Objavljeno: .
Ažurirano: 22. srpnja 2024.

Vancaš, Josip (Sopron, Mađarska, 22. III. 1859 – Zagreb, 15. XII. 1932), arhitekt, jedan je od najznačajnijih predstavnika visokog historicizma u južnim krajevima Austro-Ugarske Monarhije.

Hrvatskoga je plemićkog podrijetla, a maturirao je u Zagrebu 1876. Potom je otišao u Beč, gdje je 1881. završio Tehničku visoku školu, zatim radio u atelijeru → Fellner i Helmer, te studirao na Arhitektonskom odjelu Umjetničke akademije (1882–84) kod → Friedricha Schmidta. Na njegovu preporuku i poziv bosanske vlade došao je 1884. u Sarajevo gdje je radio kao vladin arhitekt projektirajući katedralu i druge javne zgrade. Godine 1890. postao je ovlašteni civilni arhitekt te otvorio vlastiti atelijer. U njemu je, zahvaljujući reputaciji vrhunskog arhitekta, u sljedećih 40-ak godina projektirao gotovo 300 zgrada u Bosni, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji, od kojih 70 sakralnih. Godine 1921. vratio se u Zagreb, gdje je sudjelovao u radu raznih odbora i povjerenstava, pisao za zagrebačke dnevnike i držao javna predavanja.

Palača prve hrvatske štedionice, blok Ilica 5, Margaretska ulica 1–3, Bogovićeva ulica 6 i Preradovićev trg, iz 1898–1900., Zagreb

Crkva sv. Nikole biskupa iz 1903., Krapina

Isprva je projektirao u historijskim stilovima: romaničko-gotičku katedralu Srca Isusova (1884–89) i palaču Zemaljske vlade (1884–85) u Sarajevu. Radio je neoromaničke, neobarokne i neoklasicističke župne crkve diljem Bosne i Hercegovine (1892–96). Među njegovim hrvatskim realizacijama ističe se zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu koja zauzima blok Ilica 5, Margaretska 1–3, Bogovićeva 6 i Preradovićev trg (1898–1900) s elementima neorenesanse, neogotike i secesije; zgradu odlikuje i jedini hrvatski onodobni pasaž sa središnjom dvoranom u obliku oktogona. Osim toga, u Hrvatskoj je u neogotičkom stilu restaurirao kapele u Dragotinu (1899) i na đakovačkom groblju (1900), župne crkve u Krapini (1899–03), Oštarijama (1900) i Desiniću (1900–02), u neoklasicističkome stilu izveo zvonik katedrale u Senju, a izgradio je i neorenesansnu crkvu u Veliškovcima kraj Valpova. Među prvima je od hrvatskih arhitekata prihvatio secesiju, ostvarivši više reprezentativnih građevina: stambenu zgradu Ješue D. Saloma (1901) i vilu Mathilde (1902–03) u Sarajevu, hotel Union i Narodnu štedionicu (Ljudska posojilnica) u Ljubljani (1902–03) te palaču pošte i telegrafa u Sarajevu (1907–13). Projektirao je paviljon BiH na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., dokumentirao stare bosanske građevne oblike te se zauzimao za zaštitu tradicionalnog »bosanskog sloga« i njegovu primjenu pri novogradnjama. Bio je dopisni član JAZU-a od 1929.

Palača pošte i telegrafa iz 1913., Sarajevo

Ostali podatci
Što pročitati?

Josip Vancaš. U: Arhitekti članovi JAZU. Rad HAZU (1991) 437, str. 14–19.

J. Božić: Arhitekt Josip Vancaš. Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva. Sarajevo, 2006.

D. Damjanović: Neogotička arhitektura u opusu Josipa Vancaša. Radovi u Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Prostor, 22(2014) 2(48), str. 252–267.

J. Božić: Novi prilog životopisu Josipa pl. Vancaša (1859.–1932.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, (2020)62, str. 277–316.

Vancaš, Josip
Palača prve hrvatske štedionice, blok Ilica 5, Margaretska ulica 1–3, Bogovićeva ulica 6 i Preradovićev trg, iz 1898–1900., Zagreb

Arhitekt, jedan je od najznačajnijih predstavnika visokog historicizma u južnim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije.

Opći podatci
Ime
Josip
Prezime
Vancaš
Mjesto i datum rođenja
Sopron (Mađarska), 22. 03. 1859.
Mjesto i datum smrti
Zagreb, 15. 12. 1932.
Povezane osobe
Povezana poduzeća
Fellner i Helmer

Kategorije i područja
Kategorija
Područje