgovarati primjeni. Prije odabira prikladne tehnologije oblikovanja lijeka provode se farmaceutska predispitivanja, tj. utvrđuju fizikalna i kemijska svojstva važna za terapijske karakteristike gotova lijeka. Priprema za konačnu proizvodnju ljekovite tvari provodi se u nekoliko faza. U fazi istraživanja provode se studije i ispitivanja kompatibilnosti s pomoćnim tvarima na temelju karakteristika inovativnoga spoja te ispitivanja učinkovitosti, sigurnosti i stabilnosti. Cilj je te faze i dobivanje postupka za proizvodnju lijeka. Uvećanje mjerila proizvodnje krajnjega proizvoda (engl. scale-up) uključuje prijenos tehnologije i znanja tijekom razvoja proizvoda iz malih (laboratorijskih) razmjera na poluindustrijske i industrijske, što je vrlo važno jer se povećanjem mjerila mijenjaju transportni fenomeni u sustavu. Slijedi faza poluindustrijske priprave, u kojoj se proizvodi nekoliko desetaka, a katkad i do nekoliko stotina kilograma tvari. U toj se fazi osim bilance materijala i energije traže najpogodnija tehnološka rješenja, utvrđuju najbolji uvjeti proizvodnje, odabiru strojevi i uređaji. Na temelju svih prikupljenih podataka pristupa se proizvodnji u industrijskome mjerilu. Različiti proizvodni postupci provode se prema unaprijed postavljenim uputama i protokolima te u skladu s dobrom proizvođačkom praksom. Prije same komercijalizacije proizvoda, odvija se proizvodnja probne (pilot) serije proizvoda kojom se ispituje kratkoročna i dugoročna stabilnost proizvoda.

Razvoj farmaceutske tehnologije u svijetu

Vrlo je značajan u liječenju i izradbi lijekova bio Hipokrat u IV. st. pr. Kr. Poznavao je velik broj ljekovitih biljaka, ali je pogrešno smatrao da su svi dijelovi biljke podjednako ljekoviti. Tek 600 godina kasnije starogrčki liječnik Galen utvrdio je da se u svakoj biljci nalazi neka ljekovita, odnosno djelatna supstanca koju treba izdvojiti da bi se izrazio njezin puni učinak. Pronašao je i izrađivao velik broj ljekovitih oblika, odnosno preparata, od kojih se mnogi izrađuju i rabe još i danas te je postavio znanstvene temelje galenskoj farmaciji. Uveo je u uporabu ekstraktivne preparate kao što su tinkture, oparci, uvarci, macerati i dr. Također je izrađivao paste, kreme, masti, rastvore i sl. Prema njemu se priprava svih lijekova nekoć nazivala galenskom farmacijom. Kako se potkraj XIX. st. industrijska proizvodnja odvojila od laboratorijske i počela obuhvaćati isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, pod galenskom farmacijom podrazumijevala se uglavnom proizvodnja lijekova na malo.

Najraniji pisani tragovi o primjeni salicilata sežu gotovo četiri tisućljeća u prošlost, a primjena infuza od sušenih listova mrče zabilježena je na papirusu o egipatskoj medicini (Ebersov papirus) nastalom oko 1550. pr. Kr. u Egiptu. U Europi je izvor salicilata bila kora bijele vrbe. Prvo kliničko ispitivanje u svijetu provedeno 1763. upravo na kori vrbe potvrdilo je antipiretski učinak glikozida salicina liječenjem malarije. Izdvojivši morfin iz opijuma 1806. njemački ljekarnik Friedrich Wilhelm Sertürner (1783–1841) dobio je prvu ljekovitu tvar izdvojenu iz prirodne sirovine i od tada se istražuju biljni i životinjski materijali radi ljekovitih sastojaka. Nakon uspješne izolacije neke ljekovite tvari i utvrđivanja njezine kemijske građe ta se tvar nastojala pripraviti i kemijskom sintezom. Hoće li se ona u konačnici dobivati izolacijom iz prirodnih sirovina ili kemijskom sintezom, ovisi najčešće o sirovinskoj bazi i ekonomičnosti jednoga ili drugoga načina proizvodnje. Danas se atropin, kinin, kokain, morfin i papaverin dobivaju izolacijom iz prirodnih sirovina. Nasuprot tomu → vitamin C, vitamin B6 ili kloramfenikol, iako su prvotno izolirani iz prirodnih sirovina, dobivaju se danas isključivo kemijskom sintezom. Prve je barbiturate, soli barbiturne kiseline i njezinih derivata koji se rabe kao lijekovi iz skupine sedativa i hipnotika, sintetizirao 1864. njemački kemičar Adolph von Bayer. Industrijska proizvodnja lijekova kemijskom sintezom započela je 1874. proizvodnjom salicilne kiseline iz fenola i ugljikova dioksida prema postupku njemačkoga kemičara Hermanna Kolbea. U XIX. st. izvodili su se razni eksperimenti radi pronalaženja tvari za suzbijanje zaraza i upala. Tako je francuski kemičar i biolog Louis Pasteur 1877. opisao korisne učinke ubrizgavanja neškodljivih bakterija iz tla u životinje radi suzbijanja bedrenice. Nagli razvoj farmaceutske tehnologije u prvoj polovici XX. st. povezan je s razvojem farmakologije, mikrobiologije i biokemije. Kanadski liječnik Frederick Grant Banting i škotski liječnik John James Rickard Macleod uspjeli su 1922. liječiti dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi skrenuli pozornost na važnost bioloških lijekova. Britanski mikrobiolog Alexander Fleming objavio je 1929. istraživanje o inhibiciji rasta bakterije Staphylococcus aureus na podlozi agara kontaminiranoj gljivicama. Australski farmakolog Howard Florey i britanski biokemičar Ernest Chain iz kulture gljivice Penicillium notatum proizveli su 1940. prvu veću količinu penicilina.

Lijekovi iz krvne plazme počeli su se proizvoditi za II. svj. rata osnovnom tehnologijom frakcioniranja proteina plazme koja se najviše oslanjala na proces koji objedinjuje krioprecipitaciju i precipitaciju (taloženje) proteinskih frakcija hladnim etanolom, postupkom koji je 1940-ih razvio američki znanstvenik Edwin Joseph Cohn. Albuminom dobivenim frakcioniranjem plazme prvi su put liječeni ranjenici u Pearl Harboru 1941.

Obećavajuća je bila brzina otkrivanja i proizvodnje novih i sve učinkovitijih → antibiotika u razdoblju do 1970-ih. Antibiotik streptomicin otkriven je 1944., a antituberkulotsko djelovanje prvih sintetskih supstancija otkriveno je 1946. Izoniazid, lijek koji je znatno nadmašio djelovanje dotadašnjih spojeva, uveden je u terapiju tuberkuloze 1952. Godine 1948. u gradu Cagliariju (Italija) iz Sredozemnog je mora izolirana gljivica Cephalosporium acremonium koja proizvodi antibiotik cefalosporin C. Tek 1961. razvojem tehnike za određivanje strukture tvari NMR (nuklearna magnetska rezonancija) otkrivena je i njegova struktura. Otprilike u isto doba postali su komercijalno dostupni izvanredno moćni spektrometri za analizu malih količina biološki aktivnih prirodnih proizvoda (napose spektrometar NMR-a i spektrometar masa) i tehnika razdjeljivanja molekula tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti (engl. high performance liquid chromatography, HPLC). Kako je kemijska sinteza 1970-ih postajala sve sofisticiranija, preuzimala je vodeću ulogu u razvoju lijekova, a napose u pročišćavanju ili optimizaciji djelovanja poznatih lijekova.

Težište farmaceutske tehnologije od druge polovice XX. st. bilo je, osim na proizvodnji lijekova kemijskom sintezom, na poboljšanju postojećih i razvoju novih postupaka biotehnološke proizvodnje (→ biotehnologija). Tradicionalno, većinu klasičnih lijekova činile su, prema kemijskoj složenosti, male molekule koje su proizvodile dobro poznata farmaceutska poduzeća. Počevši od 1980-ih, male novoosnovane biotehnološke tvrtke počele su istraživati i proizvoditi biološke lijekove sastavljene od velikih molekula (proteina). Godine 1982. umjetno je dobiven rekombinantni humani inzulin za proizvodnju kojega se rabila GM bakterija Escherichia coli (→ genetički modificirani organizmi). Biotehnološkim postupcima proizvedeni su i hormon rasta, eritropoetin, citokini itd. Biološki lijekovi (proteini) proizvode se biotehnološkim metodama, a uzgoj stanica u kulturi koje se rabe za ekspresiju proteina (→ stanična kultura) odvija se u fermentorima (stanice bakterija i kvasaca) ili → bioreaktorima (stanice sisavaca i kukaca). Proces proizvodnje proteinskih lijekova obuhvaća postupak pripreme koji prethodi bioprocesu u bioreaktoru (engl. upstream process), nakon kojega slijedi uzgoj stanica i proizvodnja proteina (bioproces) te postupak izolacije i pročišćavanja proteina nakon odvijanja bioprocesa (engl. downstream process). Rekombinantni proteini se najčešće pročišćavaju iz supernatanta stanične kulture ili staničnoga ekstrakta metodama filtracije te više sljedova kromatografije. Farmaceutski oblik proteinskih lijekova uključuje uglavnom vodene otopine i liofilizirane praške. Napredak u → genetičkom inženjerstvu tijekom 1990-ih omogućio je proizvodnju terapeutskih monoklonskih protutijela, a moguće ih je proizvesti protiv gotovo svakog antigena. Danas je za primjenu u terapijske svrhe odobreno više od 50 monoklonskih protutijela i najbrže su rastuća skupina lijekova znatnoga terapijskog potencijala.

Instrument za kromatografsko pročišćavanje pilotnih serija bioloških lijekova, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIOCentar

Fermentori tipa cigara; dio postrojenja za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina u poduzeću Pliva, druga polovica XX. st.

Reaktor u kojem se provodi organska sinteza aktivne farmaceutske supstance u poduzeću Pliva.

U XXI. st. farmaceutska poduzeća počela su proizvoditi molekule glasničke RNA (mRNA) kao sastavne dijelove lijekova tj. cjepiva (→ cjepiva i imunoserumi). Tako neka cjepiva uporabljena 2020-ih protiv koronavirusa SARS-CoV-2 sadrže mRNA (cjepiva američkoga proizvođača Pfizera i njemačkoga BioNTecha, te američkoga proizvođača Moderne). Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju u obliku mRNA za sintezu jednoga virusnoga proteina ugrađenu u lipidne nanočestice.

Razvoj farmaceutske tehnologije u Hrvatskoj

Lijekovi koje su izrađivali ljekarnici (→ ljekarništvo) u prvim srednjovjekovnim ljekarnama u Hrvatskoj bili su uglavnom pripravci od ljekovitog bilja → ljekovito i aromatično bilje, a u vrlo malim količinama su se za pripravu rabili sumpor, arsen, antimon i živa. Sve do XVI. st. ljekarnici su se bavili i alkemijom, koja je zapravo bila kemija u svojoj predznanstvenoj fazi razvoja. Lijekovi su se dobivali destilacijom iz biljnoga materijala, a destilacija, otapanje, taloženje, kristalizacija, žarenje i upepeljavanje biljnih droga tada su pripadali umijeću alkemije. U XVII. st. razvila se ijatrokemija, koja uči da su procesi u ljudskom tijelu po svojoj prirodi kemijski, a njihov poremećaj uzrokuje bolest koja se, sukladno tomu, može izliječiti isključivo specifičnim kemijskim sredstvima. Tada su u uporabu ušli kemijski lijekovi poput sumpora, žive, arsena, joda, kaolina, efedrina, opija, željeza i gorke soli. U nedostatku javnih ljekarni, kućanstva, posebice dvorci kao središta vlastelinstava, posjedovali su posebne ormare s ljekovitim biljkama te ljekaruše – zbirke recepata i uputa za liječenje koje su najčešće pisali svećenici i redovnici. Ljekarne su se najčešće nalazile unutar samostana, a redovnici – isusovci, franjevci i pavlini, pripadnici tadašnjega najobrazovanijeg sloja, bili su prvi ljekarnici. Početak ljekarničke djelatnosti u Hrvatskom zagorju također je vezan uz samostane, a dobar je primjer franjevački samostan u Krapini. Franjevci su prvotno držali kućne ljekarne (Apothecula domestica), a njihovi su ljekarnici i ranarnici besplatno liječili i ljude izvan samostana. U XVIII. st. počeli su osnivati i javne ljekarne, npr. u Varaždinu i Kloštar Ivaniću. Ipak, još je u XVIII. st. hrvatska farmakologija i farmakoterapija ponajviše ostala vezana uz biljne lijekove. Tek se u XIX. st., pod utjecajem napretka znanosti, razvijalo ljekarništvo u Hrvatskoj. Osobito je razvoj tehnike omogućio da ljekarnici dobro opreme svoje laboratorije, koje su najčešće imali u sklopu ljekarne. U XIX. st. pristupilo se procesu izlučivanja djelatnih tvari u kristalnom obliku iz droga. Početkom XX. st. sintetski i patentirani preparati počeli su potiskivati droge. Industrijska se proizvodnja potkraj XIX. st. odvojila od laboratorijske i počela je obuhvaćati isključivo tvorničku proizvodnju lijekova, koja je zahtijevala mnogo složenije procese i aparaturu, povezanost većega broja stručnjaka, farmaceuta, kemičara, tehnologa i strojarskih inženjera, a ne samo nekoliko ljekarnika. Početak razvoja farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj veže se uz Hrvatsko zagorje, odnosno uz ljekarnika → Adolfa Alfonsa Thierry de Chateauvieuxa i njegovu ljekarnu – tvornicu u Pregradi. On je 1892. sagradio ljekarnu K angjelu čuvaru iza koje su se nalazile tvorničke prostorije. To je bilo prvo farmaceutsko-kemijsko poduzeće u jugoistočnoj Europi. Nekoliko godina nakon Thierryjeva dolaska u Pregradu, 1899. → Eugen Viktor Feller u svojoj ljekarni K svetom Trojstvu u Donjoj Stubici proizvodio je kućna i poljepšavajuća sredstva sa zaštitnom markom Elsa, od kojih je najpoznatiji bio miomirisni Elsa-Fluid. Farmaceutska djelatnost obitelji Thierry i Feller prethodila je razvoju velikih domaćih farmaceutskih tvornica (→ farmaceutska industrija).

Sprava za parnu i klasičnu destilaciju i ormarić za sušenje, kraj XIX. st., Ljekarnička zbirka Thierry, Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina

Analitički galenski laboratorij, Ljekarnička zbirka Thierry, Muzej grada Pregrade Zlatko Dragutin Tudjina

Stranica rukopisa ljekaruše na kojoj se spominje buhač, XIX. st., Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Potkraj XIX. st. proizvodnja seruma i vakcina iz domaćih sirovina bila je u toj gospodarskoj grani najrazvijenija. Proizvodnja cjepiva u Hrvatskoj započela je 1890. u Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja u Bjelovaru, a osnutkom → Imunološkoga zavoda 1893. preseljena je u Zagreb. Zavod je, među ostalim, proizvodio preparate iz krvne plazme. U prethodniku današnje → Plive, poduzeću Kaštel iz Karlovca, 1923. pokrenuta je proizvodnja farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka i tako je započela tradicija suvremene industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj. Proizvodnjom prvoga sulfonamidnog bakteriostatika, antibiotika Streptazola (1938) u tvornici Pliva označen je početak sintetske proizvodnje. U suradnji s Biotehnološkim odjelom Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (→ Prehrambeno-biotehnološki fakultet; PBF) u Plivi je 1950-ih, uporabom bakterije Streptomyces rimosus, pokrenuta proizvodnja (biosinteza) antibiotika oksitetraciklina, za što je uspostavom tehnološkoga postupka proizvodnje uvelike zaslužan → Gavra Tamburašev.

Lijek Streptazol tvornice Kaštel, 1937., Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Pogon za proizvodnju antibiotika (bakteriostatika sulfomerazina)

Posjet nobelovca dr. sc. Selmana Abrahama Waksmana pogonu proizvodnje oksitetracilina u Plivi, u društvu prof. dr. Gavre Tamburaševa i Plivinih zaposlenika, 2. 9. 1959.

Suvremena hrvatska farmaceutska tehnologija

Tijekom 1970-ih područje organske sinteze bilo je okosnica istraživačkoga rada u Plivinu Istraživačkom institutu. U početku je kratkoročni program rada bio usmjeren na razradbu postupaka za proizvodnju već poznatih unosnih lijekova, dok je dugoročni program obuhvaćao sintezu novih, biološki aktivnih spojeva, od kojih se očekivalo povoljno ljekovito djelovanje. Radilo se na sulfonamidima te proizvodima koji djeluju na živčani sustav, posebno barbituratima. Prema postupcima razrađenima u Plivi, u proizvodnju je uveden niz farmaceutskih sirovina iz skupine spazmolitika, antihistaminika, hipertonika, diuretika te vitamin C. Kao odgovor na izazov pronalaska antibiotika poboljšanih svojstava u odnosu na eritromicin A i klaritromicin, u razdoblju 1979–81. u Hrvatskoj je sintetiziran novi makrolidni antibiotik azitromicin, a sintetizirali su ga zaposlenici Istraživačkoga instituta zagrebačke tvornice Pliva: → Slobodan Đokić, → Gabrijela Kobrehel, → Zrinka Tamburašev i → Gorjana Radobolja-Lazarevski. Prve poluindustrijske količine azitromicina kao sirovine proizvedene su u Plivi 1986., a početkom 1989. započela je redovita proizvodnja vlastitim tehnološkim postupkom. Tehnološki postupak za sintezu azitromicina razradili su Plivini kemičari, kemijski tehnolozi i biotehnolozi Nevenka Lopotar, Miljenko Čorić, Dalmiro Grgurić, Kolja Ivanišević te Berislav Prester. Doprinos laboratorijskomu postupku dala je i skupina analitičara pod vodstvom Jelene Fabijanić i Nede Ortner. Projekt za adaptaciju postrojenja načinio je Josip Kalmar, a proizvodnju je koordinirao Alojz Dumbović. Kako bi zadovoljila rastuću potražnju za sirovinom, Pliva je 1998. izgradila novi pogon za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu, tada kapaciteta 220 t na godinu, u kojem se azitromicin proizvodi i danas.

Postrojenje za separaciju intermedijera u proizvodnji vitamina C u tvornici Pliva

Antibiotik azitromicin Sumamed tvornice Pliva, 2021.

U današnjim domaćim poduzećima (Pliva iz Zagreba, → Belupo iz Koprivnice, → Jadran – galenski laboratorij iz Rijeke, Hospira Zagreb, → Genera iz Kalinovice, PharmaS iz Zagreba, Krka-Farma iz Ludbrega, Fidifarm iz Rakitja, Apipharma i BioGnost iz Zagreba, ACG Lukaps iz Ludbrega itd.) obavljaju se mnogobrojni poslovi u okviru farmaceutskih tehnologija. Složena proizvodnja jednoga biosličnog lijeka, tj. aktivne farmaceutske supstance, odvija se u kulturi mikroorganizama u višenamjenskom biofarmaceutskom postrojenju zagrebačke tvornice Hospira u Prigorju Brdovečkom. Ondje se proizvodi bioslični filgrastim (u obliku filgrastima i pegfilgrastima), rekombinantni ljudski faktor stimulacije rasta granulocita (engl. granulocyte colony-stimulating factor, G-CSF) pod imenom Nivestim, te je zasad jedini odobreni bioslični lijek koji se proizvodi u Hrvatskoj. Rabi se napose kako bi se smanjila učestalost i trajanje kronične neutropenije i pridruženih komplikacija. Procesi pripreme djelatne tvari filgrastima su šaržni, a obuhvaćaju pripremu inokuluma (cjepiva), biosintezu, separaciju te pročišćavanje proizvoda. U proizvodnji se rabe tehnike rekombinantne tehnologije DNA i genetičkoga inženjerstva, a proizvodnja proteina odvija se u stanicama bakterije E. coli u više faza pri optimalnim fiziološkim uvjetima. Nakon pročišćavanja supstancija se prevodi u gotovi oblik.

Laboratorij istraživanja i kontrole kvalitete, Belupo

Linija proizvodnje lijekova, Belupo

Visoko školstvo

Kolegij Farmaceutska tehnologija uveden je kao poseban kolegij već 1923. u redoviti studij farmacije na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet; FBF). Zavod za farmaceutsku tehnologiju osnovan je 1931. na istome fakultetu, a prvi je predstojnik bio → Franjo Benzinger. Napisao je, za tadašnje doba, prikladan udžbenik Temelji praktične farmacije (1939). Kako se 1940-ih pojavila potreba za znanjima koja su primjenjiva u industrijskoj proizvodnji lijekova, Ivan Štivić, tada rukovoditelj sveukupne farmaceutske proizvodnje i razvoja u zagrebačkoj tvornici lijekova Pliva, od 1947. predavao je kolegij Industrijska proizvodnja lijekova. Kolegij je 1962. promijenio naziv u Farmaceutska tehnologija I (predavači I. Štivić i → Ivan Jalšenjak), a kolegij Galenska farmacija s osnovama receptologije (predavač Jaroslav Ječmen) u Farmaceutska tehnologija II. Iste godine uveden je izborni kolegij Farmaceutska tehnologija III (tada ga je predavao I. Štivić) koji je s tehničkom fizikom i matematikom, te osnovama strojarstva i tehničkoga crtanja činio cjelinu i obuhvatio napredne operacije industrijske farmaceutske tehnologije.

Zavod za farmaceutsku tehnologiju, Farmacutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu

Nastava poslijediplomskoga studija iz farmaceutske tehnologije započela je 1963/64. na FBF-u u Zagrebu. Svrha je toga studija bila da diplomirani farmaceuti koji su zaposleni u farmaceutskoj industriji steknu specifična znanja potrebna u preradbi lijekova ili industrijskoj proizvodnji lijekova. Predavali su se kolegiji viša matematika, tehnička fizika, elementi strojeva, statistika, izabrana poglavlja iz farmaceutske tehnologije, operacije farmaceutske tehnologije, tehnologija lijekova, odabrana poglavlja iz farmaceutske kemije, ekonomika i organizacija farmaceutskoindustrijskih poduzeća.

Od 1974. Fakultet organizira i poslijediplomsku nastavu u okviru specijalizacije iz farmaceutske tehnologije u sustavu zdravstva. Nakon završetka specijalizacije, specijalist farmaceutske tehnologije postaje stručnjakom koji samostalno dizajnira uvođenje novih te poboljšava već poznate farmaceutske oblike, tehnološke procese i analitičke metode te organizira i rukovodi radom u proizvodnji, razvoju ili laboratoriju. Stjecanje znanja iz područja farmaceutskih tehnologija odvija se danas i na poslijediplomskome specijalističkom studiju FBF-a Razvoj lijekova, koji mogu upisati pristupnici koji su završili diplomski studij farmacije te druge diplomske studije iz područja biomedicine i zdravstva, te prirodnoga i biotehničkoga područja. Studij upisuju i specijalizanti programa Analitike i kontrole lijekova te Farmaceutske tehnologije. Nakon završetka studija stječe se naziv sveučilišnoga magistra razvoja lijekova, a polaznik stječe teorijsko i praktično znanje vezano uz razvoj lijekova od otkrića potencijalne djelatne tvari do postupka registracije gotovih oblika lijekova.

Zavod za farmaceutsku tehnologiju, Farmacutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu

Od akademske godine 2010/11. Kemijsko-tehnološki fakultet i Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu započeli su sa zajedničkim organiziranjem i izvođenjem integriranoga preddiplomskog i diplomskoga studijskog programa farmacije koji omogućuje izobrazbu farmaceuta.


Ostali podatci
Što pročitati?

75 godina farmaceutske nastave na Sveučilištu u Zagrebu 1882–1957. Zagreb, 1958., str. 284–287

Spomenica u povodu stote obljetnice osnutka studija farmacije na Sveučilištu u Zagrebu 1882–1982. Zagreb, 1983., str. 116–119.

S. Mutak: Što je Pliva? Glasnik Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnoloških studija, 2(1992), str. 2–6.

V. Grdinić: Ljekarništvo na tlu Hrvatske. Nasljeđe, vizije i ostvarenja. Zagreb, 1996., str. 26, 115–118.

V. Grdinić: Ilustrirana povijest hrvatskog ljekarništva. Ljekarništvo na tlu Hrvatske. Dokazi. Zagreb, 1997., str. 101, 363.

S. Inić, V. Flegar: Ljekarničke obitelji Thierry i Feller – začetnici farmaceutske industrije u Hrvatskoj. Prirodoslovlje, 17(2017) 1–2, str. 129–147.

V. Godinić Mikulčić: 40 godina azitromicina – prilog valorizaciji doprinosa hrvatskih znanstvenika. Studia lexicographica, 12(2018) 23, str. 33–52.

V. Godinić Mikulčić: Povijesni i tehnološki razvoj genetičkoga inženjerstva u Hrvatskoj. Studia lexicographica, 14(2020) 26, str. 91–130.

Iz arhive LZMK-a

Lijekovi. Tehnička enciklopedija, sv. 7, 1980., str. 503−514.

farmaceutska tehnologija
Pogon nove tvornice u industrijskoj zoni Danica u Koprivnici, Belupo

Grana farmacije koja proučava i razvija način i metode izradbe lijekova.

Kategorije i područja