Objavljeno: .
Ažurirano: 25. lipnja 2021.

keramika, anorganska nemetalna krutina dobivena visokotemperaturnim procesima. Keramika u užem smislu podrazumijeva proizvode izrađene od → glina (sv. 4) i drugih anorganskih sirovina, koji su oblikovani u plastičnom stanju, a zatim sušeni i paljeni pri temperaturama dovoljno visokima da se postignu potrebna mehanička svojstva. Takvi se proizvodi razvrstavaju na bijelu keramiku (posuđe i drugi predmeti od majolike ili fajanse, kamenine, porculana, → sanitarna keramika; sv. 3, zidne pločice), strukturnu (→ opeka i crijep; sv. 3, cijevi, podne pločice) i vatrostalnu (lonci za taljenje i obloge za peći). Keramika u širem smislu podrazumijeva tzv. tehničku, naprednu ili inženjersku keramiku (npr. biokeramika, elektrokeramika, staklokeramika), a obuhvaća proizvode koji nisu izrađeni od klasičnih keramičkih sirovina poput gline, ali im je proizvodni proces u nekim elementima nalik procesu proizvodnje keramike. Među keramiku svrstavaju se i raznovrsni drugi proizvodi kao abrazivi (npr. silicijev karbid), sintetski monokristali (npr. aluminijev oksid), poluvodiči (npr. silicij), nuklearno gorivo (uranijev oksid) itd. O širokoj primjeni keramike svjedoči činjenica da se od nje izrađuju i zaštitni balistički prsluci te dijelovi oklopa za tenkove i helikoptere (najčešći keramički materijali za tu namjenu su aluminijev oksid, borov karbid, silicijev karbid i titanijev diborid); dio vanjske oplate američkog raketoplana Space Shuttle bio je obložen keramičkim pločama kako bi mogao podnijeti zagrijavanje zbog trenja pri povratku u Zemljinu atmosferu.

Svojstva različitih vrsta keramike mogu se znatno razlikovati. Najčešće keramika posjeduje veliku tlačnu čvrstoću, tvrdoću i krhkost (odn. vrlo malu žilavost), malu rastezljivost, visok modul elastičnosti, lošu električnu i toplinsku vodljivost, visoko talište i kemijsku otpornost.

Proces proizvodnje keramike u užem smislu sastoji se od pripreme mase, oblikovanja, sušenja, biskvitnog paljenja, glaziranja i glazurnog paljenja. Masa se priprema od prirodnih sirovina koje se po namjeni dijele na plastične (npr. kaolin ili neka druga glina) i neplastične koje se dalje dijele na topitelje (npr. glinenci, pegmatit) i mršavila (npr. kremen ili kvarc, šamot). Postupci pripreme ovise o sirovinama, tehničkim zahtjevima za masu i metodi oblikovanja, a mogu biti separacija, pročišćavanje, pranje, žarenje, drobljenje, mljevenje, prosijavanje, razmuljivanje, filtriranje, itd. Keramika se industrijski oblikuje primjenom četiriju postupaka: prešanja, ekstruzije, lijevanja i tokarenja, a može se oblikovati i ručno ili na keramičkom kolu. Paljenje (pečenje) je najčešće dvostruko, prvo biskvitno pa glazurno, iako se zbog uštede u modernoj proizvodnji teži procesu sa samo jednim paljenjem. Primarna svrha biskvitnoga paljenja su kemijske promjene gline, pri čemu nastaje mulit, te taljenje glinenaca, pri čemu se stvara staklena faza. Slijedi nanošenje glazure i glazurno paljenje.

Povijest proizvodnje keramike

Izradba keramike jedna je od najstarijih tehnologija, pa se smatra važnom prekretnicom u razvoju čovječanstva, vezanom uz proizvodnju hrane, odn. početke poljodjelstva i stočarstva i sjedilački način života.

Najstariji poznati keramički artefakt je Vestonička Venera pronađena u Moravskoj, starosti između 25 000 i 29 000 godina, a najstariji fragmenti keramičkih posuda pronađeni su u Kini, starosti približno 18 000 godina. U V. tisućljeću pr. Kr. u Sumeru izumljeno je keramičko kolo, a u IV. tisućljeću pr. Kr. počele su se rabiti lončarske peći s odvojenim ložištem. U istome razdoblju pojavile su se u Egiptu glazirane pločice, dok su se glazure u lončarstvu počele rabiti u I. st. pr. Kr. Uporaba kalupa pri oblikovanju započela je u Grčkoj, a bila je unaprijeđena u Rimu tijekom I. tisućljeća pr. Kr. Porculan se pojavio u Kini za dinastije Tang (618–907). U XVII. st. se u Francuskoj počeo izrađivati meki porculan, dok se u XVIII. st. u Saskoj počeo izrađivati tvrdi, a u Engleskoj koštani porculan. Do kraja XIX. st. razvojem strojeva i uvođenjem novih tehnologija počela je masovna proizvodnja razmjerno jeftinoga uporabnog porculana. Tijekom XX. st. počela se proizvoditi i razna tehnička keramika poput izolatora, svjećica i kondenzatora.

Lončari u Lici, početak XX. st.

Keramika na prostoru Hrvatske

Početci

U Hrvatskoj su prvi keramički proizvodi vezani uz ranoneolitičku starčevačku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu (VII. do VI. tisućljeće pr. Kr.) na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Obje se odlikuju jednostavnim, zatvorenim okruglim posudama, uglavnom pečenima oksidacijskim postupkom, što je davalo crvenkaste, žućkaste i oker tonove. No, dok je starčevačka keramika svoje posude ukrašavala i slikanim motivima, jadranska impressokeramička kultura koristila se isključivo utiskivanim i ubadanim ukrasima (osobito otiskivanjem ruba školjke). Osim po oblikovanju posuda ukrašenih urezanim ili reljefnim spiralnim motivima, srednjoneolitička jadranska danilska kultura (VI. do V. tisućljeće pr. Kr.) poznata je po osebujnim keramičkim ritonima, obrednim posudama na četiri noge s visokom prstenastom ručkom, te po figuralnoj antropomorfnoj i zoomorfnoj plastici.

Riton iz Smilčića, danilska kultura, Arheološki muzej Zadar

U razdoblju eneolitika se po bogatstvu keramike posebice istaknula vučedolska kultura (III. tisućljeće pr. Kr.) koja obuhvaća šire područje od Karpata do istočnih Alpa i Dinare te porječja Tise i Morave. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Među oblicima ističu se raznovrsne zdjele, amfore, vrčevi, lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći i dr. Među figuralnom plastikom ističu se ljudski likovi s prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje).

Posuda u obliku ptice, Vučedol kraj Vukovara, 2800. do 2400. pr. Kr., Arheološki muzej, Zagreb

Uz domaću proizvodnju jednostavnog i grubog posuđa (tzv. gradinska keramika) brončanodobne (oko 2300. pr. Kr. – oko 800. pr. Kr.) i željeznodobne (oko 800 – početak I. st.) populacije su često nabavljale uvoznu robu (mikensku, grčku, apulsku, etrursku itd.). U Hrvatsku kao i u srednju Europu uporabu lončarskoga kola donijeli su Kelti u IV. st. pr. Kr.

U rimsko su se doba uz keramiku uvoženu iz različitih dijelova Rimskoga Carstva razvijale i mnogobrojne lokalne, provincijske radionice. Među prvim otkrivenim opekarsko-keramičarskim središtima bila su ona ostatci kojih se nalaze u istarskim naseljima Červar-Porat i Fažana. Takve su radionice djelovale na području cijele Hrvatske, a proizvodile su različite keramičke predmete i crjepove. Neke od njih svoje su proizvode izvozile u ostale carske provincije.

Dolaskom novih naroda tijekom velike seobe naroda i ranoga srednjeg vijeka kvaliteta keramičke proizvodnje oslabjela je. Slavensku keramiku karakteriziraju proizvodi od nerafinirane gline debelih stijenki, ukrašeni utiskivanjem i urezivanjem linearnih motiva. U kasnome srednjem vijeku usavršavala se tehnika i proširila ljestvica oblika. Keramika se približila istodobnim srednjoeuropskim proizvodima razvijenima na rimskome provincijalnom nasljeđu. Sporadične iskopine u srednjovjekovnim gradovima (Zagreb, Samobor, Susedgrad, Čazma, Dubovec, Zelina) upućuju na živu lončarsku djelatnost u to doba. Među proizvodima XV–XVII. st. najčešći su tipovi posuda bili ćupovi, vrčevi, pokali, zdjelice i sl., najčešći geometrijski ukras bio je utisnut ili urezan, a neke su posude imale smeđu ili zelenu olovnu ocaklinu. Iz toga razdoblja značajni su i mnogobrojni nalazi pećnjaka ukrašenih reljefima, figuralnim, geometrijskim i biljnim motivima, izvedenima u tehnici olovnih caklina u smeđoj, žutoj, zelenoj ili crnoj boji, često preko bijele engobe. Od kraja XVII. st. postojali su cehovi lončara u Karlovcu, Varaždinu, Krapini, Križevcima, Osijeku, Koprivnici, Petrinji, Požegi, Zagrebu i Rijeci.

Pećnjaci s peći iz Velikog Tabora

Razvoj industrijske proizvodnje

Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. počele su se osnivati prve manufakture za proizvodnju keramike. U Križevcima je 1775–81. radila Tvornica peći i posuđa (vlasnik Ignjat Magdalenić), koja se istaknula proizvodnjom fajansnih peći.

U Rijeci su pod utjecajem proizvodnje sjeverne Italije, posebice Trsta, djelovale tri tvornice kamenine: tvornica kojoj su vlasnici bili poduzeće Neiss & Comp, Giuseppe Pessi, braća Matija i Ignacije Gregorić djelovala je 1787–1814., tvornica Antonija Vellastija 1793–96., a tvornica Giuseppea Pelizzija 1796–99.

U Krapini je 1800. osnovano poduzeće za proizvodnju kamenine (utemeljitelj Franjo Wojkffy). Godine 1823. uzeo ga je u zakup Josip Lellis, koji je u proizvodni asortiman, osim posuđa i sličnih uporabnih predmeta, uveo i crjepove. Napustivši 1832. krapinsko poduzeće koje je nastavilo djelovati pod drugim vodstvom, Lellis je kupio tvornicu kamenine u Zagrebu osnovanu 1828 (osnivač Josip Krieger). Krapinska i zagrebačka tvornica slijedile su uzore austrijskih proizvoda empirea i bidermajera, poslije čeških proizvoda iz sredine XIX. st., a bili su prisutni i elementi domaćega folklora. Proizvodilo se pretežno jednostavno stolno posuđe, raznovrsni ukrasni tanjuri, vaze, svijećnjaci, tintarnice i sl.

Uspješno poslovanje krapinske tvornice kamenine bilo je poticaj da se uz nju u Krapini 1830. utemelji tvornica glinenih peći (osnivač Franjo Wochel). Tvornica je osim peći proizvodila i različite glinene ukrasne predmete i posuđe. Nakon II. svj. rata nastavila je djelovati pod nazivom Keramika te bila integrirana u Gradsko obrtno poduzeće (→ Jedinstvo Krapina; sv. 1).

Zagrebačku tvornicu kamenine preuzeo je 1884. Josip Kallina, a nakon što je 1886. postao jedinim vlasnikom, nazvao ju je B. Kallina, tvornica bijelog posuđa, šamotnih i fajansnih peći u Zagrebu. Uskoro je napustio proizvodnju posuđa i od 1888. posvetio se isključivo proizvodnji keramičkih peći, te je 1891. naziv poduzeća promijenio u J. Kallina, tvornica majolike i šamotnih peći. Robu je izvozio u Ugarsku, Austriju, Bosnu, Srbiju i Bugarsku. Svojim je djelovanjem znatno pridonio prihvaćanju tehnoloških i stilskih novina u tadašnjoj keramičkoj industriji.

Pločice na kući Kallina u Zagrebu, proizvedene u poduzeću B. Kallina, tvornica bijelog posuđa, šamotnih i fajansnih peći, 1903–04.

U Karlovcu je 1866–89. djelovala Tvornica peći i glinara (vlasnici Mühlbauer, Kranzl, Vraniczany, Turković). U Orahovici je 1872–75. radila tvornica keramičkoga posuđa po uzoru na narodne lončarije (vlasnik J. Pfeiffer).

U Bedekovčini je 1889. osnovana Ciglana i tvornica proizvoda od gline → Zagorka (sv. 3) (utemeljitelji Ferdo Stejskal i brat Ernest). Proizvodila je širok asortiman opeke i crijepa te vatrostalne materijale. Nakon kontinuiranoga djelovanja, 1990. podijeljena je na tri poduzeća te potom privatizirana. Tvornica opeke i crijepa 1996. postala je vlasništvo austrijskoga poduzeća Tondach, koje je obustavilo proizvodnju opeke i nastavilo proizvodnju crijepa. Zbog pada proizvodnje tvornica je 2013. prestala s radom. Pogon keramike prešao je u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju.

Tvornica Zagorka, 1917.

Znak tvornice Zagorka

Među značajnijim tvornicama za proizvodnju peći i ostalih keramičkih proizvoda u prvim desetljećima XX. st. bile su još Keramoproizvod (1905), Keramija (1913), Pilot d. d. za građevnu industriju (1922), Majolika (1922) iz Zagreba, te Tvornica glinenih peći Ludwig Wilhelm i drug (1922) iz Vukovara.

Suvremena proizvodnja

U razdoblju nakon II. svj. rata jedna od najvećih tvornica keramičkih proizvoda bio je → Inker (sv. 3) iz Zaprešića. Osnovana je 1948. pod nazivom Keramička industrija Pojatno sa sjedištem u Zagrebu i bila je prva tvornica porculana u Hrvatskoj. Proizvodnja je započela 1951., kada su izgrađeni pogoni u Zaprešiću, a od 1953. tvornica je nastavila djelovati pod nazivom Jugokeramika. Proizvodni asortiman činile su podne i zidne keramičke pločice, porculansko posuđe te sanitarna keramika. Tvornica je preimenovana 1991. u Inker, a 1993. privatizirana je. Od 2009. djeluje pod imenom Inkerpor d. o. o. u sastavu španjolskoga poduzeća Porvasal S. A. Proizvodnjom keramičkih pločica bavi se i poduzeće Keramika Modus d. o. o., osnovano 1977. u Orahovici.

Proizvodnja porculanskog posuđa u tvornici Jugokeramika, druga polovica XX. st

U RH djeluje i nekoliko proizvođača tehničke keramike: Tvornica ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda – TUP d. d. osnovana 1953. u Dubrovniku, SELK d. d. osnovan 1977. u Kutini, koji među ostalim proizvodi elektrokeramičke proizvode, a hrvatska podružnica poduzeća Applied Ceramics osnovana 2006. u Sisku proizvodi visokokvalitetne keramičke elemente na bazi silicijeva dioksida i aluminijeva oksida te druge proizvode za niz tehnički naprednih primjena.

Umjetnička keramika u Hrvatskoj

Početci moderne umjetničke keramike u Hrvatskoj bili su vezani uz Obrtnu školu u Zagrebu, gdje je 1884. bio otvoren Odjel za lončariju i pećariju. Kipar i keramičar Hinko Juhn nakon I. svj. rata vodio je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti tečaj keramike i okupljao slikare, kipare i keramičare koji su tražili nove putove keramičkoga izraza: Zlatka Šulentića, Luju Bezeredyja, Otona Postružnika, Milu Petričić, Vlastu Baranjai i dr. Temelje suvremenoj hrvatskoj keramici postavila je Blanka Dužanec, koja je kao prvi akademski školovani keramičar od 1932. predavala u Obrtnoj školi. Među prvim oblikovateljima uporabne keramike bile su Stella Skopal i Marta Plazzeriano. Nakon II. svj. rata djelovao je prvi naraštaj keramičara školovanih na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu: Koraljka Adum, Zlata Radej i dr. Keramičari Hanibal Salvaro, Ljerka Njerš, Dora Pezić-Mijatović, Ana Hutinec i Vladimir Kučina radili su dekorativnu keramiku i keramoskulpturu nadahnutu pučkom tradicijom i eksperimentirali novim tehnikama. U tvornici Jugokeramika u Zaprešiću su se kao dizajnerice porculanskih predmeta istaknule Marta Šribar, Dragica Perhač-Hercigonja, Jelena Antolčić i dr.

Servis za jelo Triennale dizajnerice Marte Šribar proizveden u Jugokeramici 1957–62., Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Servis za jelo Krug, rad Dubravke Rakoci, proizveden u tvornici Inker, 2005.

Poučavanje, udžbenici, udruge

U Hrvatskoj se na sveučilišnoj razini poučava o keramici kao umjetničkome mediju i o restauraciji keramike. U tehničkom se području ističu kolegiji Inženjerstvo stakla i keramike na → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu te Staklo i keramički materijali na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu. Na hrvatskom jeziku postoji nekoliko knjiga koje se bave umjetničkim oblikovanjem keramike te jedan priručnik. Godine 2018. osnovano je Hrvatsko društvo za keramičke materijale.


Ostali podatci
Vidi još...

→ glina; sanitarna keramika; opeka i crijep

Što pročitati?

M. Ilijanić: Prilog istraživanju krapinske keramike. Peristil, 1(1954) 1, str. 147–153.

O. Klobučar: Tvornica kamenine u Zagrebu. Iz starog i novog Zagreba, 1(1957), str. 229–237.

M. Despot: Križevačka manufaktura peći i suđa u XVIII. st. Historijski zbornik, 13(1960) 1–4, str. 209–214.

O. Klobučar: Zagrebačka tvornica keramičkog posuđa i peći Josipa Kalline. Iz starog i novog Zagreba, 2(1960), str. 255–269.

Inker. Pedeset godina djelovanja do vrhunskih rezultata. Zaprešić, 2003.

K. Džin: Istraženost keramičarskih i opekarskih peći u Istri. U: Rimske keramičarske i staklarske radionice. Proizvodnja i trgovina na jadranskom prostoru (zbornik radova). Crikvenica, 2011., str. 65–74.

D. Kozina: Krapinska vremena. Krapina, 2013., str. 136–137, 139–141.

S. Kurajica: Kako je Europa otkrila porculan. Priroda, 105(2015) 2, str. 16–27.

Što posjetiti?

Muzej za umjetnost i obrt,  Zbirka keramike

Iz arhive LZMK-a

D. Bujak: KERAMIKA. Tehnička enciklopedija, sv. 7, 1980., str. 63–75.

keramika
Bikonična zdjela, vučedolska kultura, 2800. do 2400. pr Kr., Arheološki muzej, Zagreb

Anorganska nemetalna krutina dobivena visokotemperaturnim procesima.

Kategorije i područja