Zagorka, građevinsko poduzeće za proizvodnju glinenih i šamotnih proizvoda osnovano 1889. u Bedekovčini kao Tvornica šamota i cigala braće Stejskal.

Poticaj zagrebačkom graditelju Ferdi Stejskalu i njegovu bratu Ernestu za izgradnju prve tvornice glinenih i šamotnih proizvoda u Hrvatskoj u Bedekovčini bila je blizina nalazišta visokokvalitetnih opekarskih i keramičkih glina, a dodatna pogodnost blizina željezničke pruge izgrađene 1886. Godine 1892. prodali su je bečkom poduzeću Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, tada najvećem europskom poduzeću za proizvodnju keramike, zadržavši pritom status dioničara i suvlasnika. Početkom XX. st., u tome ih je naslijedio Zagrepčanin Armin Schreiner koji je i dotad imao važnu ulogu u popularizaciji građevne keramike iz Bedekovčine. Izlagao je proizvode na domaćim gospodarskim izložbama, poput obrtno-industrijske izložbe u zagrebačkom Trgovačko-obrtnom muzeju 1904., Hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 1906. u Zagrebu, izložbe Zagrebačkog jesenskog zbora 1913., itd.







Poduzeće je u većinskom austrijskom vlasništvu ostalo do 1918., kada ga je kupila Hrvatska eskontna banka, i sjedište mu je bilo u Zagrebu. Tvornica je proizvodila crijep, klinker, keramit i mozaik-pločice za popločavanje, klinkeraste keramitne i šamotne opeke, cijevi iz kamenine, raznu glinenu robu te pećnjake. Od 1923. proizvodili su se šamotne glinene peći i kaljevi za štednjake. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova tvornica je nastavila proizvodnju vatrostalnih i kiselootpornih materijala, te širokog asortimana opeke i crijepa. Godine 1938. pogon ciglane kupila je Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn (→ Dilj).

Nakon II. svj. rata Zagorka je postala društveno poduzeće i proizvodila je opeku i utoreni crijep. S Jugokeramikom iz Zaprešića (→ Inker) 1963. povezala se u kombinat. Unaprijeđena je priprema sirovine, uvedene su visokoproduktivne automatske preše i postavljene su višekomorne sušionice. U pogonu kamenine proizvodile su se kanalizacijske cijevi, kiselootporni obložni materijali i opeke, proizvodi kemijske kamenine te kiselootporni dimnjački elementi. Od 1971. poduzeće je ponovno bilo samostalna organizacija. U tvornici je 1980. proizvedeno 38 milijuna komada šuplje opeke i blokova, 5 milijuna komada prešanoga crijepa, 9500 t oblikovanih i neoblikovanih vatrostalnih materijala, 7200 tona kiselootpornih i dimnjačkih opeka, cijevi i šamotne galanterije te 400 000 komada ukrasnih lonaca za cvijeće i ostale ukrasne keramike, a u to je doba u poduzeću bilo zaposleno 850 radnika.







Početkom 1990-ih poduzeće je podijeljeno na tri dijela, a potom je 1992. privatizirano. Do 1996. poduzeće Zagorka za proizvodnju opeke i crijepa poslovalo je kao mješovito poduzeće s pretežnim vlasništvom malih dioničara. Te mu je godine vlasnikom postalo austrijsko poduzeće Ziegelwerke Gleinstätten (član međunarodne grupe Tondach Gleinstätten, koja je od 2014. članica Wienerberger grupe) i promijenilo je ime u Tondach Hrvatska d. d. U toj je fazi ulaganja obustavljena proizvodnja blok-opeke koja je prethodno pečena u istoj peći s crijepom te je postojeća peć preuređena isključivo za proizvodnju crijepa, s ciljem proizvodnje 15 milijuna komada na godinu. Proizvodnja crijepa je, međutim, opadala, a od 2013. je u Bedekovčini obustavljena. Pogon keramike prešao je 1995. u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM i danas uspješno proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku i dimovodne cijevi. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju, a pogon i zemljište prodalo (2000).

Zagorkini su se proizvodi rabili na mnogobrojnim zapaženim gradnjama prvoga i drugoga desetljeća XX. st. Tvornica je proizvodila serijski oplatne pločice i peći, dok je keramičke panoe, pločice i peći sa složenijim motivima uvozila iz Češke i Austrije. Keramički panoi nabavljali su se izravno od poduzeća Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, a keramički su se frizovi dobavljali iz češke tvornice Rako. Iz te su se tvornice nabavljale podne pločice – mozaici koji se i danas nalaze u hodnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u prostorijama Gradske plinare, u kuhinji i sanitarnim prostorijama kavane Corso, Klinike za dječje bolesti (prije sanatorij dr. Roka Jokovića), te Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, te u Poštanskoj palači i kinu Urania u Osijeku.







Jezgru graditeljskog sklopa tvornice, koja se prostire na približno 60 000 m² u samom središtu Bedekovčine, čine zgrada stare ciglane te pomoćne zgrade i skladišta. Povijesnu arhitekturu tvornice danas okružuje recentna izgradnja proizvodnih hala i novije upravne zgrade, sagrađene na mjestu nekadašnjih tvorničkih dimnjaka. Zgrada stare ciglane trokatna je građevina pravokutnog tlocrta, građena opekom vidljivom na pročelju, natkrivena dvostrešnim krovištem, u interijeru su očuvane stare peći, te je zaštićena kao kulturno dobro RH.