genetički modificirani organizmi (GMO, GM organizmi), organizmi u koje je unesen genetički materijal uporabom metoda → genetičkog inženjerstva (tehnologije rekombinantne DNA).

Genetičko inženjerstvo kao razmjerno mlada disciplina počelo se razvijati 1970-ih, a podrazumijeva niz postupaka i tehnika koje omogućavaju izolaciju ili sintezu nasljednoga materijala (molekula DNA), njegovu analizu, modifikacije (preinake, izmjene) te ponovno uvođenje i ekspresiju u živoj stanici i organizmu. Zahvaljujući tomu, npr. GM bakterija Escherichia coli proizvodi ljudski inzulin, a poljoprivredne GM biljke jednostavnije su i jeftinije za uzgoj. Iako opasnosti od GM organizama za zdravlje čovjeka i okoliš nisu znanstveno dokazane, u svjetskoj su javnosti oko toga učestale burne rasprave i kontroverzije. Potaknute mogućim rizicima, posebice kad je riječ o narušavanju bioraznolikosti ekosustava, mnoge države su istraživanje, razvoj i primjenu GM organizama uredile pravnom legislativom, uz strog nadzor nadležnih institucija.

Genetička modifikacija u užem smislu podrazumijeva promjenu koja nastaje izravnim čovjekovim utjecajem, tj. u najužem smislu onu koja se uvodi metodama genetičkog inženjerstva. Za razliku od toga, genetička mutacija je spontana promjena koja se događa bez izravnoga čovjekova utjecaja, a od pretpovijesnih početaka poljoprivrede omogućuje selektivni uzgoj biljaka i životinja, tj. odabir i uzgoj samo onih jedinki koje imaju poželjan fenotip (npr. veličina ploda, visina stabljike, otpornost na herbicide). U XIX. st. počelo se primjenjivati križanje biljaka poželjnih svojstava uz primjenu kemijskih i fizičkih agensâ koji oštećuju DNA organizma (nasumična mutageneza), čime se drastično povećava učestalost pojave genetičkih promjena (mutacija) pa i vjerojatnost da će nastati biljka poželjnog fenotipa. Nasumična mutageneza primjenjuje se i na mikroorganizmima koji se rabe u klasičnim biotehnološkim procesima kao što je proizvodnja kruha, vina, piva uz pomoć kvasaca.







Svim metodama oplemenjivanja organizama (odabir jedinki poželjnih svojstava, križanje, nasumična mutageneza i genetičko inženjerstvo), pa tako i biljaka koje se rabe kao hrana i hrana za životinje, mijenja se (modificira) genetički materijal. Međutim, prema Zakonu o genetski modificiranim organizmima RH, samo se oni organizmi koji su oplemenjeni metodama genetičkog inženjerstva smatraju GM organizmima. Sve ostale metode (uključujući i nasumičnu mutagenezu) smatraju se klasičnim metodama oplemenjivanja.

Područja primjene

Genetičko inženjerstvo, tj. tehnologija rekombinantne DNA u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu u znanstvenim istraživanjima i biotehnologiji, uključujući proizvodnju naprednih lijekova i hrane. Potonje ponajprije obuhvaća GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) te GM mikroorganizme kao proizvođače enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode. Na tržištu postoji samo jedna GM životinja namijenjena za ljudsku prehranu, a to je GM losos AquAdvantage američkog poduzeća AquaBounty Technologies, koji je 2016. dobio dozvolu za stavljanje na tržište u Kanadi, te 2019. u SAD-u. GM biljke počele su se uzgajati u komercijalne svrhe (preradba, hrana i hrana za životinje) 1996., a 2017. uzgajale su se na 189,8 milijuna hektara. Najčešća su svojstva GM biljaka otpornost na herbicide i otpornost na insekte. Preduvjet za stavljanje na tržište nove GM biljke jest da je ekvivalentna prirodnoj biljci iz koje je konstruirana, tj. da su te biljke prema svim parametrima identične, osim po onome svojstvu koje je uneseno genetičkim inženjerstvom. To zahtijeva skupe i dugotrajne analize, uključujući istraživanje potencijalne toksičnosti, alergenosti i antinutritivnosti pa je postupak stavljanja na tržište jedne nove GM sorte do sada u prosjeku trajao više od deset godina i koštao više od 100 milijuna dolara.

Najveći proizvođači GM usjeva u 2017. bili su SAD (75 milijuna hektara), Brazil (50,2 milijuna hektara), Kanada (13,1 milijun hektara) i Indija (11,4 milijuna hektara) a u EU-u se GM usjevi uzgajaju u Španjolskoj (oko 0,1 milijun hektara) i Portugalu (manje od 0,5 milijuna hektara). Godine 2017. GM usjevi su se uvozili i rabili za preradbu u 26 država EU-a.

GMO u Hrvatskoj

Prema hrvatskom zakonodavstvu, sjetva GM usjeva je destimulirana, dok je pod određenim uvjetima dopušten uvoz i stavljanje na tržište. Kako bi se zaštitila prava potrošača, zemlje EU-a, uključujući i RH, uvele su obvezno označavanje GM proizvoda koji sadržavaju više od 0,9% GMO-a (npr. u SAD-u takve obveze nema). Istodobno, danas u zemljama EU-a više od 90% hrane za životinje sadrži GM soju i GM kukuruz.

U RH je stroga legislativa o GM organizmima usklađena s europskim propisima, a u nadležnosti je Ministarstva zdravstva, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pri Ministarstvu zdravstva ustrojeno je Vijeće za GMO, pod ingerencijom kojega su specijalizirani Odbor za ograničenu uporabu GMO-a i Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš. Do 2019. je pri Hrvatskoj agenciji za hranu djelovao i Znanstveni odbor za hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO. Od 2018. nacionalni referentni laboratorij za GMO je Odsjek za GMO i procjenu rizika Službe za zdravstvenu ekologiju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u Zagrebu. Sve institucije u RH koje rade s GM organizmima moraju biti upisane u upisnik koji vodi nadležno ministarstvo. U upisnik je do 2020. bilo upisano 19 institucija s ukupno 55 zatvorenih sustava (laboratorija, ustrojbenih jedinica).











