Objavljeno: .
Ažurirano: 7. rujna 2021.

cjepiva i imunoserumi, imunobiološki pripravci za poticanje aktivne, odn. pasivne imunosti.

Cjepivo (vakcina) je imunobiološki pripravak kojeg čine živi oslabljeni ili mrtvi uzročnici zaraznih bolesti, njihovi dijelovi (antigeni), ili upute za biosintezu antigena zapisane u glasničkoj RNA, DNA ili dijelu virusa. Svrha primjene cjepiva je poticanje aktivne imunosti i preventivno stvaranje vlastitih protutijela protiv uzročnika određenih bolesti. Za razliku od cjepiva, imunoserum (antiserum, protuserum ili antitoksin) je krvni pripravak obogaćen protutijelima protiv određenoga antigena, a svrha primjene imunoseruma je stjecanje privremene pasivne imunosti protiv zaraznih bolesti (osobito u hitnim stanjima), u liječenju bolesti za koje nema mogućnosti cijepljenja te u liječenju stanja nastalih zbog djelovanja životinjskih otrova. Imunoserum se najčešće dobiva iz krvnog seruma (krv) ili plazme imuniziranih životinja ili iz ljudske krvi, a osim protutijela može sadržavati i druge serumske komponente. Primjeri imunoseruma su tetanusni i difterijski antitoksini, te antitoksin za otrov europskih zmija.

Povijest razvoja cjepiva i imunoseruma

Pokušaji stvaranja imuniteta u ljudi i životinja unosom malih doza infektivnoga materijala ili otrova sežu u X. st. Kasnije, u suzbijanju boginja rabila se metoda variolacije (od lat. variola: boginje), temeljena na namjernom prijenosu infekcije malih boginja uporabom bolesnog tkiva oboljelih, što je ponekad rezultiralo blažim oblikom bolesti i stjecanjem imuniteta na boginje, no nerijetko i smrću. Metode su tijekom XVIII. st. unaprijeđene uporabom kravljih boginja. Prvi koji je objavio takve nalaze bio je engleski liječnik Edward Jenner (1749–1823) 1798., nazvavši metodu vakcinacijom (od lat. vacca: krava). U XIX. st. vakcinacija je postala obvezna, primjerice u Britaniji od 1853. te u Njemačkom carstvu od 1874. Cjepivo protiv bjesnoće razvio je u Francuskoj 1880-ih Louis Pasteur (1822–1895), a prvo cjepivo koje se proizvodilo u laboratoriju i imalo široku primjenu bilo je ono protiv kolere potkraj XIX. st. U Europi su najznačajniju ulogu imali Kraljevski pruski institut za zarazne bolesti u Berlinu (osnovan 1891., danas Institut Roberta Kocha) i Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće u Parizu (1888). Ubrzo je razvijeno cjepivo protiv bubonske kuge (1897), tuberkuloze (1921), difterije (1923), hripavca (1926), poliomijelitisa (1952), ospica (1963), rotavirusa (1998), malarije (2015) i mnogih drugih bolesti. Prve imunoserume razvili su u Njemačkoj liječnici Emil von Behring (1854–1917) i Kitasato Shibasaburo (1853–1931) za liječenje difterije i tetanusa (1890). Prvi imunoserum dobiven iz konja, a protiv ugriza indijske kobre, izradio je 1894. francuski bakteriolog Albert Calmette (1863–1933). Cjepivima su iskorijenjene boginje, difterija i poliomijelitis, te je drastično smanjen pobol od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka, tetanusa i hripavca. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da je 2010–15. cijepljenjem spriječeno najmanje 10 milijuna smrti u svijetu te je još veći broj ljudi zaštićen od bolesti.

Bez presedana je u povijesti medicine utrka za razvoj cjepiva protiv koronavirusa SARS-CoV-2. Svjetska zdravstvena organizacija pandemiju bolesti COVID-19 proglasila je u ožujku 2020., a cijepljenje je započelo već u prosincu iste godine. Razvoj cjepiva u pravilu je vrlo složen postupak koji traje približno deset godina, a ovakav je uspjeh u razvoju ostvaren dijeljenjem pronalazaka te oslanjajući se na dotadašnja dugogodišnja istraživanja. Velika su inovacija cjepiva zasnovana na glasničkoj RNA (mRNA cjepiva), koja su odobrena prvi put. Za njihovo je dobivanje uporabljen nov pristup razvoju cjepiva koji umjesto oslabljenoga ili mrtvoga virusa, ili njegovih izlučevina (antigena), sadržava gensku informaciju za sintezu jednoga virusnoga proteina. Osim tih cjepiva, protiv virusa SARS-CoV-2 razvijena su cjepiva s inaktiviranim virusom, proteinska te vektorska cjepiva.

Proizvodnja cjepiva i imunoseruma u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se pokušaji cijepljenja provode od kraja XVIII. st. Liječnik Ferdinand Hadvig u Jastrebarskom je 1771. proveo besplatno cijepljenje svih koji nisu preboljeli velike boginje. U Dubrovniku je 1805., zbog prijeteće epidemije, liječnik Luko Stulli (1772–1828) uz potporu gradskoga magistrata proveo vakcinaciju (imunizaciju protiv boginja) 2591 stanovnika. Obvezno cijepljenje protiv boginja provodilo se 1891–1978., do iskorjenja bolesti. Godine 1948., uvođenjem obveznog cijepljenja protiv tuberkuloze i difterije, u Hrvatskoj je započeo javnozdravstveni program cijepljenja u koji su uključena i cjepiva protiv tetanusa 1955., hripavca 1959., poliomijelitisa 1961., ospica 1968., rubeole 1975., zaušnjaka 1976., hepatitisa B 1999., te hemofilusa influence tipa b 2002.

Sustavna proizvodnja i rad na cjepivima u Hrvatskoj su započeli potkraj XIX. st. U bjelovarskom je Zavodu za proizvodnju vakcine protiv velikih boginja podžupanijski fizik Izidor Schlick (1877–1892) proizvodio cjepiva od 1890. Njegov je zavod 1893. podržavljen i preseljen u Zagreb, od kada je djelovao kao Kraljevski zemaljski zavod za proizvađanje animalnog cjepiva proti boginjam, poslije → Imunološki zavod. Proizvodni program Zavoda obuhvaćao je virusna (protiv ospica, rubeole, zaušnjaka) i bakterijska cjepiva (protiv tetanusa, hripavca, difterije, meningokoka), proizvode iz ljudske plazme (albumini te imunoglobulini protiv tetanusa, bjesnoće i hepatitisa B), proizvode iz konjske plazme (tetanusni i difterijski antitoksini te antitoksin za otrov europskih zmija), interferon i dr. U Zavodu su nastali mnogi izvorni postupci prihvaćeni i u svijetu. Dugogodišnji ravnatelj → Drago Ikić je prvi u svijetu kao podlogu za priređivanje virusnih cjepiva uveo humane diploidne stanice. U Zavodu je izrađen i cjepni soj protiv ospica, Edmonston-Zagreb, koji ima izniman imunološki učinak i produljeno trajanje zaštitne imunosti.

Higijenski zavod, Zagreb, sredina XX. st.

Liječnik → Ljudevit Gutschy u Zagrebu je 1907. vlastitim sredstvima osnovao prvi humano-medicinski bakteriološki zavod u Hrvatskoj, koji je 1913. podržavljen te se tijekom vremena razvio u današnji Hrvatski zavod za javno zdravstvo. On je zaslužan i za otvaranje prvoga Pasteurova zavoda u Hrvatskoj 1919., koji je bio prva antirabička stanica (od lat. rabies: bjesnoća) na Balkanu. U tim su se institucijama proizvodila cjepiva protiv tifusa, paratifusa i kolere, te se razvijali životinjski imunoserumi protiv bakterijskih toksina i zmijskog otrova.

Za proizvodnju cjepiva i imunoseruma osnovano je više zavoda i odjela, koji su tijekom vremena postali djelom današnjih poduzeća i institucija, poput zagrebačkoga farmaceutskog poduzeća → Pliva te Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, kojega Služba za epidemiologiju ima ključnu ulogu u održavanju visoke kvalitete programa cijepljenja u RH. Za odobravanje i provjeru kvalitete cjepiva (kao i svih lijekova) na hrvatskom tržištu nadležna je → Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).

Veterinarsko cjepivo poduzeća Genera

Proizvodnju cjepiva i imunoseruma za primjenu u hrvatskom veterinarstvu započeo je 1901. liječnik Ferdo Kern (1872–1960) u Križevcima, osnovavši Kraljevski hrvatsko-slavonski zemaljski bakteriološki zavod. Do sredine XX. st. osnovan je niz drugih poduzeća i ustanova u Zagrebu, Kalinovici, Križevcima i drugdje, koja su proizvodila veterinarska cjepiva protiv tuberkuloze, šuštavca, kolere, svinjskoga i bakteriološkoga vrbanca, svinjske kuge, bjesnoće i ovčjih boginja, bedrenice i dr., a tijekom vremena mijenjali su ustroj i nazive. Njihovi su sljednici danas poduzeće → Genera iz Kalinovice, te Hrvatski veterinarski institut iz Zagreba, s podružnicama u Križevcima, Rijeci, Splitu i Vinkovcima.


Ostali podatci
Što pročitati?

Lj. Gutschy: O protutifnoj vakcinaciji. Liječnički vjesnik 1(1918), str. 1–9.

V. N. Njegovan: In memoriam: profesor Ljudevit Gutschy. Agronomski glasnik 11(1961) 10-12, str. 77–77.

D. Popović: Akademik Drago Ikić – doajen hrvatske imunologije. Medix 18(2012) 103, str. 59–60.

D. Habek: Cijepljenje protiv velikih boginja u Županiji bjelovarsko-križevačkoj od 1887. do 1907. godine: povijesni osvrt. Infektološki glasnik 33(2013) 4, 187‒190.

V. Dugački i K. Regan: Povijest zdravstvene skrbi i razvoja zdravstvenih ustanova na hrvatskom prostoru. Studia lexicographica 13(2019) 25, str. 35–74.

cjepiva i imunoserumi
Cjepiva i serumi

Specifična strana tijela čijim se unosom u organizam postiže imunizacija.

Kategorije i područja