islamsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se od VII. st. razvija u zemljama islamskoga religijskoga i civilizacijskoga kruga. U prvim stoljećima bilo je hibridno te je preuzimalo elemente → antičkoga, → ranokršćanskoga i bizantskoga te sasanidsko-perzijskoga graditeljstva. Poslije su se, uz dominantnu religijsku arhitekturu, formirali i profani tipovi građevina te specifične urbane cjeline, često s naglašenom temom vrtova.

Osmansko-islamsko graditeljstvo i urbanizam u Hrvatskoj

Povijesni sloj islamskoga graditeljstva u Hrvatskoj veže se uz razdoblje osmanske vladavine u XVI. i XVII. st., kada je na okupiranim područjima nastala nova specifična arhitektura osmanskoga doba, dok se u slobodnom dijelu Hrvatske istodobno razvijalo → renesansno i → barokno graditeljstvo.

Arhitektura

Najprepoznatljivije simbole islamizacije gradova predstavljaju džamije i druge religijske građevine. Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske bilo je podignuto više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora (mnogi i u adaptiranim crkvama, poput tzv. Šerklot džamije u Požegi). Uz glavnu džamiju čaršije (trgovačko-obrtničkoga središta), koju su obvezno imale sve kasabe (trgovišta), postojali su i manji mahalski mesdžidi; u gradovima srednje veličine bilo ih je uobičajeno oko pet (u Vukovaru, Đakovu, Valpovu, Drnišu), a u većim gradovima – šeherima i više (u Osijeku 12, u Požegi 14). Većina je islamskih bogomolja srušena već u prvim godinama nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., no nekolicina se održala preuređena u crkve, pa su tako opstale i tri danas postojeće kupolne osmanske džamije (sve iz XVI. st.) – u Klisu džamija Murat-bega Tardića (1537) preuređena u crkvu sv. Vida, u Drnišu Halil-hodžina džamija inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, i u Đakovu Ibrahim-pašina džamija (1565) adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu. Mussale, bajramski molitveni prostori na otvorenome, identificirane su u Vukovaru, a u tapu-defterima (poreznim popisima) spomenute su u Požegi (1579) i Mitrovici (1581).













Na području Slavonije podignuto je dvadesetak tekija i zavija – središta derviškoga misticizma. Najznamenitije su bile Hindi-babina tekija u Vukovaru i Ulama-pašina zavija u Požegi; zabilježene su i u Osijeku, Nijemcima, Pakracu, Cerniku, Iloku, Valpovu, Šarengradu, Dalju i dr. Medrese (viša vjerska učilišta) spominju se u Osijeku (bile su četiri, među njima Kasim-pašina i Mustafa-pašina medresa), Pakracu (tri) i Iloku (dvije), dok su mektebi (osnovne vjerske škole) popisani u Pakracu (šest), Iloku (šest), Osijeku (pet), Vukovaru (dva), Nijemcima (dva) i dr. Turbeta, kao reprezentativna grobna arhitektura, uglavnom su podizana uz džamije (arheološki ostatci Kasim-pašina i Mustafa-pašina turbeta u Osijeku), a jedini danas postojeći primjer je turbe u Iloku. Građena su i uz tekije (Hindi-babino turbe u Vukovaru te Hasan-efendijevo u Požegi); do novijega doba postojalo je Gaibijino turbe u Staroj Gradiški. Osmanska su groblja identificirana u Vukovaru, Pakracu, Makarskoj i dr., a kameni mezarski nišani (nadgrobni pilovi) danas se čuvaju u više muzejskih i samostanskih zbirki.







Saraji (dvorovi vladara ili dostojanstvenika) i općenito stambena arhitektura osmanskoga doba zbog nesolidne je gradnje, uglavnom kanatnom konstrukcijom i ćerpičem, sačuvana u malom broju primjera. Takozvane turske kuće sačuvane su u Požegi (čardak Muljevića u Arslanovcima), Županji, Slavonskom Brodu i Voćinu, a neobičan primjer orijentalne katnice nalazi se u Bakru. Reprezentativniji očuvani saraji su tzv. Kadijini dvori u Imotskom (ugrađeni u franjevački samostan) te dvori Hasan-age Arapovića u Lupogavu kraj Zagvozda (opjevani u pučkoj baladi Asanaginica, danas ruševni). Fortificiranih kuća-kula sačuvalo se dvadesetak (Gospić, Islam Grčki, Imotski, Vrgorac, podbiokovsko primorje i Poneretavlje; u Slavoniji samo kula Jahjić-bega u Gorjanima).









Utvrde osmanskoga razdoblja uglavnom su adaptirane srednjovjekovne fortifikacije (ojačanja tvrđava Klis, Knin, Drniš, Cetingrad), a rijetki primjeri novih gradskih utvrda su bedemi osječke Tvrđe (očuvan je Filibelijev bastion) te trokutne zidine Makarske (neimar Hajredin ml., 1568). Među postojeće utvrde spadaju još osmanski kaštel Perušić kraj Benkovca te kružna artiljerijska kula Norinska u rukavcu Neretve, koju je podigao Hodža Mustafa-paša Ušćuplija 1500. i koja se smatra najranijom datiranom osmanskom građevinom u Hrvatskoj (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Uz carske ceste Osmanlije su gradili nova utvrđena naselja pravilne osnove – drvene palanke (Tovarnik, Sotin, Dalj, Darda).

Karavan-saraji (konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) i druge vrste smještajnih objekata postojali su uglavnom u gradovima uz važnije prometnice, često kao vakufi (zadužbine) uglednika, primjerice u Kninu, Obrovcu, Klisu, Trilju, Makarskoj, Osijeku, Požegi, Đakovu, Valpovu, Pakracu, Cerniku. Vukovarski je karavan-saraj služio i kao menzilhana, postaja za promjenu konja. Manjih je hanova (gostionica s prenoćištem) bilo u gotovo svakoj kasabi, a funkciju musafirhane s imaretom (besplatno konačište s dobrotvornom kuhinjom) imale su i neke derviške zavije (Vukovar, Požega). Sahat-kule pokazivale su vrijeme a la turca (lunarni sat), prilagođeno rasporedu pet dnevnih namaza (molitvi), a spominju se u valpovačkoj i vukovarskoj utvrdi te u osječkoj Tvrđi (1571). S nestaloga tornja Halil-hodžine džamije u Drnišu sačuvan je sat danas ugrađen u zvonik crkve sv. Ivana u Šibeniku. Dućani i magaze (skladišta) redoviti su sadržaji gradskih čaršija, a sudeći po preciznim defterskim popisima u kasabama prosječne veličine (primjerice u Vukovaru, Valpovu i Đakovu) postojalo je nekoliko desetaka trgovina i radionica. Bezistana i bazara (tržnica za uvoznu i luksuznu robu) na području Hrvatske nije bilo. Najveći trgovački sklop bio je drveni panađur u predgrađu Osijeka, koji je osmanski putopisac Evlija Čelebi opisao kao alargo palanku s 1000 dućana. Na ulazu u Vodice sačuvani su ostatci badžhane (poreznoga ili carinskog ureda).



















Hamami, javna kupališta, postojali su u većini gradskih naselja (npr. u Pakracu, Valpovu, Osijeku, Cerniku, Dalju), a pod imenom vakifa (utemeljitelja zadužbine) izrijekom se spominju hamami Benlu-age u Đakovu te Gazi Husrev-bega u Požegi. Danas je očuvan samo kupolni hamam u iločkoj citadeli. Česme su sačuvane na desetak lokaliteta (Ilok, Oriovac, Cernik, Slavonski Brod, Klis, Zagvozd, Vrgorac i dr.). Obredni šadrvani (vodoskoci s kružnim ili višekutnim bazenom) nalazili su se uz bogomolje (uz Kasim-pašinu džamiju u Osijeku), tekije (česma zvana Tekija u Požegi) i mussale (u Maškovića-hanu u Vrani). E. Čelebi je u Osijeku 1664. zabilježio 12 javnih sebilja, kioska za opskrbu vodom. Vodenice iz osmanskoga razdoblja su do 1960-ih postojale kraj Berka nedaleko od Vukovara (Cigut) te na potoku kraj Cernika (mlinovi zvani Osman-paša i Sulejman-paša).



























Inženjersko graditeljstvo

Ćuprije (→ mostovi) su se na važnijim prometnicama podizale kao strateške građevine, poput vukovarskog mosta preko rijeke Vuke dugog 550 m (1526) ili osječkoga Sulejmanova mosta preko Drave koji se kao drvena skeletna, dijelom i pontonska konstrukcija u dužini od čak osam kilometara protezao do palanke Darda i bio je najveća osmanska građevina na europskome tlu. Do II. svj. rata stajao je Atlagića most u Kninu, dva su osmanska mosta potopljena u jezeru Peruča, a jedini još postojeći most iz tog razdoblja nalazi se na rječici Krupi. Drumove (→ ceste) Osmanlije su gradili između sjedišta ejaleta (pokrajina), a najvažnija državna trasa u našim je krajevima bila Budimski drum koji se, prolazeći u Hrvatskoj kroz Baranju, Osijek, Vukovar, Sotin i Tovarnik, protezao do Istanbula. Bio je izveden od kamene kaldrme za razliku od gradskih ulica koje su češće bili obloženi drvenim oblicama (arheološki nalazi u Vukovaru). Hidrogradnje, poput lučkih ustava, Osmanlije su izveli na ušću Vuke kraj Vukovara, a na više su lokaliteta otkriveni ostatci vodovoda (→ vodoopskrba) od drvenih, olovnih i keramičkih cijevi (Ilok, Požega, Vukovar, Osijek, Vrana, Drniš).

Urbanizam

Gradovi i sela u prvim su desetljećima nakon osmanskih osvajanja bilježili depopulaciju, a demografski je oporavak bio vidljiv tek nakon 1600. Mnoga su sela bila popisana kao mezre (pustoseline), dok su gradovi ipak kontinuirano jačali zbog prometnoga položaja (mostovi u Osijeku i Vukovaru) ili upravne važnosti (sjedišta sandžaka u Iloku, Požegi, Pakracu i Cerniku). Statusi gradova do 1550-ih bilježeni su isključivo kao semiurbane varoši, tada još s kršćanskom većinom, a potom su se javile i muslimanske kasabe – trgovišta s formiranom čaršijom. Pravi gradovi – šeheri zabilježeni su tek u XVII. st. (Osijek, Požega, Ilok, možda i Drniš te Cernik). U Slavoniji je tijekom osmanskoga razdoblja bilo dvadesetak gradskih naselja, a u dalmatinskom zaleđu desetak (→ urbanizam).

Urbana struktura naslijeđena iz predosmanske faze isprva se nije znatnije mijenjala, dok su kasnijoj orijentalnoj ikonografiji gradova pridonijele specifične islamske interpolacije. Gradovi su uz trgovačko-obrtničku čaršiju bili organizirani u stambene mahale (mahala broji od 35 do 50 kuća, sa šest do sedam osoba po kući), često konfesionalno odijeljene. U gradovima srednje veličine (Vukovar, Đakovo, Valpovo, Drniš) bilo ih je pet do šest, u većim središtima (Osijek, Požega) 12 i više. Veličina gradova potkraj XVI. st. bila je skromna, pa je više od 400 kuća bilo popisano samo u Požegi i Iloku. Na izmaku osmanske vladavine u Požegi je već bilo 1000 do 1500 kuća, a u Osijeku više od 2000 i imao je oko 12 000 stanovnika. Primjer tadašnjega grada srednje veličine bio je Vukovar s 350 kuća, s približno 2500 stanovnika i 20 ha površine.

Osmanlije su na tlu Hrvatske utemeljili samo jedan grad – palanku Yeni Hissar na mjestu današnje Petrinje. Podigao ju je 1592. Hasan-paša Predojević, a izgorjela je 1594. Moguće je da je i Gospić bio osmansko naselje razvijeno iz utvrde Rizvan-age Senkovića (sredina XVII. st.).

Moderna i suvremena islamska arhitektura u Hrvatskoj

Posljednje osmanske gradnje u Hrvatskoj dovršene su 1680-ih, a nakon dva stoljeća diskontinuiteta islamska se arhitektura u nas ponovno javila potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne te zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti (1916).

Zagrebačke džamije

Prve novije islamske sakralne gradnje bili su mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915), a od 1920. za civilne su potrebe u Zagrebu služili privremeni molitveni prostori, sve do uređenja stalnoga mesdžida u stambenoj zgradi u Tomašićevoj ulici 12 (1935). Prije II. svj. rata razmatralo se više lokacija za izgradnju zagrebačke džamije (Gornji grad, Botanički vrt, Rooseveltov trg, Gupčeva zvijezda, Vončinina ulica, Trešnjevka), a za konačno odabranu parcelu na Zelengaju slikar Omer Mujadžić i arhitekt → Zvonimir Požgaj izradili su dva idejna rješenja monumentalne kupolne džamije (1939–40. i 1940–41). Snažnu ideološku poruku imala je odluka vlasti NDH da Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika prenamijene u džamiju, koju su dogradnjom triju minareta i šadrvana te reprezentativnim uređenjem interijera izveli → Stjepan Planić i Z. Požgaj (otvorena je 1944; minareti su srušeni 1948). Nakon rata nastavljeno je traganje za lokacijom i arhitektonskim rješenjem zagrebačke džamije pa je na natječaju za islamski centar na Srebrnjaku (1969) iznimno kreativan, no neizvedeni projekt izradio → Juraj Neidhardt (I. nagrada), a zapaženi su bili i prijedlozi → Vjenceslava Richtera i → Sene Sekulić-Gvozdanović. U konačnici, sarajevski arhitekti Mirza Gološ i Džemal Čelić u Folnegovićevu su naselju realizirali džamiju ekspresivnog oblikovanja s Islamskim centrom (otvorena je 1987).













Ostale džamije u Hrvatskoj

Džamija u Rijeci izvedena je prema idejnoj zamisli kipara Dušana Džamonje uz razradbu arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). U Sisku je realizirano nagrađeno natječajno rješenje autora Faruka Muzurovića (2022); u Osijeku je, također na temelju natječaja provedenoga 2014., u tijeku gradnja džamije i islamskoga centra arhitekta Davora Matekovića, a izrađene su i projektne inačice džamijskoga sklopa za Medžlis islamske zajednice Pula (islamsku vjersku općinu). U Hrvatskoj još postoje i novije džamije u Gunji i Bogovolji, dok su u 20 gradova uređeni manji mesdžidi.













Islamsko-orijentalni utjecaji

Najranija pojava neomaurskih stilizacija u nas se javlja na sinagogama (nakon 1860), a u korpusu → historicističkog i → secesijskog graditeljstva izvedeno je i više profanih objekata s islamsko-orijentalnim oblikovnim elementima, poput bosanskoga paviljona na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu (1891), Case Turca u Rijeci (Carlo Conighi, 1906), lovranskih vila i riječkih palača, Hotela Alhambra u Malom Lošinju (1910–13) arhitekta Alfreda Kellera, koji je u stilizaciji art déco i mudéjar arhitekture projektirao i dubrovačku vilu Sheherezade (tzv. Šeherezada; 1927–29). Najznačajnije djelo neomaurske arhitekture na ovim prostorima jest gradska vijećnica u Sarajevu, djelo hrvatskoga arhitekta → Ćirila Metoda Ivekovića (1896). Oblikovno podrijetlo tih građevina ne dolazi iz islamskoga kruga, već je riječ o »modi vremena« i romantičnoj reinterpretaciji orijentalnih motiva.







Islamska arhitektura hrvatskih autora u inozemstvu

Gotovo nepoznate, no vrlo kreativne projekte džamija za arapske zemlje izradili su hrvatski arhitekti → Žarko Vincek (pet projekata za Libiju: Al Quatrun, 1972; Wadi Tenezzoft, 1977. i dr.), → Emilija Poletti-Kopešić (Maknusa, Libija, 1973. i dr.), → Ivan Prtenjak (Aquaba, Jordan, 1981) i kipar Dušan Džamonja (Bagdad, Irak, 1985; Oran, Alžir, 1985). I. Prtenjak je za islamske zemlje osmislio i vrlo zapažene projekte stambenih tipologija (Hammamet, Tunis, 1972; Rijad, Saudijska Arabija, 1973), a njegova Kuća pokraj mora u Kelibiji u Tunisu (1970) bila je nominirana za najprestižniju svjetsku nagradu u domeni islamske arhitekture Aga Khan (1995).