Hönigsberg i Deutsch, projektantsko-građevinsko poduzeće osnovano 1889. u Zagrebu. Tijekom posljednjega desetljeća XIX. st. bilo je najproduktivnije takvo poduzeće u Zagrebu. Osnovali su ga arhitekti Lavoslav (Lav) Hönigsberg (Henigsberg) (Zagreb, 1861 ‒ Zagreb, 1911) i Julio (Julije) Deutsch (Geppersdorf, danas Kopřivná, Češka, 1859 ‒ Zagreb, 1922). Diplomirali su na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien; Deutsch 1882., Hönigsberg 1883) te se nakon usavršavanja i rada u europskim atelijerima vratili (Hönigsberg 1887), odnosno doselili (Deutsch 1888) u Zagreb. Tijekom 1888. zajedno su radili u uredu → Kune Waidmanna.

Hönigsberg je već od 1886. projektirao zgrade u Zagrebu: kuće Mirka Halpera na uglu Strossmayerova trga 3 i Ulice Matice hrvatske (1886–87), Dragutina Čeha u Medulićevoj 22 i Mavre Hönigsberga u Ilici 51–53–53a (1887–88), te Hrvatski učiteljski dom na Trgu Republike Hrvatske 4 (1888–89). Tim se djelima u Zagrebu proširio bečki tip neorenesanse, tada dominantni stil srednje Europe. U duhu romantizma projektirao je ljetnikovce Kolmar-Werner na Tuškancu 36 (1888–89), Grbac u Ulici I. G. Kovačića 33 (1889).

U razdoblju obnove grada nakon potresa 1880. i nove regulatorne osnove 1887–89., dvojica su se arhitekata 1890-ih prometnuli u najznačajnije predstavnike kasne faze povijesnih stilova (neorenesansa, neobarok, neorokoko) uvodeći kupolu kao novi element. U njihovim je zajedničkim radovima nemoguće lučiti autorstvo. Među više od 90 reprezentativnih zagrebačkih stambenih i javnih zgrada ističu se one na Strossmayerovu trgu 2 (palača Priester, 1892–93), 6 (palača Spitzer 1892–93), 8 (kuća Lea Hönigsberga, 1898–99), 10 (palača Schlesinger, danas Palace Hotel Zagreb, 1891–92), na Tomislavovu trgu 2 (kuća Aranke Rossipal, 1895–96) i 18 (kuća Vlahe Bukovca s atelijerom, 1896–97), na Starčevićevu trgu 6 (Starčevićev dom, 1894–95), u Amruševoj 2 (zgrada Kotarskog suda, danas Trgovački sud, 1896) i 3 (trgovačko-stambena zgrada Schweinburg-De Strižić, 1896). Gradili su i tvorničke zgrade (Tvornica svile u današnjoj Adžijinoj, tzv. Bubara 1892., srušena 2022).













Većina projekata nakon 1900. pripisuje se drugim arhitektima koji su radili u poduzeću (Ivan Štefan, Otto Goldscheider), među kojima se napose ističe → Vjekoslav Bastl koji je ondje radio od 1895. Stilski se izričaj usmjeravao prema bečkoj secesiji: prva zgrada toga stila u Zagrebu – kuća Pečić u Ilici 43 (1899), zgrada Trgovačko-obrtnoga, danas Etnografskoga muzeja na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03), kuća Kallina na uglu Gundulićeve 20 i Masarykove 19 (1903–04), zgrada Elsa-fluid u Jurišićevoj 1 (1905–06), zgrada Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1906–07), Zagrebački parni i umjetni mlin u Koturaškoj 1 (1907–08), Tvornica Penkala olovaka Edmund Moster i drug u Branimirovoj 43 (poslije Nada Dimić, 1910–11).



















Poduzeće je radilo i diljem sjeverozapadne Hrvatske te izgradilo tvornicu braće Gavrilović (1895) u Petrinji, sinagoge u Križevcima i Slavonskom Brodu (1895) te Bjelovaru (1917), Županijsku palaču (1895), Financijalnu palaču (1896) i zgradu Prve požeške štedionice (1907) u Požegi. U poduzeću su se radili izvedbeni projekti i za druge projektne urede i arhitekte, među kojima su Fellner & Helmer, Ferenc Pfaff, Dionis Sunko.

Nakon Hönigsbergove smrti poduzeće je pod istim imenom vodio Julije Deutsch, a nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Pavao. On je 1923. s arhitektom i graditeljem → Aleksandrom Freudenreichom osnovao poduzeće Freudenreich i Deutsch koje je djelovalo do 1940. te projektiralo i izvelo niz stambenih i javnih zgrada diljem Hrvatske, uglavnom u duhu funkcionalističkih načela i modernizma.