Petrović, Bogdan (Sarajevo, 1. V. 1897 – Zagreb, 26. VIII. 1962), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture 1930-ih u Zagrebu.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu. Nakon studija radio je u atelijeru → Rudolfa Lubynskoga, a od 1931. vodio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je u Građevno-projektnoj zadruzi Arhitekt u Zagrebu. Prihvaćajući najsuvremenije postavke moderne arhitekture, izveo je niz visokovrijednih objekata komfornoga građanskog stanovanja u Zagrebu, a osobito pomno rješavao je markantne uglovnice. Među ostvarenjima ističu se vile u Novakovoj ulici – vlastita, kbr. 28, 1931–32; Precca, kbr. 23, 1933; Pastuović, kbr. 11, 1934–35; Plach, kbr. 26, 1935; Beck, kbr. 10, 1936–37; Petrović, kbr. 32, 1938., te vile Radej na Jabukovcu 17 (1931), Brlić na Voćarskoj cesti 64 (1932), Novak na Svetom Duhu 111 (1937), Stjepanović na uglu Pantovčaka i Goljaka (1933), stambene zgrade Smičiklas na Medveščaku 37 (1932), Suden na uglu Savske 19 i Vodnikove 19 (1932), Smiljanić u Erdődyjevoj 10 (1937), Petrović u Ulici Crvenoga križa 4 (1937), trgovačko-stambene zgrade Prevolnik u Draškovićevoj 55 (1931), Hežman u Gundulićevoj 33 (1934–35), Pick u Ulici Pod zidom 3 (1937–38), uglovnice Pick u Zvonimirovoj 9, Hoffman-Singer u Zvonimirovoj 26 (1936–37), Tandler u Zvonimirovoj 30 (1937), u Šubićevoj 24 (oko 1940) i Vlaškoj 126 (oko 1940). Izveo je također izletničku restauraciju Šestinski lagvić na Šestinskom vijencu (1949–50), rekonstrukciju tvornice Viktora Schöna u Gradišćanskoj (1934) i nadogradnju laboratorija tvornice Chromos na Radničkoj cesti (1953). U ulju i akvarelu radio je portrete, krajolike i vedute u duhu ekspresivnoga realizma.































Prtenjak, Ivan (Plavić kraj Klanjca, 9. VI. 1939), arhitekt, istaknuo se projektima obnova, revitalizacija i interpolacija arhitekture u povijesnim urbanim prostorima.

Polazio je studij arhitekture 1959–60. na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u klasi → Drage Iblera, potom na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. diplomirao. Magistrirao je 1979. temom Elafiti. Povijesna i prirodna sredina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. do 1967. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao suradnik na sustavnom snimanju spomeničke baštine u Hrvatskoj. Od 1968. živi i radi u Bruxellesu, do 1983. kao projektant u poduzeću Groupe Structures, a potom kao nezavisni arhitekt i partner biroa Cooparch-RU.







Autor je mnogobrojnih stambenih građevina u Hrvatskoj, među ostalima vile Vitarnje u Jelsi na Hvaru (1959), Zagorske hiže u Plaviću (1967), kuća Skočimiš u Suđurđu (1975) i Čemer u Šilovu Selu (1978) na Šipanu, Quadro u Zatonu (2010) te sakralnih i muzejskih prostora poput Kapele svjetla u Suđurđu (1975), crkve sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku (1977), crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidovcima kraj Požege (2002), Galerije Šimun u sklopu samostana u Dubravama u BiH (2010), i dr. Bavio se projektima obnove i preuređenja muzejskih i sakralnih objekata od kojih su izvedeni: Muzej dominikanskog samostana (1985), Muzej franjevačkog samostana (1987), Etnografski muzej Rupe (1988), unutrašnjost katedrale (1986) i tvrđave Revelin (1989), sve u Dubrovniku, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu (1986) te Galerija Ivana Meštrovića u Splitu (1991). Unutar poduzeća Groupe Structures te kao partner biroa Cooparch-RU sudjelovao je u izradbi urbanističkih planova Bruxellesa (1968–78), serije naselja socijalnih stanova u Belgiji (Jambes, 1976; Ottignies, 1977), poliklinike u Fleronu (1973), sjedišta i radnog prostora Belgacoma (danas Proximus) u Monsu (1993–94) i u obnovi zgrade La Prévoyance Sociale u Bruxellesu (2002) te u nizu projekata turističkih i stambenih objekata u Tunisu (vila Sura i Kuća pokraj mora u Kelibiji, 1970; turističko naselje Hammamet, 1972) i Saudijskoj Arabiji (socijalni stanovi u Rijadu, 1973). Svoje radove izlagao je na mnogobrojnim izložbama, među ostalima i na Venecijanskom bijenalu (1992). Osim projektantskim radom bavi se i slikarstvom. Nominiran je za Aga Khanovu nagradu za arhitekturu (1995), dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2020).







secesijsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se pojavljuje potkraj XIX. st. i početkom XX. st. U hrvatski jezik za taj stil preuzet je termin koji se rabi za zbivanja u umjetnosti navedenoga razdoblja u Beču i Austriji, proistekao iz naziva Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija (Vereinigung bildender Künstler Österreichs Secession), koje se 1897. odvojilo od starijega Društva umjetnosti Austrije (Künstlerhaus, Gesellschaft bildender Künstler Österreichs). Za isto se razdoblje u povijesti umjetnosti u drugim dijelovima Europe rabi raznoliki drugi termini – Jugendstil (Njemačka), art nouveau (Francuska), Modernismo (Španjolska), stile Liberty i stile floreale (Italija) i sl. Zajedničku odliku svih navedenih pokreta u arhitekturi predstavlja odmak od historijskih stilova, odnosno težnja da se stvori novi tip arhitektonskoga jezika oslonjen o nove potrebe, tehnologije i mogućnosti materijala uporabljenih pri gradnji.

U posljednjem desetljeću XIX. st. i na samom početku XX. st. arhitekturu secesije najčešće karakterizira izrazita dekorativnost i naturalizam u oblikovanju fasada i unutrašnjosti, odnosno oslonjenost o stilizirane motive iz prirodnoga svijeta i čovjekove okoline (fitomorfni, zoomorfni i antropomorfni motivi, učestalo izduženi i asimetrični) koji redovito sadržavaju simbolične konotacije. Europska se arhitektura otvorila prema utjecajima s Dalekoga istoka i općenito izvaneuropskih kultura, a istodobno je posegnula za motivima iz ranih faza europske civilizacije. Od sredine prvoga desetljeća XX. st. arhitekti secesije sve su se više počeli okretati arhitektonskom jeziku temeljnom na slobodnom tretmanu motiva iz klasične arhitektonske tradicije (klasicizma, bidermajera, ampira i sl.), te raznim apstraktnim i geometrijskim motivima. Dio njih sve je više reducirao dekoraciju navješćujući time modernu arhitekturu. U kasnoj secesiji rabili su se mnogi dekorativni motivi koji su poslije postali standardnim arhitektonskim jezikom art-décoa i međuratnoga klasicizma. U dijelu literature, osobito na engleskom jeziku, stoga se pojave u arhitekturi nastale nakon sredine prvoga desetljeća XX. st. ne uvrštavaju u secesiju.

Pod utjecajem pokreta Arts and Crafts, ponajprije njegova najvažnijega protagonista Williama Morrisa, većini arhitekata secesije bio je karakterističan pristup arhitektonskom djelu kao Gesamtkunstwerku, odnosno težnja da se svaki element građevine projektira, ne samo prostorno ustrojstvo i pročelja, već i svi dijelovi interijera i opreme. Većina secesijskih arhitekata surađivala je s poduzećima za proizvodnju namještaja, keramike, stakla, mozaika, odnosno s poduzećima iz područja umjetničke industrije, kao i s obrtnicima i umjetnicima (slikarima i kiparima).

U doba secesije širile su se nove tehnologije gradnje i uporaba novih materijala u graditeljstvu. Među njima je na prvom mjestu bio armirani beton koji se počeo rabiti u visokogradnjama (u drugoj polovici XIX. st. rabio se povremeno tek u niskogradnjama poput mostova i sličnih građevina). Širila se i uporaba materijala koji su se prije, tijekom XIX. st., tek počeli rabiti u arhitekturi u većoj mjeri, poput lijevanoga željeza, stakla, armiranoga stakla i sl. Arhitekti su učestalo eksperimentirali s oblikovanjem pročelja korištenjem različitih tipova obloge od keramike, cementa, prirodnoga i umjetnoga kamena, stakla, uglačane i zrnate žbuke, štuka i drugih materijala. Poseban element oblikovanja pročelja i interijera činili su elementi izvedeni od raznolikih metala (ograde, rešetke, svjetiljke, konzole, katkad i skulpture i reljefi). Secesija je primarno bila stil bogate europske građanske klase na kraju stoljeća (fin de siècle). Odraz je snažnoga gospodarskog razvoja kontinenta koji je proživljavao jednu od najduljih epizoda svoje povijesti bez većih ratnih sukoba.

Među prve arhitekte koji su se okrenuli stvaranju novoga arhitektonskog jezika ubraja se Belgijanac Victor Horta. Belgija je u to doba bila jedna od najviše industrijaliziranih europskih država s vrlo visokim standardom što je i omogućilo eksperimente u arhitekturi. Horta je cijelim nizom svojih stambenih i javnih građevina u Bruxellesu (kuća Tassel, 1892–93; Maison du Peuple (1896–99., srušena 1965) inaugurirao tip ornamenta temeljenoga na motivima iz prirode te otvorenu uporabu materijala poput lijevanoga željeza i stakla. U Francuskoj je istaknuti arhitekt rane secesije bio Hector Guimard, poznat ponajprije po dizajnu postaja podzemne željeznice.

Njegovi suvremenici Auguste Perret i Tony Garnier pioniri su uporabe armiranoga betona u graditeljstvu. U Španjolskoj, odnosno Kataloniji, Antoni Gaudí razvio je stil karakterističan po organičkim oblicima, u Škotskoj je Charles Rennie Mackintosh projektirao u izrazito minimalističkim oblicima, a u Njemačkoj, u Weimaru, Henry van de Velde utemeljio je obrtničku školu koja je imala ključnu ulogu u daljnjem širenju postavki secesije. U Nizozemskoj značajno djelo novoga pristupa arhitekturi predstavlja amsterdamska burza arhitekta Hendrika Petrusa Berlagea (1898–1903). Berlageov opus srodan je američkoj arhitekturi s kraja XIX. st. i početka XX. st. koju i dalje karakterizira oslanjanje na stilove iz prošlosti, najčešće romaniku. Uzori iz prošlosti bili su prilično slobodno interpretirani, a arhitekti su često reducirali dekoraciju te eksperimentirali s novim tipovima ornamentike, kako pokazuju djela Louisa Sullivana (robna kuća Carson Pirie Scott u Chicagu, 1899–1904) i Franka Lloyda Wrighta koji je razvio tzv. prerijski stil pri projektiranju stambenih, sakralnih i javnih građevina. Doba secesije bilo je doba naglog razvoja arhitekture nebodera u SAD-u, kao i procvata poduzeća za proizvodnju stakla Charlesa Lewisa Tiffanyja u New Yorku.

Na području srednje Europe osobitu raznolikost pokazala je mađarska arhitektura secesije za koju je karakteristična uporaba motiva iz tradicijske i orijentalne umjetnosti, dok se dio arhitekata okrenuo modernističkoj redukciji oblika. Istaknuti predstavnici u Mađarskoj bili su József Vágó, Béla Lajta, Ödön Lechner, István Medgyaszay i dr. Osim u Mađarskoj folklorističke tendencije susreću se i u drugim dijelovima srednje Europe, primjerice u Slovačkoj u djelima arhitekta Dušana Jurkoviča. U češkoj arhitekturi secesija je vodila prema kubizmu i rondokubizmu.

Posljednjih godina XIX. st. jedno od glavnih središta secesije u Europi postao je Beč. U arhitekturi grada svojevrsni manifest secesije predstavljala je izgradnja paviljona Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija, prema projektu Josefa Marije Olbricha (1897–98). Na pročelju zgrade istaknut je i osnovni slogan pokreta: »Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda.« Olbrich se poslije preselio u njemački Darmstadt i ondje stvorio jedno od najvažnijih središta secesije u Europi.

Ključni arhitekt secesije u Beču bio je Otto Wagner. Kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti 1894–1912. stvorio je arhitektonsku školu koja je pronosila njegove ideje srednjom Europom, pa i šire. Iz Wagnerove su škole među ostalima, izašli slovenski arhitekt Jože Plečnik, češki arhitekti Jan Kotěra, Pavel Janák i mnogi drugi. Svojevrsni je manifest Wagnerova pristupa arhitekturi knjiga Moderna arhitektura (Moderne Architektur, 1896), u kojoj napada historicizam, ističe potragu za novim stilom temeljenom na tehnologiji, materijalima i konstrukciji te poziva na jednostavnost u zadovoljavanju modernih potreba. Prve primjere njegova nova stila predstavljaju postaje sustava bečke podzemne željeznice, isprva građene u pojednostavnjenoj verziji neorenesanse ili neoklasicizma, a poslije u stilu dekorativne naturalističke secesije (postaje u Hietzingu iz 1897. i na Karlsplatzu iz 1898).

Najvažnije su djelo prve faze Wagnerove secesije stambeno-poslovne višekatnice na Linke Wienzeile u Beču (1898), od kojih se ističe Majolikahaus, s pročeljem pokrivenim pločicama od keramike. Poslije se okrenuo čistim oblicima, kako pokazuju zgrada Poštanske štedionice (1903–12) i crkva u sklopu psihijatrijske klinike Am Steinhof (1902–04) u Beču. Uz Wagnera je značajni predstavnik secesije u Beču bio Josef Hoffmann, osnivač Bečkih radionica (Wiener Werkstätte) te autor protomodernističkoga Sanatorija u Purkersdorfu kraj Beča (1904–06) i palače Stoclet u Bruxellesu (1906–11).

Prva svoja djela u tom razdoblju realizirao je i Adolf Loos, koji je kritizirao zagovornike secesije zbog njezine dekorativnosti. Svojim djelom Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1913) promicao je dokidanje dekoracije na pročeljima građevina, što je primjenjivao i na svojim arhitektonskim ostvarenjima navješćujući time modernu. Najvažnije su Loosove realizacije iz razdoblja prije I. svj. rata u Beču portal lokala Knize & Comp na Grabenu (1909–13) i zgrada Goldmann & Salatsch (danas zvana Looshaus) na Michaelerplatzu (1909–10).

Secesija u hrvatskom graditeljstvu

U Hrvatskoj su arhitekturi najvažnija središta secesije gradovi Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, iako se pojedinačna ostvarenja nalaze na području čitave zemlje i u manjim, pa i ruralnim naseljima. Hrvatska secesija bila je pod snažnim utjecajem zbivanja ponajprije u bečkoj arhitekturi, no osjeća se utjecaj i mađarske, češke, njemačke i talijanske secesije.

Zagreb

U Zagrebu je početak secesije u umjetnosti označilo osnivanje Društva hrvatskih umjetnika 1897., koje se, zastupajući ideju umjetničkoga preporoda putem individualne slobode stvaralaštva, »secesioniralo« od starijega Društva umjetnosti. Novo društvo predvodio je Vlaho Bukovac koji je ustao protiv dominantne uloge koju je do tada u hrvatskoj umjetnosti imao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi.

Godine 1898., kada je otvorena izložba Bukovčeva novog udruženja nazvana Hrvatski salon, realizirane se i prve zgrade s elementima secesije u Zagrebu. Iako se prvom zgradom na kojoj se primjećuju secesijski elementi smatra kuća Rado na Strossmayerovu trgu 7 (1897–98) arhitekta → Ignjata Fischera, nešto prije podignuta zgrada Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu 22 (u kojoj je održana izložba Hrvatski salon), uz elemente neobaroka, neorenesanse i neoampira, sadržava i elemente secesije. Paviljon je bio izveden najprije 1896. u Budimpešti na Milenijskoj izložbi prema projektu budimpeštanskih arhitekata Flórisa Korba i Kálmána Giergla, a potom je ponovno izgrađen 1896–98. u Zagrebu prema dijelom modificiranim projektima bečkoga arhitektonskoga biroa → Fellner i Helmer. Godine 1898–1900. podignuto je i najmonumentalnije ostvarenje rane secesije u Zagrebu – palača Prve hrvatske štedionice s pasažom (tzv. Oktogon) u samom središtu grada, koje su prve projekte izradili arhitekti Fellner i Helmer, a izvedbene arhitekt → Josip Vancaš.













Širenju novoga stila pridonijeli su ponajprije mladi arhitekti koje je nakon povratka sa školovanja u Beču zapošljavao najvažniji zagrebački arhitektonski biro → Hönigsberg i Deutsch. Važnu je ulogu u tom procesu imao učenik Otta Wagnera, arhitekt → Vjekoslav Bastl prema čijim su projektima podignute zgrade Josipa Pečića u Ilici 43 (1898), Eugena Viktora Fellera u Jurišićevoj 1 (poslije preoblikovana pročelja tzv. Elsa fluid dom, 1905–06) te Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903–04). Svojim pročeljem prekrivenim većim dijelom majoličkim pločicama zgrada Kallina najvažniji je odraz u zagrebačkoj arhitekturi glasovite Majolikahaus s bečke Linke Wienzeile Otta Wagnera. Pročelje zgrade također je pokazatelj glavnoga proizvoda poduzeća njezinoga naručitelja Kalline, koji je posjedovao tvornicu keramičke robe. Bastl je projektirao i kompleks Trgovačko-obrtničke komore, prve javne institucije vezane uz tadašnje hrvatske vlasti koja se odlučila na realizaciju monumentalne secesijske zgrade. Uz zgradu Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Republike Hrvatske 8, kompleks čini i zgrada Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03). Nakon Bastla u poduzeću Hönigsberg i Deutsch zaposlio se Otto Goldscheider, autor interijera kavane Corso u zgradi Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1905–07) i skupine ranih primjera zgrada s međukatnom armiranobetonskom konstrukcijom, poput kuća Vasić u Ilici 11 (1911–13) i Deutsch u Masarykovoj 20 (1910–11).

























Među hrvatskim učenicima Otta Wagnera osobito se ističe arhitekt → Viktor Kovačić, čija su ostvarenja iz godina prije I. svj. rata uvod u modernu arhitekturu. Već 1900., pod utjecajem zbivanja u Beču, Kovačić je u časopisu Život objavio tekst naslovljen jednako kao Wagnerova najvažnija knjiga Moderna arhitektura, u kojem je napadnut historicistički pristup graditeljstvu. U suradnji s V. Bastlom, → Edom Šenom i → Stjepanom Podhorskym 1905. pokrenuo je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata, odvojivši se od starijega Društva hrvatskih inženjera i arhitekata, s ciljem zagovaranja staleških interesa hrvatskih arhitekata. Rana su djela V. Kovačića kuća Eugena Winklera u Preradovićevoj 14 (1902–03), dvostruka kuća Oršić – Divković u Masarykovoj 21–23 u kojoj se nalazio i njegov stan (1906–07), kuća Frank na Mažuranićevu trgu 1 (1913) te posebice značajna crkva sv. Blaža na Deželićevu prilazu 64 (1908–09). Riječ je o građevini centralnoga tlocrta pokrivenoj u središnjem dijelu velikom kupolom. Iako se i u osnovnom prostornom ustrojstvu i u oblikovanju volumena osjeća prisutnost historicističkih elemenata, osobito nekih elemenata bizantske arhitekture, pročišćenošću dekoracije te primjenom suvremenih materijala (armiranoga betona) i konstrukcije, crkva označuje početak nove modernističke ere u povijesti hrvatske → sakralne arhitekture. Izvedba kupole povjerena je poduzetništvu → Josip Dubský i drug, a statički proračun za njezino podizanje izradio je → Milan Čalogović, stručnjak za gradnje u armiranom betonu. Unutrašnjost nije dovršena prema prvotnom projektu zbog početka I. svj. rata. Župni dvor uz crkvu podignut je također prema Kovačićevu projektu. Kovačić je projektirao i mnogobrojne vile, kojima je dizajnirao i interijere, poput vila Frangeš na Rokovu perivoju 2 (1910–11) i Vrbanić u Kovačićevoj 2 (1911). U razdoblju između 1904. i 1910. najoriginalnija je rješenja pokazao natječajnim urbanističkim projektima. Pobijedio je na natječaju za uređenje Tomislavova trga 1904–05., no njegov je projekt bio tek djelomično realiziran, kao i projekti iz 1909. za uređenje Svačićeva trga, Rokova perivoja i Jezuitskoga trga. Najvažniji je njegov rad projekt za regulaciju Kaptola s kojim je pobijedio na natječaju organiziranom 1908., no koji je ostao neizveden.



















Godine 1910. Kovačić je s arhitektom → Hugom Ehrlichom, učenikom i suradnikom A. Loosa, osnovao zajednički arhitektonski ured u kojem su obojica zadržala autorsku osobnost. Od Ehrlichovih radova iz toga razdoblja ističu se stambene građevine pročelja kojih je riješio u duhu rane moderne: zgrade Hrvatske banke za promet nekretninama u Medulićevoj 2 (1910), Mihanovićevoj 14 i 20 (1911) i Ilici 100 (1912). Ehrlich je autor i jednog od najkvalitetnijih zahvata u urbanu opremu Zagreba – regulacije Strossmayerova šetališta (1911–12).

Za jedan od najvažnijih zagrebačkih arhitektonskih biroa iz razdoblja secesije Benedik i Baranyai (utemeljen 1905) projekte je uglavnom izvodio jedan od suvlasnika → Aladar Baranyai. Među mnogobrojnim građevinama u stilu visoke i kasne secesije ističu se kuće Fedora Popovića na Jelačićevu trgu 4 (1906–08) i Nikole Ćuka u Jurišićevoj 2 (1910) te zgrada Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4 (1912–14), na kojoj su prisutni elementi kasnosecesijskoga moderniziranog klasicizma. Baranyai je projektirao i mnoge kvalitetne vile u sjevernim rezidencijalnim dijelovima grada (Tišov na Pantovčaku, 1900–01; Auer na Rokovu perivoju 1, 1910; Benedik na Tuškancu 14 i vlastita vila na Tuškancu 18, 1909–11).













Kasna secesija (okvirno 1906–14. nadalje) ostavila je mnogo dublji trag u Zagrebu, nesumnjivo stoga što je dominirala arhitekturom u doba intenzivnoga gospodarskog rasta. Zbog svoje naklonosti klasicizmu odgovarala je senzibilitetu međuratne, a donekle i poslijeratne epohe kada su pojednostavnjena pročelja mnogih zgrada iz ranog razdoblja secesije. U to su doba u Zagrebu, osim spomenutih bečkih đaka koji su i dalje bili najmnogobrojniji, počeli djelovati arhitekti školovani i na drugim uglednim sveučilištima srednjoeuropskih gradova, poput Karlsruhea gdje su se školovali → Rudolf Lubynski i → Dionis Sunko.

U arhitektonskim oblicima kasne secesije najvažnija je svoja djela realizirao I. Fischer. Njegov sanatorij (danas Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj 16 (1908–09) te unutrašnjost robne kuće Kastner & Öhler (danas Nama) u Ilici 4 (1913–15) pripadaju najboljim realizacijama zagrebačke arhitekture toga razdoblja uopće. Sanatorij je podignut na parceli između dvije ugrađene kuće povučen od ulične linije. Glavna zgrada ima rizalitno istaknut središnji dio pročelja sa strane kojega se pod kutom nastavljaju bočna krila s erkerastim istacima, što građevini potkovasta tlocrta daje gotovo skulpturalno obilježje i omogućuje bogatu osvijetljenost unutrašnjosti. Iza glavne zgrade nalazi se manje krilo operacijskoga trakta. Izvorno je zgrada imala vrlo reprezentativan interijer koji je u međuvremenu velikim dijelom promijenjen. Pročelja su riješena u stilu kasne secesije s klasicizirajućim elementima. U stilu srodne Fischerovima su građevine D. Sunka: Sveopća kreditna zadruga u Žerjavićevoj 10 (1912–13), kuća Strižić na uglu Mažuranićeva trga 8 i Žerjavićeve 16 (1912), kuća Hagenauer na uglu Petrinjske 5 i Amruševe 5 (1913) i dr.













Među ostvarenjima R. Lubynskog, jednog od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata, ističu se zgrade Schumacher na Svačićevu trgu 8 (1909–10), Kotarske oblasti (danas Ministarstvo kulture) na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14), Hipotekarne banke na Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11) te Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatski državni arhiv) na Marulićevu trgu 21 (1911–13). Zgrada knjižnice jedno je od najboljih ostvarenja kasne secesije u hrvatskoj i srednjoeuropskoj arhitekturi uopće i najvažniji secesijski Gesamtkunstwerk Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranoga betona kako bi se postigla maksimalna vatrosigurnost. U raščlambi pročelja Lubynski je uporabio klasicistički oblikovni rječnik na tipično kasnosecesijski način. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut, čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnim svjetlom. Iznad toga se prostora na krovu nalazi kupola koju naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu, simboli Atene/Minerve, koja pak simbolizira mudrost i koja je središnji lik ikonografskoga programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. postojala (ili se planirali osnovati) na zagrebačkom sveučilištu (teologija, filozofija, pravo i medicina), a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića. Reljef u zabatu na začelju zgrade (odnosno južnom pročelju) koji predstavlja alegoriju prosvjete djelo je Rudolfa Valdeca. Glavni prostori u unutrašnjosti – stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. U ulaznoj dvorani prikazane su vedute mjesta važnih za hrvatsku povijest: Dubrovnika, Senja, Jajca, Đakova i Zagreba. U glavnoj dvorani postavljena je velika kompozicija Vlaha Bukovca Razvitak hrvatske kulture, tri kompozicije Mirka Račkog s prikazima alegorija znanosti u starom, srednjem i novom vijeku te drveni reljefi ugrađeni u oplatu Mile Wod. U profesorskoj čitaonici postavljene se slike Artes Liberales i Scientiae Naturales – Sciaentiae Sholasticae Ivana Tišova te Palada Atena Roberta Auera.















Sličnih je arhitektonskih odlika nešto ranija i u nešto većoj mjeri klasicistička stambeno-poslovna uglovnica podružnice Austrougarske banke u Jurišićevoj 17 → Lava Kalde (1906–07), arhitekta prema čijim je projektima uređena i unutrašnjost zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu 6 (1908–11) te zgrada Trgovačko-obrtničke komore na Rooseveltovu trgu 2 (1912–14). Od ostalih arhitekata ističu se Edo Šen (zgrada Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12, 1909–10), → Felix Florschütz, biroi Greiner i Waronig, Pollak i Bornstein te Pilar, Mally i Bauda, a od pojedinačnih ostvarenja Gesamtkunstwerk vila Feller arhitekta Mathiasa Fellera u Jurjevskoj 31A (1909–11) koja je donijela oblike münchenskoga Jugendstila u Zagreb.

Osijek

U Osijeku secesija se u arhitekturi pojavila 1899/1900. pri realizaciji zgrade osječke Židovske bogoštovne općine (danas Pravni fakultet), domaćega graditelja Wilhelma Carla Hofbauera koji je autor još nekoliko ključnih građevina osječke secesije: svratište Schneller u Radićevoj 13 (1900), zdenac Pavla Pejačevića na Šeperovu šetalištu (1903) te kuća Nikole Sekulića na Europskoj aveniji 10 (1906). Sličnih su odlika i rane građevine → Ante Slavičeka, od kojih se osobito ističu kuće Povischil (1903) i Sauter (1904) na Europskoj aveniji 2 i 18, Baumgärtner u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), te Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906). U Osijeku je nastala jedna od najvažnijih secesijskih urbanih cjelina Hrvatske – Chavrakova ulica, današnja Europska avenija s nizom reprezentativnih građanskih stambenih jednokatnica i dvokatnica s predvrtovima ograđenima secesijskim ogradama.

U povijesti osječke i općenito slavonske secesije, međutim, najvećom se kvalitetom odlikuju građevine arhitekta Viktora Axmanna (poslije I. svj. rata promijenio je ime i prezime u → Vladoje Aksmanović). Završivši školovanje na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu, Axmann je već u drugoj polovici prvoga desetljeća XX. st. unio u slavonsku arhitekturu elemente visoke i kasne secesije karakteristične po redukciji i geometrizaciji dekoracije te po uporabi pojednostavnjene klasicizirajuće arhitektonske ornamentike. Prvih nekoliko godina nakon povratka u Slavoniju (od 1905) radio je sa starijim arhitektom Ivanom Domesom u zajedničkom arhitektonskom birou, koji se vrlo brzo afirmirao kao najtraženiji ne samo u Osijeku već i u cijeloj Slavoniji. Među značajnije Axmannove radove ubrajaju se hotel Spitzer u Orahovici (1906), crkva sa samostanom Sestara svetog Križa u Đakovu (1907), palača Čačinović na Preradovićevu šetalištu 8 u Osijeku (1908), a najvažniji mu je rad osječko kino Urania u Henglovoj 1 (1912). Osim što se smatra najvažnijom secesijskom građevinom Slavonije, jedan je od najvažnijih sačuvanih primjera kino zgrade s početka XX. st. u Europi. Podignuta je kao zgrada znanstvenoga kazališta Urania i kina te kao hram osječke podružnice zagrebačke lože K ljubavi bližnjega, a poslije ju je preuzela osječka masonska loža Budnost. Masonski se hram nalazio u posebnim prostorijama u bočnoj dogradnji sa sjeverne strane zgrade. Pročišćenošću dekoracije navješćuje modernistički purizam, no istodobno, igrom konveksno-konkavnih volumena na pročelju te zakrivljenim oblikom glavnog zabata, trijema i bočnih strana, još uvijek zadržava mnogo od secesijske zaigranosti. Projektirana je u doba kada su se zgrade za kinopredstave tek počele namjenski graditi pa je, s obzirom na okolnost da je Axmann predstavio svoj projekt na međunarodnim izložbama, moguće da je utjecala na razvoj tipologije arhitekture kinematografa.







Osim lokalnih arhitekata u povijesti osječke secesije važnu su ulogu imali i budimpeštanski te zagrebački arhitekti. Zagrebački arhitekt D. Sunko projektirao je palaču Prve hrvatske štedionice na Starčevićevu trgu 12 (1910) te kuću Grčić na Europskoj aveniji 6 (1915).

Ostali gradovi kontinentalne Hrvatske

Od djela secesije u ostalim gradovima kontinentalne Hrvatske, uz već spomenuta Axmannova ostvarenja, ističu se kuća Pachany u Slavonskom Brodu (1905–06), zgrada Prve požeške štedionice u Požegi biroa Hönigsberg & Deutsch (1907), nova zgrada Sjemeništa u Đakovu D. Sunka (1912–14). U Bjelovaru je podignut cijeli niz kvalitetnih secesijskih ostvarenja: Sokolski dom D. Sunka (1911–12), bolnički paviljon I. Fischera (1913–24), sinagoga O. Goldscheidera (1913–14). Arhitekt V. Bastl izveo je stambene i poslovne palače u Karlovcu i Novoj Gradiški, u Varaždinu je glavni secesijski arhitekt bio Valent Morandini, a u Vukovaru → Fran Funtak. Pojedinačne secesijske građevine nalaze se u Đurđenovcu, Iloku, Županji, Pakracu, Lipiku, Slatini, Virovitici i mnogim drugim mjestima kontinentalne Hrvatske.













Tijekom prvoga desetljeća XX. st. secesijski oblikovni jezik, najčešće u kombinaciji s elementima historicizma, prihvatila je kao stil javne arhitekture i hrvatska Zemaljska vlada, pa je u tom stilu realizirano mnoštvo javnih objekata, osobito školskih zgrada. Kao osobito aktivan u polju projektiranja škola afirmirao se arhitekt Vinko Rauscher (škole u Krapini, Vinkovcima, Našicama i dr.). U polju sakralne arhitekture secesija je manje prisutna. U zaštiti spomenika promovirao ju je arhitekt S. Podhorsky pri obnovi, odnosno dogradnji crkve sv. Križa u Križevcima (1912–13) i župne crkve Svetog Trojstva u Krašiću (1911–13).

Unutarnjopolitičke granice Monarhije izrazito su se odražavale i na arhitekturu secesije. Zahvaljujući okolnosti da je Međimurje bilo pod neposrednom kontrolom Mađara, u Čakovcu je realizirano nekoliko djela mađarskih arhitekata, od kojih se kvalitetom ističe Trgovački kasino (1903–04), djelo budimpeštanskoga arhitekta Henrika Böhma. Isti je arhitekt u suradnji s Árminom Hegedüsom autor secesijsko-neomaurske zgrade Aninih blatnih kupki u Daruvaru (1909–10). Politički položaj Trojedne Kraljevine i njezina vezanost uz Budimpeštu omogućili su mađarskim arhitektima da projektiraju na cijelom njezinu teritoriju niz javnih, uglavnom financijskih i poštanskih zgrada. Zgradu Austrougarske narodne banke u Varaždinu projektirao je József Hubert (1910), zgradu glavne pošte u Zagrebu Ernő Foerk i Gyula Sándy (1902–03) u folklorističkoj inačici mađarske secesije, a arhitekt István Bierbauer, zaposlen u ugarskom Ministarstvu pošta, projektirao je golemu palaču Pošte i telegrafa u Osijeku (1910–12).

Rijeka

Uz Zagreb, grad u Hrvatskoj u kojem je secesija ostavila najviše traga je Rijeka. Zahvaljujući položaju glavne luke ugarskoga dijela Monarhije, u Rijeci je na prijelazu iz XIX. u XX. st. realiziran golem broj stambenih, stambeno-poslovnih, javnih i drugih građevina, često i vrlo visoke katnosti, što je rezultat maloga raspoloživog prostora između brdskoga terena i morske obale na kojem je grad sagrađen. Riječka arhitektura secesije izrazito je raznovrsna jer je uz djela domaćih arhitekata podignut niz djela arhitekata iz Budimpešte, zbog specifičnoga političkog položaja grada koji su izravno kontrolirale ugarske vlade, te stoga što se osjećao jak utjecaj Trsta i talijanske secesijske arhitekture. Od domaćih arhitekata ističu se Emilio Ambrosini, Venceslao Celligoi, Carlo Pergoli, Giovanni Rubinich, Giovanni Randich, Francesco Mattiassi i dr.

Ključni je arhitekt riječke secesije Wagnerov učenik, austrijski arhitekt Theodor Träxler. U Rijeku se doselio vjerojatno 1912. kada se udružio s domaćim graditeljem Eugeniom Celligoijem u poduzeće Eugenio Celligoi i drug – građevinsko poduzetništvo (Eugenio Celligoi e Compagno – Imprese edili). Surađivali su do početka I. svj. rata 1914. Zajednički su realizirali dva iznimno monumentalna projekta, samostan sa ženskim odgojnim zavodom, školom i crkvom sestara benediktinki na Podmurvicama (1912–14) te Teatro Fenice (1913–14). Stilsko rješenje kazališta, sa stepeničastim uvlačenjem i isturivanjem volumena, potpuno geometriziranom već uvelike reduciranom dekoracijom, secesijskim stiliziranim natpisima na pročelju, rustikom u prizemlju, velikim posve neraščlanjenim površinama i izrazitom jednostavnošću raščlambe unutrašnjih prostorija, nastavlja se na kasna djela Otta Wagnera, no pokazuje i neke protokubističke, pa i (proto)art-déco te protomoderne elemente. Izvedeno je prema tipu konstrukcije Gustava Adolfa Wayssa, a izvorno je moglo primiti čak 2650 posjetitelja, čime se ubrajalo u najveća kazališta ovoga dijela Europe.

Izvedbu stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih zgrada riječko je građanstvo uglavnom povjeravalo domaćim arhitektima. U razdoblju rane secesije najvrednija ostvarenja predstavljaju djela E. Ambrosinija izvedena na riječkom Korzu, kuće Schittar s fotografskim atelijerom Jelussich u krovnoj ostakljenoj zoni (1903), Milcenich (1905) i Rauschel (hotel Royal, 1906). Ambrosini je također autor vile Corrossacz u Laginjinoj 1 (1902) i kuće Ružić u Krešimirovoj 12 (hotel Bristol, 1908). Pojedina djela realizirao je u Rijeci i njegov sin Mario Ambrosini. F. Mattiassi projektirao je vlastitu stambeno-poslovnu zgradu s kinom i kazalištem (Kino Corso) na Korzu (1912). G. Rubinich autor je kasnosecesijskih trgovina s velikim dijelom ostakljenim pročeljima Srpske pravoslavne crkvene općine u Adamićevoj 9 (1913). I riječko Gradsko poglavarstvo projekte javnih građevina koje je gradilo uglavnom je povjeravalo riječkim projektantima. Ističe se tržnica arhitekta C. Pergolija (1914), izvedena u neoromaničkom stilu, no sa secesijskim naturalističkim detaljima. Pergoli je u suradnji s Giuliom Salvadorom izveo i klaonicu (1903–05) te ubožnicu Branchetta (1903., danas Medicinski fakultet). Luigi Luppis projektirao je škole u Vukovarskoj 27 (1906) i na Kozali (1911), a Bruno Slocovich sanatorij (1912–13).

Od djela mađarskih arhitekata ističu se zgrada suda na najistaknutijoj točki staroga grada Győzőa Cziglera (1904–06) i stambeno-poslovna palača Ugarskih kraljevskih državnih željeznica Sándora Mezeya u Krešimirovoj 1 (1911) koja predstavlja vrsno ostvarenje kasne secesije. Za I. svj. rata prema projektu Lea Zolda izvedena je vojarna financijske policije. Gyula Svob projektirao je zgradu Državne osnovne škole i vrtića u Turniću (1914–16), a József Hubert stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austrougarske banke u Kurelčevoj 8 (1913–14). Na sušačkoj strani izgrađen je Kraljevski šumarski ured prema projektu Loránda Kismartyja Lechnera (1911–12). Oblikovno najavangardnije djelo riječke secesije je hotel Emigranti, podignut s konstrukcijom od armiranoga betona prema projektu budimpeštanskog arhitekta Szilárda Zielinskog (1906). Za hotel Jadran na Sušaku (1914), uz hotel Emigranti najmoderniju u smislu arhitektonskoga rješenja riječku građevinu podignutu uoči I. svj. rata, nije se uspjelo ustanoviti tko je arhitekt. Mađarski arhitekti djelovali su i na području Crikvenice, kako pokazuje hotel Miramare podignut vjerojatno prema projektu Kálmána Rimanóczyja (1906).

Pula

U Puli, potkraj XIX. st. i početkom XX. st. drugom po veličini gradu na teritoriju današnje Hrvatske, podignut je niz secesijskih građevina, posebice vila.

Šest višestambenih najamnih trokatnica, kolokvijalno prozvanih vilama, podigao je 1904–10. poduzetnik Jacob Ludwig Münz na sjevernom rubu grada u Kolodvorskoj ulici, između Arene i željezničke postaje. Izvedene su vjerojatno prema projektu bečkoga arhitekta Franza von Kraussa koji je surađivao sa svojim sugrađaninom Johannom Pokornym i lokalnim inženjerima Enricom Pollom, Rudolfom Krischanom i Virigilijem Volpijem. Te zgrade, kvalitetni primjeri visoke secesije, čine vrijednu urbanističku cjelinu i svojevrsno su manje naselje stvoreno zahvaljujući poduzetničkoj inicijativi. Arhitekti su se pojedinim rješenjima pročelja nastojali prilagoditi mediteranskom graditeljskom nasljeđu. Nedaleko od njih 1908–09. podignut je reprezentativni hotel Riviera prema projektu Carla Seidla. Od javnih građevina ističe se Pokrajinski ženski licej (danas zgrada Filozofskoga fakulteta), podignut 1907. prema projektu Rodolfa Borryja, kao izvanredni primjer florealne secesije.

Ostali gradovi Istre i Kvarnera

Secesija je kao stil iznimno prisutna i u arhitekturi tadašnje Austrijske rivijere, odnosno istočne obale Istre i Kvarnera. Najveći broj hotela i vila, dijelom namijenjenih za turistički najam, realiziran je u Opatiji, Voloskom, Lovranu i okolnim mjestima. U Opatiji je 1896–97. podignuto i jedno od najranijih ostvarenja secesije u Hrvatskoj uopće – zgrada Lječilišta za državne činovnike Maxa Fabianija, koji je projektirao i vilu Schwegel u Voloskom (1901). Osim Fabianija, na području sjevernoga Jadrana, osobito opatijske rivijere projektirao je i niz drugih učenika Otta Wagnera, poput Marcela Kammerera, Emila Hoppea i Otta Schönthala. Među pojedinačnim secesijskim građevinama u Opatiji značajna su i djela Alfreda Wildhacka: atelijer Jelussich (1906) i raskošna kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom (1909). Kvalitetne primjere predstavljaju i vile Devana, Daniel, Istria i Gioconda, Sanatorij dr. Schalka (1909) i Dječji sanatorij dr. Szoge (1910). U Lovranu je podignut hotel Bristol prema projektu Johanna Topfla (1912). Pojedinačne secesijske vile i hoteli podignuti su i u mnogim drugim mjestima na obali, osobito u Malom Lošinju (Čikat).

Posebnu secesijsku cjelinu čini kompleks hotela, kupališnih i drugih turističkih građevina na Brijunima. Nakon što je 1893. Brijune kupio bečki poduzetnik Paul Kupelwieser, otočje je u sljedećih nekoliko desetljeća pretvoreno u omiljeno ljetovalište bečke i austrougarske elite. Prve brijunske smještajne kapacitete Kupelwieser je podigao u neorenesansnom stilu, no građevine koje su izgrađene nakon 1900. redovito sadržavaju elemente secesije. Većinu projekata povjerio je Wagnerovu đaku, arhitektu Eduardu Krameru. Kramer je 1901. radio na projektiranju zgrade za brodice (tzv. čamčarnica), koja je izvedena 1902. u suradnji s poduzećem za gradnju armiranim betonom Ast & Comp. Potom je 1904–25. radio na izgradnji niza hotelskih zgrada, kapele, zatvorenoga bazena, akvarija, kupališta i drugih objekata. Velik dio brijunskih građevina stradao je u bombardiranju u II. svj. ratu.

Split i Zadar

Na području Dalmacije nije realiziran velik broj secesijskih građevina. Najvažniji arhitekt secesije u Splitu, koji se u to doba intenzivno razvijao zahvaljujući izgradnji željezničke infrastrukture, bio je → Kamilo Tončić, školovan u Beču na Visokoj tehničkoj školi. Važna je njegova uloga u osnivanju Obrtne strukovne škole u Splitu (1907). Glavna su mu ostvarenja kuća Ivana Save na Mihovilovoj širini 3 (1907), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1905–08) te Sumporno kupalište u Marmontovoj 4 (1903), oblikovno najzanimljivije ostvarenje secesije u Dalmaciji. Pročelje zgrade kupališta dekorirano je antropomorfnim i fitomorfnim motivima i do danas je očuvalo secesijski stilizirani natpis. Od ostalih arhitekata ističu se Špiro Nakić, autor stambeno-poslovne višekatnice na Narodnom trgu 1 (1902), → Petar Senjanović, Ivo Bezić i dr. U Splitu, kao i u drugim dijelovima Dalmacije, realiziran je i niz projekata bečkih arhitekata. S elementima secesije izgrađena je tako zgrada realke 1905–10. prema projektu Heinricha (Enrica) Köchlina. Najvažnija javna građevina podignuta u tom razdoblju u Splitu s pročeljima riješenim u vrlo kreativnoj kombinaciji elemenata historijskih stilova i kasne secesije je zgrada Arheološkoga muzeja u Splitu, izvedena prema projektu bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Friedricha Ohmanna (1912–14).















U Splitu je rođen jedan od važnijih učenika O. Wagnera Juraj Zaninović, koji je veći dio svojega opusa ostvario izvan Hrvatske. Već se tijekom studija, radeći za poduzeće Pittel & Brausewetter, posvetio projektiranju mostova od armiranoga betona i uspio je realizirati nekoliko projekata, među ostalima Jubilejski most u Ljubljani (1901). Radio je potom u Trstu gdje je realizirao niz kvalitetnih građevina (kuća Pietra Valdonija, 1907). Tijekom I. svj. rata djelovao je u Sarajevu, a u međuraću je otišao u Argentinu gdje je živio do smrti.

Jedina monumentalna javna zgrada koju je u Dalmaciji realizirao jedan Wagnerov učenik je zgrada Austrougarske banke u glavnom gradu pokrajine Zadru podignuta 1909–10. prema projektu bečkoga arhitekta Rudolfa Melichara. U kvalitetne primjere secesije u Zadru ubraja se zgrada Obrtne škole projektanta Eneje Nikolicha (1909) te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. Pojedinačni primjeri secesije susreću se, osobito u stambenoj arhitekturi, i u Šibeniku, Imotskom, Dubrovniku i drugim mjestima u Dalmaciji.

Armirani beton i secesijska niskogradnja u Hrvatskoj

U prvom desetljeću XX. st. u Hrvatskoj se počeo u većoj mjeri rabiti armirani beton, najprije u niskogradnji (najviše mostogradnji), a poslije i u visokogradnjama. Za gradnje u armiranom betonu specijaliziralo se sedam poduzeća: Josip Dubský i drug, Schmidt i Sonnenberg, Alexander Kaiser i sin, Eisner i Ehrlich te Amedeo Carnelutti sa sjedištima u Zagrebu, Josip Frank i drug iz Osijeka i Josip Banheyer i sin iz Vukovara. Ta su poduzeća realizirala ponajprije velik broj → mostova zahvaljujući okolnosti što se u godinama uoči I. svj. rata iznimno mnogo ulagalo u modernizaciju cesta i izgradnju novih mostova koji su morali izdržati pojačani promet teških suvremenih prometala poput raznih poljoprivrednih ili industrijskih strojeva te automobila kojih je bilo sve više.

U povijesti hrvatske secesije osobit su trag ostavila poduzeća Josip Dubský i drug te Josip Banheyer i sin. Kao koncesionar za Hrvatsku, u gradnji od armiranoga betona sustava Luitpold, poduzeće Dubský dominiralo je u zapadnim i sjevernim dijelovima Hrvatske, dok je poduzeće Banheyer dominiralo istočnom Hrvatskom, Slavonijom i Srijemom. Poduzeće Dubsky izvelo je mostove preko rijeka Korane u Tušiloviću, Kupe u Brodu na Kupi i potoka Gline na cesti Glina–Topusko, kao i pojedine industrijske zgrade, poput Paromlina uza zgradu Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Jedan od oblikovno najuspjelijih objekata toga poduzeća masivni je armiranobetonski most preko Gradne u Samoboru, podignut 1906.













Glavni projektant poduzeća Josip Banheyer i sin bio je F. Funtak koji je projektirao šezdesetak mostova po kontinentalnoj Hrvatskoj, među kojima se ističu mostovi na Biđu kraj Vrpolja (1910), skupina od sedam mostova na kanalu Voćinska–Drava (1911–14) te mostovi u Sunji, Čačincima i Orahovici (1912). Najveći i najznačajniji most, duljine kolnika 100 m, izgradio je 1915–16. na Velikom Strugu između Novske i Jasenovca. Osim mostova Funtak je projektirao i zvonik vukovarske kalvinske crkve (1910), prvi realizirani armiranobetonski zvonik u Hrvatskoj, Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar) i vodotoranj (1912–16) u istom gradu, te vilu Streim na Vučedolu (1918).

































Industrogradnja, poduzeće za izgradnju i projektiranje građevinskih objekata različite namjene, proizvodnju građevnog materijala, ugostiteljstvo i turizam osnovano 1946. u Zagrebu.

Nastalo je nakon nacionalizacije dijela poduzeća Antun Res (→ Hidroizolacija Katran; sv. 2) 1946. pod imenom Pionir. Poduzeće je imalo 37 radnika te se bavilo izgradnjom i održavanjem cesta. Prvi su radovi bili rekonstrukcija dijelova cesta Zagreb–Varaždin i Pula–Kopar. Sljedeće je godine Pionir promijenio ime u Industrogradnja naglašavajući smjer daljnjeg razvoja. Prva veća investicija bila je nabava krana 1951., što je označilo početak stvaranja suvremene mehanizacije i napuštanje obrtničkoga načina rada. Iste su godine Industrogradnji pripojena poduzeća Banija iz Siska i Građevinar iz Osijeka. Prvi značajan posao Industrogradnja je dobila 1955., izgradnju nebodera na raskrižju Držićeve i Ulice proleterskih brigada (danas Vukovarska) prema projektu → Milana Žerjavića. Te je godine poduzeće zapošljavalo 1800 radnika. Godine 1959. otvoren je projektni biro (poslije OOUR Projektiranje) u kojem su arhitekti i ostali stručnjaci projektirali većinu izvedenih građevina.

Najveći je broj projekata Industrogradnja izvela u Zagrebu. Gradnjom 1500 stanova u Trnskom 1959. započela je gradnja Novog Zagreba. Ujedno je i prva u Zagrebu počela graditi stanove za tržište 1963. Izgrađeni su i dijelovi Zapruđa, Sopota, Utrine i Dugava od kojih se ističe gradnja stambeno-poslovnoga Bloka 6 (tzv. Mamutica, 1976) prema projektu → Đure Mirkovića. Poduzeće je gradilo stambena naselja i u Velikoj Gorici, Samoboru, Rijeci i Karlovcu.













U sljedećim je desetljećima razvoj poduzeća nastavljen osuvremenjivanjem opreme i priključivanjem zagrebačkih poduzeća Betonproizvod (1964), Drvorad (1975), → Jugomont (1976) te IGM Gacka iz Ličkog Lešća (1975). Uz graditeljstvo Industrogradnja je razvila znatne tehničke i tehnološke kapacitete za proizvodnju građevnog materijala, trgovinu i turističku djelatnost. U Lomnci, Brinju i Ličkom Lešću izgrađeni su pogoni odnosno tvornice za proizvodnju građevnog materijala i proizvoda (građevne stolarije, drvne građe, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.). Poduzeće je pružalo i sve vrste usluga prometa robe na domaćem i inozemnom tržištu. U njegovu su sastavu kroz program turizma i ugostiteljstva poslovali hoteli I u Zagrebu, Velebno u Baškim Oštarijama, Zagreb u Karlobagu te hotel Croatia i apartmansko naselje u Dugoj uvali.







Prvi poslovi u inozemstvu izvedeni su 1967. u Tunisu gdje je Industrogradnja preuzela izgradnju školskog centra i više stambenih objekata u gradu Gabèsu. Radovi u SSSR-u započeli su u suradnji s građevinskim poduzećem Trudbenik iz Beograda na izgradnji turističko-hotelsko-ugostiteljskog kompleksa na Jalti 1973. Nakon integracije s Jugomontom Industrogradnja je 1976. preuzela izgradnju šest mostova u Iraku. U sljedećim godinama diljem Iraka izgrađen je niz objekata: administrativnih, stambenih, komunalnih i industrijskih građevina od kojih se ističe velik administrativno-upravni kompleks zgrada u Bagdadu i tvornica cementa Al Ta’mim u Kirkuku koju čini 59 objekata. Velik se broj gradilišta, koja je najčešće vodio inženjering poduzeća prema sustavu potpune izgradnje građevnih cjelina, nalazio i u SR Njemačkoj i SSSR-u. U SR Njemačkoj prvi radovi započeli su nakon osnivanja poduzeća za projektiranje, inženjering i izvedbu radova visokogradnje, poslije nazvanih GmbH Industrogradnja. Do sredine 1980-ih poduzeće je u 24 grada i naselja sagradilo više desetaka stambenih objekata, škola, hotela, poslovnih zgrada, skladišta, robnih kuća, industrijskih i drugih objekata. Tijekom 1980-ih Industrogradnja je neprestano imala nekoliko stotina radnika na radovima u inozemstvu te je rekordne 1981. samo u Iraku bilo 1500 radnika.

Sjedište poduzeća nalazilo se u neboderu na Savskoj cesti 66 (arhitekt → Grozdan Knežević). Potkraj 1980-ih Industrogradnju je činilo 17 OOUR-a i šest RZ-a. Zapošljavala je oko 10 000 radnika, od kojih 450 inženjera i oko 1000 tehničara. Do tog razdoblja izgrađeno je oko 90 000 stanova, 10 000 gospodarskih, javnih i specijalnih objekata u zemlji i inozemstvu. Bila je sponzor Univerzijade 87. u Zagrebu te je sudjelovala u građenju i rekonstrukciji mnogobrojnih sportskih objekata. Industrogradnja je bila jedno od najvećih građevinskih poduzeća u SR Hrvatskoj.

Postupak privatizacije pokrenut je 1991. te okončan sljedeće godine. Od 1992. poduzeće je djelovalo kao dioničko društvo te je zapošljavalo 7253 radnika u sedam cjelina s 30 poslovnih jedinica. Iz svojih je organizacijskih jedinica Industrogradnja 1994–2002. osnovala poduzeća Indokonzaltnig, Industrogradnja – Gradnja Ičići, Industrogradnja – HIZ Karlobag i Industrogradnja – HIZ Zagreb, a ukupno je imala udjela u 16 različitih poduzeća registriranih u RH. U inozemstvu je imala udjele u tri poduzeća: Indotrade u Mađarskoj, Indotrade u Rusiji i Indovest u BiH. Sljedeće razdoblje obilježile su teškoće u radu s kontinuiranim stečajevima nad proizvodnim dijelovima poduzeća. Broj radnika je s 2600 u 2006. pao na 14 u 2017., nakon čega je veći dio poduzeća likvidiran.

Juraj Dalmatinac (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Schiavo) (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, 10. X. 1473), kipar, graditelj, poduzetnik; najistaknutiji hrvatski graditelj i kipar XV. st. te istaknuti predstavnik europskoga quattrocenta i mješovitoga gotičko-renesansnog stila.

O njegovu životu i radu u mladim danima ne postoje pouzdani podatci. Smatra se kako je izvorište njegova umijeća Venecija u kojoj je, prema mišljenju većine istraživača, radio u radionici Giovannija i Bartolomea Bona na izradbi dijela kiparskog ukrasa glasovitog ulaza u Duždevu palaču Porta della Carta (1438–42). Preko radionice obitelji Bon te toskanskih majstora u Padovi i Veneciji, upoznao se s kiparskim djelima firentinskih ranorenesansnih majstora, ponajprije Lorenza Ghibertija i Donatella. Neki istraživači smatraju kako se u Veneciji spominje i kao Ser Zorzi di Mathio Taiapietra, te da je bio član bratovštine sv. Kristofora pri crkvi Madonna del’Orto. Prema pogrešnoj interpretaciji jednog odlomka Giorgia Vassarija preuzetoj od Filaretea ponekad se identificira sa zagonetnim Schiavoneom, Brunelleschijevim učenikom koji je u Veneciji »napravio dosta stvari«. Drugi pak smatraju da ga se treba identificirati s majstorom Giorgiom Schiavom koji je za urbinskog vojvodu Federica da Montefeltra 1466. bio angažiran na nekim poslovima u Gubbiju. U starijoj literaturi ponekad se spominjao i pod plemićkim prezimenom Orsini, no njega je znatno kasnije prisvojio njegov sin Pavao.

Boraveći u Veneciji, prihvatio je stil kićene gotike na koji se oslanjaju njegova primarno kiparsko-scenografska ostvarenja u Anconi (pročelje Loggie dei Mercanti te portali crkava San Francesco delle Scale i San Agostino), no za njegova najznačajnija arhitektonska djela (novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i sakristija) u onodobnoj graditeljskoj praksi, pa i dalmatinskoj arhitektonskoj tradiciji nema izravnih uzora. Stoga se već početkom XX. st. pojavilo mišljenje kako je svoje nadahnuće crpio iz suvremenoga venecijanskog slikarstva, točnije, izravno ili posredno iz arhitektonskih studija Jacopa Belinija.

U Dalmaciji je djelovao od 1441. kada je kao Georgius lapicida quondam Mathei de Jadra prihvatio mjesto protomajstora šibenske katedrale sv. Jakova, na kojoj se 1443. potpisao kao Georgius Mathei Dalmaticus (jedina poznata signatura). Na istočnoj obali Jadrana njegovo stvaralaštvo potvrđeno je mnogobrojnim pisanim izvorima i prepoznatljivim djelima, od kojih je najveći broj ostvario u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je njegova graditeljsko-kiparska aktivnost dokumentirana još u Zadru i Pagu. Pouzdano se zna da je na zapadnoj strani Jadrana djela realizirao jedino u Anconi, premda mu neki autori pripisuju i pojedina ostvarenja u Pesaru, Lorettu, Gubbiju i Urbinu.

Istodobno s preuzimanjem gradilišta šibenske katedrale raširio je svoje umjetničke, trgovačke i druge poduzetničke poslove po srednjoj Dalmaciji te prema Veneciji, a potom i prema gradovima na zapadnoj obali Jadrana. U Splitu je 1444. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Arnira prigrađene uz crkvu sv. Eufemije samostana benediktinki. Tradicionalno koncipiranu presvođenu kapelu skladnih proporcija dovršio je 1448. Odmah potom ugovorio je gradnju kapele sv. Staša u splitskoj katedrali nalik kapeli sv. Dujma koju je izradio Bonin Jakovljev iz Milana 1427 ‒ u formi ciborija s oltarom i ležećim likom splitskog mučenika. Jurjeva djelatnost u Splitu utjecala je i na gradnju mnogih splitskih plemićkih palača (Velika i Mala Papalićeva palača, palača D’Augubio, Palača kraj Zlatnih vrata i dr.). Premda neki autori smatraju kako ih je u cijelosti realizirao od projekta do izvedbe, njegova se izravna prisutnost njihovu nastanku može detektirati samo u izvedbi njihovih najkvalitetnijih klesarsko-kiparskih dijelova, uglavnom ulaznih dvorišnih portala i obiteljskih grbova. U Zadru je 1444. sklopio ugovor za gradnju korske pregrade (podium) u crkvi sv. Franje od koje su sačuvani tek manji fragmenti. Kamen za svoje projekte dobavljao je s Korčule i Brača gdje su mu građu pripremali mnogobrojni poznati domaći majstori. Prema njegovim su nacrtima na Braču kamen za katedralu i sakristiju pripremili Antonio di Pier Paolo Busato, Petar Dražojević, Petar Berčić i drugi, a za crkvu sv. Franje u Anconi (1952) Antun Vukosalić i Luka Ratković, te Ivan Pribislavić. Kamen iz vlastita kamenoloma na Braču uporabio je 1450. za izgradnju kapela Albertijeva hrama Sigismunda Malateste. Osim na gradnji katedrale sv. Jakova, u Šibeniku je kao savjetnik općine sudjelovao pri gradnji Velike cisterne (tzv. Četiri bunara) i gradskih zidina, a povremeno je radio na opremi plemićkih palača, uglavnom dajući upute i nacrte drugim klesarima.







Zamiranjem aktivnosti na gradnji katedrale, svoje je poduzetničko i graditeljsko djelovanje preusmjerio na zapadnu jadransku obalu, gdje je od 1451. radio na palači Dionizija Ivanova Benicase u Anconi te potkraj iste godine ugovorio izgradnju pročelja trgovačke lože Loggie dei Mercanti, a odmah potom i monumentalni portal franjevačke crkve San Francesco alle Scale. Raskošno i posve rastvoreno dvoetažno pročelje trgovačke lože, za koje mu je dekorativne dijelove klesao → Andrija Aleši, dovršio je 1457., dok je izvedbu visokog i uskog portala franjevačke crkve izveo uz pomoć Ivana Pribislavića. Premda je veći dio portala izradio do 1458., nije ga u potpunosti dovršio, kao ni portal crkve sv. Augustina, kojega je izvedbu ugovorio 1460. Nakon završetka sakristije šibenske katedrale 1454. i dogovorene šestogodišnje stanke, gradnji se ponovno vratio 1461. te je sve do smrti 1473. radio na podizanju svetišta. Privučen dobrom zaradom, u Dubrovniku je 1464. preuzeo posao općinskog voditelja gradnje gradskih zidina i kula (ingenarius). Prema njegovu projektu izgrađena je kula sv. Katarine i nastavljena izgradnja Minčete, a manje popravke i kiparske radove izvodio je na portalu Kneževa dvora. U Šibenik se vratio potkraj 1465. ili početkom 1466.







Uza sva postojeća zaduženja protomajstora, posjećivao je i kamenolome te odlučivao o odabiru kamene građe. Tijekom tri desetljeća, na nauk je primio više desetaka šegrta, dok se u izvedbi složenijih djela oslanjao na usluge mnogobrojnih suradnika. Među njima su A. Aleši, I. Pribislavić, Petar Berčić i Radmil Ratkovičić ostvarili i samostalan uspjeh. Gradilište šibenske katedrale često je napuštao i zbog drugih poslova, ponajprije onih trgovačkih. Kao ugledni šibenski građanin 1470. poslan je u Rim kako bi od pape Pavla II. ishodio povrat novca koji je preminuli šibenski biskup Urban Vignaco na ime oprosta skupio za gradnju katedrale. Neke je ugovorene poslove smjesta predao drugima na izvedbu, poput gradnje paških gradskih zidina i utvrda (1449), biskupske palače (1465) i pročelja zborne crkve (1466), a za gradnju kapele sv. Nikole u samostanu benediktinki sv. Margarete obvezao se dati nacrt (1467), no izvedbu je prepustio svom bivšem učeniku R. Ratkovčiću. Pretpostavlja se kako je sudjelovao u planiranju grada Paga (utemeljen 1443), no bez potvrda.

Osim kao izniman kipar, talentirani dekorater i kreativni arhitekt-scenograf, Juraj se istaknuo i kao inovativan i smion inženjer koji je na osnovi mletačkog iskustva i iznimne kvalitete dalmatinskog kamena u gradnji novog svetišta šibenske katedrale objedinio tehnike i metode kamene i drvene gradnje. Već pri gradnji prozora krstionice adaptirao je skeletni sustav gradnje, inače svojstven sjevernjačkoj gotici i koncepciji rastvaranja zida velikim prozorskim otvorima na poligonalnim apsidama. Tako je na južnoj apsidi katedrale, sa svega nekolicinom kratkih kamenih blokova na uglovima povezanih s donje i gornje strane, monolitnim gredama stvorio monumentalni okvir četvrtastih prozora krstionice, dok je na razlomljenim stranicama središnje i sjeverne apside, gdje nije bilo potrebe za prozorskim otvorima, unutar istog okvira umetnuo ploče od crvenkaste breče. U izvedbi svoda krstionice prvi je put primijenio montažni sustav gradnje precizno iskrojenih i sustavom spojeva na preklop povezanih većih kamenih ploča. U gradnji visoke i uske sakristije osmislio je smionu potkonstrukciju u obliku presvođene lože. Prema ugovoru iz 1452. sakristija se s jedne strane trebala oslanjati na zid biskupske palače, a s druge samo na tri kamena stupa, no tijekom gradnje Juraj je među njih ubacio još dva bunjato stupa rustična izgleda. U gradnji vanjskih zidova sakristije primijenio je sustav jednakih, prefabriciranih kamenih blokova (veličine 10 × 2 stope) koji su prema njegovu modelu izrađeni u kamenolomu. Njegovo djelovanje u Dalmaciji sredinom XV. st. znatno je unaprijedilo postojeću kulturno-umjetničku scenu, pri čemu su posebice poticajna bila njegova graditeljska i kiparska djela. Spojivši odlike venecijanskog i lokalnoga tradicijskog graditeljstva stvorio je tehnološki i stilski posve nova arhitektonska rješenja osebujnog i jedinstvenog izričaja. Osim u sakralnoj arhitekturi, značajna djela ostvario je i u stambenom i fortifikacijskom graditeljstvu, dok je najsuvremenija likovna dostignuća ostvario u kiparstvu, iskoristivši najnovija shvaćanja firentinske rane renesanse u realizaciji ljudskoga lika, koja je često vješto povezivao s dekorativnim okvirima venecijanske kićene gotike. Juraj je ne samo najznačajniji predstavnik mješovitoga gotičko-renesansnoga doba u Dalmaciji već i po svojim ostvarenjima i utjecaju jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, dok je u širim jadranskim okvirima, po inovativnosti i kreativnosti istaknuta pojava europskoga quattrocenta.













Šibenska katedrala

Njegova djelatnost može se okvirno podijeliti u tri faze. U prvoj, »inovativnoj fazi« (1441–51) osmislio je novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i kao zasebnu građevinu uz nju podigao sakristiju. U drugoj, »tradicionalnoj fazi« (1451–60) u duhu mletačke procvjetale gotike realizirao je tri monumentalna pročelja u Anconi, dok je u trećoj, »moderniziranoj fazi« (1461–73) prigodom podizanja poligonalnih zidova katedrale montažnom gradnjom oplemenjenom suvremenom dekoracijom rane renesanse unaprijedio svoja već ionako inovativna rješenja. Gradnja šibenske katedrale sv. Jakova pod njegovim vodstvom (1441–73) odvijala se u dvije odvojene etape, s duljim razdobljem prekida (1455–61) kada je uglavnom radio u Anconi. U prvoj etapi intenzivne građevinske djelatnosti (1441–55) dovršeni su već započeti uzdužni zidovi trobrodne bazilike do visine vijenca visećih lukova, dok su u interijeru prema njegovu nacrtu (1444) podignute arkade glavnog broda i prema modelu prve već dovršene kapele Deše Jakovljeva traveji bočnih brodova. Usporedno s gradnjom bočnih brodova podignuto je prošireno i povišeno troapsidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu pod južnom apsidom (1441–46) te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450–54). Odluka o napuštanju starijega projekta Francesca di Giacoma (1430) i gradnji proširenoga svetišta, što je uključivalo premještanje trase općinske ulice, donesena je nekoliko mjeseci prije Jurjeva preuzimanja gradilišta. U prvoj etapi izdignuto svetište izgradio je do razine poda prezbiterija, što odgovara visini vijenca s realistično oblikovanim glavama izvedenima u prirodnoj veličini. Nakon postavljanja ugaonog pilastra s puttima i posvetnim natpisom 1443., pa sve do sredine 1449., radovi se odvijaju ubrzanim tempom, nakon čega zbog nedostatka sredstava dolazi do povremenih zastoja u gradnji. Godinu dana prije isteka prvog ugovora za vođenje gradnje, Dalmatinac je 1446. sklopio drugi ugovor na deset godina, ali zbog bojazni da će zbog mnogih drugih preuzetih poslova po Dalmaciji trajno napustiti gradilište, prokuratori 1450. su s njime sklopili ugovor za gradnju sakristije dovršetak koje je 1452. ugovoren kao zasebni dodatno plaćeni posao. Nakon dovršetka sakristije 1454., radovi na izgradnji katedrale trajali su još oko godinu dana, a gradnja je dogovorno nastavljena nakon šest godina.







U prvoj fazi nakon dolaska u Šibenik znatno se preinačio postojeći projekt crkve. Izradbom novog nacrta pročelnog zida arkada u duhu kićene gotike modernizirao je izgled glavnoga broda, te radikalno promijenio koncept korskog prostora i prezbiterija. Umjesto predviđene jedne središnje apside koja je prema prijašnjem projektu F. di Giacoma trebala biti izdignuta nad općinskom ulicom i naslonjena na susjednu Kneževu palaču (danas Muzej grada Šibenika), Juraj je izgradio prošireno troapsidalno svetište, s poprečnim brodom i križištem u kojem je smjestio povišeni kanonički kor i nad kojim je vjerojatno planirao podići kupolu. Iskoristivši prirodni pad terena prema jugu, na pravcu ukinute ulice pod južnom apsidom ugradio je krstionicu, a na izlazu iz nje podigao prostranu ložu sa stupovima i kasetiranim bačvastim svodom nad kojom je postavio sakristiju i nižu riznicu poviše. Smještaj krstionice i sakristije na neprikladnom i stiješnjenom prostoru, ograničenom već izgrađenom biskupskom palačom, zahtijevao je niz prilagodbi i korekcija te niz posve novih prostornih i konstruktivnih rješenja, od kojih su neka uzrokovala i manje tlocrtne nepravilnosti.







Nakon obnove prekinutih radova 1461. do smrti 1473., tijekom »modernizirane faze« trajala je i završna druga etapa gradnje katedrale, s kraćim dvogodišnjim prekidom tijekom kojega je Juraj u Dubrovniku u funkciji protomajstora sudjelovao u gradnji gradskih zidina i kula (1464–65). Tijekom te etape radovi su bili koncentrirani isključivo na dovršetak svetišta katedrale. Prvo četverogodišnje razdoblje (1461–64) obilježila je pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara, uglavnom slikarskog karaktera podrijetlom iz Padove, koji je u Šibenik donio slikar Juraj Ćulinović, Jurjev budući zet. Drugo, završno razdoblje gradnje (1465/66–73) obilježila je pojava nekolicine novih ranorenesansnih dekorativnih motiva poteklih iz Michelozzova kruga firentinskih majstora koji su u Dubrovniku radili 1460-ih. Na početku gradnje zidova svetišta je na spoju starijega uzdužnog zida i uglovnog pilastra s puttima podigao kao zasebnu cjelinu tzv. Malipierovu partiju (1465–68). Zasebno, poput edikule oblikovan spojni zid zaključio je arhivoltom, unutar kojega je postavio tondo s reljefom sv. Jeronima u pustinji. U nastavku gradnje podigao je poligonalne zidove s uglovnim monolitnim stupcima u bočno utorene strane, u koje je umetnuo tanje kamene ploče obostrano ukrašene plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama zaključenima školjkom na vrhu. U interijeru je još postavio dva velika istočna kapitela križišta, a svoj angažman na gradnji katedrale zaključio je velikim, bogato rastvorenim prozorom središnje apside. Gradnju zidova katedrale doveo je do razine jakoga renesansnog vijenca koji je, zajedno s kratkim bačvastim svodovima nad bočnim apsidama, u sljedećoj graditeljskoj fazi izradio → Nikola Ivanov Firentinac (1475–1506/07).

U literaturi se često navodi kako je N. Firentinac uz neke preinake dovršio katedralu prema Jurjevu projektu kojim su već bili predviđeni kameni bačvasti svodovi, vitka osmerostrana kupola kao i karakteristično trolisno pročelje, no takva pretpostavka nema čvrstih uporišta. Osim što se u izvorima ne spominje Jurjev cjelovit projekt katedrale, ili jedinstveno idejno rješenje koje je postupno realizirao, nepravilna struktura zidova svetišta koje je podigao potkraj 1460-ih i koju je poslije Firentinac s velikim poteškoćama vratio u pravilne tlocrtne oblike dovodi do zaključka kako Juraj Dalmatinac nije predvidio ni osmislio takvu vrstu monumentalnog pokrova.

Kostelac, Ante Josip (Zagreb, 19. IX. 1937), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se kao arhitekt u Grazu. Od 1965. radio je u Karlsruheu, od 1968. u Darmstadtu, gdje je od 1971. predavao na Tehničkoj visokoj školi, a 1978. osnovao vlastiti arhitektonski biro. Godine 1983–85. bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Kasselu, a 1993. profesor na tehničkim visokim školama u Trieru i Mainzu. Od 1996. živi u Münchenu i Zagrebu, gdje je osnovao poduzeće Kostelac projektiranje, te 2002. Arhitektura Kostelac (djelovalo do 2012). Posvetio se projektiranju stambenih, poslovnih, obrazovnih, sportskih i zdravstvenih objekata, među kojima se ističu: obiteljske kuće – vlastita u Malchenu kraj Darmstadta (1977–79), Ruckelshausen u Bensheim-Auerbachu kraj Darmstadta (1983–84), Bingmann u Königsteinu kraj Bad Homburga (1985–86), Grimm u Mannheimu (1985–87), gimnazija u Gladenbachu kraj Giessena (1973), kupalište u Künzellu kraj Fulde (1975), lječilište u Bad Endbachu kraj Marburga (1976), sportska dvorana u Jugensheimu kraj Darmstadta (1980), gradska knjižnica u Marburgu (1986–91), Židovski muzej u preoblikovanoj palači Rothschild u Frankfurtu na Majni (1985–89), nova Galerija Sander s obiteljskom kućom u Darmstadtu (1990–94), Dvoransko plivalište Utrina u Zagrebu (1997–2004), i dr. Izradio je arhitektonsko-urbanistički projekt parkova i javnih prostora Nouveau Bassin (1990–96). Sudjelovao je na mnogobrojnim arhitektonskim izložbama, među ostalima na Milanskom trijenalu (1979) i Venecijanskom bijenalu (1980).













Nexe d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Našicama. Nastalo je pod imenom Nexe Grupa 2003. iz našičkoga poduzeća Našicecement d. d. koje je pravni sljednik RO Našice Tvornica cementa osnovane 1975. Iste je godine započela gradnja tvornice cementa u Našicama, a cement se počeo proizvoditi 1980. kada ga je proizvedeno 105 000 tona. Nakon završene pretvorbe 1993. dotadašnja Tvornica cementa Našice promijenila je naziv u Našicecement d. d. Kao najveći član Nexe Grupe, Našicecement je 2020. prerastao u Nexe d. d., a 2021. pripojeno mu je poduzeće Nexe Grupa. Osnovna je djelatnost poduzeća proizvodnja građevnih materijala: → cementa (čisti i miješani portlandski cement, sulfatnootporni cement niske topline hidratacije, zidarski cement), → betona (beton raznih razreda tlačne čvrstoće, te sulfatnootporni, otporni na mraz i sol, otporni na habanje te vodonepropusni beton), agregata (→ kamen; sv. 2), betonskih elemenata, umjetnoga kamena, → gipsa (sadre), → opeke i crijepa. Jedan je od vodećih proizvođača, prijevoznika i ugrađivača svježega betona u RH. Vapnenci i lapori bogati kalcijevim karbonatom dopremaju se s kopa Bukova glava, a glinoviti pijesci bogati silicijem, aluminijem i željezom s kopa Vranović. Kapaciteta milijun tona cementa i zidarskoga cementa na godinu, druga je tvornica cementa u RH po instaliranim kapacitetima. Tvornice betona nalaze se u Jelkovcu, Donjem Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Pojatnom te Požegi.













Nexe upravlja nizom poduzeća koja posluju u tri države, u Hrvatskoj Nexe Invest, Ekonex, Cement-market iz Našica, → Dilj iz Vinkovaca, Igma iz Koprivnice (→ Bilokalnik – IPA; sv. 2), Luka Tranzit Osijek iz Osijeka, u Srbiji Nexe beton iz Novoga Sada te Polet iz Novoga Bečeja te u BiH Nexe, Nexe beton, Tvornica opeke Sarajevo te N-Invest iz Sarajeva. U pogonu poduzeća Dilj u Vinkovcima proizvodi se crijep, a u pogonu Slavonija IGM u Našicama opeka. Poduzeće Igma bavi se eksploatacijom i preradbom šljunka na lokacijama koprivničke Podravine te proizvodi betonske elemente i beton. U sklopu proizvodnje nalaze se dvije proizvodne cjeline, vađenje šljunka i proizvodnja agregata na tri eksploatacijska polja s ukupnim kapacitetom od približno 1,5 milijuna tona te proizvodnja betona i betonskih elemenata s proizvodnim linijama za proizvodnju betonskih opločnika i rubnjaka, linija za proizvodnju betonskih kanalizacijskih cijevi, linija za proizvodnju betonskih elemenata za izgradnju ili rekonstrukciju infrastrukture HŽ-a te dvije betonare za proizvodnju transportnoga betona. Proizvede približno 60 000 t betonskih elemenata na godinu, a proizvodi i vodonepropusne betonske cijevi s ojačanom stijenkom raznih presjeka. Poduzeća Ekonex iz Našica te Luka Tranzit Osijek bave se gospodarenjem otpadom i lučkim uslugama.







U Srbiji poduzeće proizvodi beton, opeku, crijep i keramičke pločice. Prva tvornica betona Nexe Grupe u Srbiji bila je Nexe beton iz Novoga Sada, kapaciteta 80 m³/h svježega betona, koja se 2009. proširila na tržište Beograda još jednom tvornicom (Betonara Batajnica). Poduzeće Polet iz Novoga Bečeja je u sustav Nexe Grupe ušlo 2003. U svom pogonu Stražilovo u Srijemskim Karlovcima bavi se proizvodnjom opeke te je najveći proizvođač opeke i prvi proizvođač eurobloka velikoga formata u Srbiji. Od 2019. blokovski program pogona Stražilovo bio je dijelom projekta društveno poticane stanogradnje za izgradnju tzv. solidarnih stanova u višestambenim zgradama u Veterniku, Irigu, Srijemskim Karlovcima i Novome Sadu. Neboderi stambeno-poslovnoga kompleksa Beograd na vodi građeni su termo-blokovima poduzeća Nexe. U Srbiji se nalazi i Polet-keramika iz Novog Bečeja, poduzeće koje se bavi proizvodnjom keramičkih pločica; kapacitet tvornice je 2 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. Na tržištu u BiH Nexe Grupa prisutna je od 2004., posluje kao Tvornica opeke Sarajevo te Nexe beton i bavi se proizvodnjom betona i opeke. Poduzeće Nexe beton bavi se proizvodnjom gotovih, svježih, transportnih betona i u njegovu se sastavu nalaze dvije betonare, u Briješću u Sarajevu i u Šićkom Brodu u Tuzli, te jedna mobilna betonara koja prati veće projekte diljem BiH. Tvornica opeke Sarajevo najveći je proizvođač opekarskih proizvoda u BiH. Kapacitet tvornice je približno 100 milijuna jedinica normalnih formata (JNF) na godinu. Osim prodaje u BiH, svoje proizvode izvozi i u Hrvatsku i Crnu Goru.

Važniji su projekti poduzeća u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj: Arena Zagreb (2008), remetinečki rotor u Zagrebu, nogometni stadion Opus Arena u Osijeku (2023), niz poslovno-stambenih zgrada u Zagrebu (npr. Matrix Office Park), višenamjenska pogonska zgrada i upravna zgrada Elektrane toplane u Zagrebu, projekt novoga kampusa i sjedišta poduzeća Rimac automobili u Kerestincu, dionica autoceste Lekenik–Sisak, pruga na dionici između Križevaca i granice s Mađarskom (2024), logističko-distributivni centar poduzeća LIDL u Poduzetničkoj zoni Križ (2024); u BiH: stambeno-poslovni objekti Tuzla Tower u Tuzli, stambeno naselje Crni vrh u Sarajevu, bolnica ASA u Sarajevu (2024); u Srbiji: stambeno-poslovni objekti na raznim lokacijama, Palata Pravde u Beogradu, Sportska hala i Hotel Inđija u Inđiji (2024) i dr. Nexe u RH sudjeluje u projektu CO₂NTESSA koji predviđa modifikaciju procesa proizvodnje klinkera temeljenu na tehnologiji za potpuno uklanjanje nastaloga ugljikova dioksida u proizvodnji od 2029.

Ožanić, Nevenka (Kamenica kraj Ogulina, 20. IV. 1963), građevinska inženjerka, stručnjakinja za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Rijeci diplomirala je 1986. te na Građevinskome fakultetu u Splitu doktorirala 1996. disertacijom Matematički model funkcioniranja jezera Vrana na otoku Cresu (mentor → O. Bonacci). U Vodnogospodarskom odjelu Rijeka Hrvatskih voda bila je 1986–2001. samostalni projektant hidrolog. Na Građevinskome fakultetu u Rijeci počela je raditi 1998., u zvanju redovite profesorice od 2006. Predavala je kolegije Hidrologija, Hidromehanika te Regulacije i melioracije. Bila je šefica Katedre za hidrotehniku 2000–08., predstojnica Zavoda za hidrotehniku i geotehniku od 2001., prodekanica Fakulteta 2003–04. i dekanica 2004–09. te prorektorica Sveučilišta u Rijeci 2009–17.

Područja su njezina znanstvenog i stručnog interesa hidromehanika, hidrotehnička regulacija, hidrologija, melioracija i vodno gospodarstvo. Bila je voditeljica mnogobrojnih projekata razvoja natapanja, hidrologije vodnih resursa u kršu i ublažavanja nepogoda kod odrona zemlje i poplava. Autorica je monografija 40 godina visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci (2009) i Monografija Hrvatskog hidrološkog društva 1992–2012. (s B. Karleušom i R. Vidaković Šutić, 2012). Za pregovora s EU-om bila je članica pregovaračkog tima za poglavlje 25 (Znanost i istraživanje) 2005–11. Bila je predsjednica Hrvatskoga hidrološkog društva 2005–12. Članica je HATZ-a od 2012. Dobitnica je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti 2014.

građevinarstvo, polje tehničkih znanosti i gospodarska djelatnost koja se bavi tehničko-tehnološkim aspektima gradnje građevina, tj. istraživanjem, projektiranjem i izgradnjom, zatim proizvodnjom → građevnih materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda (→ građevinska industrija), ispitivanjem zemljišta i provođenjem radova u tlu i stijeni (→ geotehnika), → ispitivanjem građevinskih elemenata i konstrukcija te građevnom statikom. Tradicionalna je podjela građevinarstva na → niskogradnju i visokogradnju (→ zgradarstvo). Građevinarstvo obuhvaća gradnju svih vrsta prometnica, odn. → cesta (→ cestogradnja), → željezničkih pruga, → mostova, → tunela, zatim vodovoda (→ vodoopskrba), kanalizacija (→ odvodnja), podzemnih cjevovoda poput naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2), plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) i toplovoda, → luka (sv. 1) i → zračnih luka (sv. 1), melioracijske zahvate (→ melioracija tla; sv. 2), uređenje vodotoka (→ gospodarenje vodama) i → plovnih putova, gradnju hidroelektrana (→ hidroenergetski sustavi) i ostalih elektrana te postrojenja za proizvodnju svakojakih dobara.





































Začetci građenja sežu u doba napuštanja nomadskog načina života i početka stalnog vezivanja uza zemlju. Prema današnjim spoznajama, najstarije je naselje s fortifikacijama i zidanim kućama Jerihon iz X. st. pr. Kr. Na jednoj je sumerskoj glinenoj pločici iz 2500. pr. Kr. pronađen zapis o već dovršenoj gradnji hrama, gradskih zidina, kanala i skladišta. Već su oko 2000. pr. Kr. u Mezopotamiji izvedeni prvi kanali za natapanje, a u Egiptu je za vladavine faraona Amenemheta I. (od 1991. do 1962. pr. Kr.) izgrađena prva akumulacijska brana za natapnje duga 32 km. Poznato je i skretanje toka Nila (oko 2000. pr. Kr.) da bi se mogao izgraditi Memfis, nova prijestolnica ujedinjenoga Egipta. Ističu se i mnogobrojne egipatske piramide, od kojih je najviša Keopsova podignuta oko 2550. pr. Kr. (146,6 m), ali i mnoge druge velike građevine pretežno vjerske namjene. Gradnjom stambenih zgrada započeo je tijekom vremena i proces oblikovanja gradova, a od primitivnih zemljanih obrambenih nasipa nastale su utvrđene zaštitne zidine. Najpoznatija je takva građevina Kineski zid, kojemu je glavni dio dug oko 2450 km. Građenje cesta u današnjem smislu nije bilo poznato u starim vremenima, već su postojale samo utabane staze za promet ljudi i stoke. Ipak, gradske su se ulice često popločavale, u Mezopotamiji opekom, poslije su i asfaltirane, a u Egiptu kamenim pločama. Gradnja cesta u današnjem smislu počela je u rimsko doba, u III. i II. st. pr. Kr. Ukupni je dovršeni sustav rimskih cesta činilo više od 400 000 km cesta, od čega je više od 80 000 km bilo popločeno. Rimske su ceste omogućile učvršćivanje rimske vlasti u osvojenim krajevima i poticale razvoj trgovine, a uz ceste su nastajali novi gradovi pa se tako širio gradski, odn. rimski način života. Rimljani su gradili visoke mostove i akvedukte te kopali tunele (prvi su iskope započinjali s obje strane). Bili su i prvi graditelji uopće koji su uporabili → cement, nazvan pucolanskim (prema vulkanskom pepelu iz mjesta Puzzuoli blizu Napulja), koji se dobivao miješanjem pepela s vapnom, a imao je svojstva slična današnjemu portlandskom cementu.

Razvoj građevinarstva na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske nalaze se mnogobrojni tragovi građevina iz prapovijesnog i povijesnoga doba. Ilirska plemena koja su nastanjivala današnje hrvatske prostore živjela su na gradinama utvrđenima velikim kamenim bedemima. Mnoga od tih naselja nastavila su život i kao utvrđeni rimski gradovi. Tako je primjerice rimski municipij Asseria izgrađen na negdašnjoj liburnskoj gradini na mjestu današnjega Podgrađa kraj Benkovca. Bila je razvijena tradicionalna izradba suhozida, odn. cjelokupna kamena vernakularna arhitektura, izvedena bez uporabe ikakvih vezivnih sredstava. Male građevine u suhozidu, uglavnom kružne, sa stožastim ili stepenastim vrhom, karakteristične su posebice za Istru i ostale dijelove uz hrvatsku obalu, ali i druge zemlje Sredozemlja. U prapovijesti su služile za stanovanje, a potom za odlaganje poljoprivrednih alata i pastirima kao skloništa od nevremena. Nazivaju se kažuni, komarde, bunje, trimovi, cemeri, a varijacije sličnih građevina postoje i u drugim dijelovima Hrvatske. Suhozidima su oblikovane i kamene vapnenice, velike peći u kojima se žario kamen i dobivalo → vapno koje se primjenjivalo u gradnji. Vještina građenja suhozida 2016. zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro RH, a 2018., nakon zajedničke nominacije Hrvatske, Cipra, Francuske, Grčke, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske, tu je pučku vještinu građenja UNESCO zaštitio kao svjetsko kulturno dobro.







Na područjima današnje Hrvatske gdje nije bilo kamena kao prigodnog materijala za gradnju skloništa od pradavnih su se vremena rabili → glina (sv. 2), blato i pijesak (→ pijesak i šljunak; sv. 2), a dodatkom sjeckane slame izrađivale su se opeke koje su nakon sušenja na suncu služile kao građevni materijal (→ opeka i crijep). Tako su se gradile četverokutne ili kružne građevine, a osnovna im je konstrukcija mogla biti i od drvenih pregrada ispunjenih slamom i oblijepljenih glinom. Pokrivale su se drvom ili slamom. Kuće od blata i slame gradile su se na području vučedolske kulture (još u III. tisućljeću pr. Kr.), nazvane prema istoimenom lokalitetu na desnoj obali Dunava, 4,5 km nizvodno od središta Vukovara.







Stari Rimljani su za svoje vladavine naselja i gradove prilagođavali i gradili po uzoru na Rim. Središte grada s forumom bilo je definirano kao raskrižje dviju glavnih gradskih prometnica koje su se pružale od sjevera prema jugu (cardo) i od zapada prema istoku (decumanus). Delmatsku luku Salonu, koja se prvi put u literarnim izvorima spominje 119. pr. Kr., Rimljani su, svjesni njezina iznimno povoljnoga zemljopisnog položaja, zauzeli početkom nove ere i proširili prema istoku i zapadu. Salona je vrlo brzo bila pretvorena u metropolu rimske provincije Dalmacije, a velika je graditeljska aktivnost započela u doba cara Augusta (63. pr. Kr. − 14) kada je u jugoistočnome dijelu grada izgrađen forum kao središte cjelokupnoga gradskog života. Do danas je sačuvan istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih blokova. Pokraj foruma bilo je podignuto kazalište za 3500 gledatelja (koje se stalno nadograđivalo), a jedna je zatečena zgrada bila pretvorena u terme. Najmonumentalnija zgrada bio je amfiteatar u sjeverozapadnome kutu grada, elipsoidna građevina (125 m × 100 m) s arenom (65 m × 40 m) za borbe gladijatora, koji je mogao primiti 18 000 gledatelja. Salona je tada imala 60 000 stanovnika. Arhitektonski ostatci Salone i drugih rimskih naselja na području današnje Hrvatske služili su stoljećima stanovnicima u okolici, ali i iz udaljenijih mjesta kao nalazišta građevnoga materijala kojim su se sekundarno koristili za gradnju. Pulska Arena iz I. st. jedan je od najbolje očuvanih i najvećih antičkih amfiteatara na svijetu (mogao je primiti 26 000 gledatelja). Od rimskih graditeljskih spomenika najbolje je očuvana Dioklecijanova palača, carska rezidencija u Splitu koju je oko 300. dao podići rimski car Dioklecijan. Raskošni carski mauzolej u ranome srednjem vijeku pretvoren je u katedralu. Palača je postupno prerasla u grad, ali nije devastirana u većoj mjeri i najvažniji i najvredniji graditeljski sadržaji uglavnom su ostali očuvani. Primjerice, obrambene su se zidine zadržale gotovo u cijelosti, osim na zapadnoj strani na koju se novonastali grad najprije i proširio.



















Razvoj građevinarstva je propašću Rimskoga Carstva i doseljavanjem mnogobrojnih naroda gotovo potpuno izostao, a veće i raskošnije građevine gradile su se samo u utvrđenim gradovima. Prestala se graditi, ali i održavati cestovna mreža koju su izgradili Rimljani. Javno se građevinarstvo svodilo isključivo na gradnju obrambenih utvrda. Intenzivirala se jedino gradnja crkvenih objekata (→ sakralna arhitektura), među mnogima katedrale u Šibeniku, autor koje je bio → Juraj Dalmatinac, jedan od najvećih hrvatskih graditelja i kipara.







Početkom novoga vijeka do granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva stiglo je Osmansko Carstvo, što je znatno promijenilo sve dotadašnje odnose u Hrvatskoj i Ugarskoj, ali i obližnjem Habsburškom Carstvu. Prioritet je bila obrana pa je započelo osposobljavanje i opremanje svih postojećih utvrda kojih je u Hrvatskoj, posebice u gorskim krajevima, bilo mnogo (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Kako te kamene utvrde nisu bile sposobne odoljeti teškim topovskim kanonadama, na prilazima su se počeli graditi zemljani nasipi koji su mnogo bolje mogli apsorbirati topovsku vatru, ali i zaštititi branitelje. To se ipak pokazalo nedostatnim, posebice na Banovini gdje su vrlo brzo osmanske trupe iz Bosne zauzele gotovo sve utvrde. Tijekom vremena se crta obrane ipak uspjela konsolidirati, posebice nakon 1550. i izgradnje sisačke utvrde na ušću Kupe u Savu i tvrđave Nehaj u Senju 1558., ali i odolijevanjem mnogim opsadama tvrđave Klis nadomak Splita, koja je ipak podlegla osmanskim navalama 1537. Na području Hrvatske između Osijeka i Darde podignut je Sulejmanov most (1566–1686), tada najdulji most na svijetu, dug oko 8 km i širok 6 m, što je bilo dovoljno za usporednu vožnju dviju kočija, a sa strane je bio i prolaz za pješake. Kolnik je bio od drvenih dasaka, a smatra se da je projektant bio Mimar Sinan. Godine 1579. počela se graditi na sutoku Kupe i Korane, na području današnjega Karlovca, suvremena utvrda u obliku zvijezde, sposobna odolijevati neprijateljskim napadima. Nova je renesansna tvrđava projektirana prema najboljim rješenjima onodobnoga fortifikacijskog graditeljstva. Zamišljena je kao vojnički grad s pravilnim rasporedom ulica i u obliku geometrijski pravilne šesterokrake zvijezde uokvirene snažnim zemljanim bedemima i grabama te bastionima branjenima vatrenim oružjem. Od nove se tvrđave, uz to da uspješno odolijeva snažnim artiljerijskim opsadama, zahtijevalo da bude i sjedište veće krajiške vojne posade sposobne i za ofenzivne vojne pohode te sjedište vojnog zapovjedništva cijelog područja od Kupe do Jadranskog mora. Nakon prestanka osmanske opasnosti izgrađene su slavonska pogranična tvrđava Brod (1715–80) i nova osječka Tvrđa (1712–22) podignuta po uzoru na nizinske nizozemske vojne fortifikacije. Te tvrđave nisu nikada poslužile vojnoj svrsi, osim za svjetskih ratova kao skloništa. Sličan je slučaj i s tvrđavom sv. Nikole iz XVI. st. na ulazu u Kanal sv. Ante u Šibeniku, na UNESCO-ovu Popisu svjetske prirodne i kulturne baštine, a počela se graditi 1540., nakon pada grada Skradina pod osmansku vlast.













Tijekom XVIII. st. i početkom XIX. st. prometno je savladana planinska dinarska barijera prvim, tada suvremenim cestama između sjevera i juga Hrvatske. Pod vodstvom → Antuna Matije Weissa izgrađena je 1725–36. Karolinska cesta ili Karolina koja je spojila Karlovac i Rijeku, odn. Bakar, a nazvana je po austrijskom caru Karlu VI. Od nje su danas sačuvani most u Novigradu na Dobri i vijadukt u Brestovoj Dragi. Karlovac je sa Senjom povezala Jozefinska cesta ili Jozefina, nazvana prema caru i kralju Josipu II. Građena je 1775−79., a obnovljena i produžena 1833−43. Gradio ju je carski inženjerski pukovnik → Vinko Struppi. Asfaltirana je u drugoj polovici XX. st. te se njome prometuje i danas. Terezijanska cesta ili Terezijana izgrađena 1786–89. nazvana je po Mariji Tereziji, majci cara Josipa II., a cilj joj je bio povezivanje Gospića i Karlobaga preko 928 m visokog prijevoja Oštarijska vrata; cesta je 2007. uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Nova cesta koja je spajala Karlovac s Rijekom bila je Lujzinska cesta ili Lujzijana, građena u etapama 1803−11. Slovila je za jednu od najsuvremenijih cesta Habsburške Monarhije i jednu od najljepših u Europi. Njezin je graditelj bio → Filip Vukasović. Obnovljena je u XIX. st., asfaltirana 1960., a današnja je autocesta dijelom položena njezinim dionicama. Rudolfinska cesta ili Rudolfina nazvana je po sinu cara Franje Josipa I. i bila je najkraći put od Ogulina do Jadranskog mora, odn. do Novog Vinodolskog. Građena je u XIX. st., a za gradnju je uvelike bio zaslužan ban Ivan Mažuranić. Majstorska cesta → Josipa Kajetana Knežića izgrađena 1825−32. povezuje Sveti Rok preko Malog Alana s Obrovcem. Predstavljala je vrhunac graditeljskog umijeća, posebice s obzirom na teren kojim prolazi. Ta je cesta i danas makadamska, a slovi za jednu od najljepših hrvatskih panoramskih cesta.







Kao i drugdje u svijetu, građevinska poduzeća u Hrvatskoj, kakva poznajemo u današnjem obliku, razvila su se iz obrtništva. U prvoj polovici XIX. st. većinu građevina u Zagrebu, osobito onih reprezentativnih, gradili su zidarski majstori, udruženi u ceh zajedno s tesarima i klesarima. Od sredine XIX. st. započeo je snažan gospodarski razvoj i u kontinentalnoj i u primorskoj Hrvatskoj. Gradile su se nove ceste i željezničke pruge te mnogobrojni industrijski pogoni, osobito u Zagrebu i Rijeci. Pojačana izgradnja Zagreba u drugoj polovici XIX. st. potaknula je osnivanje i razvoj prvih većih i organiziranijih građevinskih poduzeća. To je bilo i razdoblje prijelaza iz cehovsko-manufakturnih odnosa u građevinsko poduzetništvo industrijskoga tipa, a obilježilo ga je ukidanje građevinskoga ceha (1872). Vodeća su građevinska poduzeća u drugoj polovici XIX. st. bila poduzeće graditelja → Janka Jambrišaka (1859–1890) te → Janka Nikole Grahora i → Franje Kleina (Grahor i Klein utemeljeno 1868., Grahor i sinovi 1886–1907). Jedno od prvih poduzeća koje je izvodilo armiranobetonske konstrukcije u nas utemeljio je → Josip Dubský 1900. U razdoblju ubrzane izgradnje gradova na početku XX. st. te osobito između dvaju svjetskih ratova građevinska su se poduzeća također ubrzano razvijala. Ipak, sve do II. svj. rata sektoru građevinarstva je svojstven bio razmjerno velik broj manjih poduzeća, u kojima se zbog jeftine radne snage većina poslova obavljala ručno, s minimalnom → građevinskom mehanizacijom i prijevozom tereta uz pomoć zaprežnih kola.





































Nakon II. svj. rata došlo je do snažnog razvoja građevinarstva. Utemeljena su golema građevinska poduzeća koja su zapošljavala i do 20 000 radnika, poput → Geotehnike, → Hidroelektre, → Industrogradnje, → Viadukta, → Tehnike, → Vladimira Gortana i dr. u Zagrebu, → Konstruktora, → Lavčevića i Pomgrada (→ Pomgrad Inženjering) u Splitu, a velika su poduzeća bila i zagrebački → Ciglane Zagreb, → Jugomont, → Novogradnja, → Tempo, → Tvornica cementa Sloboda, zatim Dalmacijacement (→ CEMEX Hrvatska) iz Kaštel Sućurca, → Gaj iz Slatine, → Gradnja i → Opeka iz Osijeka, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca, → Industrija građevnog materijala Lepoglava, → Inker iz Zaprešića, GP Zagorje (→ Zagorje – Tehnobeton) iz Varaždina, → Zagorka iz Bedekovčine, → Salonit iz Vranjica i dr.













To je razdoblje posebice obilježila mostogradnja po kojoj su se hrvatski graditelji mostova svrstali u sam svjetski vrh. Znatan doprinos razvoju mostogradnje ostvaren je prigodom izgradnje velikih armiranobetonskih lučnih mostova na hrvatskoj obali Jadrana slobodnim konzolnim postupkom. Najveći među njima, luk Krčkog mosta raspona 390 m, dugo je bio i najveći na svijetu. Osamostaljenjem Hrvatske i početkom Domovinskoga rata smanjio se intenzitet građevinskih radova. Završetkom rata započelo je razdoblje oživljavanja građevinarstva, kada je ubrzano, u samo nekoliko godina, u cijelosti izgrađena nova mreža autocesta. Ipak, gospodarska kriza 2007. uzrokovala je stečajeve mnogih velikih hrvatskih građevinskih poduzeća. Danas, u doba ponovnog uzleta građevinarstva, među vodeća se hrvatska građevinska poduzeća ubrajaju → Kamgrad, → Strabag, → GIP Pionir, → Swietelsky i Tehnika iz Zagreba, → GP Krk iz Krka, te Radnik iz Križevaca, Osijek-Koteks i dr. U posljednje doba zbog pojačanog opsega poslova u toj djelatnosti postoji znatan nedostatak radnih kapaciteta, koji se ublažava angažiranjem stranih radnika i poduzeća.











































Razvoj školstva, znanosti i publicistike

U drugoj polovici XIX. st., usporedno s razvojem građevinarstva kao organizirane stručne djelatnosti to se područje u Hrvatskoj počinje spominjati i u kontekstu školovanja i znanosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji su se dijelili na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripada prvi ovlašteni civilni inžinir J. N. Grahor. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekata utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji). Od 1880. društvo je izdavalo → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, 1881. izdalo je Rječnik njemačko-hrvatskoga tehnologičkoga nazivlja Josipa Altmana i → Stevana Bukla, a 1882. Građevni pristojbenik za sve zanate zasjecajuće u građevnu struku S. Bukla.









Odlazak na studij u inozemstvo doveo je do stvaranja prvoga naraštaja domaćih građevinskih inženjera (→ Juraj Augustin, → Kamilo Bedeković, → Marcel Kušević), koji su stali uz bok udomaćenim inozemnim inženjerima (→ Josip Chvála, → Valentin Lapaine). Zajednica akademski obrazovane generacije građevinskih inženjera i arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, o čemu svjedoči prijedlog → Milana Lenucija i → Mihajla Ursinyja prihvaćen na skupštini Društva inžinira i arhitekta. U predstavci Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predlažu da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevinskim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kronični nedostatak graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenoga majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljskom školom u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Školom za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada je konačno osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu; sv. 4).







Među prvom trojicom profesora kojima je 1919. povjeren daljnji rad oko ustroja Tehničke visoke škole i popunjenja profesorskog zbora bio je i → Milan Čalogović. Studenti građevinarstva pohađali su studij na Građevinsko-inženjerskom odjelu, kojega je prvi dekan bio → Pavle Horvat. U području građevinarstva je, među prvima, 1920. osnovan Zavod za ispitivanje gradiva na čelu kojega je bio → Stjepan Prokofijevič Timošenko (sv. 1). Iste godine izdani su propisi za dobivanje doktorata iz tehničkih znanosti. Prvi promovirani doktori bili su građevinari → Konstantin Čališev (1922) i → Rajko Kušević (1923). Godine 1923. diplomirali su i prvi građevinski inženjeri, a u sljedećih 25 godina njihov je broj dosegnuo 413.







Razvoj struke i potrebe društva nametnuli su pitanje daljnje specijalizacije tijekom visokoškolske nastave. Od akademske godine 1948/49. uvedeni su specijalistički smjerovi već poslije druge godine studija (konstruktorski, prometni i hidrotehnički). Takva se specijalizacija zadržala do diobe Tehničkoga fakulteta 1956. na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski (AGG), Strojarsko-brodograđevni, Elektrotehnički te Kemijsko-prehrambeno-rudarski. Unutar AGG-a osnovani su arhitektonski, građevinski i geodetski odsjek. AGG se dalje podijelio 1962., kada su se dotadašnji odsjeci razvili u samostalni → Arhitektonski fakultet, → Građevinski fakultet i → Geodetski fakultet. Građevinski fakultet je akademske godine 1963/64. osnovao i dvogodišnji poslijediplomski studij za stjecanje znanstvene titule magistra tehničkih znanosti iz područja građevinarstva. Studij se u početku dijelio na smjerove: Konstruktorski te Mehanika tla i fundiranje.







Statutom iz 1967. Građevinski se fakultet podijelio na Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički odjel. Odjeli su podijeljeni na deset zavoda: za ceste, željeznice, tehničku mehaniku, geotehniku, hidrotehniku, ispitivanje materijala i konstrukcija, metalne konstrukcije, betonske konstrukcije, drvene i masivne mostove, izradbu građevinsko-investicijske dokumentacije, te kabinet za matematiku. Tada je fakultet imao i laboratorije Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija, Zavoda za geotehniku, Hidrotehnički laboratorij i Laboratorij za sanitarnu hidrotehniku u okviru Zavoda za hidrotehniku. Uz dotadašnja grananja dodiplomskoga studija na konstruktorsko, prometno i hidrotehničko usmjerenje, u nastavni plan akademske godine 1970/71. uvedeno je i organizacijsko-tehnološko usmjerenje. Početkom 1977. Fakultet se udružio s → Institutom građevinarstva Hrvatske (IGH; osnovan 1949) te Višom tehničkom školom za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Bedekovčine (osnovana 1961) i Višom tehničkom građevinskom školom iz Zagreba (osnovana 1967) u SOUR Građevinski institut (GI) sa sjedištem u Zagrebu. U okviru GI-ja djelovao je Fakultet građevinskih znanosti kao OOUR, povezan sa Sveučilištem u Zagrebu. U sastav GI-ja kao samostalni OUR-i ušli su i fakulteti građevinskih znanosti u Splitu (1976; → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, pokrenut kao splitski odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu 1971), Rijeci (1976; → Građevinski fakultet u Rijeci, izrastao iz Više tehničke građevinske škole osnovane 1969., odn. Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci osnovanog 1971) i Osijeku (1982; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, izrastao iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovane 1967), ujedno članovi tamošnjih sveučilišta. Razvoj tih fakulteta u znatnoj je mjeri pomagao Građevinski fakultet iz Zagreba, koji se nakon udruživanja s IGH-om organizirao u devet zavoda: za betonske i zidane konstrukcije, geotehniku, hidrotehniku, matematiku, metalne i drvene konstrukcije, organizaciju i ekonomiku građenja, prometnice, tehničku mehaniku te za zgradarstvo. Godine 1990. došlo je do raspada GI-ja na njegove samostalne sastavnice.



















Nastavnici i znanstvenici zagrebačkog Građevinskoga fakulteta od njegovih se začetaka bave područjima geotehnike (→ Ervin Nonveiller, → Valerijan Rieszner, → Antun Szavits-Nossan, → Stjepan Szavits-Nossan, → Franjo Verić); hidrotehnike (→ Vladimir Andročec; sv. 1, → Stjepan Bella, → Rudolf Broz, → Ante Franković, → Krešimir Gjurašin, → Miroslav Gjurović, → Josip Marušić, → Milivoj Petrik, → Marko Pršić, V. Rieszner, S. Szavits-Nossan, → Stanislav Tedeschi, → Mladen Žugaj); nosivih konstrukcija, tehničke mehanike i materijala (→ Vasilije Andrejev, → Boris Androić, → Milutin Anđelić, → Dražen Aničić, → Nenad Bićanić, → Dubravka Bjegović, K. Čališev, M. Čalogović, → Darko Dujmović, → Josip Dvornik, → Ivica Džeba, → Jure Erega, → Eugen Erlich, → Dragutin Horvatić, → Marijan Ivančić, → Vladimir Juranović, → Aleksander Kaiser, → Aleksandar Kiričenko, → Vilim Korošec, → Zlatko Kostrenčić, R. Kušević, → Zvonimir Marić, → Vuk Milčić, → Jure Radić, → Veselin Simović, → Zorislav Sorić, → Zlatko Šavor, → Vicko Šimić, → Stanko Šram, S. Prokofijevič Timošenko, → Ivan Tomičić, → Krunoslav Tonković, → Otto Werner, → Zvonimir Žagar); organizacije građenja (→ Mladen Radujković); prometnica (→ Jerko Alačević, → Miroslav Čabrian, → Vesna Dragčević, P. Horvat, → Aleksandar Klemenčić, → Željko Korlaet, → Stjepan Lakušić, → Ljubomir Peterčić, → Ivo Poletti-Kopešić, → Milko Sinković, → Mate Sršen, → Aleksandar Šolc, → Juraj Zagoda); zgradarstva (→ Karlo Gentzkow, → Janko Holjac, → Zvonimir Vrkljan, → Radovan Nikšić, → Boris Krstulović, → Fedor Wenzler).

Nositelji visokoškolske nastave te znanstvenog i visokostručnog rada iz područja građevinarstva u RH danas su i Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (→ Ognjen Bonacci, → Frano Boris Damjanić, → Blaž Gotovac, → Vinko Jović, → Jure Margeta, → Pavao Marović, → Ante Mihanović, → Jakov Miličić, → Bernardin Peroš, → Jure Radnić, → Tanja Roje-Bonacci); Građevinski fakultet u Rijeci (→ Čedomir Benac, → Andrija Čičin-Šain, → Mehmed Čaušević, → Božidar Ekl, → Zorko Kos, → Nevenka Ožanić, → Andrija Prager, → Ivan Vrkljan); Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek (→ Antun Kedmenec, A. Šolc, → Barbara Medanić, Z. Marić) te → Geotehnički fakultet u Varaždinu kojega počeci sežu u 1969. kada je osnovana Viša tehnička rudarsko-geoistraživačka škola.

Uz mnoge objavljene knjige i sveučilišne udžbenike istaknutih stručnjaka, mnogobrojni su znanstveni i stručni radovi iz područja građevinarstva objavljeni u časopisima → Građevinar, → Ceste i mostovi, → Klesarstvo i graditeljstvo, → Engineering Review (sv. 1) i dr. Istaknute su udruge koje okupljaju stručnjake iz područja građevinarstva u RH → Hrvatska komora inženjera građevinarstva, → Hrvatska udruga za organizaciju građenja, → Hrvatski savez građevinskih inženjera i dr.

katastar i zemljišna knjiga, temeljni upisnici koje je država utemeljila za potrebe upisivanja i upravljanja nad zemljištem i nekretninama. Općenito se prema objektu upisa razlikuju upisnici osoba (fizičke/pravne), stvari (nepokretne/pokretne) i prava. Ovisno o potrebi zbog koje je upisnik utemeljen, u objektima upisa upisuju se i različita njihova svojstva. Upisnika ima mnogo, a upisnici u koje se upisuju osobe, zemljišta, adrese i zgrade temeljni su jer sadržavaju podatke o najvažnijim resursima. Upisnici zemljišta i prava na njemu svugdje se u svijetu najčešće nazivaju katastrom (engl. Cadastre, njemački Kataster, francuski cadastre, španjolski catastro, talijanski catasto, turski kadastro, češki katastr, ruski кадастр).

Katastar je upisnik zemljišta/nekretnina nekog upravnog područja. Sadržava podatke o položaju, obliku i površini katastarskih čestica, načinu korištenja i površini pojedinih načina korištenja zemljišta, a izvorno je osnovan za potrebe oporezivanja. Zato, u skladu s propisima, sadržava i podatke o posjednicima, odnosno poreznim obveznicima. Zemljišna knjiga je upisnik pravnih odnosa ljudi prema zemljištu. Katastarska čestica osnovna je prostorna jedinica katastra te može imati dijelove, čestice zemljišta. U zemljišnu se knjigu upisuju vlasništvo i druga stvarna prava za nekretnine upisane u katastru. Ti, a i ostali upisnici su izvorno nastali kao popisi organizirani tablično u knjigama, a njihovi službeni nazivi često to i odražavaju.

Koncept upisa zemljišta u katastar nastao je kao plod društvenih odnosa i njihova odnosa prema vlasništvu nad zemljištem. Ljudi su zemljište međusobno dijelili te se njime koristili na različite načine. Stoga katastar sadržava tehničke podatke o zemljištu, prikazane na katastarskome planu i opisane popisanim podatcima. Veza između njih ostvaruje se jedinstvenim oznakama upisanih obilježja, ponajprije brojem katastarske čestice.

Danas se katastar i zemljišna knjiga vode u elektroničkom obliku, što omogućuje i mnoge druge svrhe osim onih koje su im izvorno zadane. Zbog velike se povezanosti sve više objedinjavaju pa ih se zajedničkim imenom naziva i katastarski sustav. Katastarski sustav je na česticama utemeljen zemljišni informacijski servis koji sadržava zapise o interesima na zemljištu (npr. prava, obveze i ograničenja). U pravilu sadržava položaj zemljišnih čestica povezan s drugim zapisima koji opisuju prirodu interesa, vlasništvo ili upravljanje, često i vrijednost čestice te poboljšanja na njoj. Može biti uspostavljen za potrebe oporezivanja (vrednovanje i pravedno oporezivanje), pravne potrebe (kupoprodaja i zalog) te kao potpora upravljanju korištenja zemljišta (prostorno planiranje i druge upravne svrhe), a omogućava održivi razvoj i zaštitu okoliša.

Katastar je oduvijek bio jedan od modela Zemljine površine pa poput drugih modela, ima i svoje posebnosti. Modeli se izrađuju kao apstrakcija stvarnosti radi njezina boljega spoznavanja, a modelom podataka određuje se sadržaj i struktura podataka kako bi željeni model odgovarao posebnostima primjene i bio pogodan za upravljanje računalima. Za katastarske primjene najvažniji su standardi koji se odnose na modeliranje spremišta i baza podataka te mrežni pristup. Za modeliranje katastarskih baza podataka razvija se model podataka sustava upravljanja zemljištem (engl. Land Administration Domain Model) kojega je ISO standard prihvaćen i u Hrvatskoj, a za pristup podatcima primjenjuju se opće usluge pristupa prostornim podatcima.

U središtu modela katastra nalazi se Zemljina površina i osobe. Model podataka katastra temelji se na društvenim odnosima između nekretnine (objekta), osobe (subjekta) i interesa (odnos). Odnosi između osoba i objekata upisa čine jezgru modela sustava upravljanja zemljištem, a mogu se opisati trima osnovnim klasama: stranka, objekt upisa i interes. Objekt upisa čine prostorne jedinice određene položajem u prostoru.

Povijest i razvoj u Hrvatskoj

U povijesti Hrvatske više se puta pokušalo uspostaviti katastar i zemljišne knjige, no uglavnom su to bili upisnici uspostavljeni za manja područja te su bili kratka vijeka. Danas su nam poznati katastri vlastelinskih i crkvenih posjeda te katastri ili zemljišne knjige Stona, Dubrovnika i drugih gradova. Za područje sjeverne Dalmacije u razdoblju mletačke vlasti izrađen je katastar danas poznat pod nazivom Grimanijeve mape.













Ti popisi zemljišta i prava na njima zadovoljavali su potrebe u ograničenom obliku te su se već tada uz njih izrađivali i prikazi zemljišta. No izradba prikaza zemljišta bez provođenja izmjere nije davala zadovoljavajuće rezultate. Stoga su prikazi zemljišta obično služili kao dodatna informacija opisu, te su umnogome ovisili o subjektivnom dojmu onoga tko ih je izradio. Kako bi se to izbjeglo, prikazi prostornog protezanja prava i tereta počeli su se sve češće izrađivati na temelju objektivnih metoda geodetske izmjere, što je početkom XIX. st. diljem Europe, tako i u Hrvatskoj, potaknulo intenzivnu uspostavu katastara na temelju izmjere zemljišta.

U XIX. st. većina je europskih zemalja pokrenula i dovršila sustavnu izradbu katastra utemeljenu na katastarskome planu, izrađenome na temelju katastarske izmjere. Pri izradbi katastra u srednjoj Europi pa tako i Hrvatskoj primijenjen je sustavan pristup podjele po katastarskim općinama za koje je izrađena cjelovita dokumentacija koja se naziva katastarski operat. Osim katastarskim izmjerama, katastarski operat tijekom povijesti nastajao je i preraspodjelom zemljišta komasacijama.







Pri izradbi katastra u XIX. st. primjenjivala se, tada najtočnija i najbrža, grafička metoda. Nju je početkom XX. st. postupno zamijenila ortogonalna metoda, koja je davala preciznije rezultate. Usavršavanjem teodolita i proširivanjem mogućnosti mjerenja duljina u katastarskoj se izmjeri počela primjenjivati i polarna metoda, koja se, usavršena uvođenjem elektroničkih instrumenata, rabi i danas. Sredinom XX. st. pri katastarskoj se izmjeri sve više primjenjivala i fotogrametrijska metoda, a zatim se, uglavnom zbog gospodarske opravdanosti i brzine, rabe i satelitske metode. Podatci prikupljeni katastarskom izmjerom provjeravaju se i ispravljaju, a njihova se pravovaljanost potvrđuje izlaganjem na javni uvid (omogućava se zaštita interesa na zemljištu svima zainteresiranima).







Franciskanska izmjera

Prva uspješna uspostava cjelovitog katastra u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i na našim prostorima (a potom i zemljišnih knjiga) ostvarena je 1806. kada je car Franjo I. naredio pripremu stabilnoga poreznog sustava utemeljenoga na katastru i sposobnosti zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju. Tim sustavom porezno je opterećenje trebalo biti jednako za istovrsna zemljišta iste površine, bez obzira na razlike u prihodima koje je porezni obveznik ostvarivao. Da bi novi porezni sustav djelovao, bilo je potrebno provesti novu katastarsku izmjeru koja je naređena carskim patentom 23. prosinca 1817 (danas poznata kao druga ili franciskanska izmjera). Kako su njome bila obuhvaćena i prikazana sva (plodna i neplodna) zemljišta, bila je pogodna i za druge potrebe poput upravljanja državom i planiranja. Za potrebe provođenja te katastarske izmjere posebno su obučeni službenici iz vojne ili civilne državne službe. Katastarski operati franciskanskoga katastra temelj su kasnijoj izradbi svih zemljišnih knjiga na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Katastar i zemljišna knjiga se za više od 70% područja RH i danas vode prema podatcima o katastarskim česticama upisanima u franciskanskome katastru.

Za prikaz obilježja zemljišta u franciskanskome se katastru rabio mali broj znakova te boje. Osim obilježja zemljišta potrebnih za oporezivanje na katastarskome su se planu mjerila i prikazivala i osnovna topografska obilježja. Osim različitih vrsta neplodnog zemljišta, na četrdesetak su različitih načina korištenja razvrstana i plodna zemljišta.

Katastarska izmjera započela je u austrijskome dijelu Monarhije (u Donjoj Austriji i Primorju) odmah nakon donošenja Patenta te je trajala do 1858. Izmjereno je i na katastarskome planu prikazano oko 50 milijuna katastarskih čestica. Među prvim područjima na kojima je započela katastarska izmjera bila je Istra (1818–22), potom je započela katastarska izmjera Dalmacije (1823–37; uz prekid 1830–34). Katastarska izmjera mađarskoga dijela Monarhije započela je kada je u austrijskome dijelu ona već bila dovršena pa su dotadašnja iskustva znatno pridonijela kvalitetnijoj izradbi katastra.

U okviru franciskanskoga katastra izrađeni su katastarski operati za cijelo područje današnje RH. Kako katastarski operat mora biti u skladu sa stvarnim stanjem (u prirodi), u njemu se provode sve promjene koje su se dogodile na zemljištu. To obuhvaća zaprimanje prijava o promjeni na zemljištu, njihovu provjeru te provođenje u svim dijelovima katastarskog operata. Provođenje promjena i održavanje podataka na katastarskome planu odvijalo se precrtavanjem starog stanja i crtanjem novog stanja crvenom bojom. Iako su se i prije izdavale upute i propisi o održavanju, Zakonom o očevidnosti katastra za zemljarinu iz 1883. postavljeni su temelji kontinuiranog održavanja katastarskih operata u Hrvatskoj. Ta pravila uglavnom vrijede i danas. Zbog opsega posla na održavanju katastra broj katastarskih mjernika zaposlenih u cijeloj Austro-Ugarskoj tada je znatno povećan (s 19 na 370).

Zakon o očevidnosti katastra za zemljarinu, kojim je započelo kontinuirano održavanje katastra što traje sve do danas, jedan je od prvih katastarskih propisa koji je objavljen i na hrvatskome jeziku. Sustavna obveza prijavljivanja promjena uvedena je za sve, posebice za tijela javne vlasti. Promjene su se provodile na radnom originalu katastarskoga plana i ostaloj dokumentaciji na temelju prijavljenih promjena ili promjena koje je utvrdio nadležni katastarski mjernik. Mnogobrojne promjene i njihova provedba uzrokovale su nepreglednost i nečitkost listova katastarskoga plana, zbog čega su se početkom XX. st. listovi obnavljali litografiranjem (jedina sustavna obnova dokumentacije franciskanskoga katastra). Čuvanje dokumentacije povjereno je pokrajinskim arhivima mapa koji su osnovani 6. prosinca 1822. Jedan otisak izvornoga katastarskoga plana te dokumentacija o triangulaciji povjereni su središnjem arhivu katastra u Beču (osnovan 1833). U Arhivu mapa za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu i Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju u Splitu čuva se većina ostale arhivske katastarske dokumentacija franciskanskog katastra za područje RH, a dio arhivskoga materijala se još uvijek nalazi u arhivima izvan RH (Beč, Trst i Ljubljana).

XX. stoljeće

Katastarski su se podatci rabili za potrebe javne uprave, izradbu karata sitnijih mjerila, a postali su i najvažniji čimbenik pri rješavanju sporova oko zemljišta. Osim toga podatci su korišteni za tehničke i statističke potrebe te za strateška planiranja posebice u poljoprivredi. Gospodarenje zemljištem postalo je nezamislivo bez podataka franciskanskoga katastra koji je služio kao polazna osnova za komasacije, arondacije, agrarne reforme, nacionalizacije itd. Pri uspostavi franciskanskoga katastra pomorska područja (more i obalni pojas koji služi za pomorske aktivnosti) nisu bila predmet zanimanja poreznih propisa (područja od općeg dobra) pa su uglavnom izostavljena iz izmjere. Pravo i dužnost gospodarenja pomorskim područjem bili su u nadležnosti tijela javne vlasti, a izvorno je bilo dostupno svima na korištenje.







Nakon II. svj. rata u socijalističkoj je Jugoslaviji iz raznih razloga bilo zapostavljeno održavanje zemljišnih knjiga i katastra te se razmišljalo i o njihovu potpunom ukidanju. Ubrzo je uočeno kako će bez katastra biti teško financirati državne troškove te obavljati bilo kakve zahvate u prostoru, pa je 1953. donesena Uredba o katastru zemljišta, kojom je katastru vraćena prvotna porezna uloga, a u idućim su se godinama intenzivno provodile njegove revizije kako bi stanje u katastru odgovaralo stanju na terenu.

Od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana

Ulazak računala u sve oblike ljudske djelatnosti nije zaobišao ni katastar. Na prijelazu iz XX. u XXI. st. svi podatci katastra i zemljišne knjige u Hrvatskoj prevedeni su u elektronički oblik. Prevođenje analognih listova katastarskoga plana u elektronički oblik obavljeno je u Hrvatskoj po katastarskim općinama. Elektronički su podatci od 2017. pohranjeni u spremištu Zajedničkog informacijskog sustava katastra i zemljišnih knjiga koji se nadalje održavaju elektronički.







Upis privatnih prava na zemljištima odavno je predmet katastra i zemljišnih knjiga, no katastri se danas prilagođavaju potrebama cjelovitog upisa stanja na zemljištu, stoga se prilagođavaju kako bi omogućili upis imovinskih odnosa u pogledu javnih zemljišta i javne komunalne infrastrukture. Tako se oni danas, u okviru Europske zajedničke poljoprivredne politike (pod nazivom LPIS; u Hrvatskoj ARKOD) rabe za plaćanje potpora za obrađena zemljišta, upis javne komunalne infrastrukture (katastar vodova/infrastrukture) te se u katastar i zemljišnu knjigu upisuju javna prava odnosno posebni pravni režimi na zemljištu.

Sustav ovlasti za katastarske poslove određuje se posebnim propisima te on obično uključuje i druge geodetske poslove koji su u nadležnosti države. Stjecanje ovlasti za rad na katastarskim poslovima podrazumijeva odgovarajuću stručnu naobrazbu, radno iskustvo te polaganje stručnoga ispita. Ovlašteni stručnjaci organiziraju se u strukovne udruge – komore, u Hrvatskoj je to → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije.

Zemljišne knjige su u pravilu u nadležnosti sudske vlasti te su povjerene općinskim sudovima. Međusobna usklađenost katastra i zemljišne knjige osigurava se obvezom međusobnog izvještavanja o provedenim promjenama. U Hrvatskoj je danas za vođenje i održavanje katastra nadležna → Državna geodetska uprava putem katastarskih ureda.

Nekadašnji porezni katastri služili su za tehničke, gospodarske i statističke potrebe, za izradbu zemljišnih knjiga i kao podloga za izračunavanje katastarskoga prihoda. Tijekom dugog razdoblja postojanja ispunili su svoju svrhu. Danas primarna porezna namjena katastarskoga plana postupno slabi, ali se pojavljuje sve više drugih korisnika. Prikaz obilježja zemljišta na katastarskome planu rabi se u mnogim područjima ljudske djelatnosti, poput prostornog planiranja i provedbe mjera gospodarenja nad zemljištem. Zahtjevi za točnosti sve su veći te se pri prevođenju u elektronički oblik provode neki od postupaka poboljšanja kvalitete položaja u prostoru. U Hrvatskoj je 2000. započela obnova katastra reizmjerama, ali je zbog dugotrajnosti, visoke cijene radova te metodologije do danas obnovljeno manje od 10% područja katastra. Homogenizacijom se nehomogeni katastarski plan dovodi u službeni projekcijski koordinatni referentni sustav te se ispravljaju unutarnje nehomogenosti, kako bi se daljnje održavanje moglo provoditi po suvremenim propisima i zahtjevima kvalitete, u prvom redu neposrednim mjerenjima oslonjenima na geodetsku osnovu.







Kao javni upisnik utemeljen na načelu javnosti katastar mora širokom krugu korisnika omogućiti pristup upisanim podatcima. Osim građana i raznih tijela javne vlasti kao glavnih korisnika, njime se služi gospodarstvo (npr. trgovci nekretninama), javna uprava te sve više postaje temelj infrastrukture prostornih podataka. Mnogi stručnjaci na katastar nadograđuju druge slojeve podataka. Višestruka uporaba informacija javnoga sektora otvara nove poslove i radna mjesta, a korisnicima se pruža veći izbor jeftinijih usluga. Osim toga, njima se može koristiti javna uprava pri donošenju kvalitetnijih političkih odluka zbog kojih će biti učinkovitija i jeftinija. Vlasti su svjesne tih činjenica i nastoje se koristiti potencijalom informacija javnoga sektora. To se ostvaruje različitim mjerama promidžbe digitalizacije i poboljšavanja dostupnosti podataka putem interneta.

Školstvo i znanost

Na nekadašnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1908. otvoren je tzv. Geodetski tečaj (→ Geodetski fakultet) kojega je »naukovna osnova« bila istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Osnovna motivacija za osnivanje te visokoškolske ustanove bila je potreba za razrješenjem imovinskopravnih odnosa te provođenjem agrarnih operacija. Sveučilišna izobrazba stručnjaka za katastar se od tada do danas kontinuirano izvodi uglavnom u okviru studija geodezije. Na tim studijima predaje se više kolegija koji se bave katastrom i zemljišnom knjigom, a nastavu su izvodili sveučilišni profesori → Mirko Tomić, → Miodrag Roić i Vjenceslav Medić, koji su u tom području vodili i znanstvena istraživanja. Taj se studij danas izvodi na sveučilištima u Zagrebu i Splitu te na Sveučilištu Sjever. Kolegij Katastar predaje se i u okviru drugih studijskih programa, npr. Geografije na zagrebačkom → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4). Nastavni predmet katastar predavao se ili se još uvijek predaje u srednjim školama u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu i Čakovcu. Istaknutija su poduzeća koja danas djeluju u tom području → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba te → Geodetski zavod iz Splita, → Geodetski zavod iz Rijeke i → Geodetski zavod iz Osijeka.

Auf-Franić, Hildegard (Zagreb, 5. XII. 1941), arhitektica, istaknula se projektiranjem odgojno-obrazovnih ustanova.

Diplomirala je 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, potom je pohađala i 1967. završila Majstorsku radionicu → Drage Galića. U projektnom birou Interinžinjering u Zagrebu radila je od 1965. do 1969., kada je stekla status slobodne umjetnice. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu zaposlila se 1974; magistrirala je 1979. radom Kontaktne zone – potencijalni prostori vitalizacije primarnog centra Zagreba (mentor → B. Milić), a doktorirala 1989. disertacijom Centri usmjerenog obrazovanja u funkciji kulturno-društvene integracije (mentor → E. Šmidihen). U zvanje redovite profesorice izabrana je 1989., umirovljena je 2012. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (koje je bila predstojnica 1995–97) bila je nositeljica kolegija Arhitektonsko projektiranje I, II, VI i VII, Zgrade za odgoj i obrazovanje, Zgrade za srednje i visoko obrazovanje i dr. Bila je prodekanica za nastavu 1985–87. i 1991–95., te dekanica Fakulteta 1997–2001.







Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi urbanističkim planiranjem i projektantskim radom, osobito projektiranjem zgrada za odgoj i obrazovanje. Među ostvarenim projektima ističu se: katedrala u Mostaru (s I. Franićem, 1975), dječji vrtić i jaslice u Imotskom (1984), osnovna škola u Aržanu (1984), Filozofski i Učiteljski fakultet u Rijeci (s T. S. Franićem i V. Risterom, 2010), u Zagrebu – paviljon V Fakulteta poljoprivrednih znanosti (s B. Radimirom i L. Pleštinom, 1978), dječji vrtići i jaslice u Malešnici (s T. Žarnićem, 1996) i Markuševcu (s T. S. Franićem, 2006), osnovna škola i dječji vrtić u Petruševcu (1996), osnovne škole u Borovju (s T. S. Franićem, 2005) i Sopnici-Jelkovcu (s T. S. Franićem, V. Risterom i L. Korlaetom, 2009), paviljon VI Agronomskoga fakulteta (s V. Oluićem, 2005). Sudjelovala je na više urbanističko-arhitektonskih natječaja, među ostalima za rješenje središnjeg prostora Zagreba (s V. Richterom i M. Uzelcem, 1969), središta južnoga Zagreba (s I. Franićem i Z. Grbcem, 1970), Trga Francuske Republike u Zagrebu (s B. Silađinom i T. Bilićem, 1977), i dr. Godine 1968. bila je suradnica Dušana Džamonje na natječaju za Spomen-kosturnicu u Barletti u Italiji (I. nagrada). Suautorica je više knjiga o planiranju, programiranju i projektiranju odgojno-obrazovnih ustanova (Arhitektura dječjih vrtića u Zagrebu, s M. Bertinom i M. Roth Čerinom, 2009). Predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 1993–95. Članica je emerita HATZ-a od 2012. te professor emerita Sveučilišta u Zagrebu od 2013. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Zagrebačkoga salona (1979., 2012), »Viktor Kovačić« (godišnja 1996., za životno djelo 2015), »Vladimir Nazor« (godišnja 1996., za životno djelo 2012), »Rikard Podhorsky« (2005), Moć znanja HATZ-a za životno djelo (2013).













Nikšić, Radovan (Karlovac, 31. V. 1920 – Zagreb, 1. III. 1987), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju stambenih, javnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1943. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1978. disertacijom Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture (mentor → A. Mohorovičić). Nakon što je diplomirao radio je u arhitektonskom atelijeru → Jurja Denzlera, potom kao projektant u građevnom odjelu Državne radne službe u Zagrebu. Nakon II. svj. rata bio je angažiran na obnovi popaljenih sela kalničkoga i preloškoga kraja. Od 1945. bio je zaposlen na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta, isprva kao asistent → Zvonimira Vrkljana u Zavodu za građevne konstrukcije, a nakon osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta 1962. predavao je kolegije Elementi visokogradnje, Projektiranje zgrada, Prometne zgrade te Uvod u graditeljstvo. Godine 1972. stekao je zvanje redovitoga profesora te postao predstojnikom fakultetskoga Zavoda za zgradarstvo.

Isprva se bavio problemima stambene arhitekture, unoseći poboljšanja u tlocrtnoj organizaciji tipske izgradnje u stambenim zgradama Vojne pošte u Karlovcu (1953–57). Nakon iskustva studijskoga boravka u uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu 1956., okrenuo se jasnoći i sažetosti koncepta ostvarenoj u paradigmatskom djelu hrvatske moderne arhitekture Radničkom sveučilištu Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) koje je izveo 1956–61. u suradnji s → Ninoslavom Kučanom i → Bernardom Bernardijem. Pročišćena i pregledna kompozicija horizontalnoga usmjerenja, stupnjevanih visina pravokutnih volumena određenih različitim namjenama pojedinih dijelova zgrade, otvorenih i fluidnih unutarnjih prostora, prvi je reprezentativni poslijeratni primjer Gesamtkunstwerka u hrvatskoj arhitekturi. Zaokupljen društvenom potrebom za obrazovnim ustanovama prilagođenima suvremenim pedagoškim standardima i ekonomičnom izgradnjom, izgradio je niz škola u Zagrebu među kojima se ističu osnovne škole Dubrava (danas dr. Ante Starčevića, 1960), Trnsko (1963), Mate Lovraka u Klaki (1968–69), nastale u suradnji s → Edom Šmidihenom i → Aleksandrom Dragomanovićem, te Matematička gimnazija (danas XV. gimnazija; 1972–74), u suradnji sa Šmidihenom i Olgom Vujović. Plodnu suradnju s Dragomanovićem nastavio je i realizacijom Dječje ustanove Sopot u Novom Zagrebu (1974–77), osobito uspjelim rješenjem vrtićke arhitekture, te poslovne zgrade SDK (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e, u Vukovarskoj 70 u Zagrebu (1971–80). Među tridesetak natječajnih radova više od polovice nagrađeno je prvim nagradama, poput projekata za stambeni toranj u Berlinu u sklopu međunarodne izložbe Interbau (1956; s J. Stoklom), kao i Dom Radiotelevizije Zagreb (1963–70) i zapadni ulaz u Zagreb (1970), oba sa Šmidihenom i Dragomanovićem, te Društveni dom studenata Univerziteta u Novom Sadu (1980). Od 1986. bio je izvanredni član JAZU-a. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« (1972).

























Mimica, Vedran (Zagreb, 24. XI. 1954), arhitekt, teoretičar arhitekture i urbanizma.

Diplomirao je 1979. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, poslijediplomski studij pohađao je na Tehnološkome sveučilištu u Delftu. Od 1984. bio je asistent na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu, a 1991. se na poziv H. Hertzbergera pridružio Institutu Berlage u Rotterdamu, gdje je od 1995. bio voditelj studija, a 2007–12. dekan. Od 2012. profesor je na Tehnološkom institutu Illinois (IIT) u Chicagu, gdje je prodekan za znanstvenu djelatnost i predstojnik magistarskih studija. Bio je gost predavač na mnogobrojnim arhitektonskim fakultetima i institutima poput Sorbonne u Parizu, Architectural Association u Londonu, Tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, Sveučilišta Columbia u New Yorku, Instituta za tehnologiju Massachusetts (MIT), Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA) i Katoličkog sveučilišta u Santiago de Chileu.

Pisac je i urednik mnogih knjiga te znanstvenih i stručnih članaka s fokusom na arhitekturu i arhitektonsko obrazovanje. Među njima ističu se Randić & Turato. Arhitektura tranzicije (2000), Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (s M. Mrduljašem i A. Rusanom, 2007), The Berlage Affair (2017), Fiume Fantastika (s M. Mrduljašem i I. Turatom, 2021) i dr. Od 2003. do 2012. nezavisni je stručnjak za Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe. S W. Aretsom pokrenuo je 2013. Mies Crown Hall Americas Prize. Bio je voditelj kustoskoga tima hrvatske prezentacije na Venecijanskome bijenalu 2006., te za Međunarodni arhitektonski bijenale u Rotterdamu 2007. Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2007).

Marković, Josip (Sisak, 16. II. 1874 – Pariz, 31. I. 1969), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1896., a diplomirao je 1900. na École des beaux arts u Parizu (ENSBA). Od 1901. do 1905. kao samostalni građevinski poduzetnik djelovao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1905. otišao je u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, a 1909. nastanio se u Buenos Airesu. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. je u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.

U Zagrebu je s → Viktorom Kovačićem surađivao na izvedbama kuća Kornitzer u Gundulićevoj ulici 22 (1902) i na rekonstrukciji i dogradnji kuće Winkler u Preradovićevoj 14 (1903). Najproduktivniju projektantsku djelatnost ostvario je u Buenos Airesu, gdje je izveo mnogobrojne stambene, poslovne i javne građevine: zgradu austrougarskoga veleposlanstva na uglu ulica Esmeralda i Arroyo (nakon 1910., srušena vjerojatno 1920-ih), kino General Belgrano u neorenesansnome stilu u Aveniji Cabalido 2161 (1910), secesijsku palaču brodarskoga poduzeća Mihanović na potezu ulica 25 de Mayo–Tte. Gral. J. D. Perón–Avenija L. N. Alem (1912), nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento 378, 1914., Reconquista 554–556, prije 1918., 25 de Mayo 238–252, 1925), te meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti, danas u botaničkome vrtu (1910). Njegovo je najznačajnije ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1912), koji se sastojao od hotela, sportskih dvorana i terena te arene za borbu s bikovima, oblikovane elementima stila mudéjar. Za školovanja u Parizu prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem i Stjepanom Radićem, pisao članke, prve kritičko-teoretske tekstove o modernoj arhitekturi u nas (Trgovački i obrtni svijet, 1897) te iscrpne osvrte na pariški Salon i Svjetsku izložbu (Nada, 1898., 1900), na kojoj je i sam sudjelovao surađujući s Karlom Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Za projekt austrougarskoga veleposlanstva u Buenos Airesu car Franjo Josip I. dodijelio mu je orden viteza (1912).

Armirač, poduzeće za dobavu, izradbu i montažu armature za armiranobetonske konstrukcije u visokogradnji, niskogradnji i hidrogradnji osnovano 1957. u Zagrebu kao zanatska zadruga u građevinarstvu. Godine 1968. zanatska zadruga postala je poduzeće koje se bavilo izvođenjem svih vrsta armiračkih radova u građevinarstvu. Kao radna organizacija registrirano je 1981., a iste je godine i tesarska djelatnost uvedena kao jedna od osnovnih djelatnosti. Društveno poduzeće Armirač s. p. o. upisano je u sudski registar Trgovačkoga suda u Zagrebu 1990., a od 1992. posluje pod nazivom Armirač d. o. o., poduzeće za proizvodnju, trgovinu i usluge. Osnovna djelatnost poduzeća bila je izvođenje svih vrsta armiračkih, tesarskih, betonirskih i zidarskih radova u građevinarstvu. Do 1990. poduzeće je obavljalo djelatnost na dvije lokacije, u Zagrebu gdje se nalazila uprava i u Sesvetama gdje se nalazio proizvodni pogon za izradbu građevne armature. Proizvodni kapacitet iznosio je približno 300 t armature na mjesec. Potkraj 1990. u poduzeću je bilo 155 zaposlenih, 1992. bilo ih je 67, a 2003. 146. Godine 2000–16. poduzeće je nosilo naziv Armirač inženjering d. o. o. te se bavilo proizvodnjom proizvoda od metala i ostalim specijaliziranim građevinskim radovima kao svojom osnovnom djelatnošću, a 2016. pripojeno je poduzeću Armirač montaža d. o. o. U proteklih pedesetak godina ubrajalo se među najveća poduzeća te vrste u nas i sudjelovalo je u realizaciji mnogobrojnih značajnih građevina poput gradskog stadiona Poljud (otvoren 1979) u Splitu, mosta kopno – otok Krk (otvoren za promet 1980), nuklearne elektrane Krško (započela s radom 1983) u Sloveniji, cestovnog tunela Karavanke (7864 m, 1986–91) što povezuje Sloveniju s Austrijom, sportskog centra i poslovnog tornja Cibona (1986–87) u Zagrebu, višenamjenske dvorane Arena Zagreb (otvorena 2008) u Zagrebu, i dr.

Holcim (Hrvatska) d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Koromačnu osnovano 1926. kao Tvornica portlandskoga cementa S. P. E. M. A. Dio je Holcim grupe sjedište koje je u Zugu u Švicarskoj.

Tvornica portlandskoga cementa S. P. E. M. A. (talijanski Fabbrica cemento Portland della soc. SPEMA) u Koromačnu bila je najstarija tvornica u Labinštini. Osnovalo ju je društvo sicilijanskih industrijalaca S. P. E. M. A. (Società Portland e Marna Albona), odn. poduzetnik Antonino Conigliaro Basso. Dvije godine nakon puštanja u rad tvornica je isporučila 28 000 t portlandskoga cementa (1928), nakon deset godina dosegnula je kapacitet od 60 000 t na godinu, a 1931. imala je približno 250 radnika. Uz cementaru, koja se nalazila neposredno uz morsku obalu, izgrađeno je i radničko naselje Valmazzinghi nazvano po admiralu Francescu Mazzinghiju, koji je od 1919. do umirovljenja upravljao svim lučkim upravama na području Julijske krajine i rukovodio projektiranjem i izgradnjom lučkoga sustava u Koromačnu. Naselje je koncipirano kao zaokružena urbana cjelina, a jedan je od prvih primjera planiranih industrijskih gradića na području Labinštine, prethodeći izgradnji Raše i Podlabina.

Nakon kapitulacije Italije 1943. proizvodnja u tvornici ugasila se, a obnovljena je nakon II. svj. rata kada cement uz raški ugljen postaje važna strateška sirovina u obnovi zemlje i poslijeratnog gospodarstva. Tvornica je 1980. postala dijelom SOUR-a Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna s cementarom u Puli (→ Calucem) i tvornicom vapna u Most-Raši. Početkom 1990-ih prešla je u vlasništvo švicarskog poduzeća Société Suisse de Ciment Portland S. A., potom u Holderbank i naposljetku u sastav međunarodnoga poduzeća Holcim (1992) pod nazivom Tvornica cementa Koromačno d. d. Dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću 2001., a poduzeće je 2003. promijenilo naziv u Holcim (Hrvatska) d. o. o. Od 2016. tvornica je dio LafargeHolcim grupe nastale spajanjem dvaju vodećih poduzeća u području građevnog materijala Lafargea i Holcima, a grupa 2001. mijenja naziv u Holcim grupa. Holcim grupa zapošljava oko 115 000 radnika u više od 90 zemalja u približno 2500 tvornica.

Nakon 2000. poduzeće Holcim (Hrvatska) ušlo je u poslovni segment betona; kupilo je betonare u Lučkom, Zaboku i Karlovcu (2001), Donjoj Bistri i Klani (2003), a 2002. pripojilo poduzeće Korobeton iz Sesveta. Betonaru u Kukuljanovu poduzeće je izgradilo 2005., a 2007. kupilo je tvornicu betona u Plovaniji. Godine 2006. ušlo je u novi poslovni segment agregata (pijesak i šljunak) kupnjom kamenoloma Očura koji postoji od 1932. i prethodno je poslovao u okviru → Industrije građevnog materijala Lepoglava, pa poduzeće IGM kamenolom Očura mijenja naziv u Holcim mineralni agregati (sa sjedištem u Lepoglavi). Poduzeće Agis iz Zagreba 2004. postalo je dio Holcim grupe (preimenovano 2006. u Ecorec, a od 2016. posluje pod nazivom Geocycle Hrvatska). Holcim (Hrvatska) je 2008. pripojio poduzeća Učka kamen i Učka mineral iz Nedešćine (zajedničkog naziva Holcim mineralni agregati Šumber kojemu je pripojeno poduzeće Holcim mineralni agregati iz Buja), potom poduzeće TransPlus iz Koromačna (2011), Readymix Croatia iz Koromačna (2019), Beton Zdrug iz Polače, te Betaplast iz Totovca i Resnik-beton iz Sesveta (2022). Poduzeće posjeduje 30% udjela u povezanom društvu za poslove posredovanja u cementnoj i srodnim industrijama Incema iz Zagreba. Holcim (Hrvatska) s povezanim društvima zapošljava približno 360 radnika (2022).







Holcim se bavi proizvodnjom → cementa i agregata (drobljeni → kamen; sv. 2, → pijesak i šljunak; sv. 2), transportnoga → betona i → asfalta. Posluje i u području zamjenskih goriva i sirovina te prijevoza. Tvornica cementa nalazi se u Koromačnu, agregat (drobljeni kamen) se proizvodi u kamenolomima u Plovaniji, Šumberu, Vranji i Očuri, šljunak u šljunčari Totovec, beton u betonarama na lokacijama Kukuljanovo, Karlovac, Vranja, Lučko i Totovec, a terminali za cement su u Jastrebarskom i Zadru. Laboratorij za beton i agregate u Koromačnu zasebna je poslovna jedinica koja se bavi ispitivanjem građevnih proizvoda u području agregata, svježega i očvrsloga betona. Tvornica u Koromačnu ima kapacitet 900 000 t cementa i 520 000 t klinkera na godinu. Sastoji se od linije za proizvodnju cementa, prostora za skladištenje i rukovanje sirovinama, proizvodima i drugim tvarima, lučkoga terminala s pretovarnim uređajima za pristajanje srednje velikih brodova te pratećih objekata i instalacija. Instalirani kapacitet postrojenja iznosi 1650 t klinkera na dan. Osnovne sirovine koje se rabe za proizvodnju cementa su lapor i vapnenac iz kamenoloma u Koromačnu za koji Holcim (Hrvatska) ima koncesiju do 2045.













Poduzeće proizvodi cement prilagođen za zidanje, žbukanje i betoniranje, za zahtjevne konstrukcije i visoku nosivost te razvija inovativne cemente prilagođene za masivne betonske konstrukcije. Osim standardnih vrsta betona proizvode i specijalne betone (mikroarmirani beton, pjenobeton, samozbijajući beton, propusni beton, valjani beton, betoni za posebne uvjete izloženosti okoline). Poduzeće se bavi i ispitivanjem propusnosti betona te izradbom posebnih receptura betona za primjenu u 3D ispisu u građevinskom sektoru. Osim cementa i betona, poduzeće proizvodi tehničko-građevni kamen i industrijske mineralne sirovine za uporabu u građevinarstvu, cestogradnji, kemijskoj industriji, poljoprivredi i staklarskoj industriji. Pojedini agregati odlikuju se jedinstvenim kemijskim sastavom pa su stoga pogodni kao sirovina u industriji stakla. Osim za uporabu u građevinarstvu, proizvodnja agregata važna je za poljoprivredu i industriju. Holcim proizvodi prah i granule koji su izvor kalcija i magnezija za kalcizaciju i povećanje plodnosti kiseloga tla. Također proizvodi granule od vapnenca bogatog kalcitnim kristalima koje se rabe za hranidbu životinja (goveda, svinja, peradi i dr.).

GP Krk d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Krku osnovano 1956. kao Zanatsko poduzeće Progres.

Zanatsko poduzeće Progres, koje se bavilo visokogradnjom, izgradnjom i održavanjem otočne infrastrukture, 1979. se s poduzećem Uprava za putove i luke (osnovano 1963., bavilo se niskogradnjom) udružilo u Građevinsku radnu organizaciju (GRO) Krk s dva OOUR-a. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova isprva u Rijeci, potom na području današnjih Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije te u Sloveniji. Nakon provedene privatizacije, GRO Krk postao je 1993. dioničko društvo naziva GP Krk (Građevinarstvo i proizvodnja Krk) pod kojim djeluje i danas. Tijekom 1990-ih poduzeće je vješto iskoristilo gospodarski trenutak u kojem su mnoga građevinska poduzeća Rijeke i Primorja ugašena te se ubrzo etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata tog područja.

GP Krk d. d., GP Krk trgovina d. o. o., GP Rijeka d. d. (sa sjedištem u Krku, osnovano 2002. preuzimanjem poduzeća Rijeka-cesta i poduzeća Andezit) te poduzeće Kamenolom Fužinski Benkovac (osnovano 2006; za eksploataciju i preradbu kamenog materijala eruptivnoga podrijetla, tj. proizvodnju andezitskog agregata za izradbu završnih slojeva na cestama) čine grupu GP Krk, koja je 2022. zapošljavala 762 radnika.







Sjedište uprave GP Krka i pogoni (mehanička radionica, betonara, savijačnica, stolarija, proizvodnja betonskih elemenata) smješteni su u poslovnoj zoni grada Krka. U sklopu poduzeća djeluju četiri betonare, dvije na Krku: Marišćina u Klani (drobilišno postrojenje) u kojoj se proizvodi 11 vrsta betona i Krk u kojoj se proizvode 24 vrste betona. U Betonari Vrbosko proizvodi se pet, a u Betonari Kukuljanovo u Škrljevu 22 vrste betona. U sastavu poduzeća su i kamenolomi: u Benkovcu Fužinskom, Garica u Vrbniku (kamenolom s drobilišnim postrojenjem, skladište eksploziva) i Tresni Breg u Klani na Krku. Asfaltne baze za proizvodnju bitumenskih mješavina za ceste, aerodromske piste i druge prometne površine nalaze se u sklopu pogona Betonare Marišćina i Kamenoloma Garica. GP Krk posjeduje tri laboratorija za kontrolu kvalitete asfalta: one u sklopu betonara Krk i Kukuljanovo te jedan mobilni. Poduzeće se bavi i proizvodnjom predgotovljenih elemenata armiranobetonskih (AB) konstrukcija. Pogon proizvodnje AB montažnih elemenata nalazi se u Krku, a za projektiranje AB montažnih konstrukcija zaduženo je poduzeće Rijeka structura iz Rijeke osnovano 2008. kao specijalizirani projektni ured poduzeća GP Krk.







Većinu poslovanja poduzeća GP Krk čini niskogradnja i uključuje cijeli proizvodni proces od nabave i proizvodnje sirovine do kontrole kvalitete. Neki su od većih projekata poduzeća → Centar Zamet u Rijeci, Astronomski centar Rijeka u Gornjoj Vežici, izgradnja Istarskog ipsilona, državne ceste D100, obnova državne ceste D102 (dionica Njivice–Treskavac), proizvodni pogon poduzeća → Jadran – galenskog laboratorija (sv. 2) u Svilnom, Islamski centar, Bazeni Kantrida, nogometni kamp i stadion HNK Rijeka u Rijeci, → Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i dr. Prema ostvarenom prihodu i razgranatoj aktivnosti, danas je GP Krk jedno od najvećih domaćih građevinskih poduzeća.







Angielini, Nicolo (Angielus, Angelini, Anđelo; Nicolaus, Nicola, Nikola) (XVI. st.), talijanski vojni kartograf i graditelj, znatno je pridonio kartografskom prikazu područja od Jadranskoga mora do Transilvanije, napose tlocrtnom ili perspektivnom prikazu gradova i utvrda na tom području.

Radi pripremanja obrane, osuvremenjivanja i ojačavanja utvrda, Angieliniju je nalogom Ferdinanda I. naloženo da obiđe utvrđene gradove prema granici s Osmanskim Carstvom, izmjeri ih, kartografski prikaže te podnese izvještaj o njihovu stanju. Sredinom XVI. st. obišao je područje koje danas pripada Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH, Slovačkoj, Rumunjskoj i Ukrajini te izradio pet rukopisnih atlasa danas poznatih pod nazivima Bečki atlas, Drugi bečki atlas, Dresdenski atlas br. 6, Dresdenski atlas br. 11 i Karlsruheški atlas. Od hrvatskih gradova utvrda na njima je prikazao Rijeku, Otočac, Dabar, Senj, Brinje, Ličku Jesenicu, Drežnik Grad, Zrin, Veliki Gradec, Gradec, Sisak, Hrastelnicu, Zagreb, Zrinski Topolovac, Križevce, Koprivnicu, Đurđevac i Cirkvenu.

Poznato je pet njegovih prikaza Zagreba (dva se čuvaju u Nacionalnoj knjižnici u Beču, dva u Državnom arhivu u Dresdenu i jedan u Općem zemaljskom arhivu u Karlsruheu). Prvi i do sada najstariji poznati kartografski dokument (rukopisni nacrt) koji prikazuje prostorni opseg te djelomično urbanu strukturu Zagreba Angielini je izradio 1566. Na njemu je u perspektivi prikazao utvrde Zagreba (Zagabria) i Kaptola (Capitel) te postojeće crkve. Među ostalim prikazima gradova utvrda u Hrvatskoj osobito se ističu Angielinijev nacrt Križevaca (do sada najstariji nacrt Križevaca) te dva tlocrta koji prikazuju urbani i fortifikacijski izgled Koprivnice. Smatra se da je bio pomoćni urednik Zsámbokyjeve karte Illyricuma iz 1572. Posljednji očuvani podatak o Angieliniju spominje ga 1577. kao o jednome od izvjestitelja o stanju Kanizse. U münchenskom atlasu Cod. 141 iz XVI. st. koji sadržava 156 listova nalazi se deset kartografskih prikaza hrvatskih gradova (Koprivnica, Lička Jasenica, Đurđevac, Senj, Zagreb, Križevci, Zrinski Topolovac, Petrinja, Sisak i Rijeka). Vrlo vjerojatno im je autor N. Angielini.

Kružić, Franjo (Fran) (?, 1. IV. 1851 – Zagreb, 1. IV. 1920), jedan od prvih nastavnika geodezije u nas.

Nakon što je 1871. završio gimnaziju u Zagrebu, bio je mjernik grada Križevaca. Od 1878. bio je zaposlen na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima; sv. 2), prvo kao suplent, potom kao učitelj tehničke struke (od 1879), te od 1882. kao profesor Geodezije, Mehanike, Gospodarskog i Šumarskoga graditeljstva, Kulturne tehnike, Tlovidnog i Graditeljskog crtanja te Mjerstva. Od 1899. do umirovljenja 1908. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu, potom je bio ovlašteni civilni inženjer u Zagrebu. Autor je prvoga hrvatskog udžbenika iz fotogrametrije Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (1897) te priručnika Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (1911). Surađivao je u mnogim stručnim časopisima (→ Šumarski list; sv. 2, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, → Gospodarski list; sv. 2). Preveo je s njemačkoga i prilagodio knjižice Uzorak stajah (1886), Konjušnice (1887) i Drveni i zidani štedanj (1888).

Korlaet, Luka (Zagreb, 14. IX. 1974), arhitekt, stručnjak za stambenu arhitekturu.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2015. disertacijom Prostorni razvoj stana u Zagrebu 1975–2005. u okvirima programa društveno poticane stanogradnje (mentorica Lj. Biondić). Od 2001. radi kao asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta, gdje je od 2023. izvanredni profesor. Na preddiplomskome i diplomskome studiju vodi kolegije vezane uz projektiranje stambenih zgrada i interijera: Radionica arhitektonskog projektiranja I – Suvremeno stanovanje, Studio I i II, Hrvatski prostor i arhitektura – Sjeverozapadna Hrvatska, Radionica interijera, Diplomska radionica. Zapažen je po nekoliko uspjelih arhitektonskih realizacija, među kojima su stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (2017., sa → S. Andrijevićem) i stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 u Zagrebu (2018., sa S. Andrijevićem). Višegodišnji je suradnik na studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu s temom procjene rizika od potresa u Zagrebu te koordinator izradbe kataloga projekata tipskih zgrada Arhitektonskoga fakulteta namijenjenih obnovi Sisačko-moslavačke županije. Pokretač je projekta Džepni vodič arhitekture Zagreba (2010) te suvoditelj projekta Stanovanje.plus, internetske baze hrvatske višestambene arhitekture od 1945. Autor je niza napisa i članaka u časopisu Oris i drugdje. Od 2021. obnaša dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Zagreba.















Kningips, poduzeće za proizvodnju građevnoga materijala osnovano 1922. kraj nalazišta gipsane rude na Kosovu polju pokraj Knina. Proizvodilo je za potrebe industrije → cementa u Splitu, a poslije i za ostale cementare u Jugoslaviji. Istražne rezerve sirovoga gipsa prema mjerenjima iz 1970. iznosile su 146 milijuna tona, kvalitete kalcijeva sulfata dihidrata CaSO₄ 2H₂O 80–94%. Gipsana ruda vadila se i prodavala neprerađena do 1964. i otvaranja tvornice pečenoga gipsa. Nova je tvornica imala kapacitet 25 000 t na godinu te je omogućila preradbu gipsane rude u bijeli gips i gipskartonske ploče. Izgrađen je i suvremeni laboratorij za potrebe kontrole proizvodnje i daljnjeg istraživanja mogućnosti razvoja, a poduzeće je stupilo i u tehničku suradnju s visokostručnim građevinskim institucijama poput → Instituta građevinarstva Hrvatske, Zavoda za raziskavo materijala Ljubljana, Instituta za ispitivanje materijala Srbije i Otto Graf Instituta Stuttgart.

Kapacitet Kningipsa 1970. iznosio je 100 000 t sirovoga gipsa, 25 000 t pečenoga gipsa, 3 600 000 m² gipskartonskih ploča i 8000 t gipsanih ljepila, što ga je činilo vodećim poduzećem industrije gipsa u SFRJ. Poduzeće je 1971–85. bilo dio splitskog poduzeća Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska). Svoje proizvode izvozilo je u Italiju i SR Njemačku. Kningips je 1997. kupila njemačka grupacija Knauf, obiteljsko poduzeće osnovano 1932. u njemačkom Iphofenu, koje danas diljem svijeta ima više od 200 pogona s više od 24 000 zaposlenih. U Hrvatskoj djeluje od 1994. kao prodajno predstavništvo. Nakon kupnje Kningipsa izgrađen je novi pogon 2004. Danas se u kninskome proizvodnom pogonu proizvodi pet osnovnih vrsta gipskartonskih ploča: bijele (standardne), dijamantne (tvrde), crvene (vatrootporne), zelene (vlagootporne) i cementne. Proizvode se i fasadni sustavi, tekući estrih, ljepila i hidroizolacije. Asortiman se izvozi u zemlje Europske unije i jugoistočne Europe. Poduzeće zapošljava stotinjak radnika u pogonu i tridesetak u Zagrebu zajedno s komercijalno tehničkim prodajnim predstavnicima, te je po prihodu najveće poduzeće u Šibensko-kninskoj županiji.

nagrade za arhitekturu i urbanizam, priznanja koja se dodjeljuju pojedincima ili skupinama za njihov doprinos stvaralaštvu u području arhitekture, urbanizma, uređenja interijera, teorije i povijesti arhitekture i urbanizma, i dr. Dodjeljuju ih državna tijela (državne nagrade) ili prepoznate udruge, organizacije i sl. Dobitnicima potvrđuju i javno objelodanjuju izvrsnost njihova rada, dajući im poticaj i kredibilitet za daljnje djelovanje. Važan su dio profesionalnog angažmana arhitekata i urbanista te složenog sustava u kojem od ideje do realizacije nastaju bolji i ugodniji prostori za život i rad ljudi.

U Hrvatskoj su osobito cijenjene državna Nagrada »Vladimir Nazor« i nagrade → Udruženja hrvatskih arhitekata (»Viktor Kovačić«, »Drago Galić«, »Bernardo Bernardi«, »Neven Šegvić«), te neke druge domaće (npr. nagrada Zagrebačkoga salona) i međunarodne (nagrada Piranesi, Nagrada »Mies van der Rohe«). Iz razdoblja kada je Hrvatska bila dijelom SFRJ, od povijesnog je značaja i nagrada lista Borba.

Nagrada »Vladimir Nazor«

Nagradu »Vladimir Nazor« svake godine dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma, kao godišnju nagradu te kao nagradu za životno djelo; nagrada se dodjeljuje od 1959., a za arhitekturu i urbanizam od 1965.

Nagrada »Viktor Kovačić«

Nagradu »Viktor Kovačić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, kao godišnju nagradu te kao nagradu za životno djelo; nagrada je službeno utemeljena 1959.

Nagrada »Drago Galić«

Nagradu »Drago Galić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture; nagrada se dodjeljuje od 1983.

Nagrada »Bernardo Bernardi«

Nagradu »Bernardo Bernardi« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području oblikovanja interijera; nagrada se dodjeljuje od 1989.

Nagrada »Neven Šegvić«

Nagradu »Neven Šegvić« svake godine dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture; nagrada se dodjeljuje od 1996.

Velika nagrada Zagrebačkoga salona – arhitektura i urbanizam

Velika nagrada Zagrebačkoga salona – arhitektura i urbanizam dodjeljuje se od 1976. trijenalno, u sklopu izložbe recentnoga vizualnog izričaja koju organiziraju Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Udruženje hrvatskih arhitekata, izmjenjujući temu izložbe u trogodišnjem ritmu od vizualne umjetnosti, primijenjene umjetnost i dizajna do arhitekture i urbanizma. Osim velike nagrade salona dodjeljuje se i više jednakovrijednih nagrada te priznanja. Zagrebački salon održava se od 1965.

Nagrada lista Borba

Nagrada lista Borba bila je jedina savezna nagrada za arhitekturu u socijalističkoj Jugoslaviji. Dodjeljivala se 1965–90. najboljim arhitektonskim ostvarenjima na području Jugoslavije u republičkoj i saveznoj selekciji.

Bjažić Klarin, Tamara (Zagreb, 31. III. 1972), arhitektica, povjesničarka arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1997. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirala 2011. na Filozofskome fakultetu disertacijom Ernest Weissmann. Arhitektonsko djelo 1926.–1939. (mentor Z. Jurić). Usavršavala se u Fondaciji Le Corbusier i Francuskom institutu za arhitekturu (IFA) u Parizu (2006) i na Institutu za povijest i teoriju arhitekture Tehničke visoke škole (ETH) u Zürichu (2014). Od 2002. radi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a, a od 2015. u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu; od 2022. u znanstvenom je zvanju znanstvene savjetnice. Kao predavačica povremeno predaje na doktorskim studijima Arhitektonskoga fakulteta i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavi se uglavnom hrvatskom arhitekturom i urbanizmom XX. st. Autorica je knjiga Ernest Weissmann. Društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. (2015), Za novi, ljepši Zagreb! – arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba, 1918. – 1941. (2020) i Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard (2022) te urednica knjige French Artistic Culture and Central-East European Modern Art (2017., s Lj. Kolešnik). Objavila je mnogobrojne znanstvene radove (u časopisima Journal of Modern European History, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Život umjetnosti, Prostor i Ars Adriatica), bila suautorica i suradnica više izložaba (u Zagrebu, Budimpešti, São Paulu, Mariboru, New Yorku). Vodila je više projekata, među kojima i projekt The Right to Housing: Production of Spaces of Everyday Life in Yugoslavia (1945–1991), koji se uz financijsku potporu Europskog istraživačkog vijeća ERC Consolidator Grant provodi u sklopu programa Obzor Europa. Od 1998. djeluje na popularizaciji arhitekture i urbanizma putem televizijskih priloga i emisija te dokumentarnih filmova HRT-a, među kojima je i dokumentarni serijal Čovjek i prostor. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2020., 2022).

Šerman, Karin (Zagreb, 27. VI. 1964), arhitektica i teoretičarka arhitekture, bavi se istraživanjem moderne i suvremene arhitektonske kulture te recentnom arhitektonskom teorijom.

Diplomirala je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena od 1990. na Katedri za teoriju i povijest arhitekture. Magistrirala je 1996. na Sveučilištu Harvard u Cambridgeu (SAD) iz područja teorije i povijesti arhitekture (mentor K. M. Hays), gdje se i dalje usavršavala u okviru doktorskoga programa, a doktorirala 2000. na matičnome fakultetu u Zagrebu disertacijom Refleksije utjecaja bečkog kulturnog kruga u prvoj fazi razvoja hrvatske moderne arhitekture (mentor → B. Magaš). U zvanje redovite profesorice izabrana je 2016. Prodekanica za nastavu bila je 2006–07., a od 2009. je predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture. Nositeljica je kolegija Uvod u teoriju arhitekture i Teorija arhitekture I i II, a predaje i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Mostaru. Svoj rad posvećuje proučavanju recentne arhitektonske teorije te istraživanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske arhitekture i kulture, što promiče predavanjima, člancima, izložbama i knjigama te suradnjom na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim projektima. Osobito zanimanje iskazuje za istraživanje kulturnog i arhitektonskog nasljeđa Bauhausa. Radove objavljuje u mnogobrojnim domaćim i inozemnim publikacijama, među ostalim u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, ARCH, Buildings, Centropa, Architektura & Urbanizmus, i dr. Potpredsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata bila je 2015–17., a članica njegova Stručnog savjeta 2010–11. Bila je izbornica hrvatskoga nastupa na Venecijanskom bijenalu arhitekture (2014) u sklopu kojega je s autorskim timom postavila izložbu Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014. Od 2017. članica je suradnica HATZ-a. Dobitnica je Nagrade »Neven Šegvić« (2014).

Sorić, Zorislav (Osijek, 19. XI. 1947), građevinski inženjer, stručnjak za betonske i zidane konstrukcije.

Diplomirao je 1971. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1987. na Sveučilištu Colorado u Boulderu (SAD) disertacijom Bond and Bond slip in Reinforced Masonry Structures. Radio je u poduzećima Lavčević u Splitu 1972., Ingenieurbüro Ostrowski u Offenbachu i Frankfurtu 1973–74., a 1975–78. u Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH). Spajanjem Instituta s Građevinskim fakultetom 1977., od 1978. predavao je na Fakultetu, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Betonske konstrukcije i Suvremeni postupci proračuna armiranobetonskih konstrukcija te uveo kolegij Zidane konstrukcije. Bio je predstojnik Katedre za betonske i zidane konstrukcije 2005–11. i prodekan Fakulteta 1994–98. Od 1994/95. predavao je i na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Umirovljen je 2014.

Od 1993. bio je ovlašteni revident za obavljanje kontrole projekata mehaničke otpornosti i stabilnosti betonskih i zidanih konstrukcija. Pri Državnome zavodu za normizaciju i mjeriteljstvo bio je 2005. predsjednik tehničkih odbora za izradbu hrvatskih normi iz područja graditeljstva za Zidane konstrukcije te Betonske konstrukcije. Autor je udžbenika Zidane konstrukcije (1999., 2006., 2016), Betonske konstrukcije I (s T. Kišičekom, 2014) i Betonske konstrukcije II (s T. Kišičekom, 2014). Član je HATZ-a od 1993. te dobitnik Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« 2006.

teorija i povijest arhitekture, grana arhitekture koja istražuje nastanak, razvoj, doživljaj i prosudbu arhitektonskog djela. Misao o arhitekturi pokreće, usmjerava i upravlja arhitektonskim stvaralaštvom. Područje teorije i povijesti arhitekture se time pozicionira kao središnji segment kompleksne i inkluzivne arhitektonske discipline te služi kao konceptualni temelj na koji se oslanja aktualna kreacija i arhitektonska produkcija. To je područje ujedno i točka prepleta više zasebnih, no međusobno srodnih istraživačkih grana, od kojih svaka ima svoj specifičan fokus, pristup i način sagledavanja integralnog arhitektonskog fenomena, a to su: povijest arhitekture, → zaštita graditeljskog nasljeđa, → arhitektonska kritika te arhitektonska teorija.

Povijest arhitekture kao klasična akademska grana posvećena je istraživanju povijesnog razvoja arhitekture, odn. analizi izabranih primjera iz pojedinih povijesnih razdoblja koje sagledava u stilskom i prostorno-morfološkom smislu te u pogledu njihova odnosa s pripadajućim društveno-povijesnim i duhovno-kulturnim kontekstom. Zaštita graditeljskog nasljeđa srodna je grana koja spaja znanstvenoistraživačku i stručnodjelatnu komponentu te skrbi o očuvanju i primjerenoj obnovi povijesnih arhitektonskih i urbanističkih kulturnih dobara. Arhitektonska kritika posvećuje se preciznoj deskripciji, analizi i valorizaciji arhitektonskog djela u pogledu njegovih formalno-estetskih i konstruktivno-tehničkih aspekata te u pogledu njegova odgovora na aktualne društvene prilike i očekivanja. Teorija arhitekture uspostavlja produktivne konceptualne modele i operativne strategije za profiliranje i usmjeravanje arhitektonske prakse i produkcije. Proučavanjem iskustva prošlosti i projekcijom mogućih scenarija budućnosti, a ponajprije integralnom analizom sadašnjosti, teorija arhitekture istražuje moguće putove daljnjeg razvoja arhitekture i promišlja primjerene načine arhitektonskog djelovanja i interveniranja u danom društvenom trenutku. U dinamičnom i dijalektičkom odnosu teorije i prakse, u kojem teorija nerijetko konceptualno prednjači, važno je imati na umu da se konačno opravdanje i cilj arhitektonske teorije nalazi u samom arhitektonskom djelu, u konkretnom projektantskom ostvarenju. Prožet teorijskom mišlju i intencijom, arhitektonski objekt tada i sam postaje svojevrsni »teorijski objekt« (teorijom ispunjen objekt), a kao takav ujedno i jedinstvena »forma znanja« koja svoje korisnike podučava izravnim osobnim prostornim iskustvom i doživljajem. To ujedno potvrđuje tezu o arhitekturi kao jednom od najsugestivnijih umjetničkih medija, koji se spoznaje življenjem i bivanjem te stoga izravno i neposredno oblikuje ljudsko iskustvo, mišljenje i razumijevanje.

Teorija i povijest arhitekture u Hrvatskoj – početci

Područje teorije i povijesti arhitekture u hrvatskom se kulturnom prostoru počelo znatnije razvijati u drugoj polovici XIX. st., ponajprije u sklopu povijesti arhitekture i misli o arhitektonskim spomenicima i očuvanju graditeljskog nasljeđa. Istraživanja tog područja preklapaju se sa srodnim disciplinama povijesti umjetnosti i arheologijom, pa su najraniji radovi potekli od stručnjaka toga miljea, poput → Ise Kršnjavog, te konzervatora kao što su Vicko Andrić i Frane Bulić. Njima su se ubrzo pridružili i arhitekti posvećeni problematici zaštite graditeljskog nasljeđa, primjerice → Ćiril Metod Iveković. Važnu ulogu u razvoju te problematike u nas imala je na prijelazu iz XIX. u XX. st. znamenita bečka škola povijesti umjetnosti, s istaknutim predstavnicima Franzom Wickoffom, Aloisom Rieglom i Maxom Dvořakom, koji su novim konceptima donijeli zaokret u pristupima i vrednovanju povijesnih spomenika i utjecali na tumačenje povijesti arhitekture i tretiranje graditeljskog nasljeđa.

Pod uplivom bečke struje svoj je pristup graditeljskoj baštini oblikovao i → Viktor Kovačić, presudan za razvoj lokalne arhitektonske misli i produkcije, kao i cjelokupne hrvatske arhitektonske scene. Pitanjima tretmana graditeljskog nasljeđa Kovačić se sustavno posvetio kroz praksu, a o načelnim je pristupima javno istupao potaknut konkretnim situacijama, ponajprije u znamenitome kaptolskom slučaju rušenja Bakačeve kule i dijela renesansnog obrambenog obruča oko neogotizirane zagrebačke katedrale. Obnovu je, nakon potresa 1880., proveo → Hermann Bollé prema tada važećem načelu jedinstva stila, čime je izvorno stilski slojevita katedrala poprimila ujednačeni neogotički izgled sa simetrično komponiranim monumentalnim pročeljem sa zvonicima, koje je, prema mišljenju Kršnjavoga, trebalo biti široko pokazano i oslobođeno vanjskog povijesnog obrambenog prstena. Zagovarajući pak autentičnu vrijednost svih izvornih povijesnih slojeva i pripadajućih povijesnih prostora, Kovačić se tomu oštro suprotstavio, s uporištem u znanstvenim argumentima novoga bečkog pristupa. To je otvorilo žustru i argumentiranu javnu polemiku u kojoj su se brusile pozicije i artikulirala stajališta, a čime se ujedno profilirala i cjelokupna problematika zaštite. Neuspjeh obrane Bakačeve kule i njezino rušenje 1906. te naknadno spoznato nezadovoljavajuće prostorno stanje kaptolskoga trga otvorili su sljedeću liniju Kovačićeva angažmana u području zaštite u vidu prijedloga konkretnih kreativnih intervencija na vrijednim povijesnim građevinama. Kovačićevim je zauzimanjem potaknut 1908. raspis arhitektonskog natječaja s temom restitucije povijesnog prostora i izvornih građevnih odnosa ispred katedrale. Tako je pokazao spektar djelovanja educiranog arhitekta u području teorije i povijesti arhitekture – od dubinskog poznavanja, analize i ispravnog vrednovanja povijesne građevine, preko teorijskog promišljanja i utemeljenja u aktualnim relevantnim konceptima i pristupima u problematici zaštite, artikuliranja vlastitih pozicija i njihova prezentiranja putem pisane riječi i javne diskusije do kreativne projektantske reakcije na sagledani problem i njegovu prostorno-oblikovnu kompenzaciju i nadgradnju. Time je Kovačić postavio model sveobuhvatnog arhitektonskog pristupa koji će slijediti i potvrđivati buduće generacije.







Osim u domeni graditeljskog nasljeđa, Kovačić je zadužio teorijsko-povijesno područje i u segmentu arhitektonske teorije. U prvome broju umjetničkog časopisa Život objavio je 1900. članak Moderna arhitektura kojim je postavio temelje razvoja ovdašnje modernističke arhitektonske kulture i naznačio obrise njezine teorije. I tim se njegovim angažmanom nastavila produktivna i inspirativna veza Beča i Zagreba. U tom se aspektu iščitava ponajprije utjecaj Kovačićeva neposrednoga bečkog učitelja, arhitekta Otta Wagnera i teorijski aktivnoga bečkog arhitekta Adolfa Loosa, a i njihova prethodnika, njemačkog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. U članku Kovačić inaugurira i podcrtava presudna stvaralačka načela i vrijednosti koje bi trebala slijediti relevantna suvremena arhitektonska produkcija. Glavne komponente njegove stvaralačke metode pritom su funkcionalnost i praktičnost, konstruktivna i materijalna logičnost, senzibilnost za konkretni urbani i prirodni kontekst i uvažavanje graditeljskog nasljeđa – temeljne ideje koje će prožimati Kovačićevo arhitektonsko stvaralaštvo ranoga XX. st., ali koje će dovesti i do autentičnog procvata hrvatske moderne arhitekture međuratnog razdoblja, idejno je podupirati i u poslijeratnom razdoblju te postati njezine trajne vrijednosti. Zahvaljujući svemu navedenomu, Kovačić je prepoznat kao otac hrvatske moderne arhitekture.

Arhitektonsku scenu Kovačić je zadužio i sudjelovanjem u pokretanju ključnih strukovnih udruženja. Uz → Stjepana Podhorskog, → Vjekoslava Bastla i → Edu Šena bio je osnivač → Kluba hrvatskih arhitekata (1905) kao poligona angažiranog promišljanja i kritičkog reagiranja na aktualne probleme radi promicanja digniteta struke i u obranu najviših stvaralačkih vrijednosti i ideala. Jedna od važnih tekovina Kluba bila je i zagovaranje provedbe arhitektonskih natječaja kao najboljega mehanizma postizanja arhitektonske kvalitete.

Međuraće

Osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) s pripadajućim Arhitektonskim odjelom, središnje mjesto za razvoj područja teorije i povijesti arhitekture postala je Katedra za teoriju i povijest arhitekture. Tijekom vremena katedra je mijenjala ime, ali se trajno skrbi za promicanje, razvoj i profilaciju teorijsko-povijesne tematike i kritičko-teorijskog diskursa. Na Tehničkoj visokoj školi djelovao je i V. Kovačić (1920–24), čime su njegove ideje bile duboko usađene u prve studentske generacije, pomažući školi da postane ključnim rasadnikom konzistentne arhitektonske misli.

Već je u prvim akademskim godinama Tehničke visoke škole snažan naglasak bio na kolegijima povijesti arhitekture i umjetnosti, koje su predavali istaknuti nastavnici: arhitekti E. Šen, Ć. M. Iveković, Petar Fetisov i povjesničar umjetnosti → Petar Knoll, koji je započeo i formalnu poduku teorije arhitekture kolegijima Estetika i Nauka o arhitekturi. Nastavu iz teorije arhitekture je nakon Knolla nastavio 1943. → Andre Mohorovičić, dok je kolegije povijesti arhitekture preuzeo → Juraj Denzler. Tematika zaštite graditeljskog nasljeđa je u poduci bila prisutna kontinuirano, u početku putem kolegija Načela za čuvanje spomenika i Čuvanje građevnih spomenika te kolegija terenske nastave, a te su teme pokrivali Iveković, Knoll, Mohorovičić, Denzler i dr. Nastavnicima iz područja teorije i povijesti arhitekture zarana se pridružio → Alfred Albini kolegijem Arhitektura najnovijeg doba.

U duhu Kovačićevih teorijskih smjernica u smislu praktičnosti i logičnosti, tj. funkcionalnosti i konstrukcijske racionalnosti, obogaćenih naslijeđenim urbanim i povijesnim vrijednostima, u međuratnom razdoblju došlo je do proplamsaja moderne arhitekture u svim urbanim slojevima i svim hrvatskim regijama. Mnogi arhitekti, gotovo svi glavni protagonisti toga razdoblja, uz svoj su se stručni angažman istodobno bavili i kritičkim i publicističkim radom, pišući teorijske članke, kritike o djelima suvremenika, zapise o vlastitim djelima i razmišljanjima, te izdavali publikacije i sudjelovali na arhitektonskim i likovnim izložbama. Njihov je rad obilježio arhitektonsku kritiku između dva svjetska rata i potvrdio pojavu preklapanja stručnog i teorijskog djelovanja. Svojim napisima istaknuli su se arhitekti A. Albini, → Vlado Antolić, → Hugo Ehrlich, → Drago Ibler, → Slavko Löwy, → Josip Pičman, → Stjepan Planić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Egon Steinmann, → Zdenko Strižić, E. Šen, → Vladimir Turina, Marko Vidaković, → Ernest Weissmann, → Ivan Zemljak i dr. U tekstovima pokrivaju različite teme – od prezentacija najnovijih projekata i realizacija, analiza rezultata arhitektonskih natječaja, diskusija o društvenim zadaćama i odgovornosti nove arhitekture do zaokruženih pregleda i ocjena ostvarenja i cjelokupnog modernističkog fenomena. S. Planić izdao je 1932. utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture, u kojoj je objavio niz projekata, teorijskih postavki i tekstova 19 autora o shvaćanju moderne arhitekture, obrazlažući njezinu temeljnu logiku i svrhu. Teorijskim i kritičkim pregledima ističe se i M. Vidaković koji je 1933. u ljubljanskom časopisu Arhitektura objavio niz članaka o prirodi i poanti nove arhitekture i urbanizma, povezujući ih s potrebama i razvojem društva: Arhitektura kao simbol, Prolegomena principu urbanizma, Arhitektura i društvo i dr. Vidaković također problematizira pitanje odnosa nove arhitekture i povijesnog nasljeđa u tekstovima Zar moderna arhitektura u Dalmaciji? te Zagrebački Kaptol kao urbanistički problem.









Uz arhitekte, nastup moderne arhitekture pratili su i komentirali povjesničari umjetnosti, likovni umjetnici, književnici, novinari, među kojima se ističu Ljubo Babić, Vinko Brajević, Josip Draganić, Antun Jiroušek, P. Knoll, → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Bogdan Rajakovac, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo, i dr. Knoll je primjerice zadužio područje arhitektonske teorije esejom Ideologija moderne arhitekture (ljubljanska Arhitektura, 1933), u kojem modernu arhitekturu, uz stilske analize, sagledava i kao produkt društvenih konstelacija i silnica; Krleža je napisao znameniti esej Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1925) a Babić pregled Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Pečat, 1939). Tema odnosa moderne arhitekture i tradicionalne dalmatinske gradnje, posebice one u Dubrovniku, iznesena je kroz polemiku K. Strajnića i V. Brajevića, koja se vodila 1930. i 1931. u splitskim novinama Novo doba, a koja je objavljena i u posebnoj publikaciji Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture s predgovorom F. Bulića 1931. Napisi o arhitekturi objavljivali su se u stručnim časopisima, knjigama, revijama iz raznih područja kulture, čak i u dnevnim novinama. Posebice su se isticali domaći časopisi Građevinski vjesnik, Tehnički list, Tehnički vjesnik, Hrvatska revija, Književnik, Književna republika, Revija Zagreb, Vijenac, Pečat, Novo doba, ljubljanska Arhitektura, i dr.

Uz publikacije, važna platforma za prezentaciju moderne arhitekture bile su česte izložbe, kojih je u doba međuraća organizirano više od četrdeset. Prezentirajući rezultate pojedinih arhitektonskih natječaja, preglede recentnih realizacija te cikluse višegodišnje produkcije, bile su poligon kritičkog sagledavanja i rasprava o značajkama, zadatcima, mogućnostima i smjerovima daljnjeg arhitektonskog razvoja. U tom je smislu bila važna velika arhitektonska izložba 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, s promocijom novih ideja i pregledom do tada realiziranih ostvarenja, te velika retrospektivna izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1888–1938. održana 1938., sa snažno zastupljenom arhitektonskom dionicom i pratećim katalogom.







Osobito važnu ulogu u izlagačkom, publicističkom i sveukupnom umjetničkom i društvenom djelovanju imale su izložbe i razvedena aktivnost → Udruženja umjetnika Zemlja, pod vodstvom Krste Hegedušića i D. Iblera, koje odlikuje posvećenost socijalnim pitanjima i istraživanju modaliteta umjetničkog angažmana u rješavanju društvenih problema. Tijekom djelovanja, 1929–35., skupina Zemlja održavala je redovite godišnje izložbe na kojima su uz umjetnike sudjelovali i arhitekti, prezentirajući mogući arhitektonski pristup i doprinos aktualnim društvenim temama. Uz izložbe sustavno su se organizirala i javna predavanja i diskusije te izdavale publikacije, obogaćujući tadašnji arhitektonski kritičko-teorijski diskurs.







U suradnji sa skupinom Zemlja važnu je ulogu imala i njezina pridružena arhitektonska jedinica → Radna grupa Zagreb, osnovana na poticaj E. Weissmanna s članovima V. Antolićem, J. Pičmanom, J. Seisselom, Viktorom Hećimovićem, Zvonimirom Kavurićem, Bogdanom Teodorovićem. Djelovala je razmjerno kratko (1932–34), no sa znatnim doprinosima na teorijskom planu. S originalnim istraživanjima fokusiranima na stanje siromašnih gradskih predgrađa i mišlju o mogućim scenarijima razvoja grada u sprezi s izraženim socijalnim aspektima, skupina je aktivno sudjelovala na IV. kongresu CIAM-a 1933. kao nacionalna sekcija za tadašnju Jugoslaviju, što je hrvatsku arhitekturu upisalo u mrežu najrelevantnijih međunarodnih arhitektonskih događanja.

Za teorijsko-povijesno područje nezaobilazno je djelovanje D. Iblera kao voditelja → Arhitektonskog odjela Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926–43. Uz već afirmirani Arhitektonski odjel Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, tzv. Iblerova škola predstavljala je drugi ključni arhitektonski pedagoški rasadnik u međuratnom razdoblju u nas. Specifičnost Iblerove škole bila je pretežna umjetnička profilacija studija, usmjerenost na suvremenu arhitekturu te na rad sa stručno afirmiranim polaznicima, nerijetko na njihovim stvarnim, konkretnim projektima. U specifičnoj formi grupnog rada sa samim Iblerom, razvijale su se produktivne diskusije i poticao razvoj kritičke misli. Napredni polaznici te škole, zajedno s diplomantima Tehničkoga fakulteta, predani progresivnoj modernoj arhitekturi oslonjenoj o ideje funkcionalizma i konstruktivne logike, umjetnički oplemenjenoj lokalnim nasljeđem te prožetoj humanističkim idejama i ambicijom društvenog angažmana, pridonijeli su stvaranju specifičnog fenomena Zagrebačke škole arhitekture.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Stanka tijekom II. svj. rata i realnost poslijeratnog trenutka, s radikalnim društveno-političkim promjenama i preokretom ideoloških okvira, donijeli su niz izazova za arhitekturu i njezinu teorijsko-povijesnu platformu. Uspostavom novoga socijalističkog ustroja moderna se arhitektura suočila s imperativom obrane svojih idejnih temelja. Novi je politički i ideološki sustav zahtijevao izravnu i čitku oblikovnu legitimaciju u umjetnostima te nametnuo socijalistički realizam kao odgovarajući oblikovni izraz. U takvom se kontekstu naslijeđena modernistička kultura i moderna arhitektura borila za opstanak. Njezino temeljno obilježje, funkcionalizam, najviši su partijski krugovi oštro kritizirali, kao isprazan, mehanički, lišen »istinske punine i sadržaja«, ocijenivši ga kao »jasan označitelj dekadentnog buržoaskog Zapada«. U uvjerenju da su funkcionalnost i konstruktivna logičnost, njegovani u razdoblju između dva svjetska rata kao temeljni alati u rješavanju socijalnih problema, ispravan način djelovanja i u novim prilikama, arhitekti su započeli obranu modernističkog aparata. U smislu te obrane se najizravnije eksponirao i najkonstruktivnije zauzeo teorijski arhitektonski diskurs.

Kao tadašnji profesor teorije arhitekture na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta, A. Mohorovičić je 1947. istupio antologijskim tekstom Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja, u kojem brani modernističku tradiciju hrvatske arhitekture i u tom smislu nadahnuto konstruira koncept »poopćenog funkcionalizma« kao njezina središnjega konceptualnog određenja. Tim konceptom Mohorovičić precizno upućuje na istinsku prirodu i trajno usmjerenje ovdašnje arhitekture da osim brige za funkciju, ekonomičnost i konstrukciju bezrezervno obuhvaća i mnoge druge relevantne slojeve, poput povijesti i tradicije građenja, estetike i regionalne morfologije, društvenog i kulturnog značenja, te psihološku dimenziju i sveobuhvatnu fenomenološku kvalitetu. Tako nadopunjen i poopćen, ovdašnji se funkcionalizam, prema Mohorovičiću, pokazuje kao neosporivo legitiman i posve primjeren alat za izgradnju novoga socijalističkog društva. Taj se inventivni teorijski koncept, unatoč tomu što su ga politički delegirani kritičari pokušavali osporiti, na kraju pokazao kao dostatno uvjerljiv argument te je hrvatskoj arhitektonskoj sceni otvorio put nastavka modernističkog arhitektonskog razvoja.

Lansiranje Mohorovičićeva koncepta i teorijska rasprava koja je slijedila odvijali su se u prvim brojevima netom osnovanog časopisa → Arhitektura, koji je u Zagrebu pokrenuo i bio glavnim urednikom (1947–51) → Neven Šegvić. Tadašnja Šegvićeva strateška urednička intervencija iznesena u Napomenama redakcije 1948. stala je u obranu Mohorovičićevih teza i osnažila modernističko usmjerenje hrvatske arhitekture. Omogućavanju te stvaralačke slobode, izvojevane na teorijskom planu, pridonijela je i promjena političke klime 1948., tj. odvajanje Jugoslavije od sovjetske političke orbite.







Osim što je podupro Mohorovičićev teorijski okvir za daljnji razvoj domaćeg arhitektonskog modernizma, Šegvić je teorijskim i kritičkim radom dodatno profilirao njegove idejne okosnice, i sam razrađujući slojeve poopćenja o kojima je Mohorovičić govorio. Vlastitim je analizama Šegvić upućivao na »astilski« karakter hrvatske arhitekture, uvjeren da ono što ju bitno određuje nije neki konkretni oblik, izraz, pojavnost ili stil, nego konceptualni kostur i idejna struktura, odn. podliježuća »stvaralačka metoda«. Nju pak određuju tri bitna momenta: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjevi suvremenosti. Te je karakteristike hrvatske arhitektonske tradicije elaborirao u mnogobrojnim tekstovima, među kojima se u tom razdoblju ističu Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ (Arhitektura i urbanizam, 1950) i Arhitektonska moderna u Hrvatskoj (Republika, 1952). Svoja je istraživanja provodio od 1946. kao asistent i potom nasljednik A. Albinija na kolegiju Arhitektura najnovijeg doba na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, angažiran i na ostalim tadašnjim teorijsko-povijesnim kolegijima poput Arhitektura naroda FNRJ/SFRJ, Arhitektura FNRJ i čuvanje spomenika i dr. Uspostavljanjem časopisa Arhitektura, Šegvić je stvorio poligon za razvoj i kritičku profilaciju hrvatske arhitekture, koji će postojano usmjeravati arhitektonska zbivanja i postati središnjom strukovnom, kritičkom i teorijskom platformom. Šegvić je časopis urednički vodio, uz suradnju s J. Seisselom, kroz politički najdelikatnije godine, zacrtavši mu smjer i određenje. Časopis je 1950. nakratko promijenio naziv u Urbanizam i arhitektura, no cijelo je vrijeme angažirano podupirao intenzivnu poslijeratnu modernističku arhitektonsku produkciju. Svoje je viđenje intenzivne poslijeratne modernističke arhitektonske produkcije Šegvić zaokružio antologijskom retrospektivnom izložbom Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., koju je 1986. popratio na stranicama Arhitekture tekstom Stanje stvari – jedno viđenje (1945.–1985.).







Nakon Šegvića, časopis Arhitekturu kao središnju strukovnu, kritičku i teorijsku platformu uređivački je vodio niz istaknutih arhitekata – V. Antolić, Krsto Filipović, → Zdravko Bregovac, → Zdenko Kolacio, → Vojteh Delfin i drugi – koji su, svaki sa svog stručnog i kritičkog gledišta, dodavali vlastite akcente. U početku se časopis sastojao od glavnog dijela o aktualnim natječajima, arhitektonskim i urbanističkim projektima i realizacijama te dijela s vijestima, a potom se, sredinom 1950-ih, uvriježio tematski pristup pojedinim brojevima, koji se zadržao do danas. Arhitekturi se 1954. na publicističkoj sceni pridružio i drugi istaknuti strukovni časopis → Čovjek i prostor (ČIP) specifičnog fokusa i profila, koji prati aktualnosti iz sfere arhitekture, urbanizma, dizajna i šire kulture građenja. Prvi urednik ČIP-a bio je → Zvonimir Marohnić, a slijedili su ga → Vjenceslav Richter, → Miroslav Begović i dr. Svaki sa svojom ulogom i zadaćom, oba stručna časopisa izlaze i danas, sustavno izgrađujući i podupirući arhitektonsku scenu i produkciju. Oba časopisa izdaje → Udruženje hrvatskih arhitekata (prije Društvo arhitekata Hrvatske) koje djeluje od 1951., isprva pod vodstvom J. Seissela. To krovno udruženje za organizaciju strukovnih interesa sljednik je dugog niza povijesnih društava još od 1878. kada je pokrenut → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, a svojim se časopisima ujedno potvrdilo kao predvodnik izdavačke djelatnosti iz područja arhitekture i važan akter u razvoju teorijsko-kritičkog diskursa.

Uz ključne strukovne publikacije, teorijsko-povijesno područje nastavlja se razvijati djelovanjem Arhitektonskog odjela Tehničkoga fakulteta, odn. od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Tadašnju Katedru za povijest umjetnosti i arhitekture i dalje je vodio A. Mohorovičić, a u sklopu nje djelovali su J. Denzler, A. Albini, N. Šegvić, → Sena Sekulić-Gvozdanović, Melita Viličić i dr. Denzler je, uz Sekulić-Gvozdanović i Viličić, držao kolegije povijesti arhitekture, Mohorovičić teorije arhitekture, Albini je tumačio suvremenu svjetsku arhitekturu, a Šegvić suvremenu nacionalnu arhitekturu i temeljna načela zaštite graditeljske baštine. U nastavi posvećen povijesti arhitekture, Denzler je istodobno u praksi bio projektant najčišće moderne arhitekture te je svoje poznavanje povijesnih oblika i povijesnih projektantskih načela pretakao u vrhunske modernističke realizacije. U tom smislu, Denzler i Albini nastavili su povijesno-suvremena amalgamiranja naslijeđena od svojeg učitelja Kovačića promičući objedinjenu zadaću teoretičara i praktičara. Bogato iskustvo u zahvatima konzervacije i rekonstrukcije povijesne arhitekture Denzler je nadopunjavao suvremenim projektantskim intervencijama. U sličnom je duhu, pokrivajući povjesničarsku i projektantsku liniju, djelovala i njegova suradnica S. Sekulić-Gvozdanović, koja je povijesno-teorijsko područje zadužila knjigom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994) te nizom od 250 članaka iz područja povijesti arhitekture i urbanizma, zaštite graditeljskog nasljeđa, tipologije urbanih struktura, povijesti vrtne arhitekture, kao i prijevodima stručnih knjiga, među ostalim i Sinteza u arhitekturi Waltera Gropiusa (1961).

Katedri za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti u sklopu novoustrojenoga (1962) samostalnog → Arhitektonskoga fakulteta pridružili su se → Boris Magaš na kolegijima teorije arhitekture te → Vladimir Bedenko na kolegijima povijesti arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa. Svoj su rad u širokom teorijsko-povijesnom području nastavnici razvijali putem nastave i terenskoga rada sa studentima, mnogobrojnih publikacija i stručnih radova s temama očuvanja nasljeđa, savjetničkog rada u stručnim tijelima i komisijama, sudjelovanja na domaćim i međunarodnim konferencijama i stručnim skupovima te putem znanstvenoistraživačkih projekata. Mohorovičić je vodio znanstveni projekt Tipologija povijesnog razvoja urbanih struktura na tlu Hrvatske, Šegvić Atlas arhitekture Republike Hrvatske 20. stoljeća, Bedenko Operativno istraživanje hrvatskih povijesnih gradova a Magaš Razvoj teorije arhitekture na hrvatskom etničkom području. Povijesno područje Bedenko je zadužio knjigom Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku (1989), potom radom Urbanistički razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća (1993) te nizom znanstvenih članaka i konzervatorskih studija (Požega, Vinkovci, Voćin, osječka Tvrđa i dr.). Teorijsku je tematiku Magaš obogatio nizom tekstova: Prilog rješavanju problematike arhitektonskih zahvata unutar historijskih cjelina (1965), Saznanja i mogućnosti teorijske misli (1986), Putovi vlastitosti u arhitektonskoj teorijskoj misli (1994), ali i nizom vrhunskih arhitektonskih ostvarenja zasnovanih na teorijskim postavkama, u kojima se može pratiti kontinuitet idejnih vrijednosti poopćenog funkcionalizma.

Za područje graditeljske baštine, koje je Hrvatskoj presudno zbog bogatstva naslijeđenoga urbanog i arhitektonskog tkiva, bilo je važno osnivanje poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa, koji su 1975. zajednički pokrenuli Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Sveučilište u Splitu, s profesorima → Tomislavom Marasovićem, → Brunom Milićem i → Milanom Prelogom. Studij je promijenio ime u Graditeljsko naslijeđe 1981., kada su mu se pridružili Filozofski fakultet u Zadru i Građevinski fakultet u Splitu, a na njemu su djelovali T. Marasović, → Jerko Marasović, N. Šegvić, → Mirko Maretić, V. Bedenko i dr. Studij je, uz povremene prekide i restrukturiranja, djelovao do 2002. Bedenko je problematici zaštite graditeljskog nasljeđa istodobno pridonio i svojim dugogodišnjim vođenjem ljetnih škola arhitektonskog snimanja povijesnih gradova u Istri i drugdje, te njihovom dubinskom analizom i kritičkom interpretacijom.

Hrvatska arhitektonska kultura i modernistička tradicija bile su fokusom istraživanja i izvan fakultetske institucije. Kapitalne uvide i tumačenja donijela je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata (1989) → Tomislava Premerla, koja je doživjela više uzastopnih izdanja. U istraživanju tog razdoblja istaknuo se i → Aleksander Laslo, koji je nizom članaka i ogleda sustavno pokrio pojedine tematske cikluse i istaknuta poglavlja međuratne moderne arhitekture (Arhitektura modernog građanskog Zagreba, Individualno stanovanje u Zagrebu od 1900. do 1940.; Viktor Kovačić: promotor hrvatske moderne arhitekture i dr.). Istaknutu je ulogu imao i povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, koji je uz antologijske obradbe povijesnog arhitektonskog stvaralaštva elaborirao i njegova modernistička poglavlja te osnažio temelje suvremene arhitektonske kritike.







Praćenje suvremenih arhitektonskih pojava i događanja u uznapredovalom kasnomodernističkom razdoblju sustavno se provodilo u stručnoj periodici, ponajprije časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. U tom razdoblju, 1970-ih i 1980-ih, na kulturnu su scenu stupili i novi pogledi, teme i teorijski koncepti postmoderne, izazivajući prihvaćene modernističke postulate, no zapravo tek propitkujući njihovu održivost i robusnost, nadopunjujući ih dobrodošlim novim perspektivama. Kao urednici koji su dali novi ton i svježe akcente časopisima u skladu s novim senzibilitetima ističu se → Marijan Hržić, A. Laslo, → Branko Silađin, → Tomislav Odak, → Emil Špirić, → Vera Grimmer za Arhitekturu, odnosno → Davor Salopek, T. Premerl, → Nikola Polak, A. Laslo, → Andrija Rusan za Čovjek i prostor. Svojim se preciznim kritičkim analizama istaknula i → Antoaneta Pasinović, pišući o temama graditeljske baštine i problemima suvremene arhitekture, kao i izazovima očuvanja prostornih i urbanih cjelina. Teorijske teme, koje su u tom trenutku dobivale veću važnost, pokrivali su B. Magaš, → Andrija Mutnjaković, → Fedor Kritovac, → Ivo Maroević, N. Polak, Neven Mikac, Mladen Bošnjak, i dr.

U teorijskim smislu vrijedan je potez tadašnjega glavnog urednika časopisa Čovjek i prostor D. Salopeka, koji je 1978. pokrenuo ciklus razgovora sa živućim korifejima hrvatske moderne arhitekture te istaknutim protagonistima tadašnje arhitektonske scene o nizu aktualnih arhitektonskih pitanja. Sugovornici su bili S. Planić, → Igor Emili, Z. Kolacio, → Juraj Neidhardt, N. Šegvić, → Božidar Rašica, S. Sekulić-Gvozdanović, B. Magaš i drugi, a razgovaralo se o arhitektonskom jeziku, arhitekturi kao umjetnosti, regionalizmu i autohtonosti, graditeljskoj baštini, urbanizmu i urbanoj kulturi, urbarhitekturi, socijalnoj svijesti i angažmanu, stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, etičkoj dimenziji arhitekture, arhitektonskoj povijesti i edukaciji. U odgovorima sugovornika naslućeni su tako obrisi teorijskih sustava koji su se nalazili u potki njihovih kreativnih izraza, kao proživljene teorije koje su iznutra vodile njihovo stvaralaštvo i našle svoje opredmećenje u konkretnim projektima i realizacijama, odn. u ostvarenoj arhitektonskoj i urbanističkoj formi.







S obzirom na rastuću važnost teorijskog diskursa i pojačano zanimanje za konceptualnu potku arhitektonskog stvaralaštva, u tom su se razdoblju osnivali novi stručni časopisi, prevodila kapitalna djela strane stručne literature, pretiskivali povijesni tekstovi te je općenito ojačala izdavačka i istraživačka aktivnost. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu pokrenut je 1993. znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Prostor (utemeljitelj i glavni urednik → Ante Marinović-Uzelac), s ciljem publiciranja znanstvenih radova u području arhitekture, urbanizma i srodnih disciplina, koji izlazi i danas. Kapitalni naslov iz područja povijesti moderne arhitekture Kennetha Framptona Moderna arhitektura: kritička povijest preveden je 1992. Godine 1995. pokrenuta je Biblioteka Psefizma specijalizirana za teoriju arhitekture (urednik → Krešimir Rogina), u sklopu koje je među ostalim 1996. pripremljen pretisak knjige S. Planića Problemi savremene arhitekture iz 1932. te 1997. izdana knjižica Arhitekt Kovačić: skice i crteži. Godine 1998. pokrenut je časopis za arhitekturu i kulturu življenja → Oris (utemeljitelj i glavni urednik A. Rusan) koji objavljuje stručne članke iz širokog područja arhitekture, dizajna, fotografije, kazališta, vizualnih umjetnosti i teorije, a uz časopis se od 2000. organizira manifestacija Dani Orisa – utjecajan arhitektonski simpozij s predavanjima istaknutih međunarodnih i domaćih arhitekata koji do danas djeluje na širenju i promociji arhitektonskoga kritičkog diskursa.













Najnovije doba

Recentni trenutak, sa stalno novim i izazovnim društvenim i prostornim fenomenima te ubrzanom dinamikom i raznolikošću arhitektonskih reakcija, potražuje još intenzivnije teorijsko i kritičko sagledavanje, koje se provodi nizom postojećih, ali i novih modaliteta i medija. Pritom su prisutna nova kritička tumačenja proteklih razdoblja, kao i istraživanja novih teorijskih koncepata koja bi mogla obuhvatiti obilježja i izazove trenutka. U spektru suvremenih problematika zastupljeni su i novi pristupi graditeljskom nasljeđu i ispitivanju potencijala njegove prilagodbe i prenamjene i kritičkih konzervacija.

Stožerno mjesto za recentni razvoj teorijsko-povijesnog područja, a u duhu svoje kontinuirane misije i djelovanja, i dalje ostaje Katedra za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Radom svojih triju matičnih kabineta i njihovih nastavnika i istraživača Katedra i u posljednjim desetljećima razrađuje teorijsko-povijesnu problematiku: u Kabinetu za teoriju arhitekture nastavnici B. Magaš i → Karin Šerman; u Kabinetu za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa V. Bedenko, Alan Braun i Nataša Jakšić, te u Kabinetu za modernu i suvremenu arhitekturu → Andrej Uchytil, → Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović i Mojca Smode Cvitanović. U okviru znanstvenih projekata koje kabineti provode, uz kontinuitet Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća te nove projekte, istražuju se trajna obilježja te pojedini akcenti ovdašnje arhitektonske misli i produkcije. Novi uvidi i interpretacije pretaču se u nastavni rad sa studentima te u stručne projekte s temama očuvanja i rehabilitacije povijesnog nasljeđa, a prezentiraju se sustavno putem mnogobrojnih publikacija te domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, izložaba i stručnih skupova. U pogledu zaokruženih kompendija pojedinih znanstveno-nastavnih dionica ističe se knjiga B. Magaša Arhitektura – Pristup arhitektonskom djelu (2013) koja donosi zaokruženu cjelinu Magaševa tumačenja arhitektonske teorije na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Teorijske teme dalje razvija K. Šerman (O problemu istine u arhitekturi. Gottfried Semper i pokušaj ustroja istinskog arhitektonskog sustava, 2000; Contemporary Croatian Architecture. Experimental Practices and Social Concerns, 2009; Utjecaj Bauhausa na hrvatsku međuratnu arhitekturu, 2009. i dr.). Povijesnu tematiku nadograđuje Nataša Jakšić (Crkva sv. Luke u Dubravi pokraj Splita, 2006; Kamenita vrata u Zagrebu. Obnova unutrašnjeg prostora prema projektu Jurja Denzlera, 2011., s K. Šerman; Novo u starom. Denzlerova Upravna zgrada Gradskih poduzeća u Zagrebu iz 1935. godine u historicističkom tkivu zagrebačkoga Donjega grada, 2011., s K. Šerman, i dr.). A. Braun uz znanstveno bavljenje izabranim povijesnim temama i građevinama nastavlja i tradiciju nastavno-vježbovnog rada na arhitektonskom snimanju hrvatskih povijesnih gradova, kao i stručnog djelovanja na zadatcima očuvanja graditeljskog nasljeđa (Obnova i prenamjena patricijske gradske kuće Moise u Cresu, 2018; Obnova stambeno-poslovnog sklopa arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu, 2018; Obnova Francuskog paviljona u sklopu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, 2014. i dr.). Tu su i zapaženi radovi Kabineta za modernu i suvremenu arhitekturu (Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića A. Uchytila, 2007; Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća A. Uchytila, Z. Barišić Marenić i E. Kahrovića, 2009; Arhitektica Zoja Dumengjić Z. Barišić Marenić, 2020. i dr.). Od izlagačkih projekata kojima članovi Katedre prezentiraju svoja istraživanja ističu se izložbe: Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta (A. Uchytil, M. Čavlović; 2019), Baština međunarodne suradnje: Afrički i azijski radovi hrvatskih arhitekata (M. Smode Cvitanović, M. Smokvina; Zagreb 2020., Zadar 2021. i Sarajevo 2022), a zapaženo je i predstavljanje hrvatske arhitekture na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014., kada je pod vodstvom izbornice K. Šerman u okviru tadašnje glavne teme Bijenala, Absorbing Modernity 1914–2014, postavljena izložba Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014.







Za razvoj akademskog i znanstvenoistraživačkog pristupa arhitektonskim i urbanističkim temama važno je i osnivanje doktorskog studija Arhitektura i urbanizam na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 2007. pod vodstvom → Hildegard Auf-Franić, u sklopu kojega je područje teorije i povijesti arhitekture znatno zastupljeno. Potencijal razvoja tog područja donio je i novi studij arhitekture uspostavljen 2003. na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u sklopu kojega su se prezentacijom moderne arhitekture u splitskom i mediteranskom podneblju istaknuli → Ivana Šverko, → Darovan Tušek i Robert Plejić.

Uz akademske centre, teorijsko-povijesno područje nadopunjuje paralelno istraživačko i publicističko djelovanje raznih stručnih institucija i pojedinaca. Nastavlja se započeta aktivnost izdavačke kuće Arhitekst A. Rusana, koja uz kontinuitet časopisa Oris priprema zapažene publikacije, kritičke prikaze, kataloge i knjige, među kojima: Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (M. Mrduljaš, V. Mimica i A. Rusan, 2007) te Continuity of the Avant-Garde: Fragments of Croatian Architecture from Modernism to 2007 (2007). Uredničkom i autorskom aktivnošću u sklopu Orisa svojim se djelovanjem ističu V. Grimmer i → Maroje Mrduljaš, poglavito u smislu kritičkog sagledavanja i interpretacije recentne arhitektonske produkcije. Važnu ulogu u području stručne publicistike ima i → Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a, s izdavačkom cjelinom Edicija Architectonica i njezinim monografijama o ključnim protagonistima i poglavljima hrvatske arhitektonske kulture, među kojima su: Zdravko Bregovac. Arhiv arhitekta (I. Nikšić Olujić, 2015); Ernest Weissmann. Društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. (T. Bjažić Klarin, 2015); Drago Ibler. Arhitektura kao ideja života (ur. B. Bobovec, 2024) i dr. Ističu se i radovi → Ive Maroevića o povijesnom i suvremenom urbanizmu i arhitekturi Zagreba (Zagreb njim samim, 1999; Antologija zagrebačke arhitekture, 2000; Kronika zagrebačke arhitekture 1981.–1991., 2002).

Znanstvenoj obradbi i prezentaciji važnih povijesnih i suvremenih arhitektonskih tema svojim se djelovanjem pridružuje i Institut za povijest umjetnosti (IPU) časopisom Život umjetnosti (kontinuirano izlazi od 1966) te mnogim istraživanjima i radovima svojih znanstvenika i istraživača, arhitekata i povjesničara umjetnosti. Ističe se kapitalna studija U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata (1981) → Željke Čorak; studije o zagrebačkom urbanizmu i arhitekturi XIX. i XX. st. → Snješke Knežević (među ostalim i antologijska knjiga Zagrebačka Zelena potkova, 1996); pregledi o modernoj arhitekturi Darje Radović-Mahečić (npr. Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih, 2007); radovi posvećeni arhitektonskoj produkciji u doba klasicizma → Ane Šverko (Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta, 2013). Studijama pojedinih razdoblja i aspekata arhitektonske povijesti ističu se i Katarina Horvat-Levaj, Joško Belamarić, Andrej Žmegač, Danko Zelić i drugi, dok se recentnijim arhitektonskim temama u sklopu IPU-a bave arhitekti → Tamara Bjažić Klarin, Ivana Haničar Buljan, A. Šverko i dr.

Svojim su utjecajnim radovima teorijsko-povijesnom području i poznavanju hrvatske arhitekture i povijesti zaštite graditeljske baštine znatno pridonijeli istaknuti povjesničari umjetnosti i znanstvenici nešto starije generacije: Grgo Gamulin, M. Prelog, → Cvito Fisković, R. Ivančević, Olga Maruševski, Anđela Horvat, Ana Deanović, → Lelja Dobronić, Marija Planić-Lončarić, Radmila Matejčić, Tihomil Stahuljak, → Ivo Petricioli, Nada Grujić, Đurđica Cvitanović, Zorislav Horvat, Attilio Krizmanić, i dr. Obradbe različitih povijesnih i stilskih razdoblja, lokalnih tradicija, gradova, tipologija i autorskih opusa svojim su istraživanjima iznijeli i povjesničari arhitekture: Antun Baće, Marina Bagarić, Željko Peković, → Zlatko Karač, Dragan Damjanović, Marko Špikić, Marijan Bradanović, Daina Glavočić, Julija Lozzi-Barković, i dr.

U njegovanju i istraživanju hrvatske arhitekture važnu ulogu i u novije doba ima Udruženje hrvatskih arhitekata putem časopisa Arhitektura i Čovjek i prostor, pri čemu Arhitektura izdaje monografije o ključnim akterima arhitektonske scene, poput brojeva posvećenih N. Šegviću (2002), → Ivanu Vitiću (2005) i drugima. Udruženje pritom posebice vrednuje doprinose u području teorije i povijesti arhitekture ustanovljenjem strukovne nagrade »Neven Šegvić« (1996) za izniman publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Osim uvriježenim formama knjiga i časopisa, kritičko-teorijski diskurs o arhitekturi razvija se i u novim medijskim formatima te je primjerice Udruženje u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Točka na A, odn. Čovjek i prostor (autorska koncepcija: Sabina Sabljić, Vedran Duplančić i Nikola Škarić), kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja arhitektonska ostvarenja. Od televizijskih formata ističe se i dokumentarna serija Betonski spavači (Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić), koja je u tri sezone (2016., 2019., 2024) predstavila vrijedno, no nerijetko zapostavljeno nasljeđe modernističke arhitekture. Kao novi prostori razvoja kritičkog diskursa i prezentacije recentne arhitektonske produkcije potvrđuju se internetski portali posvećeni arhitekturi i urbanizmu te kulturi življenja i oblikovanja, poput Pogledaj.to (urednica Nina Ivanuš) i Vizkulture (voditelj i urednik Ivan Dorotić).

Atraktivno područje teorije, povijesti i kritike arhitekture se tijekom vremena progresivno razvijalo i granalo, šireći svoje pristupe, teme i fokuse te privlačeći sve veći broj sudionika, umrežujući ih u produktivnu i vitalnu misaonu i konceptualnu platformu. S obzirom na akutnost zadataka koje novo doba i njegovi ubrzani fenomeni stavljaju pred urbanizam i arhitekturu, očekivanja od tog teorijsko-povijesnog područja danas su velika, kako u smislu otkrivanja bitnih obilježja i podliježućih mehanizama novih stanja tako i u pogledu nužnosti nalaženja adekvatnih operativnih arhitektonskih i urbanističkih odgovora na njihove nadiruće izazove. S takvim zadatcima pred sobom, poticajno je uvidjeti da su upravo teorijsko-povijesna istraživanja hrvatske arhitektonske kulture skrenula pozornost na postojanje dobro ustrojenih stvaralačkih načela, kreativnih metoda te propitanih projektantskih instrumenata i alata koji su tijekom povijesti pouzdano vodili ovdašnju arhitektonsku produkciju i na koje se, uz potrebne kritičke revizije i prilagodbe, može s pouzdanjem osloniti i u daljnjem stvaranju.

kartografija, umijeće i tehnologija izradbe i uporabe karata te znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom i proučavanjem karata. Prema objektu prikaza kartografija se dijeli na topografsku i tematsku (→ topografske i → tematske karte), prema metodama izradbe na klasičnu i automatiziranu, prema namjeni na vojnu i civilnu te dalje na katastarsku, planersku, školsku, atlasnu, itd. S obzirom na predmet i način proučavanja može se podijeliti na opću, matematičku i praktičnu. Opća kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti. Matematička kartografija obrađuje i proučava matematičke osnove karte (→ kartografske projekcije), uporabu karata i kartometriju, a praktična kartografija proučava tehniku izradbe i način održavanja karata. Zasluga za stvaranje geografskih karata kojima se Zemljina sfera prikazuje u ravnini pripada starim Grcima. U antičkome svijetu nije postojao poseban naziv za geografske karte, no u Rimskome Carstvu se kartografski prikaz nazivao tabula. U ranome srednjem vijeku se za kartu rabila latinska riječ mappa (mappa mundi: karta svijeta), a od XV. st. susreću se razni nazivi poput Planisphaerium, Imago, Szenographie, Ichonographie, Prospekt, Representatio, Contrafactur, Theater, Typus, Riß, Plan, Tabula, Descriptio, Delineatio i dr. Riječ karta ni danas nije internacionalna te se za nju rabe nazivi map (zemlje engleskoga govornog područja), mapa (zemlje španjolskoga govornog područja, Poljska, Češka i Slovačka), a često se za geografsku kartu rabi i nacionalni naziv, primjerice térkép u Mađarskoj, tizu u Japanu, peta u Indoneziji ili zemljovid u Hrvatskoj. Bez obzira na raznolikost naziva, Međunarodno kartografsko društvo definira kartu kao medij dizajniran za komunikaciju generaliziranih prostornih informacija i odnosa. Zemljišna površina može biti prikazana zaobljeno (globus) ili u ravnini (list karte, atlas), stoga su to uobičajeni kartografski proizvodi. S obzirom na to da imaju čvrstu opipljivu realnost i izravno su vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama. Ostali koji nemaju jedno ili oba svojstva nazivaju se virtualnim kartama.

Neizostavan su dio kartografije kartografske projekcije koje se bave (matematički određenim) postupkom prijenosa zakrivljene Zemljine površine na ravninu, kartografski znakovi (grafički elementi poput crta, točaka i simbola s pomoću kojih se popunjava sadržaj karte), mjerilo (pokazuje odnos između stvarnih udaljenosti u prirodi i njihova smanjenja na karti; može biti grafičko i numeričko) i legenda (tumač dogovorenih kartografskih znakova ili simbola neophodan za razumijevanje karte). U prošlosti su karte imale osobito grafički raskošne kartuše, koje nisu bile samo njihov grafički ukras nego su i uz naslov karte dodatno tumačile kartu. Tako su često sadržavale slikovne priloge, heraldiku, grafička mjerila, vrijeme nastanka karte, posvetu i sl.













Povijesni razvoj kartografije u Hrvatskoj i svijetu
Kartografija je drevna disciplina koja datira iz doba prapovijesnih prikaza lovnih i ribolovnih teritorija. Potreba za vjernim prikazom prebivališta, radi što boljega snalaženja u njemu, primitivne je narode poticala na svojevrsne »kartografske« prikaze na kamenu, drvu, koži i drugim materijalima. Najstarijim se poznatim kartografskim dokumentom smatra glinena pločica iz Mezopotamije (oko 3800. pr. Kr.). Babilonci su svijet prikazivali u sploštenom obliku diska, Grci su pravili elipsaste karte ekumene, a Rimljani kružne predodžbe svijeta, tzv. tabulae s Rimom u središtu. Početkom II. st. Ptolemej je u svojem osmosveščanom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) Zemlju prikazao kao sferu te je donio upute za izradbu geografskih karata. Već u antici na kartama su se predočavali i prostori današnje Hrvatske (karta Rimskoga Carstva Marka Vipsanija Agripe, I. st. pr. Kr., Ptolemejev atlas, II. st., Peutingerova karta, Tabula Peutingeriana).

Karte koje su se izrađivale tijekom srednjega vijeka slijedile su Ptolemejev vodič. Širenjem kršćanstva su u kartografiju ušli biblijski motivi, karte su bile kružna oblika, Jeruzalem su postavljale kao središnju točku, a istok označavale na vrhu karte. Sadržaj im je prikazan zonalno ili u obliku slova T (tzv. T shema) jer su prikazivale tri kontinenta (Europu, Aziju i Afriku), odvojena Sredozemnim morem i rijekom Nil (tvore slovo T). Takve su rukopisne prikaze svijeta najčešće izrađivali redovnici u samostanima, pa im otuda naziv samostanske karte. Na srednjovjekovnim je samostanskim kartama hrvatsko područje predočeno vrlo općenito, a naziv Hrvatska je prvi put uporabljen na karti arapskog kartografa el-Idrisija 1154. Razvoj pomorstva i trgovine te uporaba kompasa i kvadranta omogućili su pouzdano određivanje položaja brodova i njihovo vođenje, a time i izradbu pomorskih karata na temelju mjernih podataka. U XIV. st. počele su se izrađivati rukopisne karte obala i otoka za pomorsku navigaciju – portulanske karte ili portulani. Začetnikom pomorske kartografije smatra se Petrus Vesconte iz Genove, kartograf koji je 1311. sastavio najstariji poznati datirani portulan. Na portulanima su se obično nalazili podatci o razvedenosti obale, važnijim lukama, sidrištima, morskim strujama i sl.































Otkriće Novoga svijeta zahtijevalo je razvoj novih tehnika u kartografiji, posebice u području prikazivanja zakrivljenih ploha u ravnini, tj. kartografskih projekcija (npr. Lambertova konformna konusna projekcija, Mercatorova projekcija, Gauss-Krügerova projekcija, Winkelova trostruka projekcija). Karte više nije trebalo samo precrtavati, moglo ih se umnožavati drvorezom i bakrorezom pa su postajale sve atraktivniji tržišni proizvod. U to su doba osnovane mnoge kartografske radionice i izdavačke kuće diljem Europe (najpoznatije su bile iz Venecije, te Portugala, Nizozemske i Francuske; → G. F. Camocio). Zbirka karata prvi je put nazvana atlasom 1595 (Mercatorov Atlas sive cosmographicae), a u tom su se razdoblju pojavile i prve regionalne karte Hrvatske. U prikazu hrvatskih krajeva ističu se i kartografi hrvatskoga podrijetla (→ N. Angielini, → N. Bonifacio, → P. Coppo, → M. Kolunić-Rota, → V. D. Volcius Raguseus, → I. Klobučarić, → S. Glavač i dr.) koji su svoje kartografske prikaze objavljivali i u atlasima tada poznatih talijanskih i nizozemskih izdavača karata.





































Tijekom XVII. i XVIII. st. karte su postajale sve točnije, ponajprije zbog sustavnih izmjera koje su uključivale triangulaciju, koja je znatno poboljšala njihovu pouzdanost i preciznost. U tom su se razdoblju svojim radom na razvoju kartografije (razvoju kartografskih projekcija, izradbi karata i dr.) posebice istaknuli nizozemski kartograf, izrađivač atlasa i izdavač Willem Janszoon Blaeu, francuski inženjer, matematičar i kartograf Rigobert Bonne, talijanski franjevac, kozmograf, kartograf, izdavač i enciklopedist → V. M. Coronelli, njemački vojni inženjer i kartograf → J. C. Müller, njemački matematičar Carl Friedrich Gauss, njemački matematičar i geodet Johann Heinrich Louis Krüger, njemački fizičar, matematičar i astronom Johann Heinrich Lambert, flamanski geograf i kartograf Gerhard Kremer Mercator, američki kartograf Alphons J. Van der Grinten, njemački kartograf Oswald Winkel i francuski kartograf i hidrograf → C. F. Beautemps-Beaupré. U razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj važno mjesto ima Dubrovčanin → J. R. Bošković, koji je na kartografsko-geografskoj ekspediciji 1750–52. s Christopherom Maireom na zahtjev pape Benedikta XIV. obavio mjerenja duljine meridijanskoga luka od Riminija do Rima (dobivena je osnova za računanje dimenzija i oblika Zemlje), a proveo je i geodetsku izmjeru na temelju koje je nastala karta Papinske Države (1755). U tom je razdoblju djelovao i → F. Konšćak, koji je kao isusovački misionar u Kaliforniji na tom području poduzeo tri istraživačka pothvata na temelju kojih su nastale karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750).























Do prekretnice u razvoju kartografije došlo je u XVIII. st. kada je triangulaciji pridruženo i topografsko snimanje terena. Mjerenju zemljišta i izradbi točnih karata pridavala se sve veća važnost, stoga se razvio poseban dio kartografije, tzv. topografska kartografija. U XVIII. st. započela je prva sustavnija topografska izmjera hrvatskih krajeva, tzv. jozefinska izmjera. Hrvatska je izmjerena u mjerilu 1 : 28 800 (izostavljene su Istra i Dalmacija, koje su tada bile pod venecijanskom vlašću), no listovi jozefinskih topografskih karata Hrvatske bili su nepoznati široj javnosti. Početkom XIX. st. počela je druga, franciskanska zemaljska izmjera, rezultat koje su bile prve specijalne karte u mjerilu 1 : 144 000. U drugoj polovici XIX. st. izvedena je francjozefska topografska izmjera u metarskome sustavu, iz koje je nastala poznata specijalna karta cijele Austro-Ugarske u mjerilu 1 : 75 000. Višestruke izmjere zemljišta rezultirale su i većim brojem katastarskih planova izrađenih po jedinstvenom propisu i načinu kartografskoga prikazivanja. Iz tih su osnovnih karata Hrvatske kartografskom redukcijom potom nastajale podloge za različite tematske karte.







Tijekom XVIII. st. razvile su se i nove metode grafičkog prikazivanja reljefa – šrafe, a poslije i izohipse. Izum litografije 1798. omogućio je brže umnožavanje karata (u većem broju primjeraka i u više boja), a razvoj kartografskih projekcija unaprijedio je vjernost prikaza Zemljine površine (→ J. Frischauf). Zbog sve veće su točnosti karte postale važne pri vođenju vojnih operacija, pa se izradbom topografskih karata počela baviti i vojska. Glavni nositelji službene kartografske proizvodnje postali su novoosnovani vojno-kartografski instituti, ali veliku su ulogu imala i nacionalna geografska i kartografska društva. Pojavile su se prve tematske karte (geološke, šumarske i dr.) i nacionalni atlasi, koji se smatraju najvišim dostignućem kartografije neke države. Potkraj XIX. st. u kartografskoj se djelatnosti uvodi fotografiranje, pa se razvila nova tehnika izmjere → fotogrametrija, koja je pridonijela znatno bržoj izradbi izvornih karata i fotokarata.

Izradba topografskih karata je od 1920. bila povjerena Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Ondje su se izrađivale višebojne topografske karte u mjerilima 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000. Nakon II. svj. rata Vojnogeografski institut u Beogradu nastavio je s izradbom novih topografskih karata za vojne potrebe i dijelom za civilne, a Hidrografski institut u Splitu specijalizirao se za izradbu različitih pomorskih karata za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Na poticaj nekoliko nacionalnih kartografskih društava, u Bernu je 1959. osnovano Međunarodno kartografsko društvo (Hrvatska je članica od 1995). Početkom 1960-ih, nakon izuma digitalizatora i crtala (ploter), u kartografiju se uvodi računalna tehnologija. Digitalizatorima se grafički sadržaj karte pretvarao u digitalni oblik, a crtalom se iz digitalnog oblika karta ponovno pretvarala u grafičku (automatizirano crtanje). Uz karte i atlase na papiru, izrađuju se karte i atlasi u digitalnom obliku, te posve nova generacija kartografskih proizvoda – elektroničke i interaktivne karte i atlasi.









Moderna kartografija uvelike uključuje uporabu zračnih i, sve više, satelitskih snimki kao temelja za svaku kartu. Postupci za prevođenje fotografskih podataka u karte vođeni su načelima fotogrametrije i daju stupanj točnosti koji je prije bio nedostižan. Izvanredna poboljšanja satelitskih snimki od kraja XX. st. i njihova opća dostupnost na internetu omogućili su stvaranje Google Eartha i drugih baza podataka koje su široko dostupne na internetu. Satelitske snimke se također koriste za izradbu vrlo detaljnih karata Mjeseca i drugih planeta u Sunčevu sustavu i njihovih satelita. Osim toga, uporaba geoinformacijskih sustava (GIS; → geoinformatika) je znatno proširila opseg kartografije. Za potrebe državne izmjere i izradbu topografskih karata velik broj država, uključujući i Hrvatsku, danas rabi Gauss-Krügerovu projekciju. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu, što ju je početkom XIX. st. prvi primijenio C. F. Gauss.







Danas je izradba službenih katastarskih planova i topografskih karata u djelokrugu → Državne geodetske uprave. Pomorske karte izrađuje i objavljuje → Hrvatski hidrografski institut (sv. 1) u Splitu, dok je vojna kartografija organizirana u sastavu Ministarstva obrane (Odjel za geodeziju, izmjeru i osiguranje zemljovida). Kartografskom se djelatnošću u Hrvatskoj bave i → Hrvatski geološki institut (sv. 2) u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, → Leksikografski zavod Miroslav Krleža (sv. 4), → Hrvatsko kartografsko društvo, → Hrvatska kontrola zračne plovidbe (sv. 1), OIKON – Institut za primijenjenu ekologiju. Komercijalnom kartografijom bave se → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Geodetski zavod u Splitu i → Geodetski zavod u Osijeku, Studio Bregant, → Hrvatska školska kartografija (prije Kartografija Učila), Gisdata, CroMaps, Školska knjiga, i dr.







Obrazovanje
U hrvatskome školskom sustavu ne postoji posebna izobrazba za kartografa. Kartografiju se u hrvatskim srednjim školama općenito predaje u sklopu geografije, a relativno malo u srednjim školama koje obrazuju za geodetskoga tehničara. Kartografski stručnjaci naobrazbu stječu u Zavodu za kartografiju i fotogrametriju Geodetskoga fakulteta u Zagrebu te na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu i na Odjelu za geografiju u Zadru.

Na Geodetskome fakultetu postoji dugogodišnji kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja (od 1919), na kolegijima koji su se bavili tehnikama umnožavanja karata (od 1925) i topografijom (od 1947). Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa na Geodetskom se fakultetu predaju kolegiji Kartografija, Kartografske projekcije, Topografska kartografija, Digitalna kartografija, Praktična kartografija, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija i GIS, Osnove geoinformatike, Rukovanje geoinformacijama, Generalizacija geoinformacija. Osim nastavne djelatnosti na Geodetskome fakultetu u Zagrebu razvijena je istaknuta znanstvena djelatnost iz područja kartografije. Na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta iz područja kartografije izvode se kolegiji Kartografija, Mobilna kartografija, Geomorfološko kartiranje, Geoinformatika, Analize u GIS-u, GIS u regionalnom i prostornom planiranju, a samom GIS-u posvećen je jedan smjer diplomskoga studija.

Osobe koje su u suvremenom razdoblju svojim znanstvenim i nastavnim radom dale važan doprinos kartografiji u Hrvatskoj su: Branko Borčić, Tea Duplančić Leder, Josip Faričić, → Nedjeljko Frančula, → Stanislav Frangeš, Borna Fuerst-Bjeliš, Ivka Kljajić, → Mithad Kozličić (sv. 1), Ana Kuveždić Divjak, Ivan Landek, → Miljenko Lapaine, Mirjanka Lechthaler, → Paško Lovrić, Brankica Malić, Tome Marelić, → Mirko Marković, Mira Miletić Drder, Dubravka Mlinarić, Petrica Novosel Žic, Vesna Poslončec-Petrić, Ivana Racetin, Mirela Slukan Altić, Aleksandar Toskić, Martina Triplat Horvat, Dražen Tutić, Marina Viličić, Nada Vučetić i Robert Župan.

U svom se radu kartografijom bave i razne udruge i društva. Najistaknutiji među njima su: → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko drušvo, Hrvatsko geografsko društvo u Zagrebu i Hrvatsko geografsko društvo u Zadru. Kartografija je i glavni ili jedan od važnijih predmeta istraživanja u radovima koje objavljuju časopisi → Kartografija i geoinformacije, Geoadria i → Geodetski list.

Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant. Bio je član autorske grupe Generalnoga urbanističkog plana (GUP) Zagreba (1971), te voditelj autorske grupe za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana centra grada Zagreba (Donji grad i Trnje, 1975). Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Na poslijediplomskom studiju 2007–12. bio je nositelj kolegija Stanovanje, strategije i urbane matrice, istraživanje kroz projekt. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na Generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).













Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među stambenom arhitekturom ističu se također zgrade u Medvedgradskoj 31 i 33 u Zagrebu (2019., 2022). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2016) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001), American Architecture Prize (2017) BIG SEE Architecture Award (2022) i dr.

























Mutnjaković, Andrija (Osijek, 29. XI. 1929), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, promicatelj eksperimentalne arhitekture.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon stjecanja diplome radio je kao suradnik → Drage Galića, → Lavoslava Horvata i → Marijana Haberlea, te je 1957–60., kao svojevrstan oblik poslijediplomskoga usavršavanja, pohađao državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu → Drage Iblera. Na osnovi dotadašnjega rada priznat mu je 1961. status umjetnika. Zahvaljujući tom statusu bavi se samostalnim radom kao autor niza arhitektonskih i urbanističkih projekata, i kao istraživač i pisac znatnog broja teorijskih i povijesnih studija i knjiga, te društvenim djelovanjem u promicanju arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanju kulture stanovanja.

Njegovu arhitekturu odlikuje duboka promišljenost na teorijskoj i konceptualnoj razini. Među ostalim zapažen je po realizacijama Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova u Prištini (1971–82), Doma Crvenoga križa grada Zagreba u Novom Vinodolskom (1980), glazbene škole u Varaždinu (danas Fakultet organizacije i informatike, 1980), Doma sindikata na Medvednici (1986), Gimnazije Lucijana Vranjanina u Malešnici u Zagrebu (1990), Kazališta Trešnja u Zagrebu (1964–99), Osnovne škole A. B. Šimića u Trnovčici u Zagrebu (1991), Turističkoga naselja Duga uvala kraj Pule (1973–93) i Hotela Croatia u Dugoj uvali (1991), Katoličkoga školskoga centra Don Bosco u Žepču, BiH (1997–2024), i dr. Autor je i realiziranih projekata obnove i uređenja Stare gradske vijećnice u Zagrebu (1968–75), Đačkoga doma na Medvednici S. Planića iz 1930 (danas Dom Crvenoga križa, 1981–84), Osnovne škole Antun Augustinčić u Zaprešiću S. Planića iz 1952 (1986–89), Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu I. Meštrovića sa suradnicima iz 1934–38 (2002–03), i dr. Također je autor mnogobrojnih projekata za knjižnice i druge javne zgrade, turistička i stambena naselja, gradska središta i dr. U projektima primjenjuje rezultate teorijskih istraživanja utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu (stambena naselja u Zagrebu, 1965; Bratislavi, 1966; Osijeku, 1983), kao i utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova (Homobil, skica za obiteljsku vilu u Hollywoodu, 1964; Kineticdome, Crkva sv. Petra u Splitu, 1970; Flower-House /Kuća-cvijet/, natječaj Una porta per Venezia, 1990).



























Objavio je knjige iz područja arhitekture (Znate li stanovati, 1966; Biourbanizam, 1982; Endemska arhitektura, 1987; Tercijarni grad, 1988; Kinetička arhitektura, 1996; Intencijska arhitektura, 2018) i povijesti arhitekture (Ranorenesansni grad, 1991; Sretan grad, 1993; Andrija Aleši, 1998; Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003; Arhitektonika Pape Siksta V., 2010; Idealni grad, 2012; Arhitektonika Jurja Dalmatinca, 2015; Imperator Diocletianus Dalmata, 2018), te bio urednikom više njih. Također je osnivač, urednik i autor više naslova nakladničke cjeline HAZU-a Architectonica Croatica (od 1991). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrade Zagrebačkoga salona (1968), »Vladimir Nazor« (godišnja 1990., za životno djelo 2003), »Viktor Kovačić« (godišnja 1993., za životno djelo 2009), odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998) i dr. Član je suradnik HAZU-a od 1992., a redoviti član od 2004; voditelj je Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU-a od 2011.





