Carnelutti Đuro (Giorgio, Gjuro) (Gemona, Italija, 1. IX. 1854 – Zagreb, 7. I. 1928), graditelj, osnivač graditeljskog poduzeća u sklopu kojega je projektirano i izgrađeno više od 200 građevina, najviše u Zagrebu.

Izučio je zidarski zanat i radio kao palir u Udinama. Godine 1879. nastanio se u Zagrebu, gdje je osnovao vlastito graditeljsko poduzeće. U početku se bavio samo graditeljskom djelatnošću, a zatim i projektantskom. U duhu monumentalnoga historicizma (neorenesansa, neobarok) u zagrebačku je građevnu strukturu XIX. st. skladno uklopio svoje zgrade naglašenih plastičnih obilježja među kojima se ističu one na Tomislavovu trgu 16 (1894), 9, 10 (1895), 5 (1902), 3 (1903), Marulićevu trgu 10 (1897), 12 (1898), 13, 14 (1900), 11 (1901) te vile obitelji Čubelić i König u Nazorovoj ulici 68 i 70 (1888). Funkcionalnija rješenja unutarnjega prostora i pretežno secesijski oblikovana pročelja pokazuju zgrade na Starčevićevu trgu 3 (1900), u Medulićevoj ulici 16 (1903), Klaićevoj 12 (1906) i Šenoinoj 19 (1908). Jedno od njegovih ranijih ostvarenja izvan Zagreba je Zorin dom u Domobranskoj ulici 1 u Karlovcu (1892). U posljednjem desetljeću XIX. st. i prvom desetljeću XX. st. djelovao je u Koprivnici, gdje je među ostalim izgradio zgrade Kotarske oblasti u Nemčićevoj ulici 5 (1893), Gradske štedionice na Zrinskom trgu 9 (1904), veliki kompleks kemijske industrije Danica (1907), gimnazijsku zgradu u Školskoj ulici 5 (1908), te mnogobrojne stambene i stambeno-poslovne zgrade. Gradio je još u Krapini, Bjelovaru i Daruvaru. U provincijsku izgradnju unio je novo mjerilo gradske stambene ili reprezentativne arhitekture i prevladavajuće oblikovne stilske elemente vremena. Carneluttijevo poduzeće preuzeli su 1909. njegovi sinovi Amadeo i Ubaldo i vodili ga do 1947. Ovladavši tehnologijom armiranog betona, u razdoblju između dvaju ratova bilo je jedno od najvećih građevinskih poduzeća u nas.