Silađin, Branko (Slovenske Konjice, 29. VIII. 1936), arhitekt, zapažen projektima obiteljskih kuća i rekonstrukcija gradskih prostora.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je u Njemačkoj. Od 1969. djeluje u Zagrebu, od 1970. kao samostalni umjetnik, a od 1992. u projektnom birou Odak–Silađin. Zapažen je po projektima obnove i rekonstrukcije gradskih prostora u kojima uspijeva ostvariti sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja (Jelačićev trg, 1981–87., s → Mihajlom Kranjcom i → Berislavom Šerbetićem; Lapidarij Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1985), javnih zgrada (rekonstrukcija bloka Teslina–Gajeva u Zagrebu za Omladinski kulturni centar i Zagrebačko kazalište mladih, 1975–87; rekonstrukcija i dogradnja osnovne škole Grad u Dubrovniku, 1987; zgrada policijske uprave u Krapini, 1995) te višestambenih zgrada (Petrinjska 31 u Zagrebu, 1995). Među novijim su intervencijama u zagrebačkim prostorima i Europski trg (2013) te pješački most iznad Miramarske ceste (2015). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom forme i tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuće Vrvilo u Lignju kraj Lovrana, 1976; Brkić u Zagrebu i Lazić u Ičićima, 1978; Lazić – Raše na Prekrižju u Zagrebu, 1982; Zrno u Ičićima, 1984; Gospodnetić u Richmondu, SAD, 1988; Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Autor je više projekata paviljona za svjetske izložbe, među kojima i Hrvatskoga paviljona u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Izradio je više spomen-obilježja (spomenik poginulim policajcima u Zagrebu, 1993; Znamen 900 godina grada Zagreba, 1995; Park domovinske zahvalnosti i spomenik palim borcima i braniteljima Samobora i Svete Nedelje, 2001), bavi se uređenjem interijera (Mala kavana u Zagrebu, 1988), industrijskim dizajnom (dizelska i električna lokomotiva za tvornicu Đuro Đaković, 1963).







U mnogim se studijama bavi problemima uređenja zagrebačkoga Donjega grada (studija pješačke zone Praška–Gajeva–Bogovićeva–Preradovićev trg, 1970; rekonstrukcija »Zelene potkove«, 1980., s M. Kranjcom i B. Šerbetićem; studija prostora sinagoge u Praškoj, 1989). Samostalno je izlagao u Veneciji (1981), Zagrebu i Ljubljani (1991). Bio je urednik časopisa Čovjek i prostor (1984–87) i Arhitektura (1989–91) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1988–94). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (godišnja 1998., za životno djelo 2018), »Viktor Kovačić« (1984., 2001), »Bernardo Bernardi« (1989., 1999), Borbe (1987), više nagrada Zagrebačkoga salona i dr.

satelitska geodezija, geodetska disciplina koja omogućuje rješavanje geodetskih zadataka koristeći se preciznim mjerenjima između Zemlje i njezinih umjetnih satelita. Mjerenja se provode sa Zemlje prema satelitima, sa satelita prema Zemlji, kao i među samim satelitima. Snimanje Zemljine površine s pomoću satelita ubraja se u područje → daljinskih istraživanja. Satelitska geodezija bavi se određivanjem preciznih globalnih, regionalnih ili lokalnih trodimenzionalnih mreža, određivanjem Zemljina gravitacijskog polja te mjerenjima i modeliranjem geodinamičkih pojava (npr. gibanje Zemljinih polova i tektonskih ploča, deformacija Zemljine kore). Prema metodama istraživanja razlikuju se geometrijske i dinamičke metode satelitske geodezije. Ako se sateliti pri opažanjima rabe kao pokretni objekti koji odašilju signale te su simultano vidljivi na dvije ili više međusobno udaljenih točaka na Zemlji, tada je riječ o geometrijskim metodama satelitske geodezije. Kada su predmet promatranja gibanja satelita po orbitama u Zemljinu polju ubrzanja sile teže kao i poremećajni učinci koji djeluju na to gibanje, tada je riječ o dinamičkim metodama satelitske geodezije. Djelatnost satelitske geodezije omogućena je razvojem satelitskih navigacijskih sustava poput najraširenijeg američkog sustava GPS (engl. Global Positioning System), ruskog GLONASS (ruski Globalnaya Navigatsionaya Sputnikovaya Sistema), kineskog BeiDou, europskog Galileo i dr. Zajedno se nazivaju globalnim navigacijskim satelitskim sustavima (engl. Global Navigation Satellite System; GNSS).

Razvoj satelitske geodezije

Nagli razvoj raketne tehnike nakon II. svj. rata doveo je do lansiranja prvog umjetnog satelita SSSR-a Sputnik 1 1957., nakon čega se satelitska geodezija počela razvijati u zasebnu granu geodezije. Slijedili su Sputnik 2 (1957), a zatim Explorer 1 i Vanguard 1 (1958) koje je lansirao SAD. Primijećeno je da se signal odaslan sa satelita na Zemlju, zbog djelovanja Dopplerova efekta, prima s pomaknutom frekvencijom. To se otkriće počelo rabiti za određivanje položaja satelita, a napuštene su dotadašnje optičke metode s primjenom fotografskih kamera. Jednom kada je bio poznat položaj satelita, postalo je moguće obrnutim postupkom od određivanja položaja satelita, s pomoću Dopplerova efekta, odrediti položaj brodova na moru. Na osnovi odaslanih poruka o položajima satelita i frekvencijski pomaknutih signala primljenih sa satelita postalo je moguće određivanje položaja brodova na svim svjetskim morima i oceanima. Tako je 1964. nastao prvi satelitski navigacijski sustav Navy Navigation Satellite System (NNSS), poznatiji kao Transit sustav koji se sastojao od pet satelita koji su se gibali polarnim orbitama na visini od približno 1100 km. Za civilnu uporabu odobren je 1967., a razdoblje ophoda satelita od 106 minuta rezultiralo je kratkim vremenskim prozorima njihove vidljivosti, posebice na onim dijelovima Zemlje udaljenijima od polova. Kako je tijekom vremena Transit sustav postao sve točniji, 1970-ih su se njime počeli koristiti i geodeti. No, tek je razvojem Globalnog pozicijskog sustava (GPS) 1973. stvoren satelitski sustav kojim je bilo moguće pozicioniranje u bilo kojem trenutku i uvjetima, bilo gdje na Zemlji. Prvi GPS satelit lansiran je 1978. a od 1983. omogućena je i njegova civilna uporaba, što je omogućilo nagli razvoj GPS prijamnika te metoda i algoritama pozicioniranja čineći ga pogodnim za geodetske potrebe. GPS se, kao i svaki satelitski navigacijski sustav, sastoji od svemirskoga (sateliti u tzv. medium Earth orbitama), kontrolnog (sustav za praćenje i nadzor na Zemlji) i korisničkoga segmenta (prijamnici). Potpunu je operativnu sposobnost postigao 1995. kada je izgrađen kontrolni segment, a u konstelaciji su se nalazila 24 satelita, raspoređena u šest orbitalnih ravnina, pri kutu nagiba u odnosu na ravninu ekvatora od 55° te na visini od 20 200 km iznad Zemlje. Tadašnji SSSR uspostavio je svoj satelitski navigacijski sustav pod nazivom GLONASS lansiranjem prvog satelita 1982., NR Kina uspostavila je sustav naziva BeiDou kojega je operativna sposobnost proglašena 2020., a Europska unija trenutačno uspostavlja sustav pod civilnim nadzorom naziva Galileo.

Razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj

Prva opažanja umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske započela su 1970. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu pod vodstvom → Nikole Čubranića. Zbog opažanja satelita PAGEOS (engl. Passive Geodetic Earth Orbiting Satellite) 1971. osnovan je Opservatorij Hvar, no njegovu je međunarodnu suradnju vojska omogućila tek 1982. kada su opažanja provedena s pomoću Dopplerova uređaja Magnavox posuđenog iz Njemačke. Tada su u opservatoriju započela doplerska mjerenja iz opažanja satelita Transit. Mjerenjima su izračunane koordinate stajališta s preciznošću koja se do tada nije mogla postići na velikim udaljenostima klasičnim geodetskim mjerenjima kao ni optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita. To su bila prva najsuvremenija satelitska mjerenja u Hrvatskoj. Godine 1983. u Opservatoriju Hvar ponovljena su satelitska mjerenja u sklopu međunarodnoga projekta WEDOC-2 (engl. West East European Doppler Observation Campaign) u kojem su sudjelovale zemlje zapadnog i istočnog bloka.

Prva geodetska GPS mjerenja u Hrvatskoj provedena su na kalibracijskoj bazi Geodetskoga fakulteta u blizini Zagreba 1990. Iste je godine razvoj satelitske geodezije u Hrvatskoj znatno unaprijeđen nabavom triju geodetskih dvofrekvencijskih GPS prijamnika Ashtech LD-XII koji su s radom na Geodetskome fakultetu započeli 1991. Nabavom tih uređaja ostvaren je napredak u primjeni, popularizaciji i izučavanju satelitske geodezije, što je označilo smjer razvoja satelitske geodezije u Hrvatskoj. U sklopu projekta Osnovni geodetski radovi informacijskoga prostornog sustava RH (voditelji → Asim Bilajbegović i → Miljenko Solarić) provedene su prve GPS mjerne kampanje na teritoriju RH. Nastavljena su satelitska mjerenja na Opservatoriju Hvar, ali ovoga puta koristeći se GPS prijamnicima radi određivanja pomicanja Zemljine kore na području Tirenskog i Jadranskog mora. Prva GPS mjerna kampanja u RH bila je Zagorje’92 u sklopu koje su provedena mjerenja na točkama trigonometrijske mreže I. reda s obje strane rijeke Sutle (Hrvatska i Slovenija). Kampanjom su određena neslaganja blokova stare triangulacijske mreže, odn. nehomogenosti trigonometrijske mreže I. reda te su za potrebe Ministarstva obrane i Državnoga hidrografskog instituta izračunani transformacijski parametri između Hrvatskog državnog koordinatnog sustava (HDKS) i GPS referentnog koordinatnog sustava WGS84.

U suradnji Državne geodetske uprave, zagrebačkog Geodetskoga fakulteta i njemačkog Instituta za primijenjenu geodeziju 1994. provedene su dvije međunarodne GPS kampanje na teritoriju RH. Jedna od njih, EUREF’94, omogućila je uvrštavanje RH u jedinstveni europski koordinatni sustav EUREF (engl. Regional Reference Frame Sub-Commission for Europe). U sklopu tog projekta utvrđeno je 18 osnovnih GPS točaka za koje su odabrane trigonometrijske točke I. reda: deset točaka u Hrvatskoj, isprva pet te poslije još tri u Sloveniji, a u projekt su bile uključene i tri dodatne referentne IGS (engl. International GPS Service) stanice Wettzel u Njemačkoj, Graz u Austriji i Matera u Italiji. EUREF mreže na području Europe bile su poslije osnova za stvaranje gušćih nacionalnih geodetskih GPS mreža. Nakon kampanje EUREF’94 ostvaren je i Hrvatski geodinamički projekt CRODYN’94, u sklopu kojega se trebao utvrditi raspored geodinamičkih GPS točaka ovisno o položajima glavnih rasjeda. Njime su obuhvaćena mjerenja na svih pet mareografa u Hrvatskoj (Rovinj, Bakar, Zadar, Split i Dubrovnik). Godine 1995. u okviru projekta CROREF’95 mjerenja su obavljena na dodatnih 14 točaka u zapadnom dijelu Hrvatske. Godine 1996. ostvarena je velika državna GPS kampanja CROREF’96-CRODYN’96, koja je s približno 80 GPS točaka obuhvatila cijelo područje RH, osim do tada još okupiranih dijelova istočne Hrvatske. Na nju se vremenski neposredno nadovezala druga GPS kampanja u svrhu geodinamičkih istraživanja uz hrvatsku obalu Jadranskog mora. Projekt uspostave homogene državne GPS mreže 10 km × 10 km započeo je 1997., a dovršen je 2002. Vlada RH donijela je 2004. Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Ostvarenje novog terestričkoga referentnog sustava RH (HTRS96) čini 78 točaka određenih u ETRS89 referentnom okviru na temelju obradbe podataka mjerenja i izjednačenja GPS kampanja ostvarenoga 1994−96. Implementacija novoga geodetskog datuma i kartografskih projekcija u svakodnevnom radu zahtijevala je izvođenje geodetskih radova u novom datumu primjenom modernih metoda mjerenja, ali i definiranje jednoznačnih postupaka transformacije koordinata između novog i starog geodetskog datuma.

Prekretnicu u razvoju satelitske geodezije u Hrvatskoj omogućila je uspostava sustava CROPOS (engl. Croatian Positioning System), sustava i državne mreže referentnih GNSS stanica RH koja omogućava određivanje položaja u stvarnom vremenu s točnošću od 2 cm u horizontalnom te 4 cm u vertikalnom smislu na čitavom području države. Podatci opažanja prikupljeni na GNSS stanicama se kontinuirano šalju u kontrolni centar gdje se obavlja provjera podataka mjerenja, obradba i izjednačenje te računanje korekcijskih parametara koji su dostupni korisnicima na terenu putem mobilnog interneta. CROPOS omogućava određivanje koordinata točaka na cijelom području države s istom točnošću i s pomoću jedinstvenih metoda mjerenja, a njegovom je uspostavom ispunjen jedan od najvažnijih uvjeta za implementaciju novih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Tijekom 2019. CROPOS je moderniziran tako da su GNSS uređaji i pripadajuće antene na svim stanicama mreže uz dotadašnje GPS i GLONASS, otad podupirali i satelitske sustave Galileo i BeiDou. Sustav CROPOS stalno se nadograđuje pa je s početnih 30 (2008) narastao na 57 stanica (listopad 2024), odn. sastoji se od 39 referentnih GNSS stanica koje ravnomjerno prekrivaju područje Hrvatske te dodatnih 18 GNSS stanica iz mreža susjednih zemalja (Slovenija, Mađarska, BiH, Crna Gora).







Znanost i visoko školstvo

Satelitska geodezija se na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izučava od 1970., odn. prvim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na području Hrvatske (N. Čubranić). Na istom je fakultetu 1975. obranjen prvi doktorski rad iz tog područja (M. Solarić). Satelitska i fizikalna geodezija su se na Geodetskome fakultetu od akademske godine 1994/95. izvodile kao jedno od tri usmjerenja na četvrtoj godini studija. Na istom su se fakultetu predavali i kolegiji Satelitska geodezija I, II i III koji su pokrivali znanja iz nebeske mehanike i orbita satelita, GPS-a, njegove primjene na određivanje koordinata, metoda određivanja faznih višeznačnosti (ambiguiteta), kinematičkih mjerenja, navigacije i integracije senzora, a izvodili su ih M. Solarić, → Tomislav Bašić i → Željko Bačić. Od 2005/06. na Geodetskome fakultetu provodi se nov način studiranja u sklopu kojega se izvodi i nastava iz satelitske geodezije, ponajprije u sklopu kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju te putem kolegija Navigacija, Svemirska geodezija i Globalna geodezija na diplomskome studiju. Osim na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Satelitsko pozicioniranje na prijediplomskome studiju geodezije i geoinformatike na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Na Odjelu za graditeljstvo → Sveučilišta Sjever (sv. 2), u sklopu prijediplomskoga studija geodezije i geomatike, satelitska se geodezija izučava putem kolegija Navigacijski sustavi i integrirani senzori.

Prvu knjigu o GPS-u na hrvatskom jeziku, Osnovni geodetski radovi: suvremene metode GPS, napisali su A. Bilajbegović, Bernhard Hofmann-Wellenhof i Herbert Lichtenegger 1991. Godine 1999. Ž. Bačić i Tomislav Bašić izdali su interna sveučilišna skripta Satelitska geodezija II. U okviru 12. sveska Tehničke enciklopedije LZ-a objavljen je 1992. članak satelitska geodezija M. Solarića. Znanstveni i stručni članci iz područja satelitske geodezije objavljuju se u raznim strukovnim časopisima poput → Geodetskog lista (glasilo Hrvatskoga geodetskog društva) i časopisa → Kartografija i geoinformacije (časopis Hrvatskoga kartografskog društva).

Robotić, Vladimir (Čakovec, 23. I. 1930 – Zagreb, 25. XI. 2025), industrijski dizajner, ostvario je znatan opus u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (danas → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Željezničkom građevinskom poduzeću br. 1 u Sarajevu kao voditelj gradilišta i glavni inženjer dionice Sarajevo za visokogradnju, a 1956. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u Projektnom birou Servisnih radionica Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove. Potom je radio kao referent za investicije Rektorata Sveučilišta i kao asistent na Katedri za izvođenje gradnji Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Godine 1962. zaposlio se u poduzeću → Jugomont, a 1963. u poduzeću Inženjering-projekt. Kratko radeći kao savjetnik za građenje u poslovnom udruženju Interplet 1966., prešao je 1967. u → Centar za industrijsko oblikovanje gdje je bio voditelj projekata dizajna. Od 1969. radio je u poduzeću Rade Končar (→ Končar; sv. 4), najprije kao industrijski dizajner, a od 1971. kao direktor Odjela za industrijski dizajn, kojega je bio i osnivač zajedno s → Noom Maričićem. Od 1981. djelovao je kao samostalni industrijski dizajner te surađivao s mnogobrojnim poduzećima. Umirovljen je 1990.

Za rada u Jugomontu i Inženjering-projektu radio je na projektu montažnih kuća (Spačva, s → B. Budimirovim, Ž. Solarom i Z. Žokaljem). U okviru Centra za industrijsko oblikovanje (1967–69) osmislio je dizajn mini-trafostanice za tvornicu Rade Končar, rashladnih vitrina, alatnih strojeva, te kabina i karoserija poljoprivrednih strojeva. Za rada u Končaru dizajnirao je tipske upravljačke pultove, kućište plinskoga releja Bucholz, opremu velikih kuhinja Multis, trofazni elektromotor 5 AZ (s N. Maričićem). Najznačajniji radovi iz razdoblja samostalnog djelovanja su: kućište elektroničke vage Skala 02 za poduzeće Digitron iz Buja, sustav namještaja Ro-Ro za poduzeće Hrast iz Čakovca, eksplozivno zaštićena kućišta za Tvornicu rudarske opreme u Kaknju te kućišta informatičkih stupova za Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Jedan je od osnivača → Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983) te jedan od članova radne skupine za izradbu programa → Studija dizajna u Zagrebu (1982). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1986), »Vladimir Nazor« (1983) i Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2003).

Geoprojekt, poduzeće za pružanje usluga iz područja geodezije, prostornog uređenja, projektiranja i građevinskoga nadzora sa sjedištem u Splitu. Osnovano je 1955. kao prva geodetska organizacija za primijenjenu geodeziju sa samoupravnim načelima u SFRJ pod imenom Geoservis. Osim pružanjem usluga iz geodetske djelatnosti, bavilo se i izradbom projektne dokumentacije, pa se 1965. registriralo za obavljanje geodetskih poslova, građevinsko projektiranje i nadzor te je naziv poduzeća promijenjen u Geoprojekt. Znatan prilog razvoju poduzeća dali su Mira Dešković (1917–95) i Boris Kožuh (1913–79) koji je bio i prvi direktor. Potkraj 1960-ih su Geoprojekt činili odjel uprave i zajedničkih službi, geodetski te projektni odjel, a zapošljavao je oko 70 radnika. Godine 1972. uvedeno je radničko samoupravljanje i osnovan Radnički savjet, a 1978. poduzeće je registrirano kao društveno poduzeće. Osnivač je bila Općina Split.







Geoprojekt se bavio izradbom geodetskih planova, parcelacijskih elaborata, projektne dokumentacije, iskolčivanjem i građevinskim nadzorom izvođenja građevina te izradbom elaborata za evidentiranje novih građevina u katastarskim i zemljišnim knjigama. Bavio se također inženjerskom geodezijom koja se primjenjuje pri izgradnji i opremanju proizvodnih hala, montaži strojarske opreme, rekonstrukcijama i remontima proizvodnih pogona te izradbi atesta o ispravnosti izgradnje. Na navozima brodogradilišta stručnjaci Geoprojekta pružali su usluge pri centriranju brodova, montaži brodskih sekcija, centriranju osovinskih vodova te kontroli kranskih tračnica i dizalica. Posebice važni bili su radovi u brodogradilištima, osobito pri spajanju brodova u moru koji su se obavljali za brodogradilište → Uljanik (sv. 1) u Puli, što je omogućilo gradnju i najvećih brodova na kratkim navozima, zatim sustavna primjena terestričke fotogrametrije na površinskim kopovima u rudarstvu i cjelokupna registracija podzemnih instalacija za Split, Solin i Kaštela.

Tijekom vremena djelatnost se razvijala i širila pa se započelo s građevinskim projektiranjem, a utemeljene su i posebne projektantske skupine. Arhitektonska se skupina bavila projektiranjem manjih građevina, ona za prometnice projektiranjem izvangradskih cesta i gradskih ulica, a skupina za hidrotehniku projektiranjem građevina komunalne infrastrukture (vodovoda, kanalizacije, reguliranja bujica i sl.). Od 1978. do 1988. Geoprojekt je intenzivno radio na izradbi idejnih, glavnih i izvedbenih projekata vodovoda, kanalizacije, regulacije vodotoka, izvangradskih cesta raznih kategorija, gradskih ulica, zatim uređenja terena gradskih stambenih i tvorničkih zona s infrastrukturom, rekonstrukcijom gradskih raskrižja i opasnih točaka na državnim cestama, a pristupilo se i projektiranju pješačkih i cestovnih mostova. Spomenuti projekti izvodili su se uglavnom na prostoru Dalmacije, od Zadra do Dubrovnika, uključujući i otoke. Geoprojekt je, osim uobičajene projektantske djelatnosti, 1984−86. u suradnji s nekoliko splitskih projektnih biroa radio na izradbi dokumentacije za projekte u Iraku (prometnice i uređenje terena tvorničkih i vojnih kompleksa) te za projekt u Alžiru (prometnice i uređenje terena stambenih kompleksa). U razdoblju 1986−89. uključio se i u izradbu dijelova provedbenih urbanističkih planova (PUP), manjih stambenih zona na području grada Splita i okolnih obalnih područja.

Godine 1992. obavljena je pretvorba i privatizacija te je poduzeće restrukturiranjem postalo dioničko društvo. Vlasnik poduzeća 1996. postalo je poduzeće Bumes iz Splita. Od 2000. stabilnost poduzeću osigurao je sve veći zamah investicija. Zapaženiji projekti iz područja inženjerske geodezije bili su iskolčenje i elaborati iskolčenja za više od 600 km prometnica, opažanje eksploatacijskoga polja u kamenolomu Križice, praćenje pomaka obalne konstrukcije u luci u Pločama, Integralni projekt zaštite Kaštelanskoga zaljeva, tvornica poduzeća Cemex Hrvatska, i dr. U postupku podjele društva Bumes, vlasnik Geoprojekta postalo je novoosnovano poduzeće Aequitas iz Splita (2005). Poduzeće je u 2023. imalo 40-ak zaposlenih.

Hrvatska školska kartografija, javna ustanova specijalizirana za izradbu, tiskanje i prodaju geografskih, povijesnih i drugih karata te globusa i atlasa za škole, sa sjedištem u Zagrebu. Osnovana je 1948., kada je iz državnog poduzeća Nakladni zavod Hrvatske izdvojen jedan sektor, koji je od tada djelovao kao javno poduzeće Učila. Poduzeće je bilo specijalizirano za izradbu učila i staklenoga laboratorijskog pribora. U njegovu se sastavu nalazila i Kartografija koja je bila specijalizirana za izradbu atlasa, karata, globusa i reljefa. Kartografija je okupila stručnjake geografskoga i geodetskoga profila koji su zajedno s ostalim radnicima ručno izrađivali prva nastavna pomagala na ovim prostorima. Proizvodio se asortiman koji se uglavnom zadržao do danas – geografske i povijesne karte (zidne, presavijene, plastificirane) te atlasi i globusi, a u reljefnoj su se radionici izrađivali reljefni odljevi pojedinih dijelova Hrvatske. Godine 1970. poduzeće je preimenovano u TLOS, u sastavu kojega se nalazila radna jedinica Kartografija koja se 1983. izdvojila u samostalno izdavačko poduzeće Kartografija – Učila, a 1997. postala je javna ustanova Hrvatska školska kartografija.























Stručni tim Hrvatske školske kartografije započeo je 2003. rad na digitalizaciji i računalnoj obradbi svih do tada ručno izrađenih kartografskih podloga. Digitalizacija karata omogućila je brže, pravodobno i kvalitetno ažuriranje sadržaja, a time i stvaranje visokokvalitetnih proizvoda (najnovije i najtočnije informacije). Osim ažuriranja postojećih, digitalizacijom je ubrzan i proces izradbe novih karata te budućih novih proizvoda, poput interaktivnih karata. Dugogodišnji rad te ustanove rezultirao je izradbom nekoliko stotina podloga koje su temelj za izradbu cjelokupnoga proizvodno-prodajnog asortimana (geografskih zidnih karata, geografskih presavijenih i plastificiranih karata, geografskih atlasa, povijesnih zidnih karata, povijesnih presavijenih karata i povijesnih atlasa). Ustanova danas proizvodi različita nastavna pomagala, od kojih se najčešće rabe zidne geografske i povijesne karte. Često se rabe specijalizirani geografski i povijesni atlasi u kojima karte prikazuju sadržaj prilagođen dobi učenika kojima su namijenjene (5. do 8. razred osnovne škole, srednja škola). Neki od atlasa rađeni su u suradnji sa Školskom knjigom iz Zagreba, a neki su samostalna izdanja. Izdanja u plastificiranom obliku namijenjena su jednostavnijoj uporabi omogućujući učenicima jednostavno označavanje pojedinih sadržaja na karti, odnosno njihovo uklanjanje.













Hidroelektra, građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Zagrebu. Do kraja 1950-ih izvodilo je isključivo hidroelektrane, a 1960–70. širilo je specijalnosti na ostala područja gradnje poput izgradnje cesta, tunela, objekata u gospodarstvu i visokogradnje. Prvi stručni kadar poduzeća činila je skupina za projektiranje hidroelektrana koja je iz Elektrotehničkog poduzeća Hrvatske (ELPOH; → Elektroprojekt) 1946. prešla u Hidroelektru i izradila generalni projekt za izgradnju → hidroenergetskoga sustava Vinodol. Osim HE Vinodol (Nikola Tesla), Hidroelektra je izvela velik broj značajnih objekata u koje spadaju hidrocentrale (Ozalj, Zavrelje, Gojak, Split, Senj, Rijeka i Orlovac), termoelektrane (Sisak, Zagreb II, Plomin), industrijska postrojenja i visokogradnja (OKI Zagreb, → DIOKI (sv. 2); rafinerija Urinj; Kemijski kombinat Zagreb, → Chromos (sv. 2); Velesajam Zagreb itd.), vodogradnje (Livanjsko polje, nasipi uz Savu i Unu, kanal Kupa–Kupa, Lonjsko polje, vodovodi Bakar, Rijeka, Kraljevica, Zagreb itd.), veći broj cesta, željezničkih pruga i mostova (Jankomirski most), aerodrom na Krku itd. Godine 1953. je u okviru Tehničkoga odjela osnovan projektni odjel, koji se poslije razvio u odjel pripreme rada. Pri građenju hidrotehničkih tunela rabljene su suvremene metode, a sve oplate i ostala oprema rađene su prema vlastitim projektima.

Novo razdoblje razvoja poduzeća počelo je 1970. izgradnjom prve autoceste u RH između Zagreba i Karlovca. Nakon kratkotrajnoga zatišja, potkraj 1970-ih se ponovno ulagalo u cestogradnju, i to više nego ikada te su se gradile zagrebačka obilaznica, autocesta Ivanja Reka–Lipovljani, dovršavao se tunel Učka s cestom od Matulja do Lipovljana. U doba izgradnje tunela Učka (1976−81) poduzeće je bilo najveće na području Jugoslavije s približno 10 000 radnika raspoređenih u dvije radne organizacije: Hidroelektra – građenje i Hidroelektra – industrija građevnog materijala. Početkom 1980-ih Hidroelektra je izgradila prvi most od prednapetog betona preko Save u Zagrebu (Jadranski most), dvojni vijadukt Svilno na autocesti Oštrovica–Kikovica, Krčki most, nadvožnjak preko Selske ceste i podvožnjak ispod Ulice Hrvatske bratske zajednice u Zagrebu (oba je mosta projektirao → Inženjerski projektni zavod). Godine 1980. poduzeće je gradilo most preko Save kraj Siska uz naselje Crnac. Godine 1982–83. završena je poluautocesta Kikovica–Oštrovica na kojoj je izgrađeno pet vijadukata ukupne duljine 1343 m. Hidroelektra je 1980-ih u Alžiru izgradila nekoliko željezničkih nadvožnjaka, pješačkih mostova i akvedukata od prednapetoga betona. Gradila je i u Njemačkoj, Maleziji, Ukrajini, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Rusiji i dr.

Nakon 1990. u Hrvatskoj se snažno ubrzala izgradnja cesta pa tako i mostova. Na cesti Solin–Klis Hidroelektra je izgradila četiri vijadukta od kojih je najveći Jamani. Izgradnjom buduće autoceste Rijeka–Trst, odn. priključka ceste Matulji–tunel Učka–Lupoglav, izvela je vijadukte Klesarija, Šmogori i Živica. Poduzeće je potkraj 1991. imalo 4532 zaposlenika, od čega 460 u inozemstvu. Za Domovinskoga rata se izgradnja prometnica znatno usporila, ali radovi ipak nisu bili obustavljeni. Gradila se obilaznica oko Splita, potez autoceste Karlovac–Rijeka od Oštrovice do Vrata u Gorskome kotaru, a 1993. počeli su radovi na obilaznici Pazina odnosno cesti Cerovlje–Rogovići, potom se na autocesti Karlovac–Rijeka gradio vijadukt Hreljin. Nakon pretvorbe 1993., društvo Hidroelektra d. d. osnovalo je poduzeće Hidroelektra – Niskogradnja (1994) sa sjedištem u Zagrebu kao sljednika negdašnje tradicije te potpuno neovisno poduzeće Hidroelektra – Projekt (1995). Stečajni postupak Hidroelektra – Niskogradnje pokrenut je 1997., a 2015. preuzeo ju je rusko-hrvatski poduzetnik Sergej Gljadelkin. Poduzeće je od 2016. izvodilo rekonstrukciju postojećega i izgradnju novoga drugog kolosijeka željezničke pruge Dugo Selo–Križevci. Poduzeće je 2017. preuzelo austrijsko poduzeće Avenue Osteuropa, a potom Hidroelektra mehanizacija, no i ono je od 2019. u stečaju.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), strukovna udruga koja okuplja članove iz svih područja vizualnih umjetnosti u kojima se stvaraju djela određene uporabne vrijednosti. Osnovana je 1868. u Zagrebu kao Društvo za umjetnost i obrt, a 1950. registrirana je kao samostalno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina«. Od 1966. djelovala je kao Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1998. promijenila je naziv u današnji. Organizirana je u sekcije, koje obuhvaćaju kazalište i film (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla), arhitekturu, hortikulturu, fotografiju, karikaturu, ilustraciju, strip, animirani film, industrijski dizajn, tekstilno stvaralaštvo, grafički dizajn i vizualne komunikacije, primijenjeno kiparstvo, oblikovanje plemenitih kovina, keramiku, porculan i staklo, restauraciju, umjetnost multimedije i intermedije, i dr. Unutar udruge djeluje i Studijska sekcija koju sačinjavaju likovni kritičari i teoretičari umjetnosti te kustosi.

Djeluje s ciljem razvijanja i poticanja primijenjene umjetnosti i dizajna, unapređivanja i zaštite slobode likovnoga stvaralaštva, zaštite djela, autorskih prava i profesionalnog digniteta te unapređivanja umjetničkih profesija u društvu. Sudjeluje u pripremama zakonskih i drugih propisa vezanih uz likovno stvaralaštvo, samostalno i u suradnji organizira izložbe i projekte iz područja primijenjenih umjetnosti i dizajna, izdaje kataloge i knjige. Glavna izložbena djelatnost provodi se u Galeriji ULUPUH-a u Ilici 13 i Galeriji Permanenta u Preradovićevoj ulici 44/1 u Zagrebu. Od 1975. udruga trijenalno organizira Međunarodnu izložbu grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te sudjeluje u organizaciji Zagrebačkoga salona, reprezentativne izložbe koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a koja je svake treće godine posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Godine 2018–19. provodila je projekt Kreativni 54+, ciklus radionica iz područja vizualnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna te izvedbenih i scenskih umjetnosti namijenjenih populaciji starijoj od 54 godine, a 2018–20. s → Hrvatskim dizajnerskim društvom bila je suorganizator projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Predsjednica udruge je od 2024. Ivana Bakal.

Hrvatske autoceste d. o. o. (HAC), poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje autocesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Osnovano je na temelju odluke Vlade RH o podjeli i preoblikovanju dotadašnje Hrvatske uprave za ceste u poduzeća Hrvatske autoceste i → Hrvatske ceste, te je u vlasništvu RH. Prihode ostvaruje od goriva i cestarine, naknade za korištenje cestovnog zemljišta i od obavljanja uslužnih djelatnosti, te od dugoročnih zajmova. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju: projektiranje, dobivanje lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola; izvlaštenje zemljišta i objekata; ustupanje građevinskih radova; organizaciju nadzora i inspekciju radova; održavanje autocesta i ostalih objekata; ophodnju na autocestama i njihovu zaštitu; donošenje odluka o korištenju cestovnog zemljišta; organizaciju sustava naplate cestarine; osiguranje financiranja i održavanje autocesta.

Prva autocesta u Hrvatskoj otvorena je 1971. na relaciji Zagreb–Rijeka, dionica Orehovica–Kikovica, a sljedeće godine na istoj relaciji dionica Zagreb–Karlovac u duljini od 38 km (→ ceste). Prvih 77 km od Ivanje Reke do Lipovljana pušteno je u promet 1980., a do 1990. na toj dionici izgrađeno je ukupno 176 km, nadomak Slavonskom Brodu. U Hrvatskoj je 1989. bilo izgrađeno 275,5 km autocesta (Obilaznica Zagreb, dionica Zagreb–Karlovac i dionica Zagreb–Slavonski Brod) kojima je upravljalo poduzeće Autoceste Hrvatske. RH je osamostaljenje dočekala s ograničenom mrežom autocesta, no izgradnja autocestovne mreže prepoznata je kao strateški preduvjet razvoja države i njezina gospodarskoga rasta. Do 2000. izgrađeno je 76 km autocesta i 53 km poluautocesta. Izgrađene su dionice Slavonski Brod–Županja, Zaprešić–Krapina, Goričan–Čakovec, Čakovec–Varaždin, Zagreb–Breznički Hum i Bregana–Zagreb. Od 1995. nastavljeni su radovi na Istarskom ipsilonu, mreži poluautocesta dugoj 144 km. Taj dio cestovne mreže koncesijskim je ugovorom predan francuskom građevinskom poduzeću Bouygues, te je osnovano poduzeće Bina–Istra radi financiranja, gradnje i upravljanja cestama u sklopu Istarskog ipsilona – A8. Koncesijski ugovor potpisan je na 32 godine. Poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb osnovano je 1997. Upravljalo je dijelom autoceste A1, A6 i A7, te se od 2020. nalazi u sklopu HAC-a.

HAC je pri osnivanju preuzeo upravljanje i održavanje 355,8 km autocesta. Godine 2004. je koncesionaru Autocesta Zagreb–Macelj predao na upravljanje 41 km autoceste A2 Zagreb–Macelj, a 2007. koncesionaru Autocesta Rijeka–Zagreb 17 km autoceste A7 Rupa–Rijeka i 3,8 km Krčkoga mosta. Od 2000. do 2010. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Bregana–Jankomir, Velika Kopanica–Županja, Bosiljevo–tunel Mala Kapela, Gornja Ploča–Zadar 2, Breznički Hum–Novi Marof–Varaždin, tunel Mala Kapela–Gornja Ploča, Zadar 2–Pirovac, Vrpolje–Dugopolje, Jušići–granični prijelaz Rupe, Županja–Lipovac, Dugopolje–Šestanovac, Đakovo–Sredanci, Šestanovac–Ravča, Osijek–Đakovo, Beli Manastir–Svilaj, Velika Gorica–Buševec, Vodnjan–Kanfanar, Vodnjan–Pula, Umag–Medaki, Krapina–Macelj, zajedno s pripadajućim odmorištima, čvorovima i cestovnim objektima.

Najvažniji projekt bila je dionica Zagreb–Split koja je otvorena 2005., čime su nakon više od 40 godina od prvih planova autocestom spojena dva najveća hrvatska grada. Gradnja te autoceste bio je jedan od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata u RH. Dug je 380 km, iskopano je oko 26 000 000 m³ materijala, a nasuto je oko 30 000 000 m³. Izgrađena su 292 objekta (→ tuneli, → mostovi, vijadukti, nadvožnjaci, podvožnjaci, prolazi, prijelazi za životinje). Prema izračunima, 18,6% od ukupne duljine trase čine objekti. Izgrađeni su elementi prateće infrastrukture (dijelovi elektroenergetske mreže, vodovoda, pristupnih, lokalnih i alternativnih cesta itd.). Na toj dionici nalaze se dva najdulja cestovna tunela u Hrvatskoj: Sv. Rok (5679 m) i Mala Kapela (5821 m). Od 2011. do 2018. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Ravča–Vrgorac, Vrgorac–čvor Ploče–Karamatići, od čvora Ploče do granice s BiH, Sredanci–granica s BiH, Jakuševec–Velika Gorica, Buševec–Lekenik, Kanfanar–Rogovići, Umag–Kanfanar.

Danas je u RH približno 1341 km autocesta, na kojima se nalaze 443 mosta i vijadukta, 53 tunela i 14 prijelaza za životinje. HAC je nositelj najvećih i najzahtjevnijih investicijskih i građevinskih pothvata ostvarenih u RH, dok je izgradnja mreže autocesta najveći i najuspješniji hrvatski razvojni projekt. Poduzeće zapošljava više od 2600 radnika.

Hrvatske ceste d. o. o., poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Operativni je nositelj jedinstva i cjelovitosti cestovnog sustava, s nadležnošću za podsustav mreže državnih cesta bez naplate. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju poslove građenja i rekonstrukcije državnih → cesta; financiranje građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta; djelatnost upravljanja projektom gradnje; vođenje jedinstvene banke podataka o javnim cestama; programiranje i planiranje razvoja javnih cesta, ukupno projektiranje za državne ceste i projektiranje s istražnim radovima; obavljanje operativnih poslova tehničko-tehnološkog jedinstva sustava javnih cesta prema strategiji, putem temeljnih prostornih, prometnih, tehničkih i ekonomskih istraživanja i analiza; zaštitu okoliša od utjecaja prometa na državnim cestama; praćenje prometnog opterećenja i prometnih tokova na javnim cestama.

Prethodnica Hrvatskih cesta, Zajednica za ceste, osnovana je nakon II. svj. rata kada je započeo razvoj suvremene mreže cesta u Hrvatskoj. Hrvatska je 1945. imala 2,5% mreže moderniziranih (asfaltiranih) cesta, s niskim stupnjem motorizacije. Prvu razvojnu fazu do 1956. karakteriziralo je administrativno upravljanje i proračunsko financiranje razvoja i održavanje cestovne infrastrukture. Poslove vezane uz modernizaciju, rekonstrukciju i izgradnju obavljali su savezni, republički, kotarski i općinski organi uprave. Drugu fazu do 1961. i dalje karakterizirao je nizak stupanj razvijenosti cestovne mreže. Uz proračunsko financiranje, u tom razdoblju pojavili su se i prvi namjenski izvori za ceste: pristojbe na motorna i zaprežna vozila, porezi privatnih prijevoznika i kazne za prometne prekršaje. U razdoblju do 1967. donesen je Zakon o javnim cestama i Zakon o poduzećima za ceste. Napušten je dotadašnji sustav upravljanja, organiziranja i financiranja cesta. Osnovana su poduzeća za ceste sa zadaćom održavanja i gradnje cesta te za obavljanje drugih manjih poslova vezanih uz cestovni promet. Uvedene su naknada za ceste u maloprodajnoj cijeni benzina i plinskog ulja te pristojbe na inozemna motorna vozila. Razvojnu etapu 1968–75. obilježio je daljnji razvoj sustava kao i napuštanje određenih postavki. Oformljena su četiri regionalna fonda za ceste s osnovnom funkcijom financiranja i održavanja regionalnih i magistralnih cesta. Prestala je funkcionirati Zajednica poduzeća za ceste, a sva prava i obveze preuzeo je Republički fond za ceste. U tom razdoblju sagrađeni su mnogi veći cestovni objekti. Razvojna etapa 1976–90. bila je određena novim Ustavom i Zakonom o javnim cestama iz 1974., na temelju kojih je sljedeće godine osnovana Samoupravna interesna zajednica za ceste Hrvatske te četiri regionalne zajednice i 105 lokalnih zajednica za ceste. Na temelju samoupravnog sporazuma 13 RO za održavanje cesta održavale su ceste na dugoročnoj osnovi, a gradnja cesta obavljala se putem ustupanja radova na tržišnoj osnovi. Od 1945. do 1985. izgrađeno je i modernizirano 3366 km glavnih magistralnih cesta, a ukupno stanje cestovne mreže na kraju tog razdoblja iznosilo je 27 474 km, od čega 18 928 km sa suvremenim kolnikom. Početkom 1980-ih izgrađeni su → Krčki most, zagrebačka zaobilaznica, → tunel Učka, a započela je izgradnja zaobilaznica gradova Rijeke, Osijeka i Splita. U RH je 1990. bilo 21 525 km cesta sa suvremenim kolnikom.

Nakon osamostaljenja RH i promjene političkoga i gospodarskoga sustava došlo je do temeljne izmjene sustava gospodarenja cestama. Sustav je centraliziran i osnovano je javno poduzeće Hrvatske ceste za ukupnu mrežu cesta. Uspostavljena je i radna jedinica za autoceste kao i radne jedinice za održavanje ostale mreže cesta. Novi preustroj započeo je 1996. donošenjem novog Zakona o javnim cestama, te njegovim izmjenama i dopunama 1997. Postupno se provela decentralizacija javnog poduzeća Hrvatske ceste te su se izdvojile nekadašnje jedinice za održavanje koje su se bavile investicijama i u njima je započeo proces privatizacije. Ostale organizacije koje su se bavile održavanjem pretvorene su u društvo kapitala s postupnim procesom privatizacije. Za gospodarenje (upravljanje i financiranje) županijskim i lokalnim cestama osnovane su županijske uprave za ceste sa svojim izvornim prihodima. Javno poduzeće Hrvatske ceste pretvoreno je u Hrvatsku upravu za ceste, koja je bila nadležna za gospodarenje državnom mrežom cesta, uključujući i autoceste, s financiranjem putem državnoga proračuna. Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama Hrvatska uprava za ceste preustrojena je 2001. u Hrvatske ceste d. o. o. i → Hrvatske autoceste u vlasništvu RH. Tim su izmjenama Hrvatske ceste dobile svoje izvorne prihode sa samostalnošću gospodarenja. U tom trenutku RH je imala oko 30 000 km javnih cesta (državnih, županijskih i lokalnih). Danas Hrvatske ceste gospodare mrežom od 7307,6 km (2021) državnih cesta, a svoje aktivnosti provode u skladu s četverogodišnjim Programom građenja i održavanja javnih cesta koji donosi Vlada RH. Poduzeće zapošljava oko 440 radnika.

Inker, poduzeće za proizvodnju sanitarne keramike i porculanskog posuđa za ugostiteljstvo i kućanstvo osnovano 1949. u Zaprešiću.







Odluka o osnivanju poduzeća donesena je 1948. na temelju Zakona o petogodišnjem planu razvitka NR Hrvatske 1947–1951. Određeno je da se sagradi prva moderna industrija građevne, sanitarne i fine keramike. Zaprešić je odabran zbog blizine izvora sirovina (neposredna blizina konjščinskih ugljenonosnih bazena), prometnih veza, dostupnosti električne energije i izvora vode. U pravnom je smislu poduzeće bilo formirano 1949. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu. U sjeverozapadnom dijelu Zaprešića, blizu Pojatnog ubrzo je započela gradnja tvorničkih pogona koji se danas smatraju uspjelim primjerom poslijeratne industrijske arhitekture. Projektant je bio → Ivan Vitić, glavni izvođači poduzeća Jugobeton (→ Jugomont) i od 1952. → Industrogradnja, dok su pogoni opremljeni uz pomoć stručnjaka poduzeća Gebrüder Netzsch iz Selba u SR Njemačkoj. Ime poduzeća promijenjeno je 1950. u Jugokeramika, kombinat keramičkih proizvoda Pojatno, dok je pokusna proizvodnja pokrenuta 1953. Poduzeće je zapošljavalo 300 radnika. Jugokeramika je bila mjesto prvih pokušaja konkretne implementacije dizajna u domaću industriju te prvo poduzeće koje je počelo zapošljavati dizajnere (1954) od kojih su najznačajnije bile dizajnerice Jelena Antolčić, Dragica Perhač, Anica Kuhta Severin i Marta Šribar. Redovita proizvodnja pokrenuta je 1956. U prvim godinama poduzeću je često nedostajalo sirovina, ugljen je bio loše kvalitete i nije se mogao dobiti odgovarajući generatorski plin. Među prvim proizvodima bilo je tzv. komadno posuđe (pojedinačni tanjuri, lončići, rebraste zdjele) koje se redom odlikovalo pojednostavnjenim oblikom i debljinom stijenki. Probno su se proizvodili i napredniji oblici boca i čuturica za likere, uglavnom namijenjenih tvornici → Maraska (sv. 2), kao i keramičke pločice i sanitarije. Dizajnerice Jugokeramike sudjelovale su na svim važnijim domaćim izložbama primijenjenih umjetnosti i dizajna a 1957. osvojile su srebrnu medalju na XI. milanskom trijenalu za servis Triennale autorice M. Šribar. Jedan od najznačajnijih proizvoda bio je prvi jugoslavenski servis za jelo i kavu od tankog porculana Brazil (D. Perhač, 1962).







Zbog problema sa sirovinskom osnovom, poduzeću je 1959. pripojen glinokop Dubrava, a 1962. Zagorka, tvornica glinenih proizvoda iz Bedekovčine, čime su 1963. stvoreni uvjeti za formiranje Kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda. Prva rekonstrukcija pogona dovršena je 1964. kada je proširen i moderniziran pogon za proizvodnju zidnih pločica, čime je omogućeno povećanje kapaciteta s 14 na 20 milijuna pločica na godinu te je ostvaren pomak u kvaliteti uz smanjenje otpada.

U 1970-ima nastavljena je modernizacija, srednjoročni plan razvoja 1970. odredio je novu strategiju proizvodnje usmjerenu na tzv. ugostiteljski porculan. Jugokeramika je tako, jedina u SFRJ, bila osposobljena za proizvodnju ugostiteljskog asortimana od kojega su najpoznatiji servisi Arena i Grič koji su postali sinonim za jugoslavensku turističku industriju. Izgrađena je nova hala Tvornice pločica i proširen je kapacitet za proizvodnju sanitarne keramike i porculana. Sagrađena je plinsko-mazutna stanica, formirani su OOUR-i (Pločice Zaprešić, Porculan, Sanitarija, Pločice Vojnić, Rudnici nemetala i Zaštitni pogon). Institut za kemiju i tehnologiju silikata, kojemu je Jugokeramika bila jedan od osnivača, 1976. ušao je u sastav poduzeća. Jugokeramika je bila zadužena postati nositeljem razvoja hrvatske keramičke industrije, s naglaskom na investiranje u gospodarski nedovoljno razvijene krajeve pa su 1977., odnosno 1978. počeli radovi na gradnji tvornica u Dvoru i Orahovici koje su počele s proizvodnjom 1981 (→ Keramika Modus). Sve kapitalne investicije su 1981. bile dovršene te je u Tvornici pločica u Zaprešiću potpaljivanjem tunelske peći proizvodnja ujedinjena na jednom mjestu u novoj hali.







Kao veliki potrošač energenata, osobito naftnih derivata, poduzeće je intenzivno osjetilo posljedice naftne krize. Prvi je put proizvodnja djelomično obustavljena 1982. na tjedan dana. Program stabilizacije i financijske konsolidacije prihvaćen je 1984. U sljedećem je razdoblju uveden zemni plin u kotlovnici, saniran industrijski kolosijek, remontirane su peći u Tvornici pločica, proširena je Tvornica sanitarije, montiran ovjesni transporter u Tvornici porculana, sanirani su krov i vodovodna mreža, prodan je poslovni prostor u Sigetu i počela je gradnja poslovne zgrade. Istodobno su se počela uvoditi prva računala. U Tvornici sanitarije instalirane su prve tri linije za lijevanje sanitarnih proizvoda, nabavljena je komorna peć, povećan je izvoz. Sagrađena su skladišta, srušene stare tunelske peći, instalirana je biskvitna i brzopaleća glazirna peć u Tvornici porculana, potpuno je moderniziran Laboratorij, a 1987. proradila je nova kotlovnica na zemni plin.

Izbijanjem Domovinskoga rata onemogućeno je iskorištavanje sirovina s gliništa kraj Vojnića te su izgubljena tržišta ostalih republika. Ime poduzeća 1991. promijenjeno je u Inker. Proces privatizacije započeo je 1993. te je poduzeće, koje je zapošljavalo 1800 radnika, nastavilo poslovanje kao dioničko društvo. Sljedeće godine u rad je pušten novi pogon za proizvodnju specijalnog asortimana Tvornice pločica i uvedeno je izostatsko prešanje tanjura umjesto tokarenja u proizvodnji porculana. Modernizacija je omogućila izvoz na zapadnoeuropska tržišta. Daljnja privatizacija slijedila je 1996. kada je Tvornica pločica izdvojena u tvrtku-kćer i preimenovana u Inker-Polo, dok je 1997. većinski vlasnik Inkera postalo poduzeće Hussar holding AG, a sjedište poduzeća premješteno je u Zaprešić. Novi vlasnici modernizirali su Tvornicu sanitarne keramike, instalirane su nove linije u Ljevaonici, podmirena su znatna dugovanja. Zbog nerentabilnosti ukinuta je proizvodnja sanitarne galanterije i ukrasne keramike. Poduzeće je 2000. zapošljavalo 850 radnika. Španjolska grupacija Roca preuzela je poduzeće 2006. Zbog rasta cijena sirovina i energije te nagomilanih gubitaka, proizvodnja u Inkeru, koji je tada zapošljavao oko 250 radnika, obustavljena je 2022.

Ipak, zaštitni znak Inker i danas je na tržištu. Od 2009. poduzeće Inkerpor d. d. u Zaprešiću, u vlasništvu španjolskog poduzeća Porvasol, proizvodi porculansko posuđe pod tim imenom. Inkerpor zapošljava 91 radnika, proizvodi oko 4 000 000 komada porculanskog posuđa na godinu te izvozi u 30 zemalja.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Central European Astrophysical Bulletin (CEAB), znanstveni časopis → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi jednom godišnje od 2006. i sljednik je Hvar Observatory Bulletina osnovanoga 1977. U početku je objavljivao radove iz područja geodezije i geofizike, potom je postao pretežno astrofizički časopis, a od 2006. izlazi pod današnjim nazivom. Uz redovite radove donosi niz radova s konferencija koje je organizirao Opservatorij Hvar te znanstvenih skupova iz područja fizike Sunca. Tiska se uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Sveučilišta u Grazu i Land Steiermark Austria. Glavni je urednik Domagoj Ruždjak.

Braum, Franjo (Zagreb, 14. III. 1914 – Zagreb, 14. VI. 1993), geodet, stručnjak za područje fotogrametrije.

Diplomirao je 1939. na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet). Doktorirao je na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1960. disertacijom Die Beseitigung der Modelldeformationen in Senkrechtaufnahmen durch die Änderung der relativen oder der inneren Orientierung. Najprije je radio na lokalnoj triangulaciji općine Kuzminje (Vojvodina), a 1940. odlazi u Jenu, gdje se u poduzeću Zeiss-Aerotopograph specijalizirao u fotogrametriji, te je zatim dva mjeseca boravio na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Za II. svj. rata radio je u Zemljopisnom zavodu u Zagrebu kao geodetski inženjer na poslovima nivelmana te na izradbi i obnovi topografskih karata, a istodobno je honorarno predavao na Tehničkome fakultetu. U Ministarstvu građevina NRH radio je 1945–46. Od 1947. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Fotogrametrija, Kartografija, Fotografija. Bio je osnivač i voditelj Zavoda za fotogrametriju (1959–84), dekan (1966–68) te prodekan (1968–69) Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1984. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se područjem orijentacije fotogrametrijskih snimki. Radio je na preciznom nivelmanu Zagreba 1947–48. a 1948. izveo je terestričko snimanje, prvo u Hrvatskoj, kanjona Rječine. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu, autor je devet sveučilišnih udžbenika među kojima se ističu Elementarna fotogrametrija (1969) i Fotogrametrijsko snimanje (1973). Od 1975. bio je stalni, a od 1988. počasni član Comité International de Photogrammétrie Architecturale (CIPA) u Parizu. Od 1977. bio je član suradnik JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« 1979.

Borčić, Branko (Prnjavor, BiH, 8. VI. 1908 – Beograd, 4. VII. 1977), geodet i kartograf, stručnjak za geodetsku kartografiju.

Diplomirao je 1932. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Doktorirao je na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju 1964. disertacijom Matematička podloga karte svijeta u mjerilu 1 : 1 000 000. U Beogradu je radio u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija 1934–44., načelnik Naučnog i Geodetskog odsjeka Vojnogeografskog instituta bio je 1945–51; ujedno je bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi 1946–51. Od 1951. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1960. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegij Kartografiju. Bio je prvi šef novoosnovane Katedre za kartografiju 1951., te predstojnik Zavoda za kartografiju i reprodukciju karata 1956–74. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problemima matematičke i geodetske kartografije, te toponimima i kartografskom terminologijom. Kao geodet (1934–51) organizirao je, izvodio izmjere i sudjelovao u izradbi katastarskih karata za više gradskih naselja. Zaslužan je za uspjeh probne aerofotogeometrijske izmjere općine Mlado Nagoričane (1937–38). Među praktičnim radovima ističu se mjerenje radovljičkog bazisa kraj Bleda (1950) i bazisa između Odre i Velike Gorice kraj Zagreba (1951). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova, autor je udžbenika Gaus-Krigerova projekcija. Teorija i primena u državnom premeru (1955), Matematička kartografija (Kartografske projekcije) (1955), Stari koordinantni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (s N. Frančulom, 1969) i Gauss-Krügerova projekcija meridijanskih zona (1976). Sudjelovao je u pripremi drugoga izdanja Multilingual Dictionary of Technical Terms in Cartography, te bio suradnik i autor u Višejezičnom kartografskom rječniku (1977).

održiva arhitektura, pristup projektiranju, izgradnji, održavanju i obnovi zgrada kojim se povećava njihova energetska učinkovitost, kvaliteta i trajnost, smanjuje njihov negativni utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi te sprečava iscrpljivanje neobnovljivih izvora dobara i energije, ugrožavanje bioloških vrsta i stanja prirodnih vrijednosti; također održiva gradnja, zelena gradnja ili zelena arhitektura.

Temelji se na načelima održivoga razvoja, koji je još 1987. definiran u Brundtlandovom izvješću Svjetske komisije za okoliš i razvoj kao razvoj koji zadovoljava potrebe današnjice bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. S novim tisućljećem Europska unija usvojila je dugoročnu viziju održivoga razvoja u kojoj se zaštita okoliša, ekonomski razvoj i društvena kohezija međusobno nadopunjuju. Postizanje održive, klimatski neutralne i zelene Europe do 2050. jedan je od prioriteta EU-a, koji se ostvaruje putem Europskoga zelenog plana (engl. Green deal) iz 2020. Taj se plan oslanja na Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj do 2030 (Agenda 2030) usvojen 2015. (→ održivi razvoj; sv. 4)

Održiva arhitektura zasniva se na odabiru povoljne lokacije građevine, provedbi mjera energetske učinkovitosti i korištenju alternativnih izvora energije, primjeni ekološki prihvatljivih građevnih materijala i tehnologija koji nisu štetni za okoliš, gospodarenju otpadom koji je nastao pri izgradnji i rušenju građevina, zbrinjavanju otpadnih voda u sklopu objekta i dr. Pri procjeni utjecaja zgrade na okoliš promatra se njezin cijeli životni ciklus, od planiranja i programiranja, projektiranja, izgradnje, uporabe održavanja i obnove do njezina rušenja i recikliranja otpada, što je osnova modela cirkularne ekonomije zgrada (engl. Building Life Cycle).

Ciljevi održive arhitekture postižu se koordiniranim integralnim pristupom svih uključenih struka (arhitektonska, građevinska, strojarska, elektrotehnička, itd.) pri projektiranju i izvedbi novih zgrada, odn. energetskoj ili sveobuhvatnoj obnovi postojećih zgrada. Kvalitetno optimiziran koncept sveobuhvatne obnove uključuje primjenu dobro izbalansiranih, ali ne i predimenzioniranih građevinskih i energetski učinkovitih mjera. Osim mjera energetske učinkovitosti, sveobuhvatnom se obnovom zgrada unapređuje pristupačnost osobama s invaliditetom, uvode elementi zelene infrastrukture na zgradi, ugrađuju punionice za električna vozila, parkirališta za bicikle, te unapređuju ostali temeljni zahtjevi za građevinu (povećanje sigurnosti u slučaju požara, povećanje potresne otpornosti, postizanje zdravih unutarnjih klimatskih uvjeta itd.).

Mjere za postizanje održive arhitekture

Energetska obnova zgrada. U EU-u je energija potrošena u zgradama 2010-ih činila približno 40% ukupno potrošene energije, od čega je 80% dobiveno iz fosilnih goriva, uz udjel od 36% ukupne emisije CO₂. U Hrvatskoj se u zgradama trošilo više od 42% ukupno potrošene energije. Prema procjenama, u kućanstvima se 62% energije trošilo na grijanje prostora, 15% na rasvjetu i električne uređaje, 12% na kuhanje i 11% na pripremu tople vode.

Stoga je energetska obnova postojećeg fonda zgrada ključna mjera energetske tranzicije za postizanje klimatske neutralnosti, a provodi se u mjeri u kojoj je to tehnički, funkcionalno i gospodarski izvedivo. Zasniva se na smanjenju potrebne energije za grijanje i hlađenje primjenom dostatne toplinske izolacije ovojnice zgrade (fasada, krov, prozori i vrata, zasjenjenje prostora radi smanjenja potreba za hlađenjem), zamjeni ili poboljšanju postojećeg sustava grijanja onima koji se koriste obnovljivim izvorima energije, a pritom ne ispuštaju CO₂, odn. priključenju zgrade na učinkoviti sustav centraliziranog grijanja (i hlađenja), na uvođenju sustava automatizacije i upravljanja zgradom, rekonstrukciji toplinskih stanica s balansiranjem sustava grijanja (ugradnja elektroničkih crpki i elemenata za dinamičko hidrauličko uravnoteženje sustava i dr.), ugradnji uređaja za samoreguliranje temperature, zamjeni postojećeg sustava grijanja potrošne vode sustavom koji se koristi obnovljivim izvorima energije, ugradnji fotonaponskih modula za proizvodnju električne energije, zamjeni unutarnje rasvjete učinkovitijom, i dr. Energetski sustavi koji se koriste obnovljivim izvorima energije ili proizvode obnovljivu energiju prikladni za ugradnju u zgradu su fotonaponski sustavi, solarni toplinski sustavi, energija vode (podzemne vode, mora, rijeke, jezera), plitki geotermalni sustavi i dizalice topline, te manji kotlovi i peći na biomasu.

Energetska učinkovitost zgrada. Prema zahtjevima EU-a vezanima uz energetsku učinkovitosti zgrada, sve nove zgrade od 31. XII. 2020. moraju biti zgrade gotovo nulte energije (engl. nearly zero-energy building, nZEB). Ta vrlo niska količina energije trebala bi se u znatnoj mjeri pokrivati energijom iz obnovljivih izvora, uključujući energiju iz obnovljivih izvora koja se proizvodi na zgradi ili u njezinoj blizini. Zahtjevi za te zgrade su da godišnja potrebna toplinska energija za grijanje po jedinici korisne površine zgrade nije veća od dopuštenih vrijednosti; da godišnja primarna energija po jedinici ploštine korisne površine zgrade, koja uključuje energiju za grijanje, hlađenje, ventilaciju, pripremu potrošne tople vode i rasvjetu nije veća od dopuštenih vrijednosti; da minimalno 30% godišnje isporučene energije bude podmireno iz obnovljivih izvora energije ili najmanje 60% godišnje isporučene energije za rad tehničkih sustava u zgradi podmireno iz učinkovitog sustava centraliziranog grijanja (odn. grijanja i hlađenja); da ispunjavaju normirane uvjete o zrakopropusnosti te zahtjeve dopuštenog koeficijenta transmisijskog toplinskog gubitka po jedinici oplošja grijanog dijela zgrade.

Prema Direktivi o energetskoj učinkovitosti zgrada Europske unije (EPBD), od 2030. ključni će parametar biti emisija CO2, a sve nove zgrade trebale bi biti zgrade s nultim emisijama (eng. zero emission buildings, ZEB).

Povećanje toplinske zaštite zgrade.

Prvi propis o toplinskoj zaštiti zgrada za područje tadašnje SFRJ donesen je 1970. i njime su bile propisane dopuštene vrijednosti koeficijenta prolaza topline za pojedine građevne dijelove. Propis iz 1987. uveo je ograničavanje toplinskih gubitaka, ne samo kroz pojedine građevne dijelove vanjske ovojnice već i za zgradu kao cjelinu. Obzirom na veliki fond zgrada u Hrvatskoj koji je izgrađen prije 1987. većina ih nema odgovarajuću toplinsku zaštitu. Oko 83% postojećih zgrada ne zadovoljava ni tehničke propise iz 1987. i imaju velike gubitke topline, uz prosječnu potrošnju energije za grijanje od 150 do 200 kWh/m² (energetski razred E) i više. Poboljšanje toplinskih svojstava ovojnice zgrade uključuje postavljanje toplinske i hidroizolacije te prozora i vrata s visokim toplinskoizolacijskim svojstvima. Primjena mjera povećanja toplinske zaštite ovojnice grijanoga prostora zgrada utječe na smanjenje gubitaka topline zimi i pregrijavanja prostora ljeti, ali ima i dodatne pozitivne učinke kao što su smanjenje buke iz vanjskog prostora, poboljšanje kvalitete zraka u unutarnjem prostoru, zaštita od požara, očuvanje zgrade kao posljedica održavanja i povećanje vrijednosti zgrade.

Kvaliteta toplinsko-izolacijskih materijala u pogledu prolaska topline iskazuje se koeficijentom provodljivosti topline koji se kreće od 0,020 do 0,045 W/m²K. Postavljanje toplinske izolacije s vanjske strane zida je fizikalno najispravniji postupak, kojim se minimalizira utjecaj toplinskih mostova i ugljikov otisak zgrade. S obzirom na kemijski sastav, toplinsko-izolacijski materijali dijele se u tri osnovne skupine: anorganski materijali – negorivi i biološki inaktivni (npr. perlit, pjenasto staklo, staklena i kamena vuna), umjetni organski materijali – pjenasti visokovrijedni toplinski izolatori (poliuretanska pjena, ekspandirani i ekstrudirani polistiren) i prirodni organski materijali – biljni produkti (pluto), na bazi drvenih vlakna i celulozni vlaknasti materijali.

Kod prozora i vrata toplina se gubi na dva načina. Transmisijski gubitci ostvaruju se prolaskom topline kroz krilo i okvir, a ventilacijski gubitci cirkulacijom zraka kroz nedovoljno zabrtvljene spojeve između okvira i krila, odnosno između okvira i zida. Suvremeno ostakljenje koje se primjenjuje na vanjskoj ovojnici grijanoga prostora je dvostruko ili trostruko izolacijsko staklo s hermetično zatvorenom šupljinom između stakala u kojoj se nalaze inertni plinovi (argon ili kripton). Staklo koje se koristi je staklo niske emisivnosti (LOW-E), kojem je na jednu plohu (prema šupljini) nanesen sloj molekula oksida i kojem se na taj način smanjuje emisivnost i poboljšavaju toplinskoizolacijska svojstva.

Primjena ekološki prihvatljivih materijala i tehnologija. Održiva arhitektura teži uporabi građevnih materijala koji se ističu po svojoj manjoj štetnosti za okoliš, lokalnom podrijetlu, obnovljivosti, mogućnosti recikliranja te minimalnom utjecaju na zdravlje korisnika i okolinu (emisiji štetnih tvari). Održivost materijala nije nužno vezana uz njihova prirodna svojstva, nego uz način njihove proizvodnje, ugradnje, uporabe i preradbe, pri čemu dolazi do utroška energije te emisije CO₂ važnih za procjenu održivosti.

Zelena infrastruktura. Zelena infrastruktura je strateški planirana mreža prirodnih i poluprirodnih područja koja pružaju širok spektar usluga ekosustava, a uključuje zelene i plave prostore (vodene pojave, obalna i morska područja). Planira se u više mjerila, od prostornih planova do projekta pojedinih građevnih čestica i građevina na njima. Planiranjem zelene infrastrukture postiže se smanjenje emisije stakleničkih plinova, smanjenje urbanih toplinskih otoka, zaštita od sunca u ljetnom razdoblju. Zeleni krovovi i ozelenjena pročelja, kao dio urbanog sustava zelene infrastrukture, izravno utječu na potrošnju energije u zgradama – zimi smanjuju energetske gubitke zgrade, a ljeti pregrijavanje zgrade i okoliša reflektirajući Sunčevo zračenje. Ozelenjivanje krovnih površina korisno je i radi redukcije pretjeranog otjecanja oborinskih voda u odvodne sustave (prevencija preopterećenja sustava odvodnje i poplava zbog povećanog udjela popločanih ploha u gradovima). Jedan od vidova zelene infrastrukture je održivi drenažni sustav, koji se postiže propusnim opločenjem, uređenjem močvara, sustavima prikupljanja vode, infiltracijskim jarcima i dr. Prednosti takvog sustava odražavaju se na bioraznolikost i ekosustav (održavanje staništa i životinjskog svijeta), rekreaciju i zdravlje ljudi, ekonomiju, održavanje kvalitete vode, količine kišnice i klimatske otpornosti te upravljanje rizikom od poplava. Uštede u potrošnji vode moguće je postići većim zahvatima (pohrana kišnice ugradnjom spremnika za sakupljanje oborinske vode, korištenje sive vode) i onima manjima (na pojedinim sanitarnim uređajima u zgradi).













Smišljeno (zeleno) prostorno planiranje i urbanizam. U 2021. je 75% europskog i 58% hrvatskog stanovništva živjelo u urbanim područjima. Održiva arhitektura promiče održive urbane planove koji osim ispravnog odabira lokacije za gradnju potiču smanjenje potrebe za prijevozom i povećanje dostupnosti javnih prijevoznih sredstava. Planiranje zelene infrastrukture u urbanim područjima može pridonijeti rješavanju porasta temperature unutar gradova, stvaranja toplinskih otoka, onečišćenja zraka te nedostatka propusnih površina za infiltraciju oborinskih voda (redukcija sive infrastrukture). Sustavi zelene infrastrukture ujedno pridonose zaštiti od buke, obnovi i očuvanju bioraznolikosti te revitalizaciji populacija kukaca oprašivača. Potiče se i primjena mjera pametne i održive mobilnosti u vidu ugradnje infrastrukture (vodova za električne kabele) i izvedbe postaja za punjenje vozila na električni pogon, izvedbe parkirališta za bicikle te osiguranja pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom.

Integracija s okolnim krajolikom. Kako utrošak energije iz tehničkih sustava ponajprije ovisi o pasivnom iskorištavanju lokacije, na energetsku učinkovitost zgrade utječu orijentacija i nagib krovišta, osunčanje, položaj i veličina prozora i vrata, omjer prozirnih i neprozirnih dijelova pročelja, raspored prostorija, pasivno i aktivno iskorištavanje Sunčeve energije te toplinska izolacija i hidroizolacija. Pasivni sustavi zimi omogućuju prodor Sunčevih zraka kroz velike ostakljene površine do masivnih elemenata zgrade (zid, podna konstrukcija sa šljunčanim nasipom, bazen, itd.), koji se time zagrijavaju i akumuliraju toplinu te ju oslobađaju tijekom razdoblja kada nema sunca. Kako bi se u takvim sustavima ugodna temperatura osigurala i ljeti, prostori se automatizirano prozračuju, ostakljene se površine automatski zasjenjuju rebrenicama, a pred njima se sadi listopadna vegetacija. Aktivni sustavi omogućuju veće uštede energije, a zasnovani su na aktivnom iskorištavanju Sunčeve energije, najčešće za zagrijavanje potrošne tople vode uz pomoć niskotemperaturnih sunčanih kolektora te njezinu pretvorbu u električnu energiju uz pomoć fotonaponskih članaka.

Osiguranje zdravlja i ugodnost. Ljudi gotovo 90% vremena provode u zgradama, što znatno utječe na njihovo zdravlje, blagostanje, radnu sposobnost i sigurnost. Pod zdravljem se pritom ne podrazumijeva samo odsutnost bolesti već i tjelesna, duhovna i socijalna ugoda. Kvalitetniji unutarnji prostor pridonosi većoj produktivnosti korisnika te smanjuje vjerojatnost bolesti, alergija i drugih zdravstvenih problema. Glavni su čimbenici koji utječu na zdravlje i ugodnost boravka u zgradi – kvaliteta zraka u zatvorenom prostoru uključujući količinu zagađivača (prašina i hlapljivi organski spojevi), brzina strujanja zraka, optimalna temperatura i vlažnost zraka, osunčanje (insolacija) i kvaliteta umjetne i prirodne svjetlosti te izoliranost od unutarnjih i vanjskih izvora buke te akustična kvaliteta prostorija.

Certificiranje održivih zgrada

Certificiranje održivih zgrada provodi se radi procjene i priznavanja zgrada koje ispunjavaju određene održive (zelene) zahtjeve ili norme. Alati za ocjenjivanje prepoznaju i nagrađuju poduzeća i organizacije koje grade i upravljaju zelenim zgradama, potičući ih na pomicanje granica održivosti te podizanje ambicije građevnih propisa, regulacija i strategija. Alati za ocjenjivanje razlikuju se u svom pristupu i mogu se primijeniti u fazama planiranja i dizajna, izgradnje, korištenja i održavanja, renovacije te eventualnog uklanjanja zelene zgrade.

Među takve se alate korištene na europskom tržištu ubrajaju BREEAM, LEED, DGNB, WELL, HQE i dr. Tako je npr. BREEAM (od engl. Building Research Establishment i Environmental Assess Method) osnovan u Velikoj Britaniji 1990. i ocjenjuje u devet kategorija: energija, upravljanje, zdravlje i dobrobit, materijali, prijevoz, voda, otpad, onečišćenje i korištenje zemljišta te ekologija; LEED (engl. Leadership in Energy and Environmental Design) osnovan je u SAD-u 1998. i ocjenjuje zgrade u kategorijama: energija i atmosfera, potrošnja vode, održiva građevinska lokacija, materijali i resursi, kvaliteta unutarnjeg okoliša, inovacije, regionalni prioriteti i integrativni procesi; DGNB (njemački Deutsche Gesellschaft für Nachhaltiges Bauen) predstavljen je 2009. u Njemačkoj i uključuje šest kategorija: ekološka kvaliteta (učinci na globalni i lokalni okoliš, potrošnja resursa i generiranje otpada), ekonomska kvaliteta (troškovi životnoga ciklusa i ekonomska održivost), sociokulturna i funkcionalna kvaliteta (zdravlje, ugodnost i zadovoljstvo korisnika, funkcionalnost), tehnička kvaliteta, kvaliteta procesa (kvaliteta planiranja i osiguranje kvalitete izgradnje) i kvaliteta lokacije.

Novi okvir (iz 2021) EU-a za procjenu održivosti za poslovne i stambene zgrade naziva se Level(s). Njime se definira skup pokazatelja i zajedničkih parametara vezanih uz održivost zgrada tijekom cijelog životnoga ciklusa, a ocjenjuju se okolišna učinkovitost, zdravlje i ugodnost, troškovi životnoga ciklusa i mogući rizici za svojstva zgrade u budućnosti. Temelji se na tri ključne teme europskih politika održivosti: analiza životnoga ciklusa putem korištenja resursa i utjecaja na okoliš, analiza zdravlja i udobnosti kroz društvene dobrobiti, primjena filozofije kružnoga gospodarstva putem troškova, vrijednosti i potencijalnih budućih rizika. Ciljevi su tog okvira minimaliziranje ukupnih emisija stakleničkih plinova tijekom životnoga ciklusa zgrade, optimizacija projektiranja, inženjeringa i oblika zgrade kako bi poduprli učinkovite i cirkularne tokove, produljili trajnu uporabu materijala i smanjili znatan ekološki utjecaj, učinkovita uporaba vodnih resursa, stvaranje zgrada u kojima je udobno, privlačno i produktivno živjeti i raditi, koje štite ljudsko zdravlje, te optimizacija troškova i vrijednosti tijekom životnoga ciklusa zgrade.

Održiva arhitektura u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, povijest održive gradnje u Hrvatskoj seže u daleku prošlost, kada su se graditelji prilagođavali lokalnim klimatskim i geografskim uvjetima, rabili prirodne i obnovljive materijale te primjenjivali tradicionalne tehnike i znanja (→ tradicijska arhitektura). Sustavnim organiziranjem arhitektonske i građevinske djelatnosti potkraj XIX. st. te razvojem srednjega, a poslije i visokoga školstva umijeće gradnje zgrada postavljeno je na strukovne i znanstvene osnove (→ zgradarstvo). Od početka XX. st., uvođenjem i razvojem industrijske proizvodnje građevnih materijala, njihova transporta do gradilišta i tehnologija gradnje, a napose povećanjem zahtjeva za udobnošću zgrada u bilo kojim uvjetima, njihova izvedba i održavanje povećali su pritisak na prirodne resurse te doveli u pitanje njihovu održivost.

Naftna kriza 1970-ih i probuđena ekološka svijest potaknuli su zanimanje arhitekata i energetskih stručnjaka te širokog kruga entuzijasta za alternativnim izvorima za zadovoljenje energetskih potreba zgrada. Svjetski su trendovi ubrzo našli odjeka i u Hrvatskoj, gdje se potkraj 1970-ih osnovana prva udruženja, među kojima Udruženje za Sunčevu energiju Hrvatske, koje je 1979–93. izdavalo znanstveni časopis Sunčeva energija (glavni urednik → Bernard Franković; sv. 1). Organizirali su se i prvi znanstveni skupovi na republičkoj, saveznoj i međunarodnoj razini. Jedan od prvih znanstvenih projekata iz tog područja bio je međunarodni hrvatsko-američki projekt Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87; voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević i → B. Baletić, supervizor → V. Bazjanac), kojim se nastojala razviti metodologija rekonstrukcije fasada stambenih zgrada izgrađenih potkraj 1950-ih, s ciljem postizanja energetskih ušteda. Suradnici na projektu ujedno su među prvim autorima znanstvenih i stručnih radova iz tog područja te više arhitektonskih realizacija temeljenih na istim načelima (Lj. Miščević), utirući tako put kasnijem stvaranju suvremene koncepcije održive arhitekture.

U novije je doba održiva gradnja u Hrvatskoj dobila na važnosti nakon osamostaljenja i ratnih razaranja, kada je započela obnova i razvoj zemlje. U tom je procesu Hrvatska prihvatila neke od međunarodnih dokumenata i standarda koji promiču održivi razvoj, kao što su UN-ovi Agenda 21, Milenijski ciljevi, Pariški sporazum i Agenda 2030. Jedan od prvih dokumenata koje je donio Hrvatski sabor u kojem se spominje važnost održivoga razvoja jest Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj iz 1992. Godine 2009. prihvaćena je Strategija održivoga razvoja Republike Hrvatske, koja definira viziju, ciljeve i mjere za postizanje održivosti u različitim područjima, uključujući i graditeljstvo. U području graditeljstva Hrvatska je donijela niz zakona i propisa koji uređuju planiranje, izgradnju i održavanje objekata. Cilj je tih zakona i propisa unaprijediti kvalitetu, sigurnost i funkcionalnost građevina, smanjiti potrošnju energije i emisiju stakleničkih plinova, poticati uporabu obnovljivih izvora energije i recikliranje građevnog otpada, te zaštititi prirodne i kulturne vrijednosti. Od ulaska u EU 2013., Hrvatska sudjeluje u kreiranju europskih direktiva i strategija, kakav je npr. Europski zeleni plan.

U Hrvatskoj se u posljednje doba povećava broj zgrada koje nose međunarodni certifikat održivosti. Neke od njih su: LIDL Velika Gorica, Zračna Luka Franjo Tuđman, poslovne zgrade Adris u Jagićevoj ulici 33 te Matrix A i B na Slavonskoj aveniji 1 u Zagrebu (sve LEED), Poslovna zelena zona Meridian 16 kraj Velike Gorice, Avenue Mall i zgrada Matrix C u Zagrebu, Valamar Amicor green resort u Starom Gradu i kampus poduzeća FRAMOS Technologies u Čakovcu (sve DGNB), zgrada Eurocenter na Miramarskoj cesti 21, Zagreb Tower na Radničkoj 80 i Designer outlet Croatia u Zagrebu (sve BREEAM).



















Primjer uspješnog projekta u području održive arhitekture u nas je sustav ECO-SANDWICH razvijen u suradnji poduzeća Beton Lučko, Eurco iz Vinkovaca i Knauf Insulation iz Novog Marofa te Građevinskoga i Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Riječ je o ventiliranom prefabriciranom zidnom panelu izrađenom od betona s recikliranim agregatom te izolacijskim slojem mineralne vune proizvedene uporabom inovativne i održive tehnologije, koji je osvojio zlatnu medalju na međunarodnom sajmu inovacija, tehnologija i novih proizvoda INNOVA (2014) u Bruxellesu.







Edukacija i promicanje znanja

Na svim arhitektonskim i građevinskim fakultetima studenti se u nekom obliku upoznaju s pojmovima održive gradnje. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na preddiplomskome studiju postoji kolegij Održiva arhitektura (Lj. Miščević, A. Delić), a na diplomskome Održivo građenje I i II (M. Biluš i Z. Veršić), dok na diplomskome studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu postoji kolegij Zelena gradnja (N. Štirmer, M. Serdar). Više strukovnih udruga te fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili su partneri na projektu EU-a Razvoj profesionalnih kompetencija za zelenu gradnju (2018–20) s ciljem osposobljavanja studenata za rad u tom području.

Danas sve veću važnost dobiva promicanje znanja o održivoj arhitekturi putem nacionalnih i međunarodnih konferencija, edukacija i promocija znanja, usluga i održivih materijala. U tome aktivno sudjeluju udruge i institucije, kao što su Hrvatski savjet za zelenu gradnju (HSZG), → Energetski Institut Hrvoje Požar (sv. 4), Regionalna energetska agencija sjeverozapadne Hrvatske REGEA i Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu – nZEB.hr (Klaster nZEB.hr). HSZG je osnovan 2009. kao mreža poduzeća i organizacija koja se bavi područjem održive gradnje, infrastrukture i zelene energije; član je Svjetskog savjeta za zelenu gradnju (WGBC), najveće svjetske organizacije u tom području i njegove europske regionalne mreže. Regionalna energetska agencija sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) osnovana je 2008. kroz program Inteligentna energija u Europi (osnivači Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska, Karlovačka i Zagrebačka županija), kao ustanova usredotočena na pružanje savjeta i inovativnih rješenja u sektoru energetike i zaštite okoliša s projektima na području cijele Europske unije. Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu – nZEB.hr (Klaster nZEB.hr) osnovali su 2018. Arhitektonski fakultet u Zagrebu (Z. Veršić), AGC Flat Glass Adriatic iz Zagreba (A. Mušović), Knauf – Insulation iz Novog Marofa (S. Novak), Profine Croatia iz Velike Gorice (A. Terer), Robert Bosch iz Zagreba (M. Širić), Wienerberger Ilovac iz Karlovca (T. Franko). Ciljevi su Klastera povezati znanost, inovacije i gospodarstvo u gradnji i obnovi zgrada po načelima energetski održive gradnje.

Bilajbegović, Asim (Čaplje kraj Sanskog Mosta, BiH, 1. I. 1950 – Zagreb, 15. XII. 2020), geodet, jedan od prvih koji je u Hrvatskoj rabio GPS tehnologiju.

Srednju geodetsku tehničku školu završio je u Sarajevu (1969), geodeziju je diplomirao na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu (1974), a doktorirao je u Institutu za teorijsku geodeziju u Bonnu 1978. disertacijom Die theoretischen Mondgezeiten und ihre Genauigkeit mit Anwendung auf die geodätischen Abstandsmessungen zum Mond. U Zagrebu se na Geodetskome fakultetu zaposlio 1978., od 1993. bio je redoviti profesor, te dekan fakulteta (1985–87). Držao je predavanja iz kolegija Viša geodezija, Gravimetrija, Geodetska geofizika. Vodio je mnoga znanstvena istraživanja, među kojima i Istraživanje osnovnih geodetskih i astronomskih parametara (od 1986), te Osnovni geodetski radovi prostornog informacijskog sustava RH (od 1991. s → Miljenkom Solarićem). Od 1992. bio je nacionalni koordinator RH i Republike Slovenije za geodetske radove u okviru srednjoeuropske inicijative (bivše Heksagonale). Od 1994. do umirovljenja 2015. radio je kao profesor geodezije na visokoj tehničkoj školi (Hochschule für Technik und Wirtschaft) u Dresdenu, gdje je držao predavanja iz područja zemljomjerstva i inženjerske geodezije (osobito primjene globalnih navigacijskih satelitskih sustava i inercijalnih sustava u tunelogradnji). Unatoč boravku u Dresdenu nastavio je znanstvenu i stručnu suradnju sa zagrebačkim Geodetskim fakultetom te Odsjekom za geodeziju i geoinformatiku Građevinskog fakulteta u Sarajevu. Objavio je nekoliko udžbenika na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku (Optimiranje geodetskih mreža, 1983). Suautor je mnogobrojnih knjiga, među kojima i Osnovni geodetski radovi – suvremene metode GPS (1991; s B. Hofmann-Wellenhofom i H. Lichteneggerom).

Hrvatsko geodetsko društvo (HGD), strukovna udruga inženjera, tehničara i znanstvenika geodezije i srodnih struka te županijskih geodetskih udruga i drugih pravnih osoba koje se bave geodezijom i geoinformatikom. Utemeljeno je 1993. u Zagrebu, a sljednik je Društva geodeta Hrvatske osnovanoga 1952 (Društvo geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1958–60., Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1960–78., Savez društava geodeta Hrvatske 1978–93). Ciljevi su Društva promicanje i razvoj geodetske i geoinformatičke struke, promicanje etike inženjerskog poziva, poticaj znanstvenoistraživačkomu radu, stručnom usavršavanju te podupiranje inicijativa za zaštitu okoliša i zdravlja, a ostvaruje ih djelovanjem u području obrazovanja, znanosti i istraživanja te gospodarstva. Unutar Društva osnovane su Sekcija za kartografiju (1995) i Sekcija za fotogrametriju, daljinska istraživanja i geoinformacije (1996). Samostalno i u suradnji, HGD redovito organizira kongres o katastru, susrete geodeta i druge konferencije. Društvo od 1993. izdaje → Geodetski list, zbornike radova Kongresa o katastru, konferencije CROPOS-a, Simpozija o inženjerskoj geodeziji s međunarodnim sudjelovanjem, te monografije u povodu obljetnica osnutka Društva (2007., 2017). Član je → Hrvatskog inženjerskog saveza (sv. 4) i Međunarodne udruge geodeta (FIG).

antičko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo starovjekovnoga razdoblja formirano na širim grčko-rimskim prostorima (okvirno od kraja II. tisućljeća pr. Kr. do VI. st.). Na području Hrvatske razvijalo se od doba grčke kolonizacije Jadrana (sporadično od VI. st. pr. Kr., sustavno od početka IV. st. pr. Kr.); u drugoj fazi datira se od početka rimskih osvajanja naših prostora, što je obilježeno osvajanjem Nezakcija 177. pr. Kr. (latinski Nesactium, danas Vizače), dok je intenzivna urbanizacija i izgradnja rimskoga sloja arhitekture započela u ranocarsko doba (od sredine I. st. pr. Kr.). Nakon Dioklecijanovih reformi i konačne afirmacije kršćanstva (kraj III. st. / početak IV. st.) započelo je razdoblje kasne antike tijekom kojega se razvilo → ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo s trajanjem do završetka velikih seoba (sredina VII. st.). Antička arhitektura ishodiše je svih kasnijih »klasičnih stilova« (djelomično romanike, osobito renesanse, baroka, klasicizma i visokoga historicizma).

Ključni spomenici antike na prostoru današnje Hrvatske već su u doba renesanse u XVI. st. bili predmet istraživanja i dokumentiranja talijanskih umjetnika (Antonio da Sangallo, Sebastiano Serlio, Andrea Palladio i dr.) koji su ostavili mnogobrojne crteže amfiteatra, teatra na Monte Zaru, slavoluka Sergijevaca i Augustova hrama u Puli. Idealnu rekonstrukciju Dioklecijanove palače početkom XVIII. st. publicirao je Johann Bernhard Fischer von Erlach, a istodobno je ostatke rimske Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci) i drugih panonskih lokaliteta snimio Luigi Ferdinando Marsigli; u prvoj polovici XIX. st. ruševine Salone i Dioklecijanovu palaču istraživali su Frano Carrara i Vicko Andrić; u Istri je od sredine XIX. st. djelovao Pietro Kandler, potom do I. svj. rata Anton Gnirs. Prve znanstvene monografije s opsežnom dokumentacijom o Dioklecijanovoj palači objavili su George Niemann (1910) te Ernest-Michel Hébrard i Jacques Zeiller (1912).







Uz arheologe i povjesničare umjetnosti važan doprinos suvremenom istraživanju i zaštiti antičkoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (konzervacija antičkih spomenika), Ejnar Dyggve (antička Salona), → Andre Mohorovičić (antički Apsorus – Osor), → Bruno Milić (knjiga Razvoj grada kroz stoljeća. Prapovijest – antika, 1990), Aleksandra Faber (antičke fortifikacije i topografija gradova), → Jerko Marasović, Katja Marasović, Ivo Vojnović i → Ana Šverko (Dioklecijanova palača), Attilio Krizmanić (antička Pula, osobito amfiteatar), Vlasta Begović Dvoržak (antičke vile, osobito na Brijunima), Domagoj Vuković (topografija antičkoga Siska), Miće Gamulin i Filip Šrajer (antički ager Pharosa – Staroga Grada na Hvaru), → Zlatko Karač (antički urbanizam), Iva i Tomislav Kušan (antičke Aquae Iasae – Varaždinske Toplice), Željko Peković, Marko Rukavina i Zehra Laznibat (urbana arheologija); među građevinskim inženjerima ističu se Radoslav Franjetić (topografija antičke Murse – Osijek) i → Jure Margeta (rimski hidrotehnički sustavi) te geodet Marijan Kadi (rimske centurijacijske mreže).

Urbanizam, gradovi, naselja

Grčki gradovi

Začetci planske izgradnje gradova na tlu Hrvatske (→ urbanizam) datiraju se u razdoblje grčke kolonizacije Jadrana. Iako su trgovinski kontakti Grka i ilirskih starosjedilaca postojali već u VII. st. pr. Kr., naznake urbanizacije počele su se javljati od VI. st. pr. Kr. kada je u arhajskom razdoblju zabilježena knidska kolonija Kórkyra hē Mélaina, smještena vjerojatno na Korčuli (oko 585. pr. Kr.). U kasno klasično doba nastalo je nekoliko planskih polisa, a kao prvi sirakuška kolonija Issa na Visu (datacije osnivanja razlikuju se, od 397. do 389. pr. Kr.). Geometrizirane je matrice s i danas očuvanim ostatcima zidina oko četverokutnoga urbanog areala površine 10 ha na padini povrh viške luke. Na susjednom otoku Hvaru gotovo istodobno je utemeljena parska agrarna kolonija Pharos (385–4. pr. Kr.) u zaleđu kojega je bila uređena chora (χώρα), poljoprivredno zemljište površine od približno 1200 ha s pravilnom ortogonalnom parcelacijom u izduženim modulima 1 : 5 stadija (181 m × 905 m). Zbog iznimne očuvanosti i rijetkosti u europskim okvirima, chora je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (2008). U helenističko doba Issa je utemeljila svoje subkolonije – na otoku Korčuli (dokumentirano natpisom na kamenu – tzv. lumbardskom psefizmom, oko 275. pr. Kr.), a u III. i II. st. pr. Kr. i prve gradove na tada još ilirskoj obali – trgovačke emporije Epetion (Stobreč), Tragurion (poslije Tragurium – Trogir), nešto kasnije Siculi (Resnik), te je posvojila delmatsku Salonu i Naronu (Vid kraj Metkovića) koje je razvila u vlastite trgovačke luke. Za grčka naselja Anchiale, Herakleia i Dimos nisu poznate lokacije. U urbanoj topografiji helenističkih gradova važne su javne zone agora – u Issi smještene na niskom dijelu uz obalu i luku, u Pharosu u središtu grada, u Tragurionu na mjestu današnjega trga.







Rimski gradovi

Rimska prisutnost na prostorima današnje Hrvatske tijekom nekoliko stoljeća rezultirala je iznimnom urbanom mrežom s približno 150 poimenično zabilježenih naselja različita statusa s uglavnom ubiciranim pozicijama. Tomu valja pribrojiti mnoštvo manjih neimenovanih lokaliteta s arheološkim ostatcima (villae rusticae, seoska naselja ranga vicus i pagus, putne postaje mansiones i mutationes, male utvrde na limesu poput castella, oppida i dr.). Sudeći prema nazivima naselja s ilirskim oblikom završetka -ona, -nona, primjerice Albona (Labin) i Flanona (Plomin), te rjeđim, vjerojatno keltskim nastavcima –um, -dunum poput Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Teutoburgium (Dalj) i sl., Rimljani su često samo posvojili i postupno romanizirali starosjedilačka naselja kojima su dali novu fizionomiju i pravni okvir, dok su ponegdje svoja nova naselja gradili uz postojeća preuzimajući njihov toponim (rimski kastrum Tarsatica na položaju današnje Rijeke izgrađen je podno gradine na Trsatu koja je i dalje egzistirala kao ilirsko naselje).

U prvome razdoblju urbanizacije lokalna naselja dobila su niže oblike samouprave (praefectura, res publicae / conventus civium Romanorum ili su to bila municipia – municipiji s »italskim pravom«), a najvažnije lokacije na kojima su prvotno bila planski izgrađena vojna legijska naselja u drugoj su etapi carskom odlukom dobivala rang coloniae – kolonije s najvišim urbanim atributima i punim rimskim civitetom; katkad se uz vojni logor razvilo i zasebno civilno naselje – canabae, kakvo je primjerice imao Burnum (Ivoševci kraj Kistanja). Na području Hrvatske samo je deset gradova imalo status kolonije: Pola (Pula) kao najraniji primjer iz sredine I. st. pr. Kr., Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Salona koja je s upravnim rangom sjedišta provincije Dalmatiae bila najvažniji i površinom najveći rimski grad u našim krajevima, zatim Narona, Epidaurum (Cavtat), veteranska kolonija Aequum (Čitluk kraj Sinja), Mursa, Siscia i Cibalae, pri čemu je u punom nazivu grada uvijek sadržana i carska rodovska atribucija (primjerice Colonia Flavia Siscia). Mreža municipija bila je gušća – na području kontinentalne Hrvatske bilo ih je barem deset, u jadranskoj zoni i znatno više, uz još mnogobrojnija naselja bez formalnoga civiteta. Ostali važniji rimski gradovi u Dalmaciji bili su – Curicum (Krk), Asseria (Pograđe kraj Benkovca), Varvaria (Bribirska glavica), Aenona (Nin), Senia (Senj),Apsorus (Osor), Arva (Rab), Scardona (Skradin); u Panoniji – Andautonia (Šćitarjevo), Aquae Iasae, Iovia-Botivo (Ludbreg), Aquae Balissae (Daruvar), Incerum (Požega), Marsonia (Slavonski Brod), Certissa (Štrbinci kraj Đakova), i dr.







Najbolje sačuvane urbane matrice s ortogonalnim rasterom blokova imaju gradovi tipa urbs quadrata poput Poreča i Zadra (kod kojeg su moduli insula 45 m × 25 m); takva je geometrizirana planimetrija utvrđena i u gradovima Aequum (kastrumu dimenzija 420 m × 270 m, s križnom shemom glavnih ulica), Cibalae i Mursa (pretpostavljene dimenzije kastruma su 760 m × 680 m), dok neki gradovi s naslijeđenim ilirskim supstratom, poput Pole, Albone i Varvarije, imaju nepravilan izrazito vernakularni plan. Specifičan urbani položaj fortifikatornoga značaja, osim tih visinskih izvorno gradinskih naselja, pokazuju rimski gradovi nastali na poluotocima okruženima morem (Poreč, Rab, Starigrad pod Velebitom, Stobreč, Cavtat, a u doba kasne antike Umag i Novigrad) ili na otočićima uz obalu (Nin, Trogir, u doba kasne antike Rovinj).







Kolonijama se dodjeljivalo i poljoprivredno zemljište, ager s kvadratnom mrežom centurija (modula oko 710 m × 710 m) i podjelom na manje parcele veličine jugera, a najbolje su sačuvane centurijacijske mreže (dobro vidljive na suvremenim orto-foto snimkama) u zaleđu Pule, Zadra (s ekstenzijom i na otok Ugljan) i Salone, nešto manje Poreča i Stona, dok se u kontinentalnoj zoni nazire samo centurijacija Andautonije.

Arhitektura

U razdoblju od početka IV. st. pr. Kr. do sredine I. st. pr. Kr. dominantan je sloj kasnoklasične grčke i helenističke arhitekture, no očuvani su primjeri malobrojniji od kasnijega rimskoga graditeljstva. Do sada su istraženi ostatci gradskih zidina Isse, potom Pharosa, Epetiona (oba s gradskim vratima) i Traguriona, debljine 2–2,5 m, a specifični helenistički način gradnje bedema megalitskim izduženim blokovima uslojenima u pravilne redove kao grčki je utjecaj primjetan i na nekim ilirskim te kasnijim rimskim lokalitetima (kula Tor ponad Jelse, bedemi Škripa na Braču, istočni zid urbs vetus Salone, zidine Narone, Varvarije, Asserije, Iadere, Apsorusa, Curicuma, Nezakcija i dr.). Osim tragova trijema i agore, od javnih je građevina u Issi pretpostavljen samo grčki teatar (na poluotoku Prirovu gdje je poslije izgrađeno rimsko kazalište); sakralnu arhitekturu dokumentira heron (pseudomauzolej za ukop relikvija) Heraklova kulta što je očuvan u donjem dijelu tzv. kule Radojković u Škripu (III–I. st. pr. Kr.), tragovi Diomedovih svetišta identificirani su na rtu Ploča kraj Rogoznice i na Palagruži, a sekundarni nalazi žrtvenika upućuju na položaje grčkih hramova na mjestu trogirske katedrale i ranokršćanske bazilike na najvišoj točki Stobreča.

Najstariji očuvani primjeri rimske arhitekture na hrvatskim prostorima datiraju se od Cezarova, odnosno Augustova doba (sredina I. st. pr. Kr.), sa slojem izgradnje nastajale tijekom četiri stoljeća, koji su s produženim trajanjem i u poslijerimskom razdoblju kasne antike dosegnuli čak sedam stoljeća kontinuiteta. Rimska se arhitektura razvijala u raznolikim obrascima pa ju valja promatrati po tipološkim skupinama.

Forumi

Kao središnji javni prostori grada (trgovi arhitektoničnoga perimetra) forumi imaju urbanistički značaj, no to su i složeni građevni sklopovi polivalentnih funkcija (mjesta okupljanja, trgovine, sudišta, kapitolijskoga kulta i sl.). Svi primjeri foruma s područja Hrvatske nastali su tijekom samo nekoliko desetljeća u ranocarskom razdoblju (kraj I. st. pr. Kr.– početak I. st.). Najbolje je istražen zadarski forum smješten uz sjecište kardinalnih uličnih osi carda i decumanusa, središnja ploha (95 m × 45 m) kojega je bila okružena dvoetažnim trijemovima s tabernama, bazilikama uz rubove trga i termama u istočnom zaleđu (na razini partera forum je suvremeno prezentiran prema rješenju Ante Uglešića, 2010). U veteranskoj se koloniji Aequum forum (90 m × 60 m) okružen trijemovima također nalazio uz križište glavnih ulica, u Asseriji je netipično bio smješten uz sam gradski zid, u Naroni ispred carskoga hrama, a jedini cjelovito istraženi forumski sklop u kontinentalnoj Hrvatskoj, onaj u Aquae Iasae, podignut je oko svojevrsnoga impluvija termalnoga izvora (I–IV. st.). Primjer višemilenijskoga kontinuiteta glavnoga javnog prostora jest pulski gradski trg koji svojim oblikom (s dijelovima antičkoga pločnika i kapitolijskom zonom s hramovima) predstavlja očuvani rimski forum. Ostatci foruma uvrđeni su još i u Fulfinumu (podno Omišlja), Poreču, Nezakciju, Bribiru, Ninu, Saloni (stari se nalazi unutar zone urbs vetus, a novi u urbs orientalis) i Andautoniji.







Bazilika kao najreprezentativnija forumska građevina otkrivena je samo u Zadru (tzv. Severiana), smještena uz južnu stranu sklopa, trobrodna, duljine 73 m, s apsidalno završenim tribunalom (kraj II. st. / početak III. st.). Slična je građevina nesigurno indicirana i u Saloni gdje je uz forum pak postojala curia gradskoga vijeća, također s apsidom, a takve su vijećnice naslućene i u Naroni uz sjevernu stranu hrama, uz forume u Zadru i Aequumu. Specifičnu parafrazu foruma predstavlja peristil Dioklecijanove palače. U vojnom logoru Burnum središnje je mjesto umjesto foruma zauzimao zapovjedni principij s bazilikom i ugrađenim hramom (očuvani su dijelovi lučne kolonade trijema).







Kapitoliji, hramovi i svetišta

Na tlu Hrvatske poznato je dvadesetak rimskih hramova, uglavnom u ruševnom stanju, dok su u punim arhitektonskim elevacijama očuvani samo Augustov (djelomično i Dijanin) hram na forumskom kapitoliju u Puli (oba s kraja I. st. pr. Kr.) te Jupiterov ili Eskulapov u Dioklecijanovoj palači (početak IV. st.; danas krstionica sv. Ivana splitske katedrale). Većina istraženih hramova pripada prostilno-tetrastilnom tipu s korintskim kapitelima, no u temeljima su poznata i dva tolosa – Venerin i Kibelin hram uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.). Veličinom i reprezentativnošću ističe se zadarski kapitolijski hram s tri cele posvećen trijadi Jupiter – Junona – Minerva, rijetkoga heksastilnoga tipa s dubokim trijemom od kojega su očuvane samo substrukcije i jedan monumentalni korintski stup (danas postavljen uz crkvu sv. Šimuna). Najveći naš rimski hram raskošne plastične dekoracije (iz razdoblja Flavijevaca, I. st.) nalazio se na kapitoliju u Ninu. Pseudoperipternoga je tipa s poprečnom troprostornom celom. U Poreču su istraženi svetište uz forum te mali hram na vrhu poluotoka, a u Nezakciju tri odvojena kapitolijska hrama; u Saloni je na forumu u zoni urbs vetus istražen par kapitolijskih tetrastilnih hramova povezanih središnjom ložom (I. st.) i Liberov hram uz teatar južno od foruma; na novom forumu Salone u urbs orientalis identificiran je Jupiterov hram, a u tom je dijelu grada postojao i hram posvećen Venus Victrix (početak IV. st.); u Naroni je izvan foruma također stajao Liberov hram, a spominje se i Eskulapov; u hramu Asserije javlja se netipična cela s apsidom; ostatci malih forumskih hramova postoje u Fulfinumu i Aequumu; u kontinentalnoj Hrvatskoj uzorno je prezentiran forumski kapitolij s tri hrama u Aquae Iasae.







Ponegdje su se u neposrednoj blizini kapitolija podizali i hramovi carskoga kulta (trikonhonalna dvorana uz forum u Puli, objekt u Aequumu), a najreprezentativniji primjer te vrste jest Augusteum u Naroni s restituiranim nizom od 17 carskih skulptura iznimne kvalitete koje su s dijelovima arhitekture prezentirane u suvremenome muzeju in situ (autor → Goran Rako, 2007).







Specifična su kultna mjesta u pejzažu rustični reljefi uklesani u živu stijenu (lik Herakla kraj Škripa, Silvana na Kozjaku). Identificirana su i svetišta istočnih kultova poput Kibele (Zadar u blizini kapitolija; Dioklecijanova palača), a u kasnoantičko doba pojavila su se svetišta boga Mitre (Miočići kraj Cavtata, Banjevci kraj Zadra, Ilok, Čovići, Prozor i dr.) te židovske sinagoge (kao proseuche spominje se u Mursi, indicirane su i u Saloni, Senju i dr.). Od IV. st. izgradnjom novih ranokršćanskih građevina na rubnim dijelovima grada i izvangradskim grobljima kapitoliji su izgubili važnost. (→ sakralna arhitektura)

Mauzoleji i nekropole

Grobne zone antičkih gradova bile su redovito smještene izvan zidina (lokalitet Martvilo grčke Isse). U rimsko doba najčešće su činile linearne poteze uz glavni prilazni decumanus (Argyruntum, Salona). Sepulkralni se spomenici javljaju u raznim oblicima na dodiru arhitekture i skulpture – kao kamene edikule s motivom hrama (najraniji primjeri su iz Isse, III. st. pr. Kr.), ili kao pločaste stele s reljefima. Na području Liburnije tipični su valjkasti cipusi (oblikom slični cestovnim miljokazima), rjeđe su reprezentativni žrtvenici (are) od masivnih kamenih blokova s postamentom (grobni spomenik Pomponije Vere iz Salone, I–II. st.), dok su u doba kasne antike dominirali sarkofazi u stilizaciji kuće s poklopcem u obliku krova. Arhitektonični koncept imale su rijetke kružne grobnice s dromosom (podrijetlo vuku od željeznodobnih tumula). Reprezentativni mauzoleji oktogonalnoga centralnoga tlocrta postoje u Puli (očuvan je samo postament iz I. st.) te u Splitu gdje je monumentalni carski mauzolej smješten uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.; od sredine VII. st. u funkciji je katedralne crkve). U doba kasne antike na mjestima martirija i grobalja novoga kulta nastale su cemeterijalne bazilike.







Gradska vrata i slavoluci

Istaknuti su dijelovi urbanih fortifikacija smješteni na ishodištima glavnih ulica redovito bili skulpturalno obrađeni. Svi poznati primjeri slavoluka u Hrvatskoj nastali su prigradnjom uz prvotna gradska vrata ili njihovom adaptacijom. Slavoluk Sergijevaca u Puli (kraj I. st. pr. Kr.), prigrađen s unutarnje strane Zlatnih vrata na decumanusu, iza propugnakula srušenoga u XIX. st., najvažniji je primjer antičke javne arhitektonične skulpture na Jadranu. U Puli su sačuvana i starija Herkulova vrata (iz Cezarova doba) kao i novija Dvojna vrata (Porta gemina, početak II. st.) s klasičnom arhitektonskom raščlambom bez figuralne plastike. Salonitanska Porta Caesarea, ugrađena u istočne megalitske gradske zidine, dvoetažna s poveznom galerijom, flankirana osmerokutnim kulama (Augustovo doba), poslije su bila preoblikovana u trijumfalni luk koji je djelomično očuvan. Prvotna gradska vrata Asserije bila su pretvorena u slavoluk caru Trajanu početkom II. st. S unutarnje strane sjevernih lučkih vrata Zadra djelomično je rekomponiran slavoluk Melije Anijane, prenesen s druge pozicije.







Ostali primjeri rimskih gradskih vrata su bez ceremonijalnih atributa, često izrazito fortifikacijskih odlika, flankirani bočnim kvadratnim ili poligonalnim kulama, poput vrata Aequuma s heksagonalnim kulama (Klaudijevo doba), salonitanskih Porta Andetria u istočnim zidinama utvrđenih četirima kulama te Porta Graeca u zapadnom zidu najstarije cjeline Salone. Kulama su bila utvrđena i oboja vrata Nina (sačuvana u tragovima). Na istočnom zidu Zadra otkrivena su čak troja gradska vrata, a najreprezentativnija su sjeverna s trostrukim otvorima i ulazom na decumanus maximus (suvremenu prezentaciju u parteru projektirali su Alan Kostrenčić i Alaksandra Krebel, 2013). Tragovi gradskih vrata identificirani su na vršnoj koti brijega u Naroni, a o vratima svjedoči i skulpturalni zaglavni kamen iz Burnuma. Najbolje su očuvana troja vrata Dioklecijanove palače – Porta Ferrea (zapadna), Argentea (istočna) i Aurea (sjeverna, usmjerena prema Saloni), sva s propugnakulima i parovima oktogonalnih kula (djelomično rekonstruirane); četvrta mala vrata prema moru bila su internoga karaktera.







Uz slavoluke, javni spomenici u čast carske reprezentacije bili su i tropeji, poput onoga ziguratnog oblika iz Tiluriuma (također Tilurij, Gardun kraj Trilja) ili fragmentarno očuvanog primjera iz Narone; specifični su počasni akcenti i soliterni stupovi (možda s carskom skulpturom) od kojih je jedan iznimnih dimenzija očuvan in situ na forumu u Zadru.

Utvrde

Antičko se → fortifikacijsko graditeljstvo razvijalo u više pojavnih oblika – kao gradske zidine oko urbanih središta ranga kolonija i nekih municipija, kao vojna utvrđena naselja (castra stativa legionis ili sjedišta auksilijarnih jedinica) te kao izdvojene utvrde, uglavnom na limesu. Najstarijem sloju pripadaju spomenute zidine grčkih gradova. Rimljani su dodatno utvrđivali i posvojene ilirske lokalitete gradinskoga karaktera s naslijeđenim bedemima (→ prapovijesno graditeljstvo). Razvijeni fortifikacijski koncept s pravilnim nizom izbočenih četverokutnih kula na gradskome zidu imala je Narona. Na području Panonije su čak i bedemi najznačajnijih gradova bili izvedeni od zemljanih nasipa, opkopa i drvenih palisada, ponekad u dvostrukim pojasevima poput utvrda Cibalae, vjerojatno i Murse, gradova koji i po svojoj planimetriji pripadaju tipu castra razvijenih iz vojnih logora (prvotni sloj je iz I. st.). U zaleđu Dalmacije fortificirana su vojna naselja: Tilurium površine 12 ha, s civilnom zonom izvan zidina (canabae legionis), Burnum (poslije se razvio u municipij s više prostornih cjelina), dijelom i Andetrium (Gornji Muć), a izrazite konture kastrumskoga grada imala je veteranska kolonija Aequum te Tarsatica s očuvanim strukturama vojnoga principija, nedavno suvremeno prezentiranoga (autor → Nenad Fabijanić, 2014).







Najgušća mreža rimskih utvrda u nas nalazila se na podunavskom limesu Rimskoga Carstva (od Batine u Baranji do Iloka) gdje su promatračnice i stražarnice građene od zemlje i drva bile locirane na svakih 1 do 2 km (u vojnim itinerarima zabilježene su kao specula i turris, u kasnoj antici kao burgus). Na udaljenostima od dana hoda (do 30 km) uz veće utvrde ranga castella za smještaj izdvojenih vojnih centurija, ala ili kohorti vjerojatno su postojala i civilna naselja, primjerice u Baranji Ad Militare (Batina Skela) utvrđenoga areala 210 m × 90 m, Aureus Mons (možda Zmajevac), Ad Novas (Jasenovac – Dragojlov brijeg), prostornoga obuhvata 160 m × 140 m s opkopima i bedemima, Albanum (možda Lug), Donatiana (možda Vardarac).

Dalje uz Dravu i Dunav nižu se Ad Labores (Nemetin), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) s utvrdom dimenzija 200 m × 100 m i Cuccium (Ilok). Sva navedena utvrđena naselja datiraju se u I–IV. st., najkasnije do rasapa limesa tijekom provale Huna (375).

Amfiteatri

Mjerilom najmonumentalnije profane građevine u rimskim gradovima, amfiteatri su se zbog veličine redovito smještavali extra muros (izvan zidina). U Hrvatskoj su njihovi građevni ostatci sačuvani u Puli, Saloni i Burnumu, a prema pisanim ili kartografskim izvorima te tragovima na terenu i specifičnim pokretnim nalazima izvjesno je da su amfiteatri postojali na još nekoliko mjesta.













Uz Dioklecijanovu palaču, najvažniji rimski spomenik u Hrvatskoj je Amfiteatar u Puli, po veličini šesti u cijelome rimskom svijetu i jedan od najbolje očuvanih. Dimenzija 132,5 m × 106 m, opstao je u punim troetažnim elevacijama (na zapadnoj strani do visine 32,5 m), s izvorno 40 redova sjedala u nekoliko pojaseva gledališta (cavea) dostatnih za 23 000 posjetitelja. Vjerojatno mu je prethodila manja borilišna građevina proširena i nadograđena tijekom I. st. (u konačnom obliku dovršen je za dinastije Flavijevaca). Gotovo istodobno, za Vespazijana (očuvan je datacijski natpis iz 76–77) izgrađen je vojni amfiteatar u logoru Burnum. Otkriven je 2003. pri rekognosciranju zasute vrtače, očuvan samo u nižim dijelovima, dimenzija 118 m × 87 m, s kapacitetom do 10 000 gledatelja. Treći amfiteatar podignut je u Saloni u II. st. Iako je prvotno izgrađen izvan grada, širenjem urbs occidentalis obuhvaćen je i djelomično ugrađen u sustav gradskih zidina; dimenzija je 126 m × 102 m za 17 000 gledatelja. Njegov troetažni perimetralni zid u najvećoj je mjeri srušen 1647. kako ne bi poslužio kao fortifikacija Osmanlijama.







U Zadru je prema epigrafskim, pisanim i kartografskim izvorima postojao amfiteatar ispred renesansne utvrde Forte na istočnom prilazu gradu, srušen oko 1650. prigodom izgradnje predutvrde Mezzaluna (neki se ostatci možda nalaze ispod bastiona u današnjem Perivoju Vladimira Nazora).

Ruševine amfiteatra Corinuma (Karin) ubiciranoga na gradini Miodrag spominje Alberto Fortis potkraj XVIII. st. Isti autor te Johann Christian von Engel opisali su i neveliki amfiteatar u koloniji Aequum, a lokacija mu se još nazire izvan istočnih zidina. Frano Carrara i Arthur John Evans u XIX. st. navode ostatke amfiteatra vojnoga logora Tiluriuma koji su i danas prepoznatljivi u ovalnom obliku terena uz jugozapadni ugao nekadašnjega kastruma. U Osijeku je amfiteatar postojao uz jugozapadni vanjski ugao gradskih bedema (povjesničar Zosim iz V–VI. st., opisujući prijašnje događaje u Mursi iz sredine IV. st. spominje ga kao stadion), položaj mu je bio u obliku eliptične depresije ucrtan na kartama XVIII. st., a najvjerojatnije je bio građen od drva, zbog čega danas nema arhitektonskih ostataka.

Po sekundarnim nalazima indicirani su amfiteatri u Sisciji i Andautoniji (vjerojatno također drvene konstrukcije), dok u Epidaurumu gdje se amfiteatar spominje prema neprecizno interpretiranoj bilješci Theodora Mommsena takva građevina nije izvjesna. Druge vrste rimskih borilišta (hipodromi, cirkusi, stadioni, javne palestre i dr.) na području Hrvatske nisu utvrđene.

Teatri

U ostatcima su očuvana rimska kazališta u Puli, Saloni i Visu. U Puli su postojala dva takva sklopa: izvan zidina Veliki teatar s prospektom scene duljine čak 100 m i kapacitetom gledališta za 4000–5000 osoba (srušen u XVII. st.) te Mali teatar promjera 63 m, smješten na padini brijega u zaleđu Arheološkoga muzeja gdje je 2022. rekonstruiran i suvremeno arhitektonski interpretiran (autor Emil Jurcan). Ostatci teatra sličnih dimenzija postoje u Saloni uz zapadnu stranu foruma. U Visu je na poluotoku Prirovu ispred padine antičke Isse očuvan dio rimskoga kazališta ugrađenog u perimetralni zid franjevačkoga samostana iz XVI. st., promjera 59 m, s kapacitetom gledališta za 3000–3500 gledatelja (vjerojatno mu je prethodila helenistička scenska građevina). Navedeni su teatri tipološki vrlo slični – polukružna oblika gledališta i orkestre, s arhitektoničnom scenom, sličnih dimenzija, svi datirani u I. st. (salonitanski možda u početak II. st.). Teatar je vjerojatno postojao i u Zadru (u zaleđu foruma uz glavni cardo, na poziciji današnjega trga pred crkvom sv. Marije), a prema nađenim artefaktima scenske ikonografije postoje indikacije i za rimska kazališta u Osijeku i Naroni. Jedini primjer odeona (specifičnoga natkrivenog teatra ili auditorija) polukružnoga oblika promjera 20 m, prezentiran je u suterenu gradske vijećnice u Sisku (2025).







Terme

Terme su u rimskim gradovima, uz higijensku i zdravstvenu namjenu, bile i središta društvenoga života. U prvoj su fazi bile nerazvijenih prostornih koncepata (primjeri iz Nezakcija i Isse), a od II. st. pod utjecajem reprezentativnih rimskih terma formirale su se u prepoznatljivim tlocrtnim shemama simetrične kompozicije sa specifičnim prostornim oblicima (apside, eksedre, niše). U interijeru su dekorirane mozaicima i kamenim intarzijama, ponegdje i zidnim freskama (velike terme istočno od episkopija u Saloni, II–III. st.). U središtu sklopa je redovito bila otvorena palestra s vodenim impluvijem okružena trijemom (Rider – Danilo) oko koje su se nizale prostorije s različitim temperaturama vode (frigidarij, tepidarij, kaldarij). Veći su gradovi imali više terma (u Zadru su glavne zauzimale dvije gradske insule, a jedne su se nalazile u zaleđu foruma na poziciji samostana sv. Marije); uz javna postojala su i kupališta u privatnim kućama (tzv. male terme u Saloni) te u izvangradskim vilama (maritimni sklop u uvali Verige na Brijunu). Nalazi hipokausta za zagrijavanje prostorija indiciraju postojanje terma u nizu drugih gradova (Pula, Rijeka, Krk, Cavtat, Aequum), a ponegdje se kupališta nazivana balneum spominju i na epigrafskim spomenicima (Labin, Senj, Narona).







U kontinentalnoj Hrvatskoj uz terme u Andautoniji prezentirane u sklopu arheološkoga parka (II–IV. st.), te Ludbregu i Vinkovcima gdje su konzervirane u interijeru suvremene zgrade, osobito razvijene kupališne sklopove imala su toplička naselja, poput Aquae Iasae gdje je uz središnji izvor podignut forum s kapitolijem i hramovima s kupališnim sklopom i bazilikom (I–IV. st.). Tragovi termalne arhitekture otkriveni su i u Aquae Balissae, a toponomastički su očekivani u još nekim naseljima (Aquae Vivae – Krapinske Toplice).













Stambena arhitektura

Urbane rezidencijalne gradnje nedovoljno su poznate, a istraženi primjeri skromnije su kvalitete. Važniji su sklopovi domusa u Ninu (30 m × 17 m), u Zadru (kuća s peristilom i ostatcima fresaka), u Puli (kuća s atrijem), a najreprezentativnija je tzv. palača namjesnika provincije u Saloni, tipična villa urbana koja zauzima pravilnu insulu (24 m × 19,5 m) s prostorijama u interijeru ukrašenima mozaicima (kasno II. st.).

U većem su broju očuvani ostatci villa rustica, ladanjskih stambeno-gospodarskih sklopova na agrarnim posjedima (uglavnom su datirane I–IV. st.) koje su katkada imale i funkciju putnih stancija. Najbolje su poznate vile s područja Istre – u Barbarigi (s nalazima fresaka), pulskoj Šijani, Labincima, u uvalama Zorna i Červar kraj Poreča, Betiki, Medulinu (lokalitet Burle), Balama (uvala Svetoga Pavla), kraj Rovinja (poluotok Muccia). Kvalitetno je prezentirana velika vila u uvali Dobrika na Velom Brijunu, poslije inkorporirana u bizantski kastrum. U Dalmaciji su mnogobrojna nalazišta rimskih villa rustica na otocima: Ugljanu (Preko, Muline), Dugom otoku (uvala Mala Proversa), Braču (Povlja, Postira, Bol, Novo Selo), Hvaru (Dolac u gradu Hvaru), Visu (Podhumlje), Lastovu (Uble), Korčuli (kraj Vele Luke postojale su dvije vile, kraj Lumbarde također dvije od kojih je jedna građena u nas rijetkom tehnikom opus reticulatum). Na obalnom dijelu istražene su vile u Privlaci (potopljeni sklop u uvali Taraboškovica), Banjevcima kraj Vranskoga jezera, Donjem Polju kraj Šibenika, na Bribiru, kraj Trogira, Kaštel-Štafilića i Kaštel-Sućurca, u Splitu (Dujmovača), Ostrovici kraj Gata u Poljicama, Mlinima i dr.







U kontinentalnim područjima arheološki ostatci villa rustica očuvani su slabije (gradnja opekom i drvom), a ističu se primjeri kraj Ribnika u Lici, u Osekovu kraj Popovače (kvalitetna prezentacija na lokalitetu Ciglenice), u Drenju Brdovečkom, Tuhovcu kraj Varaždinskih Toplica, Kelemenu kraj Jalžabeta, kraj Velikih Bastaja, u Lugu u Baranji te na brojnim lokalitetima gdje je samo po terenskim ostatcima građevnog materijala indicirano njihovo moguće postojanje.

Najreprezentativniji je ladanjski sklop u Hrvatskoj rimska ranocarska villa maritima u zaljevu Verige na Velom Brijunu (sredina I. st. pr. Kr. – sredina I. st.) koju odlikuje urbanističko-pejzažni koncept prilagođen terasastom terenu i obliku uvale. Čine ju mnogobrojni funkcionalni dijelovi (stambeni prostori, gospodarska zona, pristanište, interni trg, terme, više hramova) uz nalaze dekorativnih mozaika, fresaka i vrsne kamene plastike.







Na dodiru urbanizma i rezidencijalne arhitekture velikoga mjerila ističe se Dioklecijanova palača u Splitu kao ključni antički spomenik u Hrvatskoj i najbolje očuvani primjer carske rezidencije u cijelome rimskom svijetu (osmišljena je oko 293., dovršena oko 305). Netipična je fortifikacijskog oblika, u gotovo kvadratnoj matrici dimenzija 215 m (istočna i zapadna strana) × 180 m (južna) i 175 m (sjeverna) odražava koncept rimskoga vojnog logora ili grada tipa castra, s dvoosnom shemom središnjih ulica i ortogonalnim rasterom unutarnje izgradnje. U južnom dijelu prema moru nalazio se rezidencijalni dio Dioklecijanova stana s reprezentativnom galerijom kriptoportika; u središnjoj zoni su sepulkralno-sakralni objekti (carski mauzolej, Jupiterov hram, dva kružna tolosa) okupljeni oko ceremonijalnog peristila koji svojim oblikom i položajem podsjeća na gradski forum s uzdužnim arkadurama i začelnim prospektom protirona; u sjevernom su dijelu gospodarsko-proizvodni prostori i smještajni dio za vojsku. U cijelosti su očuvani perimetralni zidovi palače iznimne monumentalnosti, s četverokutnim uglovnim kulama i trima vratima štićenima poligonalnim kulama. Sa širom zonom povijesne jezgre Splita palača je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (1979).







Inženjersko graditeljstvo

Ceste

Prije rimskih osvajanja Ilirika u našim krajevima nije bilo građenih prometnica, no postojale su prapovijesne komunikacijske trase poput tzv. jantarskih puteva (tragovi na japodskim područjima u Lici). Smatra se da je, uz urbanizaciju, najveći doprinos Rimljana na tlu Hrvatske izgradnja inženjerski kvalitetnih → cesta, za što najveće zasluge pripadaju Publiju Korneliju Dolabelli koji je tijekom samo sedam godina namjesništva nad provincijom Dalmacijom (početak I. st.) izveo čak 814 km cesta. Naglasak je isprva bio na transverzalnim pravcima prema unutrašnjosti (od Salone je u zaleđe polazilo pet cesta; prva vojnoga značaja bila je Via Gabiniana prema Andetriju), a tek su se poslije počele graditi i uzdužne trase uz obalu. Važniji smjerovi u Istri su bili: Aquileia–Parentium–Pola–Albona–Tarsatica–Senia; na liburnijskom dijelu prema Dalmaciji: Aenona–Iadera–Scardona–Tragurium–Salona; od Salone prema Naroni i dalje prema Epidaurumu išle su dvije trase – uzobalna preko Stobreča, Omiša i Makarske te druga u zaleđu Biokova preko Tiluriuma (trgovačke važnosti). U Panoniji su dvije uzdužne trase povezivale zapadne dijelove Carstva sa Singidunumom (Beograd) – podravskom trasom: Poetovio–Mursa–Cibalae–Sirmium i posavskom, s promjenjivim dionicama na obje strane rijeke: Emona–Siscia–Marsonia–Sirmium. Uz dunavski limes protezala se vojna cesta Via ripensis koja je spajala sustav kastela. Uz glavne ceste postojala je i mreža vicinalnih pravaca – u Panoniji su to bili poprečni odvojci do Inceruma, Certisse i Cibalae, a na području Like sekundarne ceste s protezanjem do Siscije i Andautonije.







Glavnina cestovne mreže izvedena je u doba careva Tiberija i Klaudija (do sredine I. st.), a trase su im poznate po nalazima miljokaza (tituli miliari) najčešće oblika cipusa, te prema kartografskim izvorima, poput tzv. Tabule Peutingeriane gdje se navode i udaljenosti gradova na pojedinim trasama (karte su nastale oko 340., sačuvane u srednjovjekovnoj kopiji; hrvatska su područja ucrtana na sekcijama IV–VII). Druga su skupina pisani izvornici, npr. Ptolemejeva Geografija (II. st.) i niz itinerara te vojnih popisa – Itinerarium Antonini Augusti, Notitia dignitatum (oko 430), Anonymus Ravennas Cosmographia (VI–VII. st). Mnoge su rimske ceste služile za promet sve do kasnoga srednjeg vijeka (tada se često spominju kao Via magna i sl.), a neke na planinskim prijevojima i do XIX. st. kada su samo preslojene novim zastorom.







Uzdužni nagibi rimskih cesta u nas su do 7%, na brdskim dionicama iznimno do 15% (→ cestogradnja). Širina Dolabellinih prometnica bila je 3,5–4 m, a tragovi su im ponegdje vidljivi i danas – u zaleđu Dugopolja kraj Kolića očuvana je rimska kaldrma s obrubom, u Podima nedaleko od Trilja postoje kolotrazi usječeni u živu stijenu, rimska cesta pruža se kraj sela Katuna u zaleđu Biokova, vidljive su i dionice u Lici kraj Lovinca te na više mjesta na Velebitu. Unutar gradova ceste su se nastavljale na glavni cardo (očuvano je kameno popločenje uz zapadnu stranu foruma u Saloni, također i dijelovi pločnika carda uza zadarski forum), ili na decumanus (u Ninu je bio širok 5,7 m); konzervirani su pločnici gradskih ulica s bazama stupova perimetralnih trijemova u Andautoniji te uz središnju os osječke Murse (prezentacija decumanusa s obodnom kolonadom in situ u podrumu zgrade → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek).

Mostovi

U Panoniji se po važnosti i veličini isticao tzv. Hadrijanov most kraj Osijeka koji je povezivao Mursu s Baranjom (sredina II. st.); ostatci kamenih supstrukcija vide se za niskog vodostaja Drave, dok je gornji pomost bio od drva. Još postoji navodni rimski most s dva lučna raspona od po 5,6 m preko rječice Plitvice kraj Jalkovca (nedovoljno istražen, devastiran novijom obnovom) te most kraj Jalžabeta – Kelemena preko potoka Rakovca. U II. svj. ratu srušen je kameni rimski most preko Bednje kraj Novoga Marofa (dokumentiran je na fotografijama; u dvorskom perivoju sačuvan je kip Minerve s tog mosta). U antičko doba postojali su i mostovi preko Kupe, vjerojatno i Save kraj Siscije i Andautonije na važnoj cesti za Poetovio (Ptuj), te kraj Marsonije; indiciran je most preko Bosuta kraj Vinkovaca te preko Vuke na limeskoj podunavskoj cesti.

Na području Dalmacije sigurne su rimske datacije samo ostatci tzv. Pet mostova Salone podignuti preko rukavca Jadra na trasi produženog decumanusa od Porta Caesarea prema istoku (I. st. pr. Kr.). Rimske je atribucije i južni ninski most koji je tijekom vremena vrlo izmijenjen, no u strukturi sadržava mnogobrojne antičke ostatke (natpisna ploča s imenom donatora, upisanom duljinom mosta od 187 rimskih stopa, tj. 55,4 m, i cijenom izgradnje, I. st.). Prema tradiciji smatra se da je rimskoga podrijetla i lučni kameni most na starome pristupnom putu kraj creskog naselja Beli (Caput Insulae). Nedovoljno istražen je možda rimski most s pet lučnih otvora preko Kličevice kraj Benkovca. Sredinom XIX. st. srušen je važan rimski most kraj Hana preko Cetine. Tijekom XX. st., ponajviše potkraj II. svj. rata, srušeno je više rimskih mostova u Zagori – preko Cetine nedaleko od izvora kraj sela Boduljaci (ostatci stupova) te u Trilju – Pons Tilurii (tragovi obalnih upornjaka), preko Čikole tzv. Vezovića most kraj izvora (donedavno vidljivi ostatci temelja) te mali most nedaleko od manastira Žitnić, na ušću Zrmanje na lokaciji Karlovića Struga (ostatci obalnih upornjaka), preko rječice Jadra u Solinu kraj Velike galije most s dva otvora, dug 9 m.







Akvedukti i hidrogradnje

Najreprezentativnija je rimska hidrotehnička građevina u Dalmaciji Dioklecijanov akvedukt (početak IV. st.) koji je od izvora Jadra u duljini od 9 km vodu dovodio do carske palače, pri čemu je svladavao visinsku razliku od 33 m s prosječnim nagibom od 0,37%, a po presjeku kanala (75 cm × 160 cm) bio je najsnažnijega kapaciteta od svih akvedukata u rimskoj Dalmaciji (13 m³/s). Ključni njegov dio vidljiv je kraj Dujmovače, duljine 180 m i visine stupova s lučnim arkadama do 16,5 m; restauriran je potkraj XIX. st., a u funkciji je bio do 1932.







Zadarski akvedukt Iadera–Biba kraj Vranskoga jezera s dodatnim krakom od Botine, po razvijenoj duljini (oko 40,3 km) i složenosti sustava kanala od olovnih cijevi, klesanih kamenih žljebova, sifona, prihvatnih rezervoara i sl. najveća je rimska hidrogradnja u Dalmaciji. Vodovodni kanal protočnoga kapaciteta 114 l/s dijelom je ukopan, a dijelom položen na nadzemnu zidnu supstrukciju visine do 3 m (početak II. st.). Po jedinstvenosti gradnje i iznimnoj preciznosti nivelacije ističe se podzemni akvedukt Škopalj–Novalja koji je cijelom duljinom poput tunela uklesan u živu stijenu s osam vertikalnih odiha koje su poslužile i da bi se horizontalni kanal mogao istodobno klesati u oba smjera sa 16 polaznih točaka. Tu je specifičnu građevinu (lokalno nazvanu Talijanova buža) moguće razgledati kao dio muzeološke prezentacije in situ. Na liburnskom području očuvani su još ostatci više gravitacijskih akvedukata na trasama: Burnum–Plavno polje (akvedukt je uglavnom ukopan u tlo ili je zidani kanal zasut nasipom, propusnoga je kapaciteta 72 l/s), Aenona–Boljkovac (kraj I. st.), Asseria–Čatrnja (kratkoga duktusa s malo tragova na terenu), Cissa (Caska)–Kolan na Pagu (duljine 12 km, najvidljiviji su ostatci povrh Zrća) te Scardona–slapovi Krke (akvedukt je očuvan fragmentarno).

Nalazi utilitarne vodovodne infrastrukture i kanalizacijskih sustava (olovne i terakotne cijevi, zidani ili u tlo uklesani kanali, upojni rezervoari i sl.) govore o visokoj razini rimske urbane kulture, ne samo u velikim gradovima (ostatci mreža u Zadru, Puli, Saloni, Aequumu) već i u malim naseljima na limesu poput Iloka, gdje su očuvani ostatci kaptiranog izvora i cijevni razvod. Sastavni dio vodoopskrbnih gradskih sustava su i nimfeji, česme utilitarnih, no i dekorativnih odlika što su ponekad podizane nad samim izvorom ili u blizini velikih javnih građevina (nimfej u središtu Pule iz I. st. pr. Kr., koji je uz opskrbu amfiteatra možda možda bio i posvećen božici Dijani; nimfej uz forumsku baziliku u Zadru). Slične namjene mogu biti i ukopane piscine s dodatnom funkcijom manjih otvorenih kupališta. Na više su lokaliteta istražene ukopane nadsvođene cisterne, uglavnom villa rustica (Bol–Zlatni rat, Kaštel Štafilić, Lumbarda–Koludrt i dr.).







Potopljene lučke gradnje (zbog podizanja morske razine) evidentirane su na Visu (podno lokacije antičke Isse), kraj Resnika, na Pašmanu (lokaliteti Garmenjak i Neviđane), kraj otočića Muntan, na Murteru (Colentum), u uvali Caska na Pagu, lokacijama Sukošan–Barbir, Pakoštane–Janice, na više lokaliteta uz zapadnu obalu Istre (Savudrija, Fažana–rt Mede, Vižula). U kontinentalnoj zoni ključna je riječna luka bila u Sisku; tragovi lučke infrastrukture iskopani su u Andautoniji (tok Save je danas 1,6 km sjevernije). Najveći hidrograđevni pothvat na našim rijekama bio je rimski plovni kanal Sava–Dunav koji je kombinirao kraće umjetne prokope povezujući ih s prirodnim riječnim tokovima Bosuta, Ervenice i Vuke, s ušćem u Dunav kraj Vukovara (na više su mjesta još vidljive depresije rimskoga kanala, primjerice kraj vinkovačke bolnice).







Tehnički aspekti gradnje

Rimsko je graditeljstvo univerzalno u pogledu arhitektonskih tipova, oblikovnih kanona, konstrukcijskih rješenja i načina izvedbe, pa se u našim krajevima lokalne razlike očituju tek u odabiru gradiva i reprezentativnosti pojedinih građevina. U Panoniji, gdje je zbog netrajnih materijala znatno slabija razina očuvanosti antičke arhitekture, dominantno se gradilo drvom i zemljom, dok se samo za važnije građevine rabila opeka (od doba srednjovjekovnih razgradnji nalazi se gotovo isključivo kao gradivo u sekundarnoj uporabi). U sjeverozapadnim područjima u skromnijem se opsegu rabio i kamen (forumsko-termalni sklop u Aquae Iasae, kolumne trijemova i popločenje ulica u Andautoniji i dr.). Otkrivene su i manje površine žbukanih zidova s fresko-oslicima, a na mnogim lokalitetima (osobito u mediteranskoj zoni) istražene su i velike plohe podnog estriha s utisnutim mozaičnim ukrasima. Hidraulična žbuka rabila se za stijenke cisterni i akvedukata.

U jadranskoj zoni dominantna je gradnja kamenom (stoga je ondje i bolja očuvanost antičkih objekata). Važniji su kamenolomi postojali u uvali Srebrena na Visu (vjerojatno naš najstariji kamenolom, III. st. pr. Kr.), u Splitskoj na Braču (ležišta vapnenca od kojeg je građena Dioklecijanova palača), na korčulanskim otočićima, u zaleđu Trogira te u Istri kraj Rovinja, Vinkurana i Vrsara (gdje je prema predaji isklesana monolitna kupola za Teodorikov mauzolej u Ravenni). Prokoneški mramor, dekorativni porfiri i graniti kao uvezeni građevni materijal rabili su se rijetko, samo za naglašene detalje (stupovi peristila Dioklecijanove palače). Iako se kod nas javljaju gotovo sve tipične rimske tehnike zidanja, reprezentativnošću se ističe opus quadratum (najkvalitetniji primjer su perimetralni zidovi Dioklecijanove palače), dok finoća obradbe kamenih kvadera varira od rustične bunjato tehnike (donja etaža pulske Arene) do blokova s anatirozom na bridovima (dijelovi zidina Asserije). Još od grčkoga doba dominira konstruktivni sustav stup – greda, no u rimskom sloju nerijetko se javljaju i lučne konstrukcije (slavoluci, gradska vrata, arkadni trijemovi, amfiteatri), pa i bačvasti svodovi (primjer očuvanoga kasetiranog svoda nalazi se u Jupiterovu hramu Dioklecijanove palače).

pejzažna arhitektura (krajobrazna arhitektura, perivojna arhitektura), arhitektura pretežno u organskom materijalu, nastala kao kreativno djelo čovjeka i djelomično prirode u vidu oblikovanog prostora u gradu, uza zgrade ili u krajoliku, nedjeljiva ili usko vezana uz arhitekturu i urbanizam. Nazivi sličnog ili istog značenja su perivojna arhitektura, vrtna arhitektura i parkovna arhitektura. Srodna su, ali različita značenja hortikultura, zelenilo, gradsko zelenilo, zelene površine, slobodni gradski prostori, otvoreni prostori, krajolik i kulturni krajolik.

Tipološki oblici pejzažne arhitekture obuhvaćaju velike površine od nekoliko stotina ili desetaka hektara do jednog ili nekoliko hektara koje se nazivaju parkovima, perivojima i vrtovima, a poznati su i drugi nazivi tipološkog razvrstaja kao što su parkovne šume, gradski gajevi, šetališta, groblja i dr. Premda se nazivi park, perivoj i vrt katkada rabe kao sličnoznačnice, postoji uočljiva, a katkada i znatna razlika. Tako se npr. naziv perivoj u hrvatskom jeziku rabi od XVI. st. i pripisuje se peripatetičkoj školi (prema grčkom περίπατος: šetnja, šetalište) kao ishodištu pojma koji taj naziv obuhvaća.

Perivoj je projektirani prostor, samostalan ili vezan uza zgradu, istaknutoga konceptualno-kreativnoga likovnog izričaja sa sađenim nasadima – gradski perivoji, perivoji dvoraca i ljetnikovaca, lječilišni perivoji, perivojni trgovi i dr. Park je prirodni planirani pejzažni prostor velike površine, s autohtonim prirodnim i sađenim nasadima – rekreacijski ili sportski park, zabavni park, spomen-park, nacionalni park, park prirode. Vrt je projektirani prostor proširenja zgrade (različit od povrtnjaka), najčešće vezan uza stanovanje, razmjerno malene površine – vrt vile ili stambene zgrade, ali i botanički vrt i zoološki vrt. Perivoj može biti i park i vrt, vrt može biti perivoj ali nije park, a park nije ni vrt ni perivoj. U kasnosrednjovjekovno i renesansno doba parkom (parc) su se u Francuskoj nazivale lovačke šume, a poslije se ta riječ počela rabiti za planirane pejzažne površine u gradu te je prenesena i u druge jezike.

Obilježje pejzažne arhitekture jest interdisciplinarnost jer osim tehničkih disciplina (urbanizam i prostorno planiranje, arhitektonsko projektiranje) obuhvaća humanistička znanja (povijest umjetnosti, arhitekture i pejzažne arhitekture; zaštita kulturnog nasljeđa) te biotehničke i prirodne discipline (dendrologija, fitocenologija, ekologija, pedologija i dr.).

Razvoj pejzažne arhitekture u svijetu

Iako se vrtovi i perivoji pojavljuju već u Mezopotamiji (Semiramidini viseći vrtovi, Edenski vrt) i Egiptu (geometrijski koncept proizašao iz sustava kanala i bazena za natapanje), dokumentirana povijest pejzažne arhitekture počinje u antičko rimsko doba. Stari Rim ostavio je u nasljeđe vrt (hortus) i vrt okružen trijemom (peristil) kuće za stanovanje, velike pejzažne perivoje vila (horti) i svete gajeve. Zatvoreni ograđeni vrtovi (hortus conclusus) srednjovjekovno su nasljeđe u sklopu samostana (meditativni vrtovi) i utvrđenih dvoraca (voćnjaci te vrtovi ljekovitih i začinskih trava).

Talijanski renesansni perivoj (XV–XVI. st.) ishodište je europske pejzažne arhitekture novoga doba. Vrt postaje proširenje interijera i prostor stanovanja na otvorenome. Njegova su prepoznatljiva obilježja smještaj na padinama, osna simetrija, ortogonalni tlocrt, arhitektonski oblici orezanoga nasada (topiariji, bosketi), artificijelni oblici vodenih površina i tokova (vodeni lanci, zrcala, vodoskoci), skulpture, monokromnost (bez cvijeća), površina od nekoliko do desetak hektara.

Francuski barokni perivoj, istodobno park u širem opsegu (XVII–XVIII. st.) prostire se na nekoliko stotina hektara, dio je velike pejzažne kompozicije prevladavajuće nizinskoga krajolika. U pogledu iz dvorca u jednoosnoj kompoziciji sagledava se cjelina perivoja, a park se stapa s krajolikom. Prepoznatljivost perivojnog dijela uz dvorac veliki su parterni uresni vrtovi, kanali, bazeni, vodoskoci, skulpture, šišane aleje, bosketi i dr., tlocrtno u obliku ortogonalnog rastera (pravac i pravi kut), a u nastavku prirodne i sađene šume autohtonoga drveća s uređenim putovima, paviljonskim građevinama i odmorištima.

Pejzažni (engleski) perivoj (XVIII–XIX. st.) napušta ortogonalni geometrizam, a na prvi pogled i artificijelno oblikovanje, prirodu ne podređuje sebi nego uči od nje i slijedi njezina pravila oblikovanja, smatrajući da je sve prirodno savršeno i lijepo. Iako se doživljava prirodno, sve je kreirao čovjek na nekoliko desetaka ili stotinjak hektara, tako da kreirana priroda perivoja izgleda kompozicijski savršenija negoli prirodna. Krivulja (engl. line of beauty), a ne više pravac, polazište je pejzažnog oblikovanja, nasadi i voda su u prirodnim oblicima, a paviljonske građevine rijetke su i točkasto smještene u gajevima. Pejzažni engleski perivoj ishodište je romantičarskog perivoja i javnih gradskih perivoja XIX. st.

Pejzažno oblikovanje u XX. st., u skladu s načelima modernističkoga urbanizma i arhitekture, prednost daje funkcionalnomu napuštajući monumentalno i ornamentalno, a uspješne izvedbe bliske su engleskom pejzažnom perivoju. Kraj XX. st. i početak XXI. st. obilježeni su traganjem za identitetom, novim mogućnostima i suvremenom redefinicijom pejzažne arhitekture u duhu tradicije i kontinuiteta do sredine XX. st. Pojavljuju se mnogobrojne nove tendencije temeljene na umjetničkim koncepcijama, ali više kao pojedinačni pokušaji negoli novi stil. U prva dva desetljeća XXI. st. pejzažna arhitektura (engl. landscape design) postaje općeprihvaćen pristup arhitektonskog promišljanja, u širokom rasponu od zgrada do gradova i krajolika.

Razvoj pejzažne arhitekture u Hrvatskoj

Perivojna se arhitektura u Hrvatskoj razvijala istodobno s europskom – sjeverna Hrvatska pod kulturnim srednjoeuropskim utjecajem (Beč), a jadranska pod kulturnim utjecajem antičkoga Rima, poslije Venecije i Italije. U Hrvatskoj nije bilo velikih kraljevskih perivoja, ali se održao višestoljetni kontinuitet perivojne arhitekture i urbane kulture s mnogobrojnim manjim perivojima, izgledom prilagođenima ambijentu i mjerilu prostora. Dvadeset i pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (od prvih grčkih gradova u IV. st. pr. Kr.) utjecalo je i na razvoj i pojavnost pejzažne kulture. U dugom vremenskom rasponu od antičkoga do suvremenoga doba najvrjednije perivojno nasljeđe, koje posjeduje europsku i svjetsku prepoznatljivost, jesu dubrovački renesansni perivoji ljetnikovaca (XV–XVII. st.), pejzažno-romantičarski perivoj Maksimir u Zagrebu (XIX. st.) te Perivojna (Lenucijeva) potkova u Zagrebu kao slijed perivojnih trgova (kraj XIX. st. i početak XX. st.). Od nacionalne važnosti ističu se perivoji dvoraca sjeverne Hrvatske (XVIII–XIX. st.), javni gradski perivoji (druga polovica XIX. st. i prva polovica XX. st.) te groblja, lječilišni perivoji i perivojni grad Opatija iz istog razdoblja. Dokumentiranu povijest pejzažne arhitekture u Hrvatskoj može se pratiti od kasnoga srednjega vijeka (klaustarski vrtovi samostana i maleni ograđeni vrtovi plemićkih gradova – burgova). Izdašni povijesni izvori, očuvane perivojne građevine i ostatci perivoja potječu od renesansnoga doba, od kada u Hrvatskoj u kontinuitetu teče razvoj pejzažne arhitekture do suvremenoga doba.













Renesansni perivoji dubrovačkih ljetnikovaca

Većina dubrovačkih ljetnikovaca izgrađena je tijekom XV. i XVI. st. u gotičko-renesansnom i renesansnom stilu, a gradnja se nastavila i u baroknom XVII. st. Perivoj je dio ladanjskoga sklopa ljetnikovca koji čine stambena zgrada, gospodarske zgrade, kapelica, pristanište za čamce (orsan) i perivoj. Uz ljetnikovce gospodarskoga tipa (casa padrone) postojali su korisni vrtovi, a uz ljetnikovce za ladanje i ugodu (casa grande) uređivali su se perivoji. Iako su nastali pod utjecajem talijanske renesansne umjetnosti, perivoji na dubrovačkom području nisu preslika talijanskih perivoja renesansnih vila, već autohtona inačica europske renesansne perivojne arhitekture. Razvio se i udomaćio perivoj u kojem se isprepleću renesansne ideje prilagođene povijesnim, kulturnim, socijalnim i prirodnim obilježjima dubrovačkoga područja. Tu posebnost smatra se hrvatskim doprinosom europskoj perivojnoj umjetnosti renesanse. Osim općih renesansnih obilježja u dubrovačkim se perivojima isprepleću srednjovjekovno nasljeđe samostanskih vrtova, tradicija ladanja, vinogradarstva i poljodjelstva te kasnosrednjovjekovna dubrovačka tradicija urbanističkoga planiranja i gradogradnje (Dubrovnik, Ston).

Talijanski i dubrovački perivoji pokazuju sličnosti: istodobno pojavljivanje (XV. st.), nedjeljivosti vile-ljetnikovca i perivoja, terase s pogledom na krajolik, društveni i kulturni život u perivoju. Postoje i razlike: talijanski su perivoji dva do deset puta veći od malenih dubrovačkih (pola do jednoga hektara), jednoosne su tlocrtne kompozicije (dubrovački to nisu), monokromnost (nema cvijeća), topiarni nasadi (šišani oblici), skulpture, vodene atrakcije (vodeni lanci, vodoskoci, fontane, vodena ogledala), kojih nema u dubrovačkim perivojima ili su tek u skromnim oblicima. Prepoznatljivi su za dubrovačke perivoje more (u neposrednoj blizini ili u pogledu), kamena gradnja (visoki i niski zidovi) na maloj površini perivoja, odrina (pergola), polikromnost (cvijeće, normansko-arapski utjecaj), utilitarno raslinje (vinova loza, voće, povrće), natpisi u kamenu.

Osim što je najveći (1,7 ha) perivoj uz ljetnikovac Gučetić-Gozze u Trstenom jedini je dubrovački perivoj jednoosne tlocrtne kompozicije, koja je započeta već 1494., nekoliko godina prije negoli u Francuskoj (dvorac Gaillon, oko 1500). Status arboretuma dobio je sredinom XX. st. zbog dobre očuvanosti te mnoštva i raznolikosti biljnih vrsta. U perivoju se prepoznaje pet stoljeća dug kontinuitet s isprepletanjem gotičko-renesansnih, renesansno-baroknih, historicističkih i romantičarskih tragova mediteranskoga perivojnoga umijeća.

U prošlosti je bilo više od 250 ljetnikovaca s perivojima. Samo na prostoru Rijeke dubrovačke evidentirano je 50, a veći ih je broj u Gružu, na Lopudu i Šipanu, na Brsečinama, u Orašcu i dr. Sačuvano je malo ljetnikovaca u dobrom stanju i još manje perivoja. Samo ih je nekolicina obnovljena i u dobrom je stanju (Gučetić-Gozze u Trstenom, Bona-Caboga i Sorkočević u Rijeci dubrovačkoj, Gundulić u Gružu i još neki), a mnogi čekaju obnovu i suvremenu uporabu. Većina je nekadašnjih perivoja uništena novom izgradnjom na površini perivoja i u neposrednom okruženju.

























Barokni perivoji u Hrvatskoj

Zbog nesigurnih političkih prilika nakon turskih ratova, bilo je malo izvedenih baroknih perivoja. Usprkos tomu nove su europske barokno-prosvjetiteljske ideje brzo doprle u Hrvatsku i našle svoje promicatelje. Zagrebački Maksimir svakako je najveći vizionarski perivojno-pejzažni pothvat u barokno doba u Hrvatskoj. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac bio je najveći promicatelj baroknih perivojnih ideja u Hrvatskoj potkraj XVIII. st. Dobro je poznavao europske prilike u pejzažnoj arhitekturi te je u Hrvatsku donio tadašnju europsku perivojnu misao gradeći perivoje u kojima se čita barokna i klasicistička kompozicija dopunjena pejzažnim idejama, koje su već bile prenesene iz Engleske na europsko tlo. Njegovom zaslugom Hrvatska je potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. ušla u krug europskih zemalja rane perivojne kulture prosvjetiteljskoga doba. Perivoj Maksimir u Zagrebu (barokna etapa 1787–94), perivoji dvoraca u Valpovu i Gornjoj Bistri, biskupski perivoj u Vlaškoj ulici u Zagrebu (nije sačuvan) i lječilišni perivoj u Stubičkim Toplicama najvrjednija su kasnobarokna ostvarenja perivojne arhitekture u Hrvatskoj.







Perivojna kultura dvoraca u Hrvatskoj – od kasnoga baroka do historicizma

Iako se tradicija dvoraca u Hrvatskoj može pratiti od rimskoga doba (vilae rusticae, Dioklecijanova palača), povijest hrvatskih dvoraca počinje od srednjega vijeka (plemićki, tj. feudalni gradovi – burgovi u kontinentalnoj Hrvatskoj) i renesansnoga doba (ladanjski ljetnikovci na Jadranu). Dvorci su se gradili u sjevernoj (kontinentalnoj) Hrvatskoj od XVII. st. do kraja XIX. st. Do danas ih je sačuvano 200-tinjak. Vlasnici dvoraca dovodili su iz Beča i Budimpešte arhitekte, a graditelje i vrtlare pronalazili su diljem Austrijske Monarhije. Dvorci i perivoji u Hrvatskoj, premda skromniji i manji od većine u drugim europskim zemljama, pokazuju isprepletanje europske tradicije i lokalnih uvjeta stvorivši izvorna djela hrvatske kulture dvoraca. Perivoji, voćnjaci i gajevi sastavnice su dvoraca i nedjeljivi su od njih. U rijetkim slučajevima okolni krajolik preuzeo je ulogu perivoja (Veliki Tabor, Gornja Stubica, Bilje). Perivoji su najčešće veličine od nekoliko do desetak hektara. Rijetki su veliki perivoji od nekoliko desetaka hektara (Našice, Opeka, Trakošćan, Valpovo). Od baroknih perivoja ističe se dvorac u Valpovu, uz koji su perivoj uokolo dvorca, perivojna šuma i lovačka šuma međusobno spojeni prepoznatljivim baroknim zvjezdolikim putovima iz 1780-ih. Trakošćan je najveći i najvrjedniji hrvatski romantičarski perivoj s park-šumom iz sredine XIX. st., sličan nekoliko godina mlađem Neuschwansteinu, poznatom bavarskom romantičarskom dvorcu s pripadajućim krajolikom. S kraja XIX. st. i početka XX. st. najvrjedniji perivoj je uz dvorac Opeka koji je zbog 200-tinjak različitih biljnih vrsta, oblikovnih vrijednosti i velike površine proglašen arboretumom. Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. uz dvorce su se proširivali i uređivali perivoji, od kojih su se neki uspjeli znatnije očuvati do suvremenoga doba, primjerice Golubovec u Donjoj Stubici, Lužnica, Maruševec i Veliki Bukovec u Hrvatskom zagorju te Donji Miholjac, Našice i Valpovo u Slavoniji.



























Biskupski perivoji XVIII. i XIX. stoljeća

Zagrebački biskupi od kraja XVIII. st. bili su promicatelji novih ideja u pejzažnoj arhitekturi. Maksimilijan Vrhovac, Aleksandar Alagović i Juraj Haulik zaslužni su za najljepše zagrebačke perivoje s kraja XVIII. st. i iz prve polovice XIX. st. Bili su prosvjetitelji svoga doba, urbanistički vizionari, vrsni poznavatelji pejzažnoga stvaralaštva u Europi, a djelomice i idejni kreatori perivoja. Zaslugom biskupa Vrhovca podignuti su biskupski barokni vrt u Vlaškoj ulici u Zagrebu (nije sačuvan), javni perivoj s park-šumom Maksimir u Zagrebu, lječilišni klasicistički perivoj u Stubičkim Toplicama (djelomice sačuvan) i pejzažni perivoj dvorca Golubovec u Donjoj Stubici (sačuvan). Biskup Alagović zaslužan je za nastanak biskupskoga perivoja Ribnjaka u Zagrebu (1830) i svojeg privatnog vrta (1822), oba u duhu bidermajerske perivojne kulture. Biskup Haulik dao je Maksimiru konačan pejzažno-romantičarski izgled (1838–47).







Javni gradski perivoji XIX. stoljeća

Na baroknoj, bidermajerskoj i romantičarskoj tradiciji pejzažnog oblikovanja u Hrvatskoj, a pod utjecajem perivojne kulture u Austrijskoj Monarhiji i zapadnoj Europi, nastajali su u hrvatskim gradovima i mjestima mnogobrojni javni perivoji, šetališta, perivojni trgovi, gradske šume i gajevi te lječilišni perivoji. Nije bilo grada ili većega mjesta u kojemu tijekom XIX. st. ili početkom XX. st. (do 1914) nije nastao barem jedan javni perivoj ili šetalište. Time se iskazivala potreba za javnim prostorima u gradu, koji će biti dostupni svim slojevima građanstva, te želja za oblikovanjem i uljepšavanjem gradova i mjesta. Bilo je to doba kada se njegovalo načelo nedjeljivosti urbanizma, arhitekture i pejzažne arhitekture. Pokretači osnivanja perivoja i šetališta u hrvatskim gradovima bili su biskupi, banovi, vojni zapovjednici gradova, gradonačelnici i ugledni građani koji su osnivali tzv. gradopoljepšavajuća društva. Zahvaljujući tomu, u Hrvatskoj su nastali perivoji često prije negoli u mnogim drugim europskim gradovima i mnogo bogatijim sredinama, ali prilagođeni lokalnim uvjetima i financijskim mogućnostima. Tada je Hrvatska bila u vrhu europskoga perivojnoga stvaralaštva – ne samo na razini ideje nego i izvedbe.

Prvi su se javni perivoji javili u hrvatskim gradovima u drugoj polovici XVIII. st. (Gradski vrt u Osijeku 1750., barokni Maksimir 1787). U prvoj polovici XIX. st. započeli su se podizati Južna i Sjeverna promenada u Zagrebu, danas Strossmayerovo šetalište (1813) i Vrazovo šetalište (1845); Pukovnijski vrt u Osijeku, danas Perivoj kralja Tomislava (1814); današnji Strossmayerov perivoj u Splitu (1808) i dr. Do punog je zamaha perivojnog oblikovanja u gradovima došlo u posljednjoj trećini XIX. st. i početkom XX. st. Tadašnji perivoji posjeduju obilježja kasnoga romantizma i historicizma. Najčešće su to različite interpretacije baroknog i klasicističkog te pejzažno-romantičarskog oblikovanja. To je razdoblje najplodnije u povijesti pejzažne arhitekture u Hrvatskoj, kada su se podizali javni perivoji i perivojni trgovi, šetališta (promenade), lječilišni perivoji, botanički vrtovi, pejzažna groblja, ulični drvoredi, kao i vrtovi gradskih vila i palača, ulični predvrtovi stambenih zgrada, ali i perivoji uz ljetnikovce i dvorce izvan gradova ili na njihovim rubovima. Među perivojima ističu se (većinom sačuvani uz čestu promjenu naziva): u Zagrebu – Josipovac (Tuškanac) i Sofijin (Dubravkin) put, šetalište Prilaz (Đure Deželića), perivojni trgovi Lenucijeve potkove, Botanički vrt; u Osijeku – Generalski vrt, Donjogradsko šetalište, Sakuntala, Zrinjevac; u Splitu – park-šuma Marjan; u Puli – Maksimilijanov (Mornarički) park, Gradski park (Parco Municipale), park Monte Zaro i Valerijin park; u Rijeci – Park Mlaka (Giardino Pubblico), Elizabetin perivoj (Jadranski trg), Kazališni perivoj, Nadvojvodin perivoj (Park Vladimira Nazora, Nikole Hosta); u Bjelovaru – Trg Marije Terezije, Promenada Marije Valerije, Gaj Franje Josipa I., Perivoj Stjepana Radića, kolodvorski perivoj.













Po uzoru na Beč i druge srednjoeuropske gradove na mjestu kasnosrednjovjekovnih i renesansno-baroknih gradskih utvrđenja nastaju šetališta i perivoji – Južna i Sjeverna promenada u Zagrebu; današnje Šetalište Vatroslava Jagića u Varaždinu; Šetalište Marije Valerije (Promenada) i Vrbanićev perivoj u Karlovcu; perivoj Klasija u Slavonskome Brodu; perivoji uokolo Tvrđe u Osijeku (Pukovnijski vrt i Krešimirov perivoj); perivoji u Splitu (Đardin, Strossmayerov perivoj); Šibeniku (Đardin, perivoj Roberta Visiania); u Zadru (perivoji na bastionima Moro i Wagner, Blažekovićev, danas perivoj Vladimira Nazora) i dr.

Osim javnih perivoja i šetališta vrijedno je vrtno i perivojno nasljeđe vila i palača, najčešće s kraja XIX. st. i početka XX. st., primjerice vrtovi palača Gornjega grada na padinama Griča u Zagrebu, secesijski vrtovi u Osijeku (Europska avenija), floristički bogati i slikoviti vrtovi bogatih građana i pomorskih kapetana uz vile na Jadranu (Lovran, Mali Lošinj – Čikat, Orebić i dr.), građanski predvrtovi i vrtovi većih obiteljskih kuća u svim gradovima.

Opatija je s mnogobrojnim vrtovima i perivojima uza sanatorije, hotele i vile te javnim šetalištima jedinstven primjer klimatskoga lječilišta i novoga grada s kraja XIX. st. i početka XX. st. gdje su upravo pejzažna arhitektura i perivojna kultura nositeljice urbanističke zamisli. Veličinom i oblikovanjem ističu se: perivoj Angiolina (Kurpark), perivoj sv. Jakova, perivoj Franje Josipa I. (Margarita), obalno šetalište Franje Josipa I., šumsko šetalište Carmen Sylve, perivoj hotela Kronprinzessin Stephanie (Imperijal) i dr.













Maksimir

Maksimir u Zagrebu najveći je i najvrjedniji javni gradski perivoj u Hrvatskoj, značajan u kontekstu europske perivojne umjetnosti. Njegove su osobite vrijednosti rano pojavljivanje, veličina i umjetnička vrijednost. Kao javni gradski perivoj javio se za europske prilike vrlo rano, potkraj XVIII. st. Do 1787., kada je započelo uređenje Maksimira u doba biskupa Vrhovca, javni gradski perivoji bili su rijetki (osim kraljevskih lovačkih šuma otvorenih građanima) pa se Maksimir smatra jednim od prvih javnih perivoja u Europi. Budući da su se u to doba podizali samo javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce ili kraljevske rezidencije, ideja o perivoju namijenjenomu građanima bila je tada vrlo napredna, nastala pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja bliskih biskupu Vrhovcu, ali i po uzoru na carski bečki Prater i Augarten koji su se otvorili za građane, kao i na druga tada još rijetka javna šetališta. Sredinom XIX. st. kada je Maksimir dovršen (otvoren je javnosti 1847. u doba biskupa Haulika) perivoj je s pripadajućom park-šumom zauzimao površinu od 400 ha, što je približno polovica Bulonjske šume u Parizu ili dva puta veća površina od londonskoga Regent’s Parka. Bila je to golema površina u odnosu na tada vrlo maleni grad Zagreb, koji je sredinom XIX. st. imao oko 15 000 stanovnika (Pariz je 1846. imao više od milijuna, a London 1841. 2 235 000 stanovnika). Pejzažno-romantičarski koncept iz 1830-ih i 1840-ih svrstava Maksimir u vrijedna europska umjetnička ostvarenja, što potvrđuju ugledni umjetnici koji su na Haulikov poziv došli u Zagreb (Michael Riedel, Franz Schücht, Leopold Philipp, Franjo Serafin Körbler, Joseph Käschmann, Antun Dominik Fernkorn, Anton Kothgasser i drugi), koji su se već dotad dokazali u Beču i Austriji na uređenju kraljevskih perivoja. Vrhovčeva prosvjetiteljska misao i Haulikov osjećaj za perivojnu arhitekturu doveli su zagrebački Maksimir u XIX. st. u vrh povijesne perivojne arhitekture u Europi.







Lenucijeva perivojna (Zelena) potkova

Na temelju druge regulatorne osnove Zagreba (1887), koja je imala obilježja idealnoga srednjoeuropskoga grada kasnoga XIX. st., ostvarena je prva urbana modernizacija Zagreba. Bila je to urbanistička vizionarska zamisao obnove i osuvremenjivanja grada nakon potresa 1880. Tada je u plan grada prvi put ucrtana cjelovita zamisao slijeda od sedam perivojnih trgova i botaničkoga vrta, tlocrtno u obliku slova U, poznatog pod nazivom Lenucijeva potkova (perivojna potkova, Zelena potkova). Taj perivojni potez dao je gradu prepoznatljivost u europskim mjerilima. Mnogobrojni su slični primjeri u europskim gradovima toga doba, ali oni su najčešće nastajali na mjestu srednjovjekovno-renesansno-baroknih utvrđenja koja su se u XIX. st. rušila i na njihovu su se mjestu uređivali javni perivojni prostori. Lenucijeva potkova nastala je na do tada neizgrađenim poljodjelskim prostorima u gradu kao izraz urbanističke zamisli koja nije bila u interesu privatnog kapitala i profita, nego u interesu svih građana i ljepote grada. Zagrebačka je perivojna potkova najreprezentativniji primjer urbanističkoga planiranja i perivojnog oblikovanja Hrvatske s kraja XIX. st. i početka XX. st. kada su se podizali javni perivoji, šetališta, perivojni trgovi, botanički vrtovi, perivojne šume i gajevi. (→ Milan Lenuci)













Lječilišni perivoji

Uz izvore termalne vode počela su se potkraj XVIII. st. spontano, a u XIX. st. organizirano i planirano uređivati lječilišta u sjevernoj Hrvatskoj. Početke urbanistički planiranog uređenja lječilišnih mjesta u Hrvatskoj označava izgradnja Stubičkih Toplica (1811–14., arhitekt Christian Heinrich Vesterburg), kojih je vlasnik bio zagrebački biskup M. Vrhovac. Bile su jedno od prvih lječilišta u srednjoj Europi u početku XIX. st. (Rogaška Slatina 1819., Bad Ischl 1822) te postale uzor za druga lječilišta u okruženju. Nakon dovršetka Stubičkih Toplica, počela su se uređivati mnogobrojna lječilišta s perivojima u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj (Varaždinske Toplice, Jamnica, Topusko, Daruvar, Krapinske Toplice i Lipik). Njihovi su perivoji konačan izgled dobili tek u drugoj polovici ili potkraj XIX. st. Središnji prostor lječilišnih mjesta uvijek je perivoj u kojem su paviljonski smještene lječilišne zgrade i drugi sadržaji. Perivoj ima ulogu trga i šetališta, vanjskog boravka i mjesta društvenog života. Najslikovitiji je bio lječilišni perivoj u Lipiku s kraja XIX. i početka XX. st., koji je nakon četiri desetljeća, uz mnogobrojne prekide i ratna razaranja u 1990-ima, obnovljen 2024.













Pejzažna arhitektura XX. stoljeća

Na početku XX. st., sve do Prvoga svjetskog rata, u gradovima i uz dvorce nastavilo se podizanje, dovršavanje i održavanje planiranih pejzažnih površina na tradiciji historicizma XIX. st. Među malobrojnim novim oblikovnim ostvarenjima na početku XX. st. ističu se pejzažna groblja u Varaždinu (započeto 1905) i Mirogoj u Zagrebu (→ Herman Bollé). Iz toga je doba pejzažna i perivojna preobrazba otočja Brijuna, iz močvarnoga zapuštenog krajolika u oblikovani krajolik, koje je 1983. proglašeno nacionalnim parkom.

Nakon 1918. bilo je malo novih većih perivoja, a naslijeđena se pejzažna arhitektura, zbog velikih troškova, sve teže odražavala. Među novim perivojima koji su promovirali protomoderne koncepcije ističu se perivojni trgovi – današnji Svačićev i Krešimirov trg u Zagrebu. Urbanističko rješenje Svačićeva trga u starom dijelu Donjega grada djelo je M. Lenucija (1904) i → Viktora Kovačića (1909) s prepoznatljivim kružnim drvoredom, a Zvonimir Kani uz kružni je drvored osmislio parterno hortikulturno rješenje (1956). Krešimirov perivoj u novoplaniranom istočnom dijelu Donjega grada, koji se gradio tijekom prve polovice XX. st., planirali su i projektirali 1937. arhitekt, urbanist i slikar → Josip Seissel te pejzažni arhitekt → Ciril Jeglič. Primjer je to ranoga modernističkog perivojnog oblikovanja, spoj tradicijske i modernističke pejzažne arhitekture. Perivoj je ulicom podijeljen u dva konceptualno različita prostora – južni, otvoreniji s krivudavim šetnicama te sjeverniji s tri prostorne, funkcionalne i konceptualne cjeline – dječje igralište (prvo u Zagrebu i Hrvatskoj), intimni introvertirani vrt (giardino segreto) i središnji dio u ulozi perivojnoga trga.













Afirmacijom arhitekture i urbanizma ranoga modernističkoga izričaja (1930-ih) te posebice kasne moderne (od 1950-ih) afirmirala se pejzažna arhitektura u Hrvatskoj modernističkih obilježja, oslobođena historicističkih predložaka. Širenjem gradova i izgradnjom mnogobrojnih velikih višestambenih naselja planirale su se i izvodile razmjerno velike pejzažne površine, urbani gajevi, dječja igrališta i rekreacijski parkovi, što je većim dijelom bila zamjena za negdašnje gradske perivoje, perivojne trgove i šetališta. Pejzažna arhitektura postajala je sve više i sve češće pejzažno planiranje »zelenih površina«, katkada i »zelenih pustinja«, gdje je bila važnija njihova površina po stanovniku negoli kvalitativne, oblikovne i sadržajne vrijednosti što je dovelo do često rabljenih naziva kao što su zelenilo, zelene površine i otvoreni prostori. Takve su pejzažne površine posjedovale ograničene ekološke učinke (rijetko su bile šume i gajevi) pa to nije moglo zadovoljiti potrebe grada i stanovnika jer su bile lišene estetskih, oblikovnih i sadržajnih vrijednosti. Upravo su takve neoblikovane i neodržavane površine otvarale put za novu izgradnju koja je povećavala urbanu gustoću i trošila prostore za javne namjene i potrebe. Istodobno su se projektirali i izvodili rekreacijsko-sportski parkovi (Bundek 1950-ih i Jarun 1970-ih i 1980-ih u Zagrebu), pejzažni gajevi stambenih naselja širom Hrvatske, pejzažna šetališta uz rijeke, perivoji uz javne zgrade i dr. Na vrsnoj i mnogobrojnoj perivojnoj tradiciji Zagreb urbanistički planira tzv. Plavu potkovu u Novom Zagrebu, kao modernističku interpretaciju Lenucijeve potkove. Prostor se čuva već šest desetljeća, izvedeni su tek manji dijelovi bočnih poteza u naseljima Zapruđu i Sigetu (Park mladenaca, autor → Smiljan Klaić), a središnji veliki gradski park (između Sigeta i Travnog) čeka projekt i oživotvorenje.













Među mnogobrojnim se novim grobljima pejzažnim oblikovanjem ističu Miroševac u Zagrebu (1950-ih, J. Seissel, → Miroslav Kollenz), Lovrinac u Splitu (1970-ih, M. Kollenz, → Sonja Jurković), Gaj urni u Zagrebu (1980-ih, M. Kollenz, → Mladen Obad Šćitaroci). U drugoj polovici XX. st. afirmirali su se projektanti pejzažnih projekata – C. Jeglič (perivoj na Krešimirovu trgu, obnova Strossmayerova, Tomislavova i Starčevićeva trga, Zoološki vrt, ulice Medveščak i Zvonimirova, sjeverni dio Mirogoja, sve u Zagrebu), Zvonimir Fröhlich, S. Klaić (prvo dječje igralište na Trešnjevci, obnova Maksimira oko donjih jezera, Radnički dol, Park mladenaca, sve u Zagrebu), Z. Kani (osnivač prvoga samostalnog projektnog biroa za vrtno-pejzažnu arhitekturu u Zagrebu 1959), → Silvana Seissel (perivoji Gradske vijećnice i Zarazne bolnice, spomen-groblje Dotrščina, sve u Zagrebu), Angela Rotkvić (Vila Zagorje, naselje Travno u Zagrebu), → Dragutin Kiš (memorijalni park Jasenovac, spomen-park Seljačke bune u Gornjoj Stubici, Derenčinov trg i Gupčeva zvijezde te naselja Dugave i Sloboština u Zagrebu), Mira Halambek-Wenzler (pejzažno uređenje sportsko-rekreacijskih prostora – Jarun u Zagrebu, Šmidhenovo kupalište u Samoboru, Šoderica pokraj Koprivnice; park zračne luke Pleso u Zagrebu), S. Jurković (spomen-park Lovrinac u Splitu), i dr.



















Potkraj XX. st. u Hrvatskoj se intenzivnije i studioznije započelo s istraživanjima i utvrđivanjem metoda obnove, objavom radova o perivojnom nasljeđu i projektiranju obnova pejzažne arhitekture, posebice povijesnih i zaštićenih javnih gradskih perivoja i perivoja ljetnikovaca i dvoraca (Bruno Šišić, M. Obad Šćitaroci, → Bojana Bojanić Obad Šćitaroci; lječilišni perivoj Lipik, Vrbanićev perivoj u Karlovcu, perivoj dvorca u Valpovu). Rat 1990-ih zaustavio je započete procese obnove, koji su intenzivno nastavljeni i razvijeni u prva dva desetljeća XXI. st.

Pejzažna arhitektura početka XXI. stoljeća

Nakon druge polovice XX. st., kada su u pogledu vanjskih prostora pretežno djelovali pejzažni arhitekti i pejzažisti, u XXI. st. landscape (krajolik, pejzaž) u svim svojim oblicima postaje arhitektima tema od velikog interesa te arhitektonske koncepcije vrlo često proizlaze iz suvremenih svjetskih trendova pejzažne arhitekture koja obuhvaća jako široko djelovanje i kreiranje prostora – od zgrade i interijera do gradskih prostora i krajolika. Na takvim polazištima nastaju mnogobrojni projekti i izvedbe vanjskih prostora, katkada predizajnirani i s previše sadržaja, a kojima se obilježava nazočnost čovjeka kao oblikovatelja vanjskih prostora u gradovima, naseljima i krajolicima. Posvuda u Hrvatskoj, čak više u manjim gradovima nego u velikima, nastaju projekti za uređenje trgova, šetališta na obalama mora i rijeka (Morske orgulje i Pozdrav Suncu u Zadru, → Nikola Bašić), obalni perivoji (Umag), hotelski perivoji, muzeji (Vučedol u Vukovaru, Akvarij u Karlovcu), arheološki parkovi (Vučedol), spomen-obilježja, rekreacijski parkovi (Skatepark u Zadru), dječja igrališta (Samobor), groblja, poučne staze, vidikovci i paviljoni u krajoliku (Lonjsko polje), vodeni perivoji (fontane), land art (Baška, Krk; → Smiljan Radić i Marcela Correa) i dr. Najmanje je projektirano i izvedeno velikih javnih perivoja.







Školstvo

Sve do 1930-ih stručnjaci za pejzažnu arhitekturu (vrtlari, umjetnički vrtlari i projektanti) školovali su se izvan Hrvatske, u gradovima Austrijske Monarhije. Prva vrtlarska škola u Hrvatskoj i u tadašnjoj Jugoslaviji otvorena je 1932. u Božjakovini pokraj Dugog Sela, u sklopu negdašnjega dvorskoga sklopa grofova Drašković. Isprva ju je vodio slovenski pejzažni arhitekt C. Jeglič dok su predavači bili mladi stručnjaci, budući nastavnici Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu. Škola je djelovala do 1943. Nova srednja vrtlarska škola otvorena je 1959. u Marčanu (Vinici), u dvorcu i perivoju Abroretum Opeka. Potkraj XX. st. i početkom XXI. st. nekoliko je srednjih strukovnih škola gdje se školuje za zanimanje poljoprivredni tehničar – vrtlar.

Prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj smatra se S. Klaić, koji je 1940. diplomirao na Visokoj školi za pejzažnu arhitekturu u Berlinu. Začetke visokoškolske nastave pejzažne arhitekture u Hrvatskoj, isprva usmjerene na uzgojno-tehničke aspekte, predstavlja utemeljenje Zavoda za vrtlarstvo na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu 1937 (osnivač i prvi predstojnik Zdravko Arnold), a 1958. se uz kolegije Hortikultura, Cvjećarstvo i Uzgoj ukrasnog bilja počeo predavati i kolegij Oblikovanje parkova i pejzaža. Nakon razdvajanja Šumarskoga i Agronomskoga fakulteta 1959., na novoosnovanom Poljoprivrednome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2) 1968–85. pokrenut je interdisciplinarni poslijediplomski studij Oblikovanje pejzaža u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu i Biotehničkim fakultetom u Ljubljani (Elza Polak, → Bruno Milić, J. Seissel, Dušan Ogrin). Na Agronomskome fakultetu u Zagrebu osnovan je 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost te pokrenut studijski smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža (utemeljitelj i pokretač → Vinko Jurčić); 1982. osnovan je fakultetski Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku (utemeljitelji V. Jurčić i Bruno Šišić); 1996. u suradnji s nekoliko fakulteta iz Zagreba i Ljubljane pokrenut je studij Uređenje krajobraza (od akademske godine 2005/06. preddiplomski i diplomski studij Krajobrazna arhitektura, utemeljiteljica Branka Aničić), a 2006. poslijediplomski doktorski studij Krajobrazna arhitektura.

Na Šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2), od 1975. izvodio se u suradnji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu poslijediplomski studij Oblikovanje parkovnih i prirodnih rekreacijskih objekata. Od 2003/04. u sastavu Šumarskog odjela postoji izborni profil studija Zaštita prirode, prostorno planiranje i hortikultura, koji je 2005/06. reorganiziran u preddiplomski i diplomski studij Urbano šumarstvo, zaštita prirode i okoliša, a od 2009. postoji i istoimeni smjer poslijediplomskoga doktorskoga studija Šumarstva. Na tim se studijima i danas odvija nastava iz područja pejzažnog oblikovanja, uza sudjelovanje nastavnika s drugih fakulteta.

Zagrebački je → Arhitektonski fakultet od početaka razvoja područja uređenja krajolika i pejzažnog oblikovanja uključen u nastavu na međufakultetskim poslijediplomskim studijima (najprije sa zagrebačkim Agronomskim fakultetom i Fakultetom biotehničkih znanosti iz Ljubljane, potom i sa Šumarskim fakultetom iz Zagreba). Od 1989. postupno se u redovitu nastavu Arhitektonskoga fakulteta uvodi niz kolegija iz područja pejzažne arhitekture (M. Obad Šćitaroci nositelj je prvih kolegija i utemeljitelj Kabineta), od 1999/2000. pri Katedri za urbanizam (danas Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu) postoji Kabinet za parkovnu (danas pejzažnu) arhitekturu, u organizaciji kojega se predaju teorijski i vježbovni kolegiji: Perivojna arhitektura (M. Obad Šćitaroci) i Perivojno oblikovanje (B. Bojanić Obad Šćitaroci) na preddiplomskome studiju Arhitektura i urbanizam, a na diplomskome studiju kolegiji Suvremena perivojna arhitektura (B. Bojanić Obad Šćitaroci), Primjena materijala i konstrukcija u perivojnoj arhitekturi (Damir Krajnik), Zaštita i obnova povijesnih perivoja (M. Obad Šćitaroci), Radionica pejsažne arhitekture (B. Bojanić Obad Šćitaroci) i Pejsažno planiranje (Sanja Gašparović).

Od 1997. na Arhitektonskome fakultetu postojao je poslijediplomski studij Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura (voditelji → Srećko Pegan, S. Jurković), koji je 2010. preustrojen u doktorski studij. Jedinstveni doktorski studij Arhitektura i urbanizam uveden je 2018. te je u sklopu njega pejzažna arhitektura jedna od pet znanstvenih grana u znanstvenom polju Arhitektura i urbanizam.

Publicistika

Za povijest perivojne arhitekture u Hrvatskoj značajni su članci koje je Mihail von Kunič objavljivao do 1835. u bavarskom časopisu Allgemeine deutsche Gartenzeitung. Opisi vrtova i perivoja u Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu, kao i nekih perivoja dvoraca sjeverne Hrvatske pouzdan su izvor za istraživanje perivojnoga stvaralaštva iz doba bidermajera (1815–48). Potkraj XX. st. i početkom XXI. st. objavljene su mnoge knjige, enciklopedijski tekstovi i znanstveni članci s temama pejzažne arhitekture. Ističu se sljedeći naslovi: Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja (1989), Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja (1991) i Hrvatska parkovna baština – zaštita i obnova (1992) M. Obada Šćitarocija te Dvorci i perivoji u Slavoniji (1998), Vrbanićev perivoj u Karlovcu (2003), Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću (2004) i Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici (2008) u suautorstvu B. Bojanić Obad Šćitaroci i M. Obada Šćitarocija, kao i njihovi tekstovi o hrvatskom perivojnom nasljeđu u: Encyclopedia of Gardens – History and Design (2001), Oxford Companion to the Garden (2006) i Stadtparks in der Österreichischen Monarchie 1765–1918 (2007). Među monografskim se djelima ističu Trsteno (1953) Aleksandra Ugrenovića, Perivoj Gučetić u Arboretumu Trsteno (1979) Ane Deanović, Maksimir (1992) Olge Maruševski i S. Jurković, Zagrebačka Zelena potkova (1996) Snješke Knežević, Obnova dubrovačkog renesansnog vrta (1981), Dubrovački renesansni vrt (1991), Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika (2003) i Dubrovnik Renaissance Gardens (2008) Brune Šišića, Islamski vrtovi i dvorovi (2004) Sene Sekulić-Gvozdanović, Park ostvarenja sna (2004) S. Jurković, Opatija – urbanistički razvoj i perivojno naslijeđe (2004) i Opatijski gradski perivoji (2010) Koraljke Vahtar-Jurković, Otok na kojem cvjetaju limuni – vrtovi nadvojvode Maksimiliana Habsbuškog na otoku Lokrumu (2022) Mare Marić. U enciklopedijama LZ-a objavljeni su članci Vrtna arhitektura u Enciklopediji likovnih umjetnosti (A. Deanović, 1966), Vrtna umjetnost u Enciklopediji hrvatske umjetnosti (M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić Obad Šćitaroci, 1996), te Vrtovi, perivoji i parkovi u Tehničkoj enciklopediji (M. Obad Šćitaroci, 1997).

Strukovno udruživanje

U Zagrebu je 1932. pokrenuto Hortikulturno društvo kojega su članovi bili sveučilišni profesori iz područja botanike, vrtlarstva, vlasnici povijesnih zgrada i vrtova i drugi koji su se zanimali za unapređenje i podizanje vrtova i perivoja. Društvo je izdavalo časopis Naš vrt (1934–41); obnovljeno je 1954. pod nazivom Hortikulturno udruženje NR Hrvatske (od 1976. Hortikulturno društvo Hrvatske; prva predsjednica E. Polak), a izdavalo je časopis Hortikultura (1955–96; tijekom prekida u radu društva 1962–76., časopis je izlazio u Splitu). Godine 1983. osnovano je Udruženje krajobraznih arhitekata Jugoslavije (prvi predsjednik D. Ogrin). Nakon raspada Jugoslavije, osnovano je 1992. → Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata u Zagrebu (prva predsjednica S. Jurković), koje do danas djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture, održivog uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i čovjekova okoliša te podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Arhitekti projektanti pejzažne arhitekture članovi su → Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) i → Društva arhitekata Zagreba (DAZ). U drugoj polovici XX. st. bila je nekolicina projektanata pejzažnih i perivojnih prostora, a u XXI. stoljeću njihov se broj znatno povećao. Djelatnost pejzažne arhitekture uključena je u → Hrvatsku komoru arhitekata (pravna osoba s javnim ovlastima, osnovana 2009), a krajobrazni arhitekti dragovoljno pristupaju članstvu Komore i imaju pravo upisa u imenik krajobraznih arhitekata.

plovni putovi, infrastruktura vodnog prometa uređena, obilježena i otvorena za sigurnu plovidbu prema propisanim tehničkim uvjetima. Zajedno s lukama i pristaništima čine funkcionalnu transportnu cjelinu, a mogu se nalaziti na morima i oceanima te unutarnjim vodama, odn. prirodnim (rijeke) i umjetnim vodotocima (kanalima) te jezerima. Plovni putovi na morima i oceanima uglavnom nemaju tehničkih ograničenja u plovidbi te stoga nema potrebe za inženjerskim aktivnostima na njihovu uređenju, osim na produbljenju prilaza lukama i izgradnji kanala za skraćenje duljine plovidbe (Korintski, Sueski ili Panamski kanal).







Rijeke imaju ograničena korita, a stalne oscilacije vodostaja mijenjaju uvjete tijekom vremena te ograničavaju mogućnost plovidbe. Stoga se uređenje unutarnjih plovnih putova postiže izgradnjom niza hidrotehničkih građevina poput kanala, obalnih građevina, prokopa i ostalih građevina za → regulacije vodotoka, → nasipa i brana, prevodnica, brodskih dizala, plovnih mostova, plovnih tunela, ustava, sifona, crpnih stanica i sl. Unutarnji su plovni putovi određene dubine, širine i propisanih gabarita, namijenjeni za sigurnu plovidbu brodovima određenih dimenzija. Obuhvaćaju dio prostora koji se nalazi pod vodom (plovno korito) i nad njom (slobodni gabarit). Plovno korito određuju širina, dubina i radijus zavoja za niskoga plovnog vodostaja (najniži vodostaj pri kojem je plovidba sigurna), dok slobodni gabarit određuje prostor ispod mostova i zračnih kabela za visokoga plovnog vodostaja (najviši vodostaj pri kojem je plovidba sigurna). Klasificirani su prema mogućnostima plovidbe, odn. prema dimenzijama plovila i plovnih sastava koji se mogu njima kretati te prema broju dana u godini kada se može odvijati sigurna plovidba (→ promet unutarnjim vodama; sv. 1).

Glavni europski plovni putovi prihvaćeni su kao međunarodni plovni putovi sa slobodnom plovidbom za sva plovila i zajamčenim jednakim tretmanom svih zastava. Glavne su europske regulatorne komisije Centralna komisija za plovidbu Rajnom, Dunavska komisija i Moselska komisija. Unatoč suvremenom tehnološkom napretku u zračnom i kopnenom prijevozu, unutarnji plovni putovi i dalje imaju važnu ulogu. Za mnoge vrste robe, posebice za rasutu robu poput žitarica, ugljena i ruda, prijevoz unutarnjim plovnim putovima još je uvijek ekonomičniji od bilo koje druge vrste prijevoza.

Razvoj važnijih plovnih putova

Još su se u antičko doba gradili kanali u svrhu natapanja, primjerice 80 km dug i 20 m širok kamenom obloženi kanal asirskog kralja Sanheriba koji je svježu vodu vodio iz Baviana u Ninivu u današnjem Iraku (VII. st. pr. Kr.). Feničani, Asirci, Sumerani i Egipćani izgradili su složene sustave kanala, od kojih je najpoznatiji 122 m širok i 322 km dug kanal Nahrawan koji je omogućio cjelogodišnju plovidbu od Samarre do Al-Kuta u današnjem Iraku, koristeći se vodom dobivenom pregradom na rijeci Tigris. Vodotoke su uređivali i stari Rimljani, npr. gradnjom opsežnih sustava regulacije rijeka i kanala u Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji za vojni transport. Kinezi su u razdoblju od IV. st. pr. Kr. do I. st. izgradili važne kanale, poput kanala Ling u Guangxiju u jugoistočnoj Kini koji je povezivao izvorište rijeke Xiang s rijekom Li, kanala Bian u Henanu te Velikog kanala, kojega je prvih 966 km otvoreno za plovidbu 610. U XII. st. riječna se plovidba znatno razvila te se oko 85% srednjovjekovnoga transporta na području bivšeg Rimskoga Carstva odvijalo unutarnjim plovnim putevima.

Od 1280. do 1293. izgrađen je 1126,5 km dug sjeverni krak Velikog kanala od Huai’ana do Pekinga. Od XVI. do XVIII. st. napredak tehnologije savladavanja visinskih razlika uz pomoć prevodnica te kosih i vertikalnih dizala omogućio je dinamični razvoj plovnih putova u Francuskoj, Flandriji, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. U XVIII. st. nacionalni ruski kanalski sustav povezao je Baltičko more i Kaspijsko jezero rijekama Nevom i Volgom.

Industrijski razvoj početkom XIX. st. potaknuo je Belgiju da proširi svoje unutarnje plovne putove, osobito za prijevoz ugljena. Nizozemci su proširili svoje kanale kako bi opsluživali industrijski sjever kontinentalne Europe. U Skandinaviji su izgrađeni novi kanali kako bi se olakšao prijevoz drva i mineralnih proizvoda. Uz radove na regulaciji vodotoka Dunava, prokopan je kanal Dunav–Tisa–Dunav na području Vojvodine (povijesno poznat pod nazivom kanal Franz) kako bi spojio Dunav i Tisu. Francuska je prednjačila integrirajući nacionalni sustav plovnih putova. Na sjeveru je kanal Saint-Quentin, koji povezuje Sjeverno more i sustave rijeka Schelde i Lys s La Mancheom preko rijeke Somme i s Parizom i Le Havreom preko rijeka Oise i Seine, otvoren 1810. U unutrašnjosti je Canal du Centre povezivao Loiru kraj Digoina sa Saônom kraj Châlona i stvorio prvi unutarnji put od La Manchea do Mediterana. Rusija je uspostavila plovnu vezu između svojih velikih rijeka Volge, Dnjepra, Dona, Dvine i Oba. Do kraja XIX. st. u SAD-u je bilo otvoreno za plovidbu više od 6437 km plovnih putova. Vodni je prijevoz bio ključan za otvaranje prerija Srednjega zapada, proizvodi kojega su se mogli transportirati na istok u New York, dok se industrijska roba prevozila na zapad. Kanada je 1829. izgradila kanal Welland koji povezuje jezera Ontario i Erie, a visinska razlika od 100 m savladana je izgradnjom 40 prevodnica, što je omogućilo plovidbu do jezera Michigan i Chicaga.

U kontinentalnoj Europi velike prirodne rijeke povezane su umjetnim vodnim putovima te čine međunarodnu mrežu s kanalima većih dimenzija u manjoj mjeri isprekidanima prevodnicama. Time je riječna plovidba u Europi ostala važan čimbenik u prijevozu tereta, unatoč naglom razvoju drugih vidova transporta, poglavito željezničkoga. Okosnicu transkontinentalnoga vodnog puta na europskome tlu čini Dunav, dug 2880 km, od kojih je plovnih 2400 km. Povezuje srednju i jugoistočnu Europu, odn. omogućava izravnu vezu s lukama na Sjevernom i Crnom moru, što ga čini važnom prometnicom i za RH. U VII. st. pr. Kr. Grci su od Crnog mora doplovili do današnje granice Srbije i Rumunjske, a Rimljani su prijevoz rijekom obavljali s pomoću stočne i ljudske snage. Dunav je tijekom povijesti služio i kao vojni put pa su se mnoge vojske njime koristile kao ulazom u Europu. Bio je također prvi plovni put na kojem je plovidba bila uređena međunarodnim ugovorima. Sloboda trgovačke plovidbe za sve zemlje i zastave koja je proklamirana na Bečkom kongresu 1815. potvrđena je donošenjem prvoga međunarodnog Dunavskog režima, koji su kao europski zakon velike sile potpisale 1856. Međunarodni režim Dunava danas je uređen Dunavskom konvencijom iz 1948. i osnivanjem Dunavske komisije u Budimpešti, koju u odnosu na prijašnju Dunavsku komisiju sačinjavaju samo priobalne zemlje. Osobitu je važnost dobio nakon 1992. kada je dovršena izgradnja kanala Rajna–Majna–Dunav, kojim je povezan s Rajnom te zajedno čine vezu između Sjevernog mora i Atlantskog oceana s Crnim morem, čime se dodatno povećao opseg riječnog prometa (oko 300 milijuna tona tereta na godinu). Kanal se Njemačkom proteže dolinom rijeke Regnitz od Bamberga do Fürtha, dolinom rijeke Rednitz od Fürtha do Rotha, Franačkim Alpama te se spaja s rijekom Altmühl kraj Dietfurtha, dolinom koje teče do Kelheima gdje se spaja s Dunavom.

Plovni putovi u RH

Plovni putovi unutarnjim vodama

Na području RH razvoj plovnih putova bio je poglavito vezan uz rijeke Savu, Dunav, Dravu i Kupu. Savom se plovilo od davnih vremena o čemu svjedoče ostatci čamca starog oko 4000 godina pronađenog u Bosanskoj Posavini. Promet Savom intenzivirao se u VII. st. pr. Kr. kada su antički Grci utemeljili koloniju na utoku Dunava u Crno more, a trgovina je vrhunac dosegnula u V. i IV. st. pr. Kr. U I. st. pr. Kr. rimski su osvajači stigli do Panonske nizine koristeći se Savom kao savršenom prometnicom za trgovinu. Duž cijelog toka Save postojale su luke i važna trgovačka središta poput Ljubljane (Aemona), Ščitarjeva (Andautonia), Siska (Siscia), Gradiške (Servitium), Slavonskog Broda (Marsonia), Srijemske Mitrovice (Syrmium) i Beograda (Singidunum).

Plovidba Dravom odvijala se već u rimsko doba. U III. st. je Mursa (Osijek) bila sjedište dunavske rimske flote i njezina admirala. Trgovište i riječno pristanište u Osijeku spominje se i u srednjem vijeku te za turske najezde (1526−1687) i nakon nje. Promet Dravom znatno je porastao u XVIII. t. U Osijeku je osnovan lađarski ceh članovi kojega su lađama prevozili robu u odredišta na Dravi, Dunavu, Tisi i Savi. Antun Bernhardt je 1817. u Osijeku osnovao parobrodarsko društvo koje je sagradilo prvi → parobrod (sv. 1) Carolinu. Drava je još za Austro-Ugarske bila međunarodni plovni put od ušća u Dunav pa sve do Barcsa (151 km) i taj je status plovnosti zadržala do 1941. Status međunarodnoga plovnog puta od ušća u Dunav do Osijeka vraćen joj je tek 1975. odlukom tadašnjih vlasti.







U doba još nerazvijene cestovne i željezničke infrastrukture Kupa je bila važan pravac za prijevoz robe (žitarice, bakar, sol i dr.) između Podunavlja i Jadrana. Prijevoz se obavljao malim plovilima, tzv. drvaricama nosivosti najčešće do 100 t na dionici Kupe do Karlovca. Poseban je oblik prijevoza bio prijevoz drva iz krajeva uz Kupu do nizvodnih odredišta u Sisku. Tijekom duljeg se razdoblja povijesti plovidba odvijala kopitarenjem (ljudska ili konjska vuča brodova stazama uz rijeku, tzv. kopitnicama). Komercijalna plovidba nije se odvijala uzvodno od Karlovca zbog nemogućnosti plovidbe na brzotoku Brodarci. Nakon pojave željezničke infrastrukture promet je znatno pao, a zbog razvoja cestovne infrastrukture komercijalni je promet Kupom potpuno nestao.

Današnju mrežu vodnih putova na unutarnjim vodama u Hrvatskoj čine prirodni tokovi rijeka Dunava, Save, Drave, Kupe i Une. Hrvatski lučki sustav na unutarnjim vodama obuhvaća međunarodne riječne luke Vukovar, Osijek, Sisak i Slavonski Brod. Najvažnija su putnička pristaništa Vukovar, Batina, Aljmaš i Ilok. Unutarnji vodni putovi RH dio su europske prometne mreže, pri čemu se posebice ističe važnost Dunava koji se nalazi na koridoru osnovne transeuropske prometne mreže (engl. Trans-European Transport Network, TEN-T) Rajna–Dunav. Klasifikacija plovnih putova u RH utvrđena je Pravilnikom o razvrstavanju i otvaranju vodnih putova na unutarnjim vodama Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, kojim se otvaraju i razvrstavaju vodni putovi na unutarnjim vodama RH prema mjerilima plovnosti.













Ukupna duljina klasificiranih vodnih putova u RH iznosi 1016,8 km. Dunav, Sava, Drava, Kupa i Una spadaju u međunarodne vodne putove, duljina kojih iznosi ukupno 611,6 km. Plovni put Dunava (međunarodni plovni put E-80) cijelom je dužinom u RH od Batine do Iloka (od rkm 1433 do rkm 1295,5) osposobljen i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu i njegovi gabariti odgovaraju zahtjevima VI. c međunarodne klase. Plovni put Save (E-80-12) u RH od ušća Kupe nizvodno do granice s Republikom Srbijom kraj mjesta Jamena (od rkm 583 do rkm 207) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti, dok na dijelu od rkm 583 do Rugvice (rkm 653) odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća Kupe do Jamene plovni put je djelomično osposobljen i obilježen za dnevnu plovidbu, dok na dijelu od ušća Kupe do Rugvice Sava nije osposobljena za komercijalnu plovidbu. Plovni put Drave (E-80-08) u RH od ušća u Dunav do Osijeka (od rkm 0 do rkm 22) odgovara zahtjevima IV. klase plovnosti, na dijelu od Osijeka do Donjeg Miholjca (od rkm 22 do rkm 82) odgovara zahtjevima III. klase plovnosti i na dijelu od Donjeg Miholjca od rkm 82 do rkm 198,6 odgovara zahtjevima II. klase plovnosti. Na dijelu od ušća u Dunav do nove luke rkm 13 plovni put osposobljen je i obilježen za dnevnu i noćnu plovidbu te se na njemu odvija najintenzivnija plovidba, dok je na dijelu od rkm 13 do rkm 198,6 plovni put obilježen samo za dnevnu plovidbu i na njemu se uglavnom odvija plovidba vezana uz iskorištavanje šljunka, pijeska i drvne mase.







Međudržavni plovni put nalazi se na Dravi (od rkm 70 do rkm 198), a državne vodne putove čine Kupa i Sava ukupne duljine 276,6 km. U neklasificirane vodne putove spadaju i jezera Kozjak, Visovac, Bajer, Dubrava te Lokvarsko jezero, kao i područje Parka prirode Kopački rit.

Višenamjenski kanal Dunav–Sava (Vukovar–Slavonski Šamac), dug 62 km, još je uvijek u planovima.







Plovni putovi na Jadranu

Od prapovijesnog i antičkog doba stanovnici istočne jadranske obale i otoka održavali su međusobne pomorske veze, ali i veze s mjestima na zapadnoj obali Jadrana, čak i s nekim krajevima Sredozemlja (→ pomorstvo, sv. 1; luka, sv. 1).

Najveći robni promet ostvaruju sjevernojadranske luke s lukama izvan Jadranskog mora. U skladu s tim, plovidbeni smjer koji povezuje te luke s Otrantskim vratima glavni je uzdužni plovidbeni smjer na Jadranu, gdje se formira više uzdužnih plovidbenih putova. Središnjim dijelom prolazi između otoka Palagruže i Pianose, tj. područjem četverokuta koji čine otoci Jabuka, Sušac i Pianosa te rt Gargano (s otokom Palagružom u sredini). Glavni uzdužni plovidbeni put otvorenim morem Jadrana najkraći je put između Otrantskih vrata i luka na krajnjemu sjeverozapadnom dijelu Jadranskog mora, najudaljeniji je od obala, s dubinama dostatnim za brodove najvećega gaza, postojanje sustava odijeljenog prometa na sjevernom i središnjem dijelu, izložen je izraženom utjecaju vjetra i valova, posebice juga, te niskom stupnju navigacijskih opasnosti.

Uz glavni središnji plovidbeni put otvorenim morem Jadrana postoje i plovidbeni putovi uzduž zapadne obale, plovidbeni putovi uzduž istočne obale i izvan vanjskog niza otoka (vanjskim rubom) te plovidbeni putovi uzduž istočne obale i unutarnjim rubom vanjskog niza otoka. Obalni plovidbeni putovi uzduž zapadne obale Jadranskog mora prate obalnu crtu i razmjerno su jednostavni zbog slabo razvedene obale. Dužobalni plovidbeni putovi na dijelu istočne jadranske obale (obala Albanije, Crne Gore i dijela Hrvatske do dubrovačkog područja) postavljeni su slično kao i na zapadnoj, tj. protežu se u neposrednoj blizini obale (pretežno kopna). Od dubrovačkog područja prema sjeveru dužobalni plovidbeni putovi postavljeni su pretežno uz otočnu obalu i većim se dijelom protežu unutarnjim rubom vanjskog otočnog niza. Značajke su dužobalnih plovidbenih putova uz istočnu jadransku obalu izrazita razvedenost sjevernog dijela istočne obale Jadrana u odnosu na južnu, velik broj navigacijskih opasnosti, posebice u sjevernom dijelu, ograničenja plovidbe zbog malih dubina, uskih prolaza, ali i mjera obalnih zemalja, uspostavljena područja zabranjene plovidbe za određene brodove, mogućnost formiranja različitih plovidbenih putova, česta pojava jake i olujne bure, a uz obalu površinske struje sjeveroistočnoga smjera. Područje uz zapadnu obalu Istre nema otoka i dužobalni plovidbeni putovi prate kopnenu crtu. U okviru dužobalnih plovidbenih putova se kao posebna podskupina mogu izdvojiti plovidbeni putovi nautičkoga turizma koji povezuju nautička središta s najatraktivnijim turističkim odredištima na Jadranu (gradovi uz obalu, nacionalni parkovi, otoci i otočna mjesta i dr.).

Glavni poprečni plovidbeni putovi na Jadranu nalaze se između većih luka na istočnoj (Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Bar, Drač) i zapadnoj (Ravenna, Ancona, Pescara, Bari, Brindisi) obali Jadrana. Ako to dopuštaju hidrometeorološki uvjeti, poprečni su plovidbeni putovi na Jadranu u načelu postavljeni prema kriteriju najkraće udaljenosti. Promet brodova između luka istočne i zapadne obale mnogostruko je manji u usporedbi s uzdužnim prometom. Najveći dio tog prometa čine putničke linije.

odvodnja, komunalna djelatnost odvoda i zbrinjavanja otpadnih voda. Korisnici različitim aktivnostima unose onečišćenja u vodu koju rabe. Pritom nastaju otpadne vode neprikladne za ponovno korištenje, koje se odvodnjom moraju pročišćene odvesti u okoliš. Pojam odvodnje obuhvaća i odvod oborinskih voda (ako njihovo zbrinjavanje nije riješeno drukčije, npr. upojnim bunarima) te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike – kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćuju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže koja se sastoji od kanala nižega reda, sabirnih kanala (kolektora) i glavnoga odvodnog kanala, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćivanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska se kanalizacijska mreža najčešće polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi čini je i niz uređaja kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni je princip upravljanja otpadnim vodama smanjenje njihova volumena i tereta onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka u kojem nastaju, te smanjenjem koncentracija i tereta onečišćenja različitim postupcima pročišćivanja. Ti se postupci razvrstavaju u tri stupnja: mehaničko pročišćavanje kojim se uklanjaju krupnije i sitnije krute tvari (1. stupanj), biološko pročišćivanje s uklanjanjem raspršene i organske tvari (2. stupanj), stroža obradba s dodatnim uklanjanjem fosfora i dušika (3. stupanj).

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su iskorištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se pri proizvodnji energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koji često zahtijeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), znatno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koje podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Do toplinskog onečišćenja (termopolucija) najčešće dolazi zbog korištenja i ispuštanja voda koje se rabe za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili pri proizvodnji energije u nuklearnim i termoelektranama.

Povijesni razvoj odvodnje

Razvoj društava u pravilu je vezan uz dostatnost vode i pomno planiranje ne samo njezine uporabe već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. U sumerskim gradovima Nipuru i Ešnuni pronađeni su sustavi glinenih cijevi kojima se otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske pronađeni su ostatci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.). Uz piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, gradnja kojih se datira u približno 2400. pr. Kr., otkrivena je mreža bakrenih odvodnih cijevi. Rani dokazi organizirane urbane odvodnje vezuju se uz gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Inda, gdje se voda iz zahoda i prostorija namijenjenih kupanju odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. U kineskom gradu Zhengzhou u doba dinastije Shang (1600. do 1046. pr. Kr.) gradski kanalizacijski sustav sastojao se od podzemnih odvodnih kanala. Pela je jedan od prvih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje. U Ateni su se veće količine vode odvodile zatvorenim kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, pokrivenima kamenim pločama. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje staroga Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na etrurske. Rimljani su u doba svoje vladavine dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Njihovo zbrinjavanje otpadnih voda temeljilo se na gravitacijskoj odvodnji u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Glasovita je rimska Cloaca Maxima, tj. veliki središnji kanal kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tibera, a rabi se i danas. Tijekom srednjega vijeka (oko 400. do 1400) napredak zapadne civilizacije u području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. U gradovima srednjovjekovnog islamskog svijeta mali prirodni vodotoci koji su se rabili za odvođenje otpadnih voda na kraju su bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode sredinom ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice. Prva kanalizacija zatvorenog tipa u Parizu duga 300 m izgrađena je 1370. u ulici Montmartre. Moderni kanalizacijski sustavi nalik današnjima izgrađeni su sredinom XIX. st. kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih su dovele izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham, britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je potkraj XIX. st. jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale.







Odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivirao se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Tako su se npr. otpadne vode unutar Dioklecijanove palače u Splitu prikupljale sustavom kanala, koji su ih odvodili izvan palače u prirodne potoke i dalje u more. Složeni sustavi kanala za odvodnju pronađeni su u Varaždinskim Toplicama (Aquae Iasae) i drugim rimskim naseljima na području današnje Hrvatske. U kopnenom su dijelu Hrvatske ostatci kanala odvodnje pronađeni u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvoga reda, što podrazumijeva da je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, a potvrđeno je arheološkim nalazima. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veći zamah u izgradnji suvremenih javnih vodovoda na području Hrvatske počeo je na prijelazu iz XIX. u XX. st., kada su se u većim gradovima formirala javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a poslije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Odvodnja područja grada Zagreba

Nakon izgradnje prvoga vodovoda 1878., pristupilo se 1880. prvom popisu svih do tada poznatih odvodnih kanala ukupne duljine 4190 m. Gradili su se zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem te su bili položeni vrlo plitko. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjega grada u potok Medveščak, uz koji su prijamnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kuniščak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom glavnoga odvodnog kanala s uljevom u Savu kraj Petruševca na Žitnjaku te premještanjem potoka Medveščaka iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Izgradnjom tog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.



















U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu već bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerca sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Početci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su uz izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada je izgrađen sabirni kanal (kolektor) na Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom stanicom u kanalizacijskom sustavu te na Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem korita potoka Remetinca (1924−55) stvoren je jedan od najvažnijih kolektora u gradu. Izgradnjom kolektora uz Slavonsku i Ljubljansku aveniju (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Važni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69) i Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Vukovarskoj (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. Danas na području grada Zagreba ima više od 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak s drugim stupnjem pročišćivanja.







Odvodnja područja grada Splita

Od 1860. do 1880. u Splitu su se obavljali radovi na izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Istodobno s razvojem vodovoda, 1880–1914. provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda bili su regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim gradskim predjelima i formirana su dva nova slijevna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu je osobito važno razdoblje 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Tršćanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije dovršena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćivanje otpadnih voda. U sklopu projekta EKO-Kaštelanski zaljev započetog potkraj 1990-ih, stara kanalizacijska mreža spojena je u novi sustav Splita, Solina, Kaštela i Trogira te je znatno porasla kakvoća mora u Kaštelanskom zaljevu.

Odvodnja područja grada Osijeka

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke zidane cementnim mortom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih ulica Tvrđe. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala sljedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno protjecajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukana su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno, ispod nastanjenoga dijela Donjega grada. Gradnja Južnog kolektora počela je 1969., a Spojni sjeverni kolektor izgrađen je 1988. spojivši Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971. do 1977. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor je konačno dovršen 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. dovršena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćivanje otpadnih voda grada Osijeka s trećim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja područja grada Rijeke

Mnogobrojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci usmjereni prema obali su nakon pokrivanja bili pogodni za uporabu kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti upućuju na to da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII. st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja gradili su se 1960–74. uz rekonstrukciju postojećih kanala. Središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda Delta pušten je u rad 1994. Na području Rijeke i riječkog prstena, koji čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana, otpadne vode prikupljaju se s područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno četiri uređaja za pročišćivanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje. U tijeku je projekt Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka, u sklopu kojega se, među ostalim, gradi i novi pročistač otpadnih voda na Delti s drugim stupnjem pročišćivanja.

Odvodnja u Hrvatskoj danas

Zahvaljujući sredstvima Europske unije, potkraj 2010-ih i tijekom 2020-ih odvijali su se radovi na projektima poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture hrvatskih gradskih aglomeracija intenzitetom kakav dosad nije zabilježen. Osim već spomenutih projekata unapređenja vodoopskrbe i odvodnje EKO-Kaštelanski zaljev i Aglomeracija Rijeka, takvi se projekti odvijaju npr. i u aglomeracijama Karlovac–Duga Resa, Požega, Koprivnica, Labin–Raša–Rabac, Šibenik, Varaždin, Novalja, Križevci, Poreč i mnogi drugi. Radovi obuhvaćaju proširenje i rekonstrukciju sustava vodoopskrbe i odvodnje, izgradnju uređaja za pročišćivanje otpadnih voda i dr. Nositelji su projektiranja i provedbe tih projekata gradska komunalna poduzeća koja pružaju usluge javne vodoopskrbe i odvodnje. (→ vodoopskrba)







U 2022. ukupna količina otpadnih voda iznosila je 354 milijuna kubnih metara, od čega je 189 milijuna kubnih metara bilo voda iz kućanstva i gospodarskih djelatnosti, a ostatak je otpadao na oborinske i druge vode. Od ukupne količine otpadnih voda prije ispuštanja u okoliš pročišćeno je 298 milijuna kubnih metara. Mreža javne odvodnje obuhvaćala je 14 179 km kanala, te 186 uređaja za pročišćivanje (74 uređaja 1. stupnja, 84 uređaja 2. stupnja, 25 uređaja 3. stupnja).

opeka i crijep, građevni materijali koji se proizvode oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Sirovine za proizvodnju opeke i crijepa su → gline (sv. 2) niže kvalitete kojih se mineraloški i kemijski sastav kreće u širokom rasponu. Osnovne mineralne sastojke opekarskih glina čine minerali feldspata, liskuna, hidroliskuna, kaolinita i halojzita, ali sadržavaju i znatne udjele neglinenih spojeva poput oksida silicija i željeza, karbonata kalcija i magnezija, dolomita i ponekad gipsa. U tvornicama opečnih proizvoda (ciglanama) glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u završni proizvod koji se potom suši na zraku ili u industrijskim sušionicama radi odstranjivanja vode. Najvažnija faza u proizvodnji opeke i crijepa jest proces pečenja, pri kojem se djelovanjem toplinske energije procesom sinteriranja dobiva konačni proizvod određenih fizičko-mehaničkih karakteristika. Proces pečenja sastoji se od predgrijavanja (20 do 700°C), pečenja (700 do 1100°C) te hlađenja (1100 do 50°C), a režim pečenja određuje se prema karakteristikama sirovine i proizvoda (oblika i veličine) i kapaciteta peći. Pečenje se provodi u kružnim Hoffmanovim (nepomični slogovi opeke, zona pečenja se pomiče) i tunelskim pećima (tunel kroz koji prolaze vagoni s proizvodom, uređaji za pečenje su nepomični). Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se ćerpič.

Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka se tradicionalno rabi za zidanje zidova. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka rabi se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Šuplje opeke i opečni blokovi se danas rabe najviše. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljega materijala i peče na 1200°C gotovo do taljenja (sinteriranja). Gusta je, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se rabi za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene i od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600°C pa se rabi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, a najvažnije su vrste ravni ili biber crijep (u obliku dabrova repa, zubom se kvači za letve krovišta i pokriva jednostruko, dvostruko ili krunski), vučeni crijep (zubom se kvači za letvu i veže žicom), tlačeni crijep (jednostruko utoren koji se u jednom redu polaže na letve; dvostruko utoren koji se polaže na letve i preklapa na sve četiri strane) i žljebnjak (polukružna konusnog oblika, polaže se u redovima u pojačanome cementnom mortu na daščanu podlogu tako da konkavno položen žljebnjak, kupa, prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih žljebnjaka, kanalica). Betonski crijep proizvodi se vučenjem ili lijevanjem u kalupe te ubrzanim postupkom dozrijevanja betona. Postoje i druge vrste crijepa: stakleni, ocakljeni, valoviti, ukrasni, engobirani.

Najstarijim opekama smatraju se one starosti čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U drevnome gradu Uru (u današnjem Iraku) prvi pravi luk od opeke sušene na suncu napravljen je oko 4000. pr. Kr. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Grci su opekom sušenom na suncu gradili utvrde. Kineski zid (210. pr. Kr.) je, osim od kamena, izgrađen i od spaljene i na suncu osušene opeke. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bile propisane.

U ranome srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj. U XII. st. primjenjivali su je lombardijski graditelji u Njemačkoj i Poljskoj, a flamanski su je graditelji u XIV. st. prenijeli u Englesku. Gradili su se svodovi, lukovi, stupovi i dr. Prvi patent za izradbu strojeva za izradbu opeka osmišljen je 1619., no mehanizacija nije istisnula ručnu proizvodnju sve do sredine XIX. st. Opeka se nakon sušenja pekla u razmjerno neučinkovitim naizmjeničnim ili statičnim pećima sve do 1858. kada je Friedrich Edward Hoffman (1818−1900) uveo kontinuiranu peć koja je omogućila povezanost svih procesa s kontinuiranim paljenjem. Gradnja opekom dominirala je ravničarskim terenima u XIX. i XX. st., pa je tako flamanski tip gradnje crvenosmeđom ili zelenosmeđom opekom čest u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. U suvremenom graditeljstvu i arhitekturi ona je još uvijek važan građevni materijal. Kao obloga toplinskih izolacija dugotrajno je rješenje pročelja zgrada i obiteljskih kuća, za razliku od žbukanih fasada koje češće zahtijevaju temeljitu obnovu.

Uporaba opekarskih proizvoda te razvoj opekarske industrije u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske opeka je u doba Rimskoga Carstva bila važan građevni materijal, što potvrđuju arheološka nalazišta diljem Panonske i središnje Hrvatske, poput arheoloških ostataka rimskih naselja Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Murse (Osijek), Andautonije (Šćitarjevo) i dr., uz koja su bila i nalazišta sirovina za pripremu građevnoga materijala. Opeke su se rabile tijekom cijeloga srednjeg vijeka za različite vrste građevina, pa su njima građene npr. Rokovačke zidine (XIII. st.) kraj Vinkovaca, utvrda Korođgrad (oko 1250) kraj Osijeka, tvrđava (Grad) u Sisku (oko 1550), crkva sv. Petra u Taborištu (XIV. st.) i hrastovačke zidine s crkvom Sv. Duha (XVI. st.) kraj Petrinje, i dr. Od opeke su također djelomično ili u cijelosti izgrađeni utvrda Medvedgrad (oko 1250) na obroncima Medvednice, crkva sv. Marka (XIII. st.), crkva i samostan u Remetincu u Zagrebu, iločke zidine (prijelaz iz XV. u XVI. st.), zatim crkve i samostani u Prozorju kraj Dugog Sela, u Kloštru Ivaniću, Dubravi kraj Vrbovca, Križu kraj Ivanić-Grada, Donjoj Vrijesci kraj Daruvara, Voćinu, Požegi, Lovčiću kraj Slavonskog Broda, Dragotinu i Novim Mikanovcima kraj Đakova, Vinkovcima, Nijemcima, Lipovcu i dr., utvrde u Samoboru, Karlovcu (Dubovac), Konjščini, Svetoj Heleni, Đurđevcu, Velikim Bastajima (utvrda Stupčanica) kraj Daruvara, u Orahovici (Ružica grad), Našicama (Bedemgrad), Valpovu, Erdutu, Šarengradu, Soljanima (Zvjezdangrad), i dr. Razvojem građanskoga sloja opeka se sve više rabila i za gradnju obiteljskih kuća. Opasnost od požara, koja je stalno ugrožavala postojeće drvene građevine, nametnula je potrebu gradnje kuća od čvrstog, otpornog materijala.







Ležišta opekarske gline razasuta su po sjevernoj RH, a znatno su rjeđa u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji, pa su se stoga ciglane tijekom vremena razvijale u skladu s dostupnosti sirovina prema regionalnim potrebama građevinarstva. U Zagrebu se opeka proizvodila već sredinom XVIII. st., u početku se radila ručno, pekla u jednostavnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, izgrađene su i prve kružne peći te otvorene mnoge ciglane. U to su doba najveće ciglane u zemlji bile u Vukovaru i Novoj Gradiški, a u Zagrebu one → Janka Nikole Grahora (isprva u Ilici kraj današnje Grahorove ulice, potom južno od Klaićeve i dr.) te od 1885. i one Adolfa Müllera na Črnomercu (→ Ciglane Zagreb).







Opekarstvo je 1900. bilo najrazvijenije na području Srijema, te na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području i u gradu Zagrebu. U prvoj polovici XX. st. tvornice opeke i crijepa bile su najbrojnija sastavnica građevinske industrije; radile su ciglane Zagorka sa sjedištem u Zagrebu (→ Zagorka) i pogonima u Bedekovčini, Zagrebu, Zidanom Mostu i Kutini, Ciglane Müller u Zagrebu, Istarska ciglana u Cerovlju, zatim ciglane na području Belišća, Bjelovara, Slavonskog Broda, Đakova, Karlovca, Križevaca, Našica, Osijeka (→ Opeka), Siska, Slatine, Varaždina (→ Ciglana Cerje Tužno), Vinkovaca (Braća Bohn, tvornica krovnog crijepa i ciglana; → Dilj), Virovitice, Vukovara, i dr.







Pogoni proizvođača opeke i crijepa bili su znatno oštećeni tijekom II. svj. rata. Kako su velike količine takva materijala bile potrebne za obnovu zemlje, ti su se pogoni ubrzano obnavljali, pa su već 1946. gotovo ostvarili prijeratnu proizvodnju, a 1947., kada su u Hrvatskoj radile 204 ciglane, i znatno ju premašili. Ciglane su se nalazile u Ludbregu (Antun Blažić), Svetom Ivanu Zelini (Marko Milatović), Virovitici (Valent Gazdek), Vinkovcima (Slavko Knežević), Novoj Gradiški (Mirko Kljajić), Oriovcu (Ivan Senjug Ujak), Slavonskom Brodu (Mika Babić), Ninu (Branko Štulić), Strmici (Stevo Opačić), Sinju (Tadija Anušić), Čakovcu, Tugonici, Samoboru (Naprijed), Glini, Slunju (Obnova), Bjelovaru (I. maj), Koprivnici (7. novembar 1943), Slatini (Bratstvo), Pčeliću (Budućnost), Dugom Selu (Radnik), Sesvetama (Prigorka), Varaždinu (Dubravka), Vinkovcima (Slavonka), Novigradu (Mirna), Požegi (Opeka), Križevcima (Kringramat), Vrbovcu (Građa) i dr.













Uvođenjem novih proizvoda, izgradnjom umjetnih sušionica, rekonstrukcijama peći na pogon mazutom, uvođenjem automatizacije procesa te izgradnjom novih ciglana, proizvodnja opeke i crijepa se znatno povećala do 1980. Najveći su pogoni bili Ciglane Zagreb i Opeka Osijek (100 milijuna komada opeke i opečnih blokova), Industrija građevnoga materijala Ilovac iz Karlovca (62 milijuna komada), Građevni kombinat Međimurje – OOUR Ciglana Šenkovec (58 milijuna komada), Dilj iz Vinkovaca (57 milijuna komada) i dr. Crijep se najviše proizvodio u vinkovačkom poduzeću Dilj (56 milijuna komada), s udjelom od 94% ukupne proizvodnje crijepa u SR Hrvatskoj. Proizvodnja opeke 1989. iznosila je 1,5 milijarda komada, a crijepa oko 109,5 milijuna komada.

Važni su proizvođači opeke i crijepa u Hrvatskoj danas poduzeća → Wienerberger iz Karlovca te Dilj iz Vinkovaca vlasnik kojega je → Nexe iz Našica. Gredice i nadvoje proizvode poduzeća Maraš iz Vrsi kraj Nina i Begamont iz Zagreba.













Opeka je važna i kao element arhitektonskog oblikovanja građevina. Neka su od najpoznatijih zdanja od opeke u Hrvatskoj groblje Mirogoj (druga polovica XIX. st.) i tvornica Paromlin (1906−08) u Zagrebu, đakovačka katedrala sv. Petra (1866−82), osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894−1900), pročelje palače Arbori, odn. Riječkog nebodera (1939), tvornica Rade Končar na Fallerovu šetalištu u Zagrebu (1945−54). Od 1970-ih se opeka počela češće primjenjivati na zgradama, primjerice Elektra u Varaždinu (1974), Centar mladih u Osijeku (1977), dječji vrtić Izvor u Samoboru (1972), potom zgrada Krematorija (1981–82), crkva sv. Pavla Apostola u Retkovcu (1990–98) u Zagrebu i dr.





















obradba geodetskih mjerenja, primjena različitih matematičkih metoda, modela, algoritama i postupaka u svrhu rješavanja geodetskih zadataka i zadataka srodnih geoznanosti.

Predmet računske obradbe su geodetska mjerenja koja se prikupljaju izmjerom različitih geometrijskih i fizikalnih veličina s pomoću geodetskih mjernih sustava. Nakon izmjere njihova se računska obradba klasificira u tri razine: primarna (neposredno vezana uz metodu i mjerni sustav izmjere), sekundarna (vezana uz eliminiranje prekobrojnosti podataka izmjere) i tercijarna (vezana uz uporabu rezultata sekundarne obradbe, u svrhu jednoznačnog određivanja veličina koje se iz njih mogu odrediti). Iako uvažavaju ista načela geodetskog mjeriteljstva, među različitim specijalističkim područjima geodezije (državna izmjera, fizikalna geodezija, fotogrametrija, inženjerska geodezija, kartografija i dr.) sadržaji tih triju razina računske obradbe prilično su raznoliki jer su njihove zadaće, iako komplementarne, ipak u znatnoj mjeri različite i specifične. Važna je poveznica svih specijalističkih područja unutar geodezije upravo razina sekundarne računske obradbe, računske metode, modeli, algoritmi i postupci koje se rabe univerzalno.

Pribavljanje prekobrojnih podataka mjerenja tijekom izmjere standardna je metoda u geodetskom mjeriteljstvu. Uz činjenicu postojanja prekobrojnosti podataka izmjere, temeljni su ciljevi obradbe geodetskih mjerenja računsko određivanje jednoznačnih vrijednosti veličina koje su predmet izmjere te određivanje i analiza njihove kvalitete. Računska obradba geodetskih mjerenja uključuje računsko određivanje slučajnih pogrešaka (popravaka) mjerenja, njihovo eliminiranje iz rezultata mjerenja te određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete. Specifični računski algoritmi namijenjeni toj svrsi nazivaju se izjednačenjem geodetskih mjerenja, a svojstveni su im odgovarajući matematički modeli mjerenja i metode izjednačenja. Primjenjivost modela uvjetovana je potrebom postojanja minimalnog ili stručnim standardima propisanog broja prekobrojnih mjerenja. Izjednačene vrijednosti mjerenja su izmjerom dobivene vrijednosti korigirane popravcima mjerenja. Metoda izjednačenja omogućuje jednoznačno rješenje za popravke mjerenja, izjednačena mjerenja, nepoznate parametre modela, funkcije izjednačenih mjerenja i/ili funkcije izjednačenih parametara modela.

Pri računskoj se obradbi geodetskih mjerenja rabe Boškovićeva, Gaussova i Čebišovljeva metoda, a danas prevladava Gaussova metoda izjednačenja ili metoda najmanjih kvadrata. S pomoću popravaka (pogrešaka) mjerenja omogućeno je određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete: neposrednih mjerenja, izjednačenih mjerenja, funkcija izjednačenih mjerenja i funkcija izjednačenih parametara modela. Mjere za iskazivanje kvalitete su mjere preciznosti, točnosti i pouzdanosti. Tradicijski se najčešće rabe mjere točnosti, primarno standardno odstupanje i varijanca. Pri određivanju pokazatelja kvalitete neizravno ili posredno jednoznačno određenih veličina, važnost primjene imaju računski postupci utemeljeni na zakonu o prirastu pogrešaka mjerenja, odnosno iz njega izvedenih zakona o prirastu varijanci, težina ili kofaktora mjerenja.

Obrazovanje i publicistika

Od utemeljenja Geodetskoga tečaja pri Šumarskoj akademiji u Zagrebu (→ Geodetski fakultet) 1908. kontinuirano se izvodila visokoškolska nastava iz geodezije, koje je sastavni dio od samog početka i specijalističko područje analize i obradbe geodetskih mjerenja. Danas se nastava iz tog područja izvodi u sklopu kolegija Analiza i obrada geodetskih mjerenja na Katedri za analizu i obradu geodetskih mjerenja u Zavodu za geomatiku na Geodetskome fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Predmet istog naziva podučava se i u svim tehničkim školama koje obrazuju za zanimanje tehničar geodezije i geoinformatike.

Među knjigama i udžbenicima tog područja osobito se ističu Geodezija I–III (V. Hlavinka, 1911), Geodetsko računanje I, Teoretski dio (Osnove teorije pogrešaka i metode najmanjih kvadrata) (S. Horvat, 1937), Račun izjednačenja (N. Čubranić, 1948), Teorija pogrešaka s računom izjednačenja (N. Čubranić, 1967), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja (S. Klak, 1982), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I (L. Feil, 1989), Računska obrada geodetskih mjerenja (N. Rožić, 2007).

Oluić, Veljko (Bjelovar, 6. VIII. 1954 – Zagreb, 17. 11. 2025), arhitekt, stručnjak za zgrade društvenog standarda.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje radi od 1980., a redoviti je profesor od 2010. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Interieur, Zgrade društvenog standarda i dr., prodekan (1997–2001), voditelj Kabineta za zgrade društvenog standarda te Zavoda za Arhitekturu (2003–07) Fakulteta. Predavao je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje). Svoje arhitektonsko djelovanje usmjerio je uglavnom prema projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, među kojima se ističu realizacije: Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997., s H. Auf-Franić), Osnovna škola Žitnjak u zagrebačkom Petruševcu (2000., s H. Auf-Franić i T. Žarnićem) i Industrijsko-obrtnička i tehnička škola u Zadru (2004., s T. Žarnićem). Autor je ili suautor visokonagrađenih arhitektonskih radova, među kojima su osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s T. Žarnićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s T. Žarnićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s T. Žarnićem) i dr. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (2004) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).













Perković, Lovro (Split, 12. IX. 1910 – Split, 24. VI. 1998), arhitekt, predstavnik funkcionalističke arhitekture.

Diplomirao je 1935. na Arhitektonskom odjelu Češke visoke tehničke škole u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon položenoga stručnoga ispita 1939. u Beogradu, u Splitu je registrirao vlastito građevinsko poduzeće kao ovlašteni inženjer arhitekt. Uoči II. svj. rata preselio se u Dubrovnik gdje se zaposlio u građevinskom poduzeću Vene Dryaka. Od 1944. bio je referent za visokogradnju u Okružnom narodnom odboru kotara Dubrovnik, a od 1947. voditelj projektnoga biroa Graditelj. Od 1953. boravio je u Splitu, gdje je isprva vodio projektni biro Konstruktor, a od 1958. do umirovljenja 1979. Arhitektonski odjel Urbanističkoga biroa (od 1968. → Urbanistički zavod Dalmacije – Split).

Projektirao je stotinjak stambenih, poslovnih, školskih i turističkih zgrada. Osobitu je pozornost poklanjao uklapanju građevina u urbani ili prirodni okoliš, što je posebice dolazilo do izražaja u stambenoj i turističkoj arhitekturi. Iako sljedbenik funkcionalističke arhitekture, svojim je djelima ostvario osobni izraz te dao lokalni i tradicionalni pečat. Među važnije izvedene građevine ubrajaju se: u Dubrovniku – lučko skladište u Gružu (1947), Pomorski tehnikum na Zvonimirovu šetalištu 4 (1951–54., danas Pomorsko-tehnička škola), plivački bazen i hotel Stadion u Gružu (1952–61., pregrađen 2002), u Splitu – stambene zgrade u Bukovčevoj ulici 18 (1939), Zagrebačkoj 3 (1953), Parku Emanuela Vidovića – Gundulićevoj 1–9 (1954–56), Cesarčevoj 2A (s J. Stubnjom, 1972), neboder Koteksa u Zvonimirovoj 14 (1960–64), hotel Marjan na Obali kneza Branimira 8 (1962–63., srušen 2024), Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Boškovićevoj bb (I. faza, 1978–79), u Primoštenu – hoteli Zora (1966., bazen 1967), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968., rekonstrukcija). Osobito se istaknuo projektiranjem tipskih stambenih zgrada URBS-4 i URBS-5 koje su potkraj 1950-ih i tijekom 1960-ih izvedene u Splitu, Dubrovniku, Herceg Novom, Kninu, Lovranu, Opatiji, Trogiru, Makarskoj, Kaštel Gomilici, Šibeniku i Puli. Osmislio je vlastiti tip montažne međukatne konstrukcije (sistem Perković) za koji je na Općem jugoslavenskom natječaju 1948. osvojio I. nagradu. Među mnogobrojnim nagradama koje je dobio za svoj rad ističu se »Viktor Kovačić« (godišnja 1964., za životno djelo 1982) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (1975).



















Peračić, Dinko (Split, 18. II. 1977), arhitekt, istaknuo se projektima za javne prostore i objekte, posebice zgrade za kulturu.

Diplomirao je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2005. u Institutu za naprednu arhitekturu Katalonije (IAAC) u Barceloni. Od 1995. radi kao partner u arhitektonskom uredu ARP u Splitu, a 2000. suosnovao je kolektiv arhitekata i urbanista koji zagovaraju društveno odgovornu i kontekstualno osjetljivu arhitekturu Platforma 9,81. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje → Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu radi od 2008 (voditelj od 2018), u zvanju izvanrednoga profesora od 2022.







Ističe se društveno angažiranim promišljanjem i integracijom arhitekture u lokalnu zajednicu, a njegova se praksa fokusira na projekte oblikovanja javnoga prostora i njihovu ulogu u obnovi urbanoga života kao pokretača društvenih promjena. Među utilitarnim građevinama ističu se realizacije tržnice i ribarnice u Vodicama (2015), ribarske luke Brižine u Kaštel Sućurcu (2020) te, u suradnji s Mirandom Veljačić, sajma u Benkovcu i rekonstrukcije tržnice u Gružu u Dubrovniku (oboje 2024). S Romanom Šiljeom izveo je Građevinski fakultet u Osijeku (2016). Za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci adaptirao je zapadno krilo, tzv. H zgradu negdašnjeg industrijskoga kompleksa Rikard Benčić (2017), osmislivši projekt u nastajanju, sa stalnim prilagođavanjem i reorganizacijom Muzeja. Član je autorskoga tima hrvatskog nastupa na Venecijanskome bijenalu arhitekture (2016), s M. Veljačić, Eminom Višnić i Slavenom Toljem, tematizirajući alternativne prostore kulture koji se koriste kao javno dobro. Dobitnik je nagrada Big See za arhitekturu (2018., 2019., 2022) i unutarnji dizajn (2019), dvije Velike nagrade Zagrebačkoga salona arhitekture (obje 2018), Velike nagrade Zagrebačkoga salona primijenjenih umjetnosti i dizajna (2023) te triju drugih nagrada Zagrebačkoga salona (2006., 2009. i 2015).

Plavec, Ivica (Sisak, 29. IV. 1963), arhitekt, zapažen po inovativnom pristupu gradnji drvenih montažnih kuća, stambenoj i poslovnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. S arhitektom Vladimirom Kasunom 1992. osnovao je arhitektonski studio Studio Urbana, a početkom 2005. je samostalno osnovao projektni ured Poligon projekt za arhitekturu i inovacije. Na fakultetu honorarno radi od 2003., a od 2006. stalno je zaposlen na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, gdje je danas redoviti profesor. Predaje kolegije Održivo građenje 1, Arhitektonske konstrukcije drvenih kuća, Arhitektura i tehnologija i dr. Razvija inovativne sustave gradnje drvenih modularnih i montažnih kuća Klik dom; prototip takve kuće izveden je u Ogulinu (2005., s Vlatkom Rajčić), a među izvedenima ističe se kuća Tribuson Turković (2012). Osim toga ostvario je niz zapaženih realizacija, među kojima su Višestambena zgrada POS-a u Delnicama (2004., s V. Kasunom) i Poslovni kompleks Adris Grupe uz bivšu Tvornicu duhana Zagreb (2013., s Ivanom Zdenkovićem i Žanetom Zdenković Gold). Svoje radove predstavio je na samostalnim i skupnim izložbama i Zagrebačkim salonima. Dobitnik je nagrade Bernardo Bernardi (1994., s V. Kasunom)













Pršić, Marko (Osijek, 9. VII. 1947 – Zagreb, 7. XI. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1973. te doktorirao 1988. disertacijom Optimalizacija nasipnog lukobrana u uvjetima jadranskog valnog spektra (mentor M. Vojinović) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u poduzećima → Tempo i Geoexpert, te od 1975. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu; od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (2002−06) Fakulteta. Predavao je kolegije Plovni putovi i luke, Hidrotehničke građevine, Pomorske građevine i Projektiranje u hidrotehnici. Umirovljen je 2013. Područje njegova znanstvenoga rada bili su nasipni lukobrani gdje je pridonio uvođenjem metoda projektiranja i određivanja stabilnosti obloge. U stručnom radu izrađivao je elaborate, prostorne planove i izvedbene projekte za pomorske objekte, bio je ovlašteni revident za betonske i zidane konstrukcije te je obavio više revizija projekata morskih i riječnih luka u zemlji i inozemstvu. Bavio se plovnim putovima hrvatskih rijeka za koje je izradio više idejnih projekata i studija te legislativom unutarnje plovidbe. Suautor je djela Pomorska hidraulika (s Z. Tadejevićem, 1981).