Objavljeno: .
Ažurirano: 30. studenoga 2021.

melioracija tla, osposobljavanje tla za poljoprivrednu proizvodnju poboljšanjem njegovih svojstava.

Vrste

Prema vrsti i načinu primjene melioracijskih mjera razlikuju se: hidrotehničke, kulturnotehničke i agrotehničke melioracije.

Hidrotehničke melioracije uključuju obranu (zaštitu) od poplavnih i slivnih voda te odvodnju poljoprivrednoga zemljišta i navodnjavanje. Obrana od poplavnih i slivnih voda obuhvaća hidrotehničke mjere i zahvate (uređenje okolnih vodotoka, gradnja nasipa, obodnih i odteretnih kanala, retencija i akumulacija) kojima je cilj spriječiti ili ublažiti posljedice površinskog otjecanja velikih količina oborinskih i bujičnih voda i posljedice izlijevanja vode iz riječnih korita i drugih prirodnih i umjetnih vodotoka. Odvodnja suvišnih voda melioracijska je mjera koja obuhvaća sakupljanje i odvođenje viška vode nakupljene u tlu, koja nepovoljno utječe na produktivnost poljoprivredne proizvodnje jer ograničava rast i razvoj biljaka. Time se stvaraju temeljni preduvjeti za rast biljaka, tj. povoljni vodozračni odnosi u zoni korijenja biljaka, ravnoteža vode između tla i biljke, poboljšana struktura, temperatura i prozračnost tla te pozitivni kemijski procesi u tlu. Odvodnja se postiže putem melioracijsko-odvodnih tehničkih rješenja i građevina za melioracijsku odvodnju (crpne stanice, kanali i cijevi, dodatni objekti i oprema, putna mreža, mostovi). Prema načinu sakupljanja i odvođenja suvišne vode s melioracijskoga područja odvodnja se dijeli na površinsku (kanalima), podzemnu (cijevima) i kombiniranu. Navodnjavanje je melioracijska mjera kojom se na poljoprivredne površine putem odgovarajućega hidrotehničkog sustava voda dovodi i dodaje tlu radi postizanja stanja vlažnosti potrebnoga za razvoj biljaka. Obavlja se s pomoću sustava za navodnjavanje (uređaj za zahvaćanje vode, cijevi, kanali i oprema kojom se osigurava raspodjela vode na površinama obuhvaćenima navodnjavanjem). Osim tehničkih dijelova sustava za navodnjavanje potrebno je osigurati dovoljnu količinu vode odgovarajuće kakvoće. Osnovne metode navodnjavanja obuhvaćaju površinsko navodnjavanje, podzemno navodnjavanje, navodnjavanje kišenjem i lokalizirano navodnjavanje.

Kulturnotehničke melioracije obuhvaćaju čišćenje raslinja, vađenje panjeva i kamenja, ravnanje površina i izgradnju terasa na nagnutim terenima. Podizanje šumskih zaštitnih pojasa (vjetrobrana) i protuerozijskih šumskih nasada kao zaštitnih mjera radi sprečavanja erozije tla od vjetra i vode pripada u šumskotehničke melioracije.

Agrotehničke melioracije su agrotehnički zahvati koji se izvode radi poboljšanja fizikalnih, kemijskih i bioloških značajki tla, odn. radi ostvarivanja veće plodnosti tla. Primjenjuju se na tlima koja još nisu prikladna za poljoprivrednu proizvodnju (nakon izvedene melioracijske odvodnje) ili na tlima koja se već rabe za uzgoj biljaka. Ovisno o značajkama i namjeni tla mogu uključivati više ili manje zahvata, kao što su duboka obradba (rigolanje), krtična odvodnja (drenaža), dubinsko rahljenje (podrivanje), meliorativna gnojidba, kalcifikacija, sadrenje i humizacija. Krtična odvodnja ili dubinsko rahljenje najčešće se izvode kod kombinirane odvodnje, primjenu koje određuje tekstura tla, odn. učešće čestica gline. Količina mineralnih gnojiva, kalcija za kalcifikaciju, sadre (gipsa) za sadrenje i organske tvari ovisi o sastavu tla koji se određuje analizom tla.

Razvoj melioracija u Hrvatskoj

Prvi melioracijski projekt u XVIII. st. u Dalmaciji bilo je isušivanje Vranskog blata na feudalnom posjedu obitelji Borelli u Ravnim kotarima. U sklopu melioracijskoga projekta prokopan je kanal Prosika koji je omogućio otjecanje jezerske vode u more, isušivanje močvarnoga blata i stvaranje melioracijskoga sustava Vranskog polja kojim je omogućena veća proizvodnja hrane na feudalnom posjedu (154,12 ha). U kontinentalnome dijelu Hrvatske su za Austro-Ugarske na područjima koja su najčešće poplavljivana prokopani mnogi kanali i podignuti nasipi. U dolini Save 1878. prokopana su četiri kanala (kod Topolovca, Preloščice, Suvoja i Ivanjskog Boka), a poslije je reguliran donji tok Lonje i izgrađen nasip duž njezina toka. Prokopom kanala između Karašice i Drave, kraj mjesta Gata, 1881. regulirani su tokovi Karašice, Vučice i njihovih pritoka (ukupno 255 km). Na dijelu tog prostora izgrađeni su odteretni kanali i kanalska mreža trećega reda, ali i podzemna odvodnja (drenaža) cijevima izrađenim od pečene gline, što je bila prva primjena takvoga načina odvodnje u Europi. Do početka I. svj. rata na taj su način izvedene drenaže na površini od približno 4322 ha.

Nakon I. svj. rata, zbog agrarne reforme (1919–41) i teške financijske situacije na čitavom prostoru Hrvatske, smanjene su melioracijske aktivnosti. Godine 1932. obavljen je velik hidromelioracijski zahvat na Čepićkom polju, u istočnome dijelu Istre. Melioracijskim postupkom prokopan je odvodni kanal (dug 4250 m) s pomoću kojega se voda izlila iz plitkog jezera u Čepićkom polju u Plominski zaljev. Isušivanje jezera omogućilo je da se oko 860 ha neplodnog zemljišta privede u obradivo poljoprivredno zemljište. Približno u isto doba u Vrgoračkom polju probijen je tunel (odvodni kanal) radi sprečavanja i ublažavanja poplava koje su se javljale u hidrološki nepovoljnim godinama, a sličnih zahvata bilo je i u nekim drugim krškim poljima. Najveći projekt hidromelioracijske površinske odvodnje ostvaren je 1980–ih na području Crnac polja, poplavne nizine sjeverno od ušća Vrbasa u Savu, kojim se ukupna obradiva poljoprivredna površina povećala s prvotnih 24 500 ha na 46 001 ha. Najviše hidromelioracijskih građevina za zaštitu od poplava (nasipi, retencije, odteretni kanali) i melioracijskih kanala za površinsku odvodnju izvedeno je na području srednje Posavine, no hidromelioracijski zahvati provodili su se i na drugim područjima Slavonije te u Baranji, Međimurju, Istri (dolina rijeke Mirne) i Dalmaciji (Sinjsko polje, dolina Neretve). Do 2005. je djelomično uređeno 42,5%, a potpuno 36,5% državnih vodotoka (ukupno 3935 km), te je djelomično uređeno 19,4%, a potpuno 21,2% lokalnih vodotoka (ukupno 16 821 km). Uz državne vodotoke izgrađeno je 2415 km, a uz lokalne 1642 km obrambenih nasipa različitih razina zaštite. Do sada je izgrađeno 58 akumulacija, 43 brdske retencije, a djelomično je izvedeno pet velikih nizinskih retencija. Izgrađena su tri velika odteretna kanala na slijevu Save (Odra, Lonja‒Strug i Kupa‒Kupa) te lateralni kanali dugi 916,8 km. Do 1990. hidromelioracijski sustavi površinske odvodnje potpuno su izgrađeni na 724 749 ha (43,3% ukupno potrebne odvodnje), a djelomično na 324 662 ha (19,4%). Sustavi kombinirane odvodnje (površinska i podzemna odvodnja s agrotehničkim mjerama) potpuno su izgrađeni na 121 484 ha (14,8% ukupno potrebne odvodnje). U Domovinskome ratu oštećen je i uništen veći broj hidrotehničkih objekata i sustava površinske i podzemne odvodnje, kao i sustava navodnjavanja. Veći dio ih je do danas obnovljen. U razdoblju 1991–2015. sustav melioracijske odvodnje uglavnom se održavao te nije bilo nove izgradnje hidromelioracijskih građevina i sustava površinske i podzemne odvodnje.

U okviru hidrotehničkih melioracija kao melioracijska mjera provodi se i navodnjavanje. U Hrvatskoj se navodnjavanje rijetko primjenjuje zbog bogatih prirodnih resursa (kvalitetna tla i obilje vode) kojima država obiluje. Navodnjavanje se do 1980–ih primjenjivalo na 7999 ha (0,5% oraničnih površina), uglavnom metodom kišenja, vrlo malo kapanjem. Navodnjavanje kišenjem se najviše primjenjivalo u poljoprivrednoj proizvodnji sjemenskog i merkantilnog kukuruza, soje i šećerne repe, a navodnjavanje kapanjem pri uzgoju povrtnih kultura ‒ paprike, rajčice, krastavaca i krumpira. Tijekom vremena navodnjavale su se sve veće površine pa je do početka 1990–ih navodnjavano oko 13 300 ha obradivih poljoprivrednih površina, od kojih su nešto više od 50% obrađivali poljoprivredni kombinati. Pri navodnjavanju su se najviše rabili pokretni sektorski raspršivač (typhon), manje pokretno bočno kišno krilo i uređaj za linijsko kišenje. Na okupiranim su područjima tijekom Domovinskoga rata stradali mnogi sustavi navodnjavanja zbog čega su smanjene navodnjavane površine (9264 ha obradivih poljoprivrednih površina, 2003). Kako bi obnovila uništene sustave navodnjavanja i izgradila nove, zbog sve češće pojave čestih i dugotrajnih suša, Vlada RH pokrenula je 2005. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama. Do 2016. novi sustavi za navodnjavanje izgrađeni su na 13 000 ha poljoprivrednih površina. Tijekom 2019. navodnjavalo se 22 264 ha ili oko 2% obradivih poljoprivrednih površina.

Gradnju vodoprivrednih objekata za različitu namjenu i sustava za odvodnju i navodnjavanje obavljaju poduzeća registrirana za obavljanje djelatnosti u niskogradnji (hidromelioracijama). Neka od njih koja se danas bave melioracijama u Hrvatskoj su: karlovački Aquaterm, virovitička Brana, Vodoprivreda Vinkovci, zadarska Vodoinstalacija i zagrebačka Vodotehnika.

Visoko školstvo

Hidrotehničke melioracije koje uključuju uređenje vodotoka te hidrotehničke građevine i melioracije izučavaju se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na građevinskim fakultetima (smjer hidrotehnika) u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, kao i na stručnim studijima na tehničkim veleučilištima. Kolegiji u vezi s hidrotehničkim melioracijama koje se odnose na odvodnju poljoprivrednoga zemljišta i navodnjavanje izvode se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na → Agronomskom fakultetu u Zagrebu i → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. Na veleučilištima koja u studijskom programu imaju poljoprivredni odjel (Požega, Slavonski Brod, Rijeka/Poreč, Knin) izvode se kolegiji Poljoprivredne melioracije i Navodnjavanje. Kulturnotehničke melioracije obuhvaćene su kolegijem Šumske melioracije krša na diplomskome sveučilišnom studiju (šumarski odsjek) na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Agrotehničke melioracije izučavaju se na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima na navedenim agronomskim fakultetima i veleučilištima, kao i na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Dijelovi melioracijske discipline izučavaju se i na drugim sveučilištima i veleučilištima, pa se tako u okviru zadarskog Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu (preddiplomski sveučilišni studij Primijenjena ekologija u poljoprivredi) predaje kolegij Sustavi gospodarenja vodom. Na tim su veleučilištima i fakultetima djelovali mnogi znanstvenici i stručnjaci koji su ostvarili primjerene dosege i ostavili dubok trag u području melioracija. Neki od njih su: → Vladimir Verner, Ivan Marinčić, Zorko Kos, → Franjo Tomić, Mirko Čović, Anto Bagić, Josip Marušić, Dragutin Petošić, Stjepan Mađar, Davor Romić, Ivan Šimunić, Jasna Šoštarić i Marko Josipović. Među udžbenicima iz tog područja ističu se Navodnjavanje (1988) F. Tomića, Uređenje voda (2013) I. Šimunića i Drenaža (2015) D. Petošića.

Analitički laboratorij Zavoda za melioracije (MELILAB), Agronomski fakultet u Zagrebu

Ostali podatci
Što pročitati?

Z. Kos: Priručnik za hidrotehničke melioracije. Rijeka, 1994.

Hidrotehničke melioracije u Hrvatskoj – stanje i izazovi. Zagreb, 2016.

melioracija tla
Područja pogodna za navodnjavanje u Hrvatskoj

Poboljšanje svojstava prirodnog okoliša (sredine).

Kategorije i područja