Krajcar, Slavko (Krajcar Brijeg kraj Žminja, 14. I. 1951 – Fuškulin kraj Poreča, 18. VI. 2021), elektrotehnički inženjer i stručnjak za energetiku.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1973. te doktorirao 1988. disertacijom Algoritmi za interaktivno optimalno planiranje razdjelnih mreža. Na Fakultetu je radio od 1973., kao redoviti profesor od 2002. Predavao je kolegije Energetska elektrotehnika, Razvod električne energije, Elektrane, Električna rasvjeta, Niskonaponske mreže i instalacije, Ekonomika u energetici. Osnivač je Laboratorija za analizu i sintezu pomoću računala (1996), Power Market Simulation Laboratory (2005) te je sudjelovao u opremanju i modernizaciji Laboratorija za električna postrojenja (od 1974). Bio je predstojnik Zavoda za visoki napon i energetiku (2002–06), kao i pomoćnik dekana 1991–96., prodekan 1996–98. te dekan Fakulteta 1998–2000. i 2000–02.

Područje je njegova znanstvenoga interesa bila energetika, posebice planiranje i razvoj razdjelnih mreža i modeliranje odnosa na tržištu električne energije. Autor je četiri sveučilišne skripte te zbirki pjesama Kunfina bilo ni (2004) i Kunfina ni (2010). Bio je član Nadzornoga i Upravnoga odbora Hrvatske elektroprivrede (1991–2000), predsjednik Upravnoga vijeća Instituta »Ruđer Bošković« (1996–2000. i 2006–12.) i predsjednik Upravnoga vijeća CARNet-a (1998–2000). Bio je predsjednik žminjske kulturne udruge Čakavski sabor 2006–15., a na skupštini 2021. proglašen je počasnim predsjednikom. Bio je član HATZ-a od 1994. te tajnik Odjela za energijske sustave 2003–09. i član Uprave 2017–21. Dobitnik je Zlatne plakete »Josip Lončar« 2002., najvećeg priznanja Fakulteta. Počasna titula professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dodijeljena mu je 2021.

Pušić, Tanja (Mostar, 15. III. 1962), tekstilno-tehnološka inženjerka, stručnjakinja za njegu i oplemenjivanje tekstila.

Diplomirala je 1986. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1997. disertacijom Utjecaj mercerizacije pamuka na promjenu elektrokinetičkog potencijala i adsorpciju tenzida (mentorica → A. M. Grancarić, komentor → I. Soljačić). Na istome fakultetu zaposlena je od 1986., od 2009. u zvanju redovite profesorice. Znanstveno se usavršavala u Institutu za fizikalnu kemiju Sveučilišta u Grazu (1995., mentor Volker Ribitsch) i na Prirodoslovno-tehničkome fakultetu Sveučilišta u Ljubljani (2010). Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu obnašala je funkciju voditeljice (2011−18) i zamjenice voditelja (2018−23) Znanstveno-istraživačkoga centra za tekstil, predstojnice Zavoda za tekstilno-kemijsku tehnologiju i ekologiju (2011−12), voditeljice Ureda za izdavačku djelatnost (od 2017), te bila prodekanica za znanstveno-istraživački rad (2012−16). Na Sveučilištu u Zagrebu bila je zamjenica dekana na Senatu (2012−16) i zamjenica predsjednika Vijeća tehničkoga područja (2018−19).

Njena znanstvenoistraživačka i nastavna djelatnost vezana je uz njegu tekstila, deterdžente (sastav, analitika i učinak), tenzide (adsorpcija i desorpcija), procese oplemenjivanja odjeće te elektrokinetičke fenomene, na čemu se temelje i nastavni programi kolegija koje predaje. Njezi tekstila, procesima čišćenja i oplemenjivanja tekstila i drugim srodnim temama posvećeni su objavljeni izvorni znanstveni radovi, knjige (Njega tekstila, 2005; Kemijsko čišćenje tekstila i kože, 2013., obje s I. Soljačićem), izlaganja na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, stručni i pregledni radovi, recenzije i prikazi. Voditeljica je i suvoditeljica brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata. Od 2015. članica je HATZ-a, gdje od 2022. obnaša dužnost tajnice Odjela tekstilne tehnologije. Za svoja postignuća i više inovacija kojih je suautorica, nagrađena je brojnim nagradama i priznanjima, među ostalima Nagradom »Rikard Podhorsky« (2022), državnom Godišnjom nagradom za znanost iz područja tehničkih znanosti (2023) i Nagradom »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2024).

Jelenčić, Ivan (Zagreb, 17. VI. 1932 – Zagreb, 8. I. 2016), elektrotehnički inženjer i stručnjak za elektroakustiku.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1959. te doktorirao 1976. disertacijom Prilog analizi tranzijentnih odziva zvučnika. Radio je u Radioindustriji Zagreb 1956–66., a 1962. prešao je na matični Fakultet gdje je 1991. izabran za redovitog profesora. Predavao je kolegije Prijemnici, Elektroakustika te Ozvučenje i zvučnički sustavi. Bio je predstojnik Zavoda za elektroakustiku 1982–86. i 1990–94. Specijalizirao se 1967. radeći u Švicarskom poduzeću Brown-Bovery na poslovima radiokomunikacija. Područja su njegova znanstvenoga interesa bila akustika, elektroakustika i radiokomunikacije. Bio je autor i voditelj više studija i projekata te konstruktor elektroničkih uređaja i projektant ozvučenja. Napisao je skriptu Upute za auditorne i laboratorijske vježbe iz tonfrekvencijske tehnike (1987) i udžbenik Zvučnici (1991).

Periodicum biologorum, znanstveni časopis Hrvatskoga prirodoslovnoga društva. Pokrent je 1866. u Zagrebu kao Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga družtva zalaganjem → S. Brusine koji mu bio prvi urednik. U radzoblju 1908-38. izlazi pod nazivom Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva. Obnovljen je 1947. i nastavio izlaziti kao Glasnik biološke sekcije, od 1953. Biološki glasnik i od 1970. pod današnjim naslovom. Ispočetka je objavljivao radove iz zoologije i botanike, te geologije, geografije, meteorologije, fizike, kemije, astronomije i matematike, od 1970-ih s promjenom koncepcije časopisa veći je naglasak stavljen na biologiju, biokemiju i biomedicinu, a u novijem razdoblju tematski je proširen na molekularnu biologiju, imunologiju, genetiku, mikrobiologiju i ekologiju. Objavljuje znanstvene i preglede radove na engleskom jeziku, a izlazi 4 puta godišnje. Časopis je indeksiran u više međunarodnih bibliografskih i citatnih baza podataka, a na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa dostupan je od 2008.

Acta Botanica Croatica, znanstveni časopis iz područja botanike i biljnih znanosti Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Pokrenuo ga je Vale Vouk 1925. pod nazivom Acta Botanica Instituti Botanici Regalis Universitatis Zagrebensis (Izvješća Botaničkoga zavoda Kraljevskoga sveučilišta u Zagrebu), kao znanstveno glasilo Botaničkoga zavoda Sveučilišta u Zagrebu i bio je prvi hrvatski botanički znanstveni časopis. Od osnutka je imao važnu ulogu u razvoju i međunarodnoj afirmaciji hrvatske botaničke znanosti, a od 1957. izlazi pod današnjim nazivom i postupno se proširuje tematsko područje časopisa. Objavljuje znanstvene radove iz različitih područja botanike i srodnih biljnih znanosti, te obuhvaća istraživanja floristike, taksonomije, sistematike, ekologije, citologije, fiziologije, citogenetike, molekularne biologije i paleobotanike, kao i područja algologije, mikologije, bakteriologije i biljne virologije. Posebna se pozornost posvećuje istraživanjima nizinskih i krških područja južne Europe, krških i drugih slatkovodnih staništa te Jadranskoga i Sredozemnoga mora. Od 2000. izlazi dva puta godišnje uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, međunarodno je recenziran i objavljuje radove na engleskom jeziku. Dostupan je u otvorenom pristupu, a indeksiran je u važnim međunarodnim bibliografskim i citatnim bazama. Na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH dostupan je od 2006.









Hrvatski geografski glasnik, znanstveni časopis Hrvatskog geografskog društva i Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Pokrenuo ga je 1929. Artur Gavazzi i bio je prvi hrvatski geografski znanstveni časopis. Izlazio je do 1939. da bi ga ponovno pokrenuo Josip Roglić 1950. pod nazivom Geografski glasnik, a 1997. vraćen je izvorni naziv i uveden međunarodni urednički odbor. Izlazi dva puta godišnje i objavljuje članke iz geoznanosti, izvornih teorijskih i empirijskih geografskih istraživanja, pregledne članke iz geografskih disciplina te interdisciplinarne članke, na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, referiran je u vodećim međunarodnim bibliografskim i citatnim bazama podataka, a na portalu znanstvenih i stručnih časopisa dostupan je od 2006. Izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Elektrotehničar, stručni časopis za elektrotehniku, radio-televizijsku i kino-tehniku te srodna područja. Pokrenut je u Zagrebu 1948., u izdanju N. S. O. Tehničke škole, a prvi urednik bio je Vladimir Poluljahov. Od 1950. izdavanje preuzima Tehnička knjiga Zagreb. Slijednik je tradicije popularnih i stručnih časopisa, namijenjen elektrotehničarima, radioamaterima i tehničarima. Tijekom izlaženja mijenjao je podnaslove i širio raspon tema, a posebnu pozornost zauzimali su stručni prilozi namijenjeni praktičarima i radioamaterima sa prikazima radioamaterske opreme, konstrukcija i mjerenja. Objavljivao se kao mjesečnik, povremeno kao dvobroj, u razdoblju 1977–78. nije izlazio, a uslijed promjena na tržištu časopis se trajno gasi 1987. godine.

Juzbašić, Borislav (Osijek, 20. XI. 1923 — Zagreb, 26. IV. 1990), elektrotehnički inženjer i stručnjak za elektroniku.

Na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkoga fakulteta (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1949. te doktorirao 1979. disertacijom Mogućnosti povećanja efikasnosti silicijevih solarnih ćelija. Na matičnome fakultetu radio je od 1950., od 1979. kao redoviti profesor. U nastavu je uveo problematiku poluvodičke elektronike te je autor udžbenika Elektronički elementi (1972), kojim je po prvi puta čitavo područje predstavljeno na hrvatskome jeziku, definirajući tako hrvatsko nazivlje područja. Jedan od laboratorija Fakulteta 1990-ih nosio je njegovo ime: Laboratorij za elektroničke elemente »Borislav Juzbašić«. Umirovljen je 1983. Područja su njegova znanstvenog djelovanja bila elektronika i elektronička tehnika, posebice elektronički elementi, poluvodička elektronika te elektronske vakuumske i plinom punjene cijevi. Uz spomenuti udžbenik, autor je skripti Elektronika i elektronička tehnika I (s V. Albertom i S. Turkom, 1961), Poluvodička elektronika (1964), Tranzitorska elektronika (1964) i Elektronske cijevi (1965). Dobitnik je Zlatne plakete »Josip Lončar« 1982/83., najznačajnijeg priznanja Fakulteta.

Ivanek, Ferdo (Ljubljana, 1. VI. 1923 – Santa Clara, Kalifornija, 2. X. 2021), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mikrovalnu komunikacijsku tehnologiju.

Na Tehničkoj visokoj školi u Beču diplomirao je 1948. te doktorirao 1965. Prvi dio svog radnoga vijeka proveo je na području tadašnje Jugoslavije radeći na uvođenju mikrovalnih radio sustava, dizajnu radio opreme i pokretanju proizvodnje. Tako je radio 1945–46. u zagrebačkoj direkciji pošte, telegrafa i telefona (PTT; → Hrvatska pošta), 1949–52. u beogradskom Centralnom radioinstitutu, 1953–54. u beogradskoj direkciji PTT-a, 1955–59. u ljubljanskom Institutu za elektroveze te 1963–67. u ljubljanskom Zavodu za automatizaciju. Boravio je 1959–62. na istraživačkome dopustu u Mikrovalnom laboratoriju Sveučilišta Stanford, a 1965–67. bio je izvanredni profesor na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje) u Splitu. Od 1967. radio je u tzv. Silicijskoj dolini SAD-a. U Fairchild istraživačkom i razvojnom laboratoriju u Palu Altu radio je na komunikacijskim primjenama novih mikrovalnih uređaja u čvrstom stanju 1967–71. U poduzeću Farinon Electric u San Carlosu radio je 1971–86. na razvoju mikrovalnih komponenti u čvrstom stanju i dizajnu sustava te bio direktor razvoja proizvoda i direktor istraživanja sustava. Godine 1986. u Palu Altu osnovao je konzultantsko poduzeće Communications Research. Istodobno je od 1996., gotovo dva desetljeća kao vanjski predavač na Odjelu za inženjerske ekonomske sustave Sveučilišta Stanford držao kolegij Napredak u svjetskim telekomunikacijama. Autor je poglavlja u knjizi Methods of Experimental Physics (1975), urednik i suautor knjige Terrestrial Digital Microvawe Communications (1991) te vlasnik jednog patenta u SAD-u. Bio je član društva IEEE (Institute of Electrical and Electronics Engineers) u New Yorku od 1960.

Poslovno-stambena zgrada Herzog u Zagrebu, jedan od najvažnijih primjera zagrebačke moderne, smještena je u ulici Pod zidom, tik do glavnoga gradskog trga.

Građena je 1928–31 (projektanti: I. Fischer, Z. Dumengjić). Kroz zgrade Herzog i Gavella prolazi modernistički pasaž Harmica, također izveden prema projektu I. Fischera i Z. Dumengjić, koji povezuje glavni gradski trg s tržnicom Dolcem. Pasaž je uređen 1987 (B. Šerbetić, M. Kranjc, B. Silađin).

Hebel, Zdravko (Zagreb, 21. I. 1943 – Zagreb, 11. VIII. 2017), elektrotehnički inženjer, stručnjak za elektroenergetiku te sportaš.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) diplomirao je 1966. i doktorirao 1982. disertacijom Statističko-matematička analiza tokova snage u elektroenergetskom sistemu. Nakon studija zaposlio se na matičnom fakultetu, gdje je za redovitog profesora izabran 2000. Predavao je kolegije Elektroenergetske mreže I i II te Primjenu računala u elektroenergetici. Bio je predstojnik Zavoda za visoki napon i energetiku 1998–2002. Umirovljen je 2008. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa elektroenergetske mreže i vođenje elektroenergetskih sustava, te primjena matematičkih metoda u energetskim proračunima. Bio je član HATZ-a i tajnik Odjela elektrotehnike i elektronike 2009–13.

Sportom se počeo baviti 1958. kao plivač i vaterpolski vratar u Zagrebačkom plivačkom klubu Naprijed, a 1963–77. igrao je za Akademski vaterpolo klub Mladost s kojim je osvojio četiri europska Kupa prvaka (1967–69. i 1971) te Kup pobjednika kupova i Super finale 1975. Nastupao je za različite selekcije jugoslavenske vaterpolske reprezentacije 1962–70. te je na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. osvojio zlatnu medalju. Bio je vaterpolski sudac 1978–88. i od 1985. sudac Međunarodne amaterske plivačke federacije (FINA), predsjednik Zagrebačkoga športskog saveza 1991–2000., predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza (1996–98. i 1999–2000) te suosnivač, dopredsjednik (1991–2000) i predsjednik (2000–02) Hrvatskog olimpijskog odbora.

Dembitz, Šandor (Split, 12.II.1951 – Zagreb, 11. II. 2024), elektrotehnički inženjer, stručnjak za strojnu provjeru teksta.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1973. i doktorirao 1993. disertacijom Automatizacija postupaka otkrivanja grešaka u tekstu u novim telekomunikacijskim službama (mentor → E. Šehović). Na Fakultetu je radio od 1974., kao izvanredni profesor od 2004. Predavao je kolegije Osnove elektrotehnike i Fizikalne osnove elektrotehnike. Autor je prve javne računalne usluge za strojnu provjeru teksta pisanog hrvatskim jezikom (1994), Hascheck (ili Hašek, Hrvatski akademski spelling checker). Haschecku je bila povjerena strojna provjera teksta Hrvatskog leksikona (1996), kapitalnog djela hrvatske kulture, što je bio prvi slučaj sustavne strojne provjere leksikografskog teksta na bilo kojem od slavenskih jezika. U je usluga počivala na elektroničkoj pošti, a suradnjom s → Gordanom Gledecom pretvoren je u uslugu na mreži (2003). Usluga je postala dio infrastrukture mnogobrojnim hrvatskim novinama, televizijskim kanalima i internetskim portalima te mu je za nju 2014. dodijeljena nagrada Hrvatske sekcije društva Institute of Electrical and Electronics Engineers (IEEE). Umirovljen je 2019. Bavio se i filologijom te objavio više radova u časopisu Jezik. Uveo je u hrvatski jezik riječi pojavnica, kao zamjenu za englesku riječ token (1970-ih) i zatipak, kao zamjena za tipfeler (2011). Bio je vijećnik Skupštine Grada Zagreba (1995–99) i Skupštine Zagrebačke Županije (1995–97).

Boršić, Mladen (Zagreb, 9. IX. 1943 – Zagreb, 22. VIII. 2025), elektrotehnički inženjer, stručnjak za mjeriteljstvo.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1987. disertacijom Mjerni sustav za ispitivanje transformatora. Na Fakultetu je počeo raditi 1968., od 2003. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Mjerenja u elektrotehnici, Mjerni sustavi za prihvat i obradu podataka te Precizna analogna obrada signala. Bio je predstojnik Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja 1990–94. Kao pozvani profesor na Sveučilištu Sannio u Beneventu u Italiji radio je 1999–2005. Umirovljen je 2008. Bio je osnivač i vlasnik poduzeća Mjeriteljsko savjetovalište, koje je poslovalo 2003–21. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao direktor Međimurske energetske agencije MENEA u Čakovcu 2008–13. te kao vanjski ekspert njemačkog državnog mjeriteljskog zavoda Physikalisch-Technische Bundesanstalt 2009–16. Kao vrhunski stručnjak za mjeriteljstvo i metrologiju bio je osnivač i prvi predsjednik Hrvatskoga mjeriteljskog društva 1980–84. i 1987–2003. te dugogodišnji urednik časopisa Mjeriteljski vjesnik. Istodobno je bio član Glavnoga savjeta (1992–2012), potpredsjednik za međunarodne odnose (2005–06) i glavni tajnik (2006–12) Međunarodne mjeriteljske konfederacije (International Measurement Confederation, IMEKO). Bio je 1997–2012. član Znanstvenog savjeta francuskog Međunarodnog Kongresa o mjeriteljstvu (Congrès International de Métrologie) te 2002–05. koordinator talijansko-hrvatskoga projekta procjene nesigurnosti mjerenja električne energije kojeg je novčano pomagala talijanska vlada. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 1975. te Nagrade Danube Adria Association for Automation and Manufacturing (DAAAM) 1996., prigodom tisućite obljetnice Republike Austrije.

Benčić, Zvonko (Senj, 23. IV. 1940 – Zagreb, 21. IX. 2021), elektrotehnički inženjer, stručnjak za energetsku elektroniku.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet računarstva i elektrotehnike, FER) u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1988. disertacijom Odabiranje i zaštita u sklopovima opterećenim intermitirajućom strujom. Pred kraj studija zaposlio se u Elektrotehničkom institutu »Rade Končar« u Zagrebu gdje je izgradio karijeru 1962–94. Pri Zavodu za energetsku elektroniku bio je voditelj Odjela za razvoj usmjerivačkih sklopova, a od 1970. upravitelj Zavoda. Pod njegovim vodstvom razvijeno je i izrađeno više od 800 prototipova uređaja energetske elektronike te je dobitnik godišnje nagrade poduzeća »Rade Končar« 1976. Istodobno je predavao na Višoj tehničkoj školi Rade Končar u Zagrebu (1973–80) te na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu (1975–90) i na matičnome fakultetu (od 1976). Na FESB-u je utemeljio kolegij Energetska elektronika te imao značajnu ulogu u formiranju i opremanju povezanog laboratorija. Od 1994. radio je na FER-u, kao redoviti profesor od 1997. Na Zavodu za elektrostrojarstvo i automatizaciju predavao je kolegije Energetska elektronika i Odabrana poglavlja iz energetske elektronike. Predavao je 2001–05. i na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Umirovljen je 2011.

Područje njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila je energetska elektronika, posebice upravljačke tehnologije pomoću poluvodičkih elemenata te područje strujne opteretivosti učinskih poluvodičkih ventila i učinskih elektroničkih pretvarača. Smatra se utemeljiteljem energetske elektronike u Hrvatskoj. Autor je udžbenika Energetska elektronika, 1. – Poluvodički ventili (sa Z. Plenkovićem, 1978) te više sveučilišnih skripti. Bavio se povijesću i filozofijom tehnike. Bio je suradnik u Tehničkom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, autor više eseja iz područja tehnike i hrvatskoga jezika te urednik knjiga iz područja znanosti, tehnike i povijesti tehnike. Za uredničko djelovanje dobitnik je deset nagrada »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a. Dobitnik je priznanja za rad u organizaciji Narodne tehnike Hrvatske (danas Hrvatske zajednica tehničke kulture) 1986. Bio je član HATZ-a te tajnik Odjela elektrotehnike i elektronike 2005–09.

Ban, Drago (Vrpolje kraj Šibenika, 20.11.1939.), elektrotehnički inženjer, stručnjak za

Na Elektrotehničkom fakultet u Zagrebu diplomirao je 1965. te doktorirao 1987. disertacijom

Zaposlio se 1968. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1991. bio izvanredni profesor. Predavao je kolegije Električki strojevi, Energetska elektrotehnika, Elektromotorni pogon, Prelazne pojave, Elektromotorni pogon i Asinkroni strojevi. Bio je 1990–94. predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo (danas Zavod za elektrostrojarstvo i automatizaciju). Boravio je na specijalizacijama i znanstvenim usavršavanjima u Rusiji, Francuskoj, SAD-u i Njemačkoj.

Radio je više od 20 godina u elektroindustriji “Končar” poslove razvitka, projektiranja i gradnje električkih strojeva.

Glavni je istraživač znanstvenog projekta MIZIT-a. Vodio je
veliki broj projekata za potrebe industrije i elektroprivrede.

Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su razvitak električkih strojeva i elektromotornih pogona te dijagnostičke metode. Autor je udžbenika Transformatori: zbirka primjera i zadataka s rješenjima (2025). Član je HATZ-a od 1994. Dobitnik je Srebrne plakete »Josip Lončar« 1975., najvišeg priznanja Elektrotehničkog fakulteta.

Baranović, Mirta

Bago, Darinko (Nova Gradiška, 31. I. 1954), elektrotehnički inženjer, stručnjak za

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1976.

U poduzeću »Rade Končar« zaposlio se 1976.

1987–91. bio je pomoćnik glavnog direktora, direktora Inženjeringa za pomorstvo i transport te direktora Inženjeringa za objekte i postrojenja.

1991–92. direktor poduzeća Končar – Inženjering za energetiku i transport d. d.

1992–99. Ministarstvo vanjskih poslova RH, kao otpravnik poslova Veleposlanstva RH u Švicarskoj te Veleposlanik u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini.

1995–99. član Nadzornog odbora Končar d. d.

1999–2021. predsjednik Uprave Grupe Končar d. d.  (radio u djelatnosti proizvodnje elektromotora, generatora i transformatora)

2004–22. osnivač i predsjednik udruge Hrvatski izvoznici

Journal of Computing and Information Technology (CIT), međunarodni znanstveni časopis iz područja računarstva i informacijskih tehnologija. Pokrenut je 1993. uz potporu Sveučilšnog računskog centra, a od 2016. izdavač je → Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Objavljuje recenzirane radove iz područja računalne znanosti, računalnog inženjerstva, softverskoga inženjerstva, informacijskih sustava i informacijskih tehnologija. Od početka je bio usmjeren na međunarodnu znanstvenu suradnju te je objavljivao radove autora iz Hrvatske i inozemstva na engleskom jeziku, pridonoseći razvoju domaće računalne znanosti i njezinu povezivanju sa svjetskim istraživačkim trendovima.
CIT izlazi četiri puta godišnje u modelu otvorenoga pristupa (Open Access), a od 2002. dostupan je i u digitalnom obliku. Objavljuje izvorne znanstvene radove, pregledne članke i studije slučaja koje obrađuju teorijske i praktične aspekte računarstva i informacijskih tehnologija. Uz redovite brojeve, redovito je objavljivao i posebne brojeve posvećene novim temama iz područja računarstva i informacijskih tehnologija uključujući tradicionalnu seriju sa odabranim radovima srodne konferencije Information Technology Interfaces – ITI, prekinute 2014. godine. Časopis je uključen u više međunarodnih bibliografskih i citatnih baza podataka, među kojima su Scopus, DBLP, INSPEC i DOAJ, čime je stekao međunarodnu vidljivost i znanstvenu prepoznatljivost.

Journal of Communications Software and Systems (JCOMSS), je međunarodni znanstveni časopis iz područja komunikacijskih tehnologija, komunikacijskoga programskog inženjerstva i informacijskih sustava koji izlazi od 2005. godine. Objavljuje ga → Udruga za komunikacijske i informacijske tehnologije u suradnji sa → Fakultetom elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Izlazi kvartalno na engleskom jeziku i primjenjuje sustav međunarodne recenzije znanstvenih radova. Tematski JCOMSS prati suvremeni razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija, uključujući 5G i B5G tehnologije, umjetnu inteligenciju i strojno učenje, Internet stvari (IoT), mrežne sustave, sigurnost informacijskih sustava, multimedijske tehnologije i obradu podataka.
Časopis objavljuje međunarodno recenzirane znanstvene radove autora iz različitih zemalja koji obrađuju teorijske i praktične aspekte komunikacijskih sustava i komunikacijskoga softvera, posebice nove tehnologije, metode i algoritme, analizu performansi sustava, multimedijske tehnologije, bežične i žične komunikacije te suvremena područja informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Posebna pozornost posvećuje se istraživanjima koja povezuju komunikacijsko programsko inženjerstvo s upravljanjem sustavima, kvalitetom usluga i pouzdanošću informacijskih sustava.
Važna značajka časopisa jest otvoreni pristup (Open Access), kojim su svi objavljeni radovi slobodno dostupni znanstvenoj i stručnoj javnosti. Časopis je uključen u više međunarodnih bibliografskih i citatnih baza podataka, među kojima su Scopus i DOAJ, čime je stekao međunarodnu vidljivost i znanstvenu prepoznatljivost. Časopis od početka izlaženja uređuje Dinko Begušić u suuredništvu sa Algirdas Pakstasom (2005–16) i Mladenom Kosom (2005–20).

Pintarić, Antun (Osijek, 14. VII. 1954 – Osijek, 23. IX. 2015), strojarski inženjer, stručnjak za materijale.

Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirao je 1978., magistrirao 1986. te doktorirao 2002. disertacijom Prilog razvoju metoda vrednovanja recikličnosti materijala i proizvoda (mentor → T. Filetin). Kao inženjer pripravnik radio je na poslovima razvoja u Odjelu kontrole kvalitete u tvornici Rade Končar – Transformatori u Zagrebu (1979). Na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku bio je zaposlen od 1979., od 2013. kao redoviti profesor. Na Pedagoškom fakultetu u Osijeku na studiju Fizika – politehnika držao je u akademskim godinama 1994/95., 1997/98. i 1998/99. kolegij Strojarska tehnologija. Studijski je boravio na Sveučilištu Saarland u Saarbrückenu (1995).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa materijali, tribologija, primjena materijala i tehnologije, gospodarenje otpadom i recikliranje tehničkih proizvoda. Predavao je kolegije Elektrotehnička tehnologija, Materijali u elektrotehnici, Recikliranje proizvoda, Recikliranje elektrotehničkih proizvoda, Materijali i tehnološki postupci, Suvremeni elektrotehnički materijali te niz drugih kolegija iz područja materijala. Suautor je Potrošačkoga priručnika za smanjenje krutog otpada (s T. Živićem, 1992) i udžbenika Recikliranje električnih i elektroničkih proizvoda (s M. Kljajinom i M. Opalićem, 2006). Više je puta bio sudski vještak iz područja struke. Obnašao je dužnost pomoćnika direktora za razvoj u poduzeću Obnova d. d. u Osijeku (1993–94). Od 2004. do 2008. bio je član Odbora za normizaciju HZN/TO 86 – Uređaji za hlađenje, klimatizaciju i dizalice topline. Bio je dekan Veleučilišta Lavoslav Ružička u Vukovaru od njegova osnutka 2005. do 2012.

Atalić, Josip (Otočac, 8. IX. 1976), građevinski inženjer, stručnjak za potresno inženjerstvo.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2001. te doktorirao 2011. disertacijom Utjecaj kontaktnih naprezanja na nosivost tradicijskih kamenih stupova (mentor D. Lazarević). Nakon stečene diplome zaposlio se na matičnome fakultetu, gdje je od 2019. izvanredni te od 2025. redoviti profesor. Predaje kolegije Plošni nosači, Građevna statika 1, Numeričko modeliranje konstrukcija, Proračun postojećih konstrukcija u seizmički aktivnim područjima te Potresno inženjerstvo. Od 2021. voditelj je podružnice Hrvatskoga centra za potresno inženjerstvo pri Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga interesa potresno inženjerstvo s naglaskom na procjene rizika od potresa i analizu seizmičkih ojačanja, te numeričko modeliranje i povijesne građevine. Autor je nacionalnoga dokumenta Procjena rizika od katastrofa u Republici Hrvatskoj – rizik od potresa (2014. i 2018), bio je voditelj stručne skupine za potporu Vladi RH i Svjetskoj banci pri izradbi Brzih procjena šteta i potreba nakon potresa 2020 (temelj prijave za Fond solidarnosti EU-a), voditelj nacionalnoga Projekta istraživanja u području potresnoga inženjerstva (2021–25) te glavni projektant konstrukcijske obnove zagrebačke katedrale (2021–26). Suautor je priručnika Urgentni program potresne obnove (2020) i monografije Potresno inženjerstvo: Obnova zidanih zgrada (2021). Suosnivač je i od 2021. predsjednik udruge Hrvatski centar za potresno inženjerstvo – interventna služba. Za doprinos u poduzetim intervencijama i koordinaciji te za angažman na poslovima utvrđivanja šteta u vezi s potresom u gradu Zagrebu dobitnik je više nagrada i priznanja.

Kečkemet, Duško (Supetar, 4. VI. 1923 – Split, 12. V. 2020), povjesničar umjetnosti i kulture; među ostalim istaknuo se radovima koji svjedoče o njegovu dubokom promišljanju grada, arhitekture i njihovih stanovnika.

Diplomirao je 1949. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1970. doktorirao tezom o Ivanu Rendiću. Od 1945. radio je u Gipsoteci grada Zagreba, od 1951. u Muzeju grada Splita kao kustos, ravnatelj (1960–77) i muzejski savjetnik, od 1979. kao ravnatelj Galerije Meštrović u Splitu i od 1984. kao redoviti profesor splitskoga odjela zadarskoga Filozofskoga fakulteta, na kojem je predavao od 1979; umirovljen je 1993. Istraživao je umjetničku i kulturnu baštinu u Dalmaciji, poglavito u Splitu, muzeološku i urbanističku problematiku, pomorsku ikonografiju, povijest fotografije i filma te je autor mnogobrojnih knjiga, monografskih prikaza, vodiča, znanstvenih i stručnih članaka, kataloga izložbi.







Među knjigama u većoj ili manjoj mjeri prožetima arhitektonskom i urbanističkom tematikom od povijesnih razdoblja do suvremenosti ističu se Stara splitska bolnica: 1794–1964 (1964), Kaštel-Sućurac (1978), Grad za čovjeka. O dehumanizaciji suvremenog urbanizma (1981), Vranjic kroz vjekove (s I. Javorčićem, 1984), Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu (1988), Vicko Andrić, arhitekt i konzervator (1993), Splitska fontana (1994), Splitsko groblje Sustipan (1994), Split sa starih razglednica (s A. Jelavićem, 1995), Brač (1998), Bračke bunje (2000), Borba za grad (2002), Prošlost Splita (2002), Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam (2003), Kulturna i umjetnička baština u Dalmaciji I–II (2004), Maršal Marmont i Split (2006), Ante Bajamonti i Split (2007), Stari Split. Od kantuna do kantuna (2009), Suton Splita. Gubitak tradicionalnog gradskog obilježja (2009), Utvrde Splita (2020). Dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2010).

Buškariol, Frane (Vis, 29. XII. 1918 – Split, 15. XI. 2010), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama zgrada raznovrsne namjene u Splitu i diljem Dalmacije.

Završio je arhitektonsko-građevinski odsjek Tehničke srednje škole u Splitu. Isprva je radio kao arhitektonski tehničar, a potom i kao samostalni projektant u splitskim projektnim poduzećima Projektant (1946–53) i Arhitekt (1953–54), bio šef projektnog biroa pri građevinskom poduzeću Tehnogradnja (1954–69), radio u projektnom birou građevinskog poduzeća Lavčević (do umirovljenja 1979). U Splitu je izveo poslovne zgrade Tehnogradnje u Držićevoj (1949–50., 1960) te Projektanta i Konstruktora u Svačićevoj ulici (s H. Katunarićem, 1950–51), pogonsku zgradu Jugoplastike uz Ulicu Domovinskoga rata (1954–58), tvornicu Bobis u Ulici slobode 41 (s D. Dušom, 1960–61; danas Art hotel), hotel za samce Tehnogradnje na Plokitama (1961–62), osnovnu školu Brda (1964–65), dva hotelska paviljona u turističkom naselju Duilovo (1968), stambene zgrade u Mitničkoj (1957), u Zrinjsko-Frankopanskoj 30–34, Hrvatske mornarice 1–11 i na Putu Skalica 1–11 (1957–59), u Ulici Čajkovskoga 1–3 (1957–58), u Istarskoj (1957–58), Radničkoj i Križanićevoj (1963–64), stambeno naselje uz raskrižje Dubrovačke i Vukovarske (1964–65) te dvije stambene zgrade na području Gripe-Lokve (1966–67). Među realizacijama izvan Splita ističu se pomoćne zgrade Tvornice lakih metala u Šibeniku (1952) i tvornice Jugovinil u Kaštel-Sućurcu (1953), Dom za samce u Imotskom (1953), Dom kulture u Majdanu u Solinu (1954), osnovna škola u Dugom Ratu, stambene zgrade u Visu, Kaštel-Kambelovcu i Kaštel-Sućurcu, dom za starije u Visu, restoran s kinodvoranom u Kaštel-Starom, partizansko spomen-groblje u Livnu (1970); posebice se ističu hotelski kompleks u Ruskamenu kraj Omiša (s D. Kovačićem, 1966) te hoteli Lav u Miljevcu kraj Splita (1969–71) i Medena kraj Trogira (s I. Kurtovićem, 1970–71).

Muljačić, Slavko (Split, 21. I. 1926 – Split, 1. II. 2005), arhitekt, zapažen po opusu realizacija zgrada raznovrsne namjene u Dalmaciji.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1953. do umirovljenja 1986. djelovao je u splitskom poduzeću Projektant. Njegova se projektna rješenja odlikuju funkcionalnošću i skladnim uklapanjem u okoliš. Važniji su mu izvedeni projekti u Splitu: stambene zgrade na raskrižju Omiške i Palmotićeve ulice (1957–58), u Vukovarskoj (1957–58), Viškoj (1958–59) i Tršćanskoj (1963), Viša škola za zdravstvene tehničare u Vukovarskoj (1960–61), skladišni kompleks na Stinicama (1959–69), osnovna škola Visoka (1969), Institut za pomorsku medicinu u sastavu bolnice na Križinama (1979–81., s L. Vrdoljak), sanacija i adaptacija zgrada Splitskih toplica (1986–91). Osim toga izveo je osnovnu školu u Imotskome (1970), hotel Feral u Brni na Korčuli (1971., novi paviljon 1976), stambeno-poslovnu zgradu u Metkoviću (1972), srednjoškolski centar u Sinju (1976), sportsku dvoranu i bazen u Zadru (1974–76), hotel Alkar u Sinju (1979). Bavio se istraživanjem povijest izgradnje Splita u XIX. i XX. st. te je autor više monografskih prikaza.

Gamulin, Kuzma (Jelsa, 2. X. 1899 – Split, 26. I. 1979), arhitekt, zapažen po nekoliko realizacija stambenih i poslovnih zgrada na splitskom području.

Studirao je arhitekturu u Pragu i Münchenu, a diplomirao 1926. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Vodio je vlastiti projektni ured (1926–42), a nakon II. svj. rata bio je profesor u splitskoj Školi likovnih umjetnosti. Najpoznatiji je kao autor monumentalne stambeno-poslovne palače Osiguravajuće zadruge Croatia na raskrižju Sinjske ulice i Klaićeve poljane u Splitu (1930; sa Z. Lukšićem). Među njegovim ostalim realizacijama ističu se pregradnja i dogradnja crkve sv. Dominika i samostana u Hrvojevoj uz istočno pročelje Dioklecijanove palače (1932–34) i nova zgrada sakristije uz katedralu (1937–40), stambeno-poslovna zgrada na uglu Zrinjsko-Frankopanske, Gundulićeve i Kavanjinove (1931–32), stambene zgrade u Matoševoj, Tolstojevoj i Vukovarskoj te Vatrogasni dom na Lovretu (1928–30).