Objavljeno: .
Ažurirano: 14. svibnja 2021.

biotehnologija, disciplina koja primjenjuje znanstvene metode u radu sa živim organizmima ili njihovim dijelovima za dobivanje novih proizvoda ili organizama ili usluga. U sklopu toga → biokemijsko inženjerstvo podrazumijeva istraživanje, razvoj i primjenu bioprocesa za dobivanje novih visokovrijednih proizvoda s pomoću enzima, mikroba (napose bakterija i kvasaca), biljnih ili životinjskih stanica (uključivši i ljudske) i tkiva. Bioprocesno inženjerstvo (bioreaktorsko inženjerstvo) obuhvaća razvoj i primjenu novih tehnika i opreme koja imitira okoliš u stanici biljnih, životinjskih organizama ili mikroba (→ bioreaktor). Izvođenje ciljanih promjena u genetičkoj konstituciji živog organizma, koja se uobičajeno ne bi pojavila prirodnim putem u djelokrugu je → genetičkog inženjerstva.

Biotehnologija općenito

Naziv biotehnologija prvi je 1919. upotrijebio Mađar Károly Ereky kako bi opisao tehnologiju koja se temelji na pretvaranju sirovina u hranu biološkim putem. U današnjem se značenju naziv počeo rabiti 1950-ih. Preduvjeti za razvoj biotehnologije u visokotehnološku disciplinu kakva je danas ostvareni su otkrićem mikroskopa (Antoni van Leeuwenhoek, 1632–1723), spoznajom nasljednih osobina živih organizama i razvoja osnova genetike (Johann Gregor Mendel, 1822–1884), otkrićem elektroničkoga mikroskopa (Ernst Ruska, 1906–1988), otkrićem DNA (James Dewey Watson, 1928. i Francis Harry Compton Crick, 1916–2004) te čovjekovom željom da otkrića do kojih je došao primijeni za poboljšanje postojećih organizama u korist čovječanstva, kakvo je bilo kloniranje ovce Dolly 1996 (Ian Wilmut, 1944. i Keith Campbell, 1954–2012). Danas su gotovo sve razvijene države i mnoge druge prepoznale biotehnologiju kao pokretačku snagu održivoga gospodarskog rasta. Tako je biotehnologija obuhvaćena Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014–20. i Strategijom pametne specijalizacije 2016–20. kao jedna od šest ključnih razvojnih tehnologija koje pružaju osnovu za inovacije u više industrijskih sektora.

Podjela

Prema povijesnim se fazama razvoja biotehnologija dijeli na staru, klasičnu i modernu. Stara biotehnologija od pretpovijesnog je doba bila usmjerena prema proizvodnji i očuvanju hrane (npr. proizvodnja vina ili piva uz pomoć vrenja zbog mikroba iz okoliša). U središtu klasične biotehnologije bila je industrijska proizvodnja temeljena na enzimima unutar mikroorganizama, koji su se rabili za proizvodnju hrane i lijekova, npr. penicilina (Alexander Fleming, 1881–1955). Moderna biotehnologija počela se razvijati 1960-ih, a postupno postaje jednom od ključnih tehnologija današnjice, kada se posredno ili neposredno primjenjuje u mnogim ljudskim aktivnostima. Tako se npr. razvijaju nova saznanja o staničnim i supstaničnim procesima i stvaraju uvjeti za nova biotehnološka rješenja u proizvodnji lijekova, boljem razumijevanju bolesti i nasljednih osobina živih bića. Radi se i na rješenjima mikroelektronike, odn. bioelektronike, koja se zasnivaju na novim biološkim komponentama u elektroničkim sklopovima i spremanju podataka na umjetno stvorenu DNA.

Moderna se biotehnologija danas dijeli prema područjima primjene na biotehnologiju primarne i sekundarne proizvodnje hrane i pića (kadšto »zelena« biotehnologija, engl. agri-biotech), biotehnologiju vodnih resursa, mora i zaštite okoliša (»plava« biotehnologija, engl. environmental biotech), biotehnologiju proizvodnje sirovina, kemikalija, materijala i goriva (»bijela« biotehnologija, engleski industrial biotech) i biotehnologiju s primjenom u zdravstvu i farmaceutskoj industriji (»crvena« biotehnologija, engl. biopharma).

Prednosti i rizici

Brz napredak biotehnologije i primjena istraživanja pokrenuli su i pitanja o mogućim posljedicama i rizicima, kakve donosi npr. unošenje stanica s izmijenjenim svojstvima u čovjeka ili okoliš, a zabrinutost javnosti izaziva i njezina moguća primjena za razvoj i proizvodnju biološkog oružja za masovno uništenje. U današnje doba posebno raste strah od bioterorizma, za koji ne postoje dovoljno djelotvorne mjere zaštite.

Primjena biotehnologije

Glavne gospodarske djelatnosti u kojima se primjenjuje biotehnologija su proizvodnja hrane, biljna i stočarska proizvodnja, farmacija i zdravstvo, ekologija i zaštita okoliša, šumarstvo, rudarstvo, akvakultura, proizvodnja sirovina, industrijskih kemikalija, biogoriva.

Biotehnologija u proizvodnji hrane

Brz rast broja stanovnika na Zemlji i klimatske promjene mogu dovesti do nestašica hrane koje su mogućnosti proizvodnje konvencionalnim metodama ograničene. Predviđanja o eskalaciji takva stanja poticaj su snažnijemu razvoju i primjeni biotehnoloških postignuća radi proizvodnje više hrane, većih nutritivnih vrijednosti i manje cijene, uz istodobno očuvanje okoliša. Danas se biotehnološki postupci u proizvodnji hrane (→ prehrambena tehnologija) rabe npr. za proizvodnju fermentirane hrane i → alkoholnih pića, bakterijskih i fungalnih starter kultura za fermentirane namirnice, → probiotika, mikrobnih proteina, pekarskoga, pivskoga i vinskoga → kvasca, → aditiva (emulgatori, antioksidansi, boje, mirisi, stabilizatori), aminokiselina, → šećera i dr. Zahvaljujući biotehnologiji, razvijene su selektivne i vrlo osjetljive metode brzog određivanja pojedinih sastojaka u hrani ili mikrobnih onečišćenja zbog nepravilnog skladištenja.

Pogon za alkoholno vrenje u poduzeću Segestica

Iako su biotehnološke tehnike znatno unaprijedile proizvodnju, povećale su primjenu kemikalija i bioaktivnih tvari koje se unose u organizam ili tlo tijekom proizvodnje. Posebno velika rasprava vodi se u svijetu zbog hrane proizvedene na osnovi → genetički modificiranih organizama (GMO). Primjena genetičkog inženjerstva (tehnologija rekombinantne DNA) u konstrukciji GMO-a ima veliku primjenu i potencijal u biotehnološkoj proizvodnji hrane. Pod tim se ponajprije podrazumijevaju GM biljke (soja, kukuruz, uljana repica, pamuk) i GM mikroorganizmi (služe kao proizvođači enzima i drugih spojeva koji se rabe u procesu proizvodnje hrane ili se dodaju u gotove proizvode). Iako opasnost od takve hrane nije dokazana, većina zemalja je pravnom legislativom i strogim nadzorom mjerodavnih institucija uredila istraživanje, razvoj i primjenu GMO-a, među njima i Hrvatska.

Biotehnologija u biljnoj proizvodnji i stočarstvu

U današnjoj se praksi u biljnoj proizvodnji i stočarstvu (→ poljoprivreda) biotehnološki procesi primjenjuju u proizvodnji krmiva, silaže, komposta, bioloških gnojiva, animalnih vakcina, animalnih probiotika, bioloških insekticida i pesticida i sl. U biljnoj proizvodnji biotehnološke se tehnike primjenjuju i radi poboljšanja svojstava biljaka. Umetanjem gena iz drugog organizma odgovornoga za otpornost na neku bolest u DNA biljne stanice dobiva se biljka novih svojstava. Već 1967. objavljeni su prvi dokazi da bakterija Agrobacterium tumefaciens, koja prebiva u tlu, ima sposobnost transformacije normalnih biljnih stanica u tumorske umetanjem kratke sekvence DNA u biljni genom. Taj učinkovit sustav prijenosa gena između bakterije i eukariota ubrzo je postao standardna tehnologija za temeljna istraživanja i kreiranje GM biljaka. Usjevi s ciljano izmijenjenom DNA (GM usjevi) razvijaju se radi povećanja produktivnost, što se postiže smanjenjem šteta zbog korova, bolesti ili insekata. GM usjevi ne uzgajaju se, ali se uvoze i rabe za preradbu u 26 država EU-a, uključujući i Hrvatsku.

U stočarstvu primjena biotehnologije rasplođivanja podrazumijeva umjetno osjemenjivanje, embriotransfer (unošenje zametka), proizvodnju zametaka in vitro, a u novije doba i manipulaciju genomom uz pomoć transgeneze i kloniranja radi poboljšanja ili promjene svojstava životinja za potrebe proizvodnje hrane, dobivanje sirovina za potrebe farmaceutske industrije ili druge namjene (npr. proizvodnja za potrebe transplantacije organa). Nove tehnike poboljšavaju zdravlje životinja, reproduktivna svojstva, bolje iskorištavanje hrane, brži prirast i razmnožavanje. (→ genetika u poljoprivredi).

Biotehnologija u farmaciji i medicini

Biotehnološke metode postale su važno sredstvo u istraživanju i razvoju novih lijekova, poboljšanju postojećih i razvoju novih postupaka proizvodnje (→ ljekarništvo; → lijekovi) i razvoju dijagnostičkih proizvoda (DNA-čipovi, biosenzori). Fokus farmaceutske industrije do druge polovice XX. st. bio je na proizvodnji lijekova kemijskom sintezom. Frederick Grant Banting (1891–1941) i John James Rickard Macleod (1876–1935) uspjeli su 1922. liječiti dijabetes inzulinom dobivenim iz gušterače životinja te prvi upozorili na značaj bioloških lijekova. Godine 1982. umjetno je razvijen rekombinantni humani inzulin, za proizvodnju kojega se rabila korištena GM bakterija Escherichia coli.

Danas su najveća skupina biofarmaceutika → antibiotici, koji se dobivaju fermentacijom iz plijesni. Velik dio → vitamina, organskih spojeva prijeko potrebnih za rast, razvoj i normalno djelovanje organizma, također su biotehnološkog podrijetla. Rekombinantni faktori zgrušavanja (VIII i IX) za liječenje hemofilije A i B mogu se proizvoditi iz mlijeka GM ovaca. Tehnologija → kulture stanica je znatno promijenila i pojeftinila proizvodnju kompleksnih velikih molekula koje se ne mogu proizvesti poznatim kemijskim metodama. Biotehnologija se za proizvodnju bioloških lijekova koristi i živim organizmima (životinjske stanice, biljne stanice, virusi, bakterije, kvasci). Primjerice protein taligluceraza α, odnosno β-glukozidaza, proizvodi se u stanicama mrkve u bioreaktoru s velikim fleksibilnim polietilenskim vrećama u koje se zrak i hranjiva podloga dovode iz središnjeg sustava pod sterilnim uvjetima. Biotehnološkim postupcima proizvode se i hormoni, npr. humani inzulin, hormon rasta, eritropoetin, citokini. U terapiji različitih stanja rabe se → enzimi, poput deoksiribonukleaze I (generički naziv dornaza alfa, zaštićeni naziv Pulmozyme) koja se rabi za pacijente s cističnom fibrozom, ili plazminogenog aktivatora koji se rabi u otapanju krvnih ugrušaka u krvotoku. Monoklonska protutijela u kombinaciji s imunosupresivima primjenjuju se za liječenje tumora i drugih bolesti. Posljednjih godina najprodavaniji biološki lijek je Humira (adalimumab), monoklonsko protutijelo koje se rabi u liječenju više vrsta kroničnih upalnih stanja. Brze dijagnostičke metode razvijene biotehnološkim postupcima znatno skraćuju vrijeme liječenja. Dosezi i mogućnosti biomedicinskih znanosti potpomognutih suvremenom biotehnologijom su ozbiljno napredovali (npr. primjena in vitro fertilizacije povećala je populaciju stanovništva).

Detalj postrojenja s fermentorima tipa cigara za proizvodnju antibiotika oksitetraciklina u poduzeću Pliva, druga polovica XX. st.

Inkubator za uzgoj staničnih kultura i laminar za sterilan rad sa staničnim kulturama u pozadini, Centralni laboratorij BICRO BIOCentra, BIOCentar

Biotehnologija u zaštiti okoliša

Osim što se biotehnološkim aktivnostima posredno može smanjiti onečišćenje okoliša, npr. smanjiti uporaba pesticida, postoje i biotehnološke metode koje izravno pridonose → zaštiti okoliša. Među njih spadaju biološko pročišćavanje → otpadnih voda (prethodna, primarna, sekundarna i tercijarna obradba; biološko uklanjanje sastojaka s ugljikom, dušikom, fosforom i sumporom te mikroonečistila – ksenobiotika; primjena ionskih izmjenjivača i membranskih bioreaktora; metoda bioaugmentacije), bioremedijacija zemljišta, uklanjanje biološki razgradljivih sastojaka iz zraka, nove metode motrenja onečišćenja u okolišu, razvoj biorazgradive ambalaže. Biotehnologija pomaže očuvanju bioraznolikosti s pomoću banaka sjemena, in vitro banaka za srednjoročno i dugoročno pohranjivanje i banaka DNA. Procjena bioraznolikosti izvodi se s pomoću genetičkih biljega – morfoloških i molekularnih od kojih su najznačajniji DNA markeri. Zaštiti bioraznolikosti od mogućih rizika koje predstavlja GMO pridonose međunarodni sporazumi, npr. Kartagenski protokol iz 2000., dok se Protokolom iz Nagoye (2010) nastoji postići veća pravna sigurnost za proizvođače i potrošače genetičkih resursa.

Biotehnologija u šumarstvu

Primjenom biotehnologije danas je omogućena proizvodnja šumskih sadnica poboljšanih genskih svojstava (poželjnog sastava lignina, tolerancije na herbicide, otpornosti na bolesti i štetnike, kontrolirane cvatnje), te unapređenje preradbe šumske biomase (npr. proizvodnja metana fermentacijom drvne biomase). Većina biotehnoloških aktivnosti u šumarstvu usredotočila se na nekoliko rodova šumskoga drveća (topola, eukaliptus, bor, smreka, hrast, akacija). Kako drveće spada među dugoživuće organizme, pa postoji opasnost od neželjenog prijenosa gena s transgenskih jedinki u prirodni okoliš (time i narušavanja prirodne ravnoteže), i dalje se daje prednost oplemenjivanju sadnica pred genetičkim modificiranjem kojemu se u istraživanjima pristupa s posebnim oprezom. Iako se procjenjuje kako postoji nekoliko stotina terenskih nasada s GM drvenastim vrstama širom svijeta, u hrvatskom šumarstvu nema komercijalne uporabe takvih plantaža. (→ šumarstvo)

Biotehnologija mora i akvakultura (marikultura)

Potencijalno područje biotehnologije u akvakulturi uključuje uporabu sintetskih hormona radi poticanja razmnožavanja, razvoj GM ribe, pohranu gena ili gameta, upravljanje zdravljem vodenih vrsta i dr. U tom su se području istraživanja osobito intenzivirala pa biotehnologija danas znatno utječe na akvakulturu i ribarstvo s vrlo velikim potencijalom razvoja u budućnosti. Biotehnologija je jednu od prvih primjena pronašla u proizvodnji riblje mlađi, a u novije doba u razvoju umjetnog uzgoja (akvakultura) riba te drugih vodenih organizama poput školjaka. Nedovoljno istražena morska prostranstva izvor su otkrića novih biljnih i životinjskih organizama, novoga mikrobnog svijeta, kao i mogućnosti njihove primjene, npr. za razvoj novih lijekova, industrijskih enzima, sastojaka hrane, biosenzora, kemikalija. Stoga se razvijaju nove tehnike i oprema za istraživanja na velikim dubinama, te za stvaranje preduvjeta za istraživanje živućih dubokomorskih organizama na Zemljinoj površini. Tehnologija kulture stanica riba i drugih morskih organizama nudi nove odlike koje su bitno drugačije od poznatih životinjskih staničnih linija sisavaca. Primjena morskih algi u proizvodnji hrane raste, napose u dalekoistočnim zemljama. (→ marikultura; → ribnjačarstvo)

Biotehnologija u naftnoj industriji i rudarstvu

Kada se pri eksploataciji nafte iskoriste sve raspoložive mehaničke metode njezina crpenja, znatne količine nafte (oko 58%) i dalje ostaju pod zemljom, a mogu se iskoristiti biotehnološkim postupcima. Injektiranjem suspenzije mikroba u teško dostupna ležišta provodi se odsumporavanje, uklanjanje metala, uklanjanje dušičnih spojeva, smanjivanje viskoziteta i konačno plinofikacija naftnih ležišta, pri kojoj mikrobi pretvaraju naftu u plinove koji se mogu eksploatirati. Da bi mikrobi mogli održati svoju biološku učinkovitost na znatno višim temperaturama od njihova optimalnog djelovanja, bilo je potrebno razviti termofilne mikrobe koji održavaju svoju aktivnost i u ekstremnim uvjetima. Druge su primjene biotehnoloških postupaka u naftnoj industriji pri uklanjanju ostataka nafte u tankerima uz pomoć biosurfaktanata koji smanjuju površinsku napetost i omogućuju brže pranje i čišćenje tankova, te pri zagađenju morske površine naftom uzrokovanom pomorskim havarijama tankera. Slične tehnike mogu se primijeniti u → rudarstvu (biorudarstvo) pri eksploataciji metala, → metalurgiji (biometalurgija) pri odvajanju plemenitih metala iz otpada, te za druge primjene.

Biotehnologija u proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala, goriva

Značajna je primjena biotehnoloških postupaka u industrijskoj proizvodnji sirovina, kemikalija, materijala i goriva (etanol, aceton, butanol, organske kiseline, aminokiseline, biopolimeri, industrijski enzimi, → biogoriva – bioalkoholi, biodizel, bioplin), gdje ti postupci i proizvodi sve više zamjenjuju klasične kemijske. Uporabom npr. Sunčeve svjetlosti moguće je jednostavnije i brže u stanicama biljke ili mikroba ili algi provesti sintezu negoli klasičnim kemijskim postupcima.

Biotehnologija u Hrvatskoj

Začetci znanstvenih istraživanja u području moderne biotehnologije u Hrvatskoj iz prve polovice XX. st. povezuju se s dobitnicima Nobelove nagrade za kemiju → Lavoslavom Ružičkom (sv. 4) i → Vladimirom Prelogom. Osnutak dioničkoga društva Kaštel 1921. smatra se početkom primjene biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. U suradnji s Prelogom, u Kaštelu je 1936. među prvima u svijetu pokrenuta proizvodnja sulfonamida (streptazola); 1941. Kaštel je prerastao u farmaceutsko poduzeće → Pliva. Proizvodnja vitamina C, oksitetraciklina i patentiranje i proizvodnja vlastita makrolidnog antibiotika azitromicina (streptomicina) neki su od svjetski prepoznatih postignuća znanstvenika i inženjera iz Plive.

Reklamna razglednica za antibiotik Streptazol tvornice lijekova Kaštel, rad Pavla Gavranića, 1930-ih, Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Lijek Streptazol tvornice Kaštel, 1937., Hrvatski muzej medicine i farmacije, Zagreb

Visoko školstvo i znanost

Pojedine teme iz prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma na Sveučilištu u Zagrebu predaju se od 1920-ih. Na Gospodarsko-šumarskom fakultetu predavao se 1919. kolegij Mljekarstvo, 1920. Gospodarska kemijska tehnologija s vježbama (demonstracijama) iz tehnologije piva, 1921. Vinogradarstvo i pivničarstvo i Gospodarska bakteriologija. Kada je zagrebačka Visoka tehnička škola 1926. postala → Tehnički fakultet (sv. 4), u sklopu Kemijskog odsjeka osnovan je Zavod za organsku kemijsku tehnologiju pod vodstvom → Matije Krajčinovića, a predavali su se kolegiji Tehnologija vrenja (alkohola, piva, octa), Tehnologija ulja i masti, Kemija živežnih namirnica i Tehnička mikrobiologija (pomoćni nastavnik → Ljudevit Gutschy), a od 1928. i Kemija namirnica. Na Veterinarskome fakultetu predavala se 1929. Higijena stočnih proizvoda (mesa i mlijeka), a 1940. Kemija živežnih namirnica. Na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu 1936. predavao se kolegij Voćarstvo i prerada voća te Vinogradarstvo i vinarstvo. Od 1946. područje biotehnologije dobiva snažan poticaj osnutkom Zavoda za tehničku botaniku Tehničkoga fakulteta, koji je osnovao → Bogdan Varićak, a kada je njegov rad nastavila → Vera Johanides, uvedeni su novi kolegiji Tehnička mikroskopija, Tehnička mikrobiologija i Mlinarstvo. U isto doba na Veterinarskome fakultetu predavali su se Tržišni nadzor namirnica biljnog i drugog podrijetla, Higijena mesa i mesnih proizvoda, a na Farmaceutskom fakultetu Bromatologija.

Sa stečenim iskustvom i predznanjem, diobom dotadašnjega Tehničkog fakulteta, osnovan je 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet (od 1957. Tehnološki fakultet) s Prehrambeno-tehnološkim odsjekom; odsjek je obuhvaćao Prehrambeno-tehnološki, Biotehnološki i Tehnološko-analitički smjer, pa se njegovo osnivanje smatra začetkom modernoga visokoškolskog studija biotehnologije u Hrvatskoj. Godine 1960. odsjek je, nakon uvođenja novih kolegija, preimenovan u Biotehnološki odjel (od 1974. OOUR Institut prehrambenog i biokemijskog inženjerstva Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu), koji se 1979. izdvojio iz sastava Tehnološkoga fakulteta i od tada nosi naziv → Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). Od osamostaljenja na tom se fakultetu kroz petogodišnji studij obrazuju novi naraštaji inženjera iz područja biokemijskog inženjerstva, a od 1967. među prvima u Europi izvodi se poslijediplomski znanstveni doktorski studij iz tog područja. Bolonjska deklaracija prihvaćena je i implementirana na fakultetu 2005. Primjer visokih znanstvenih ambicija fakulteta je uključivanje u Znanstveni centar izvrsnosti za Bioprospecting Jadranskog mora (BioProCro) koji se financira iz europskih fondova te uključuje druga hrvatska središta u kojima se istražuje biotehnologija: Institut Ruđer Bošković, Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku, Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu i Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci. Osim u tim institucijama, danas se biotehnologija znanstveno istražuje i podučava na visokoškolskoj razini u mnogim srodnim institucijama koje djeluju u područjima biotehničkih, prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti i zdravstva. Nemali je i doprinos istraživačkih središta u sklopu poduzeća prehrambene i farmaceutske industrije, a kao središte suradnje gospodarstva i znanosti na području biotehnologije zamišljen je zagrebački → BICRO Biocentar. U okviru Znanstvenog centra izvrsnosti za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja CroP-BioDiv, istraživačka mreža sastavljena od Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, Instituta za poljoprivredu i turizam Poreč, Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Poljoprivrednog instituta Osijek, Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split te Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, zajednički je usmjerena na prijenos znanja i tehnologije sa svrhom izravnog doprinosa napretku istraživanja u poljoprivredi. Godine 2013. osnovan je Centar za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji Sveučilišta u Zagrebu, koji je nastavio rad dotadašnje Poslovne jedinice za istraživanje i razvoj Imunološkoga zavoda u Zagrebu.

Pogled na zgradu BIOCentra

Genetički analizator za sekvenciranje genoma biljaka i životinja, analizu genske varijabilnosti populacija i selekcioniranje poželjne jedinke na temelju njihove nasljedne tvari, Zavod za oplemenjivanje bilja, genetiku i biometriku, Agronomski fakultet u Zagrebu

Među osobama koje su utjecale na razvoj biotehnologije u Hrvatskoj osobito se ističe Vera Johanides, koju se smatra pionirkom europske biotehnologije i utemeljiteljicom moderne biotehnologije i biokemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. Ona je 1978. sudjelovala na prvom Europskom kongresu biotehnologa u švicarskom Interlakenu i bila potpisnica povelje o uspostavi Europske federacije za biotehnologiju (engl. European federation of biotechnology, EFB), koja od tada okuplja i razvija suradnju strukovnih društava iz područja biotehnologije. Okupivši najznačajnije istraživače i stručnjake iz područja biokemijskog inženjerstva, među kojima → Zlatka Kniewalda, → Vladimira Marića, Slobodana Grbu, → Marijana Bošnjaka, → Daslava Hranuelija, Srđana Novaka i dr., V. Johanides je 1990. utemeljila prvo strukovno društvo tog područja → Hrvatsko društvo za biotehnologiju.

Hrvatsko društvo za biotehnologiju danas je vodeća organizacija u RH koja promiče biotehnologiju suradnjom s HAZU-om, HATZ-om, Hrvatskim inženjerskim savezom, tijelima Vlade RH i različitim međunarodnim organizacijama. Glasilo društva je međunarodni znanstveni časopis → Food Technology and Biotechnology. Hrvatsko društvo za biotehnologiju jedan je od osnivača i organizatora Kolegija bioprocesnog inženjerstva (Bioprocess Engineering Course) za studente doktorskih studija, postdoktorande i stručnjake iz industrije. Od 1999. djeluje i Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, koje od 2009. izdaje znanstveno-stručni → Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam. Od 1996. aktivnosti u području biotehnologije, prehrambene tehnologije, nutricionizma i zaštite okoliša, te školovanje i usavršavanje kadrova podupire Biotehnička zaklada PBF-a.

Food Technology and Biotechnology, 1996.

Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i nutricionizam, 2009.

Među skriptama, udžbenicima i monografijama iz područja biotehnologije ističu se Industrijska mikrobiologija (V. Johanides, A. Korčulanin, V. Marić, S. Divljak, 1976), Biokemijsko inženjerstvo (V. Marić, S. Novak, P. Horvat, 1987), Biotehnologija (P. Raspor, M. Alačević, V. Marić, 1992), Vitamini i hormoni (Z. Kniewald 1993), Primijenjena mikrobiologija (S. Duraković, 1996), Priručnik za pripravu i izolaciju biološki djelatnih supstancija (Z. Kniewald, J. Vorkapić-Furač, V. Zechner-Krpan, V. Gaurina-Srček, 2000), Proizvodnja enzima i enzimsko inženjerstvo (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnološka proizvodnja lijekova i specifičnih kemikalija (S. Matošić, J. Šušković, 2000), Biotehnologija i sirovine (V. Marić, 2000), Reaktorsko inženjerstvo I–III (Ž. Kurtanjek, 2001), Mikologija u biotehnologiji (S. i L. Duraković, 2003), Bakteriologija u biotehnologiji I–II (S. Duraković, S. Redžepović, 2004–05), Biokemijsko inženjerstvo (B. Šantek, V. Marić, 2009), Uvod u kinetiku mikrobnih procesa (M. Bošnjak, 2009).


Ostali podatci
Što pročitati?

Tehnički fakulteti 1919–1994. Zagreb, 1994.

M. Matković, I. Getz, Z. Makek, P. Božić, A. Tomašković, M. Cergolj: Biotehnologija rasplođivanja: mogućnosti primjene u stočarstvu Hrvatske. Zbornik radova. Drugi hrvatski veterinarski kongres. Zagreb, 2000., str. 215–224.

50 godina studija prehrambene tehnologije, biotehnologije i nutricionizma: 1956–2006. Zagreb, 2006.

M. Popović, M. Ivanković, S. Bogdan, G. Pilate: Dvadeset godina genetskih modifikacija u šumarstvu. Radovi Hrvatskog šumarskog instituta, 45(2013) 2., str. 195–210.

Studija o GMO Vijeća za GMO. Zagreb, 2013.

Monografija 60. obljetnice Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2016.

J. Šušković et al: Biotehnologija u Hrvatskoj – povijesna baština i suvremeni trendovi. Godišnjak HATZ-a, (2019) 1, str. 438–484.

Iz arhive LZMK-a

V. Johanides, V. Marić: TEHNOLOGIJA, MIKROBNA (biotehnologija). Tehnička enciklopedija, sv. 12, 1992., str. 543–560.

BIOTEHNOLOGIJA. Hrvatska enciklopedija, sv. 2, 2000., str. 137.