Objavljeno: .
Ažurirano: 18. srpnja 2022.

Željezara Sisak, poduzeće za proizvodnju čelika i čeličnih proizvoda osnovano u Sisku.

Nastalo je na temeljima Rudarskoga udruženja Talionice Caprag koje su, zbog povećane europske potražnje za čelikom, osnovali 1939. metalurški inženjer Miroslav Tomac, Janko Matko i Vladimir Radan. Lokacija u Sisku izabrana je zbog blizine izvora rude, povoljne mogućnosti dovoza koksa plovnim putem rijekom Savom i otpreme gotovih proizvoda te mnogobrojne radne snage. Talionica je puštena u pogon s visokom peći kapaciteta 40 t sirovog željeza na dan, a ubrzo potom otvorene su i ljevaonica, kotlovnica, strojarnica, postrojenja za crpenje vode s odvodnom mrežom, industrijski kolosijeci, i dr. Osnovna djelatnost poduzeća bila je proizvodnja bijeloga sirovog željeza pogodnoga za proizvodnju sirovoga čelika. Godine 1940. zapošljavalo je 550 radnika.

Razdoblje od II. svj. rata do uspostave hrvatske neovisnosti

Izbijanjem II. svj. rata porasla je potražnja za čelikom. Kapacitet peći povećan je na 60 t na dan, nabavljeni su novi strojevi i rekonstruirani stari, izgrađeni su novi tvornički dimnjak i nova vodocrpna stanica na Savi. Nakon uspostave NDH nova vlast preuzela je upravljanje poduzećem. Talionica je u tom razdoblju radila smanjenim opsegom, a 1944. prestala je s radom.

Nakon rata poduzeće je nacionalizirano, a nakon obnove tvornica je ponovno započela s radom 1946. Iste godine nova je vlast, nakon što je odustala od lokacije blizu Bleda u Sloveniji, donijela odluku o izgradnji nove Željezare Sisak nasuprot staroj Talionici, u kojoj će se proizvoditi bešavne cijevi procesom od željezne rudače preko sirovoga željeza do čelika. U razdoblju 1948–56. izgrađeni su pogoni visoke peći (talionica), valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana, energana, prometnice i pomoćna postrojenja te su otvoreni rudnici željezne rude (Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak) i kamenolom vapnenca (Gradusa kraj Velike Graduse), čime je Željezara postala jedini proizvođač bešavnih i jedan od najvažnijih proizvođača šavnih cijevi, odnosno drugih finalnih proizvoda (hladnovučene cijevi, čelične konstrukcije i dr.) za potrebe izvoza. Nova Željezara zauzimala je deset puta veću površinu od stare Talionice Caprag, a zapošljavala je približno 5000 radnika. Proizvodnja je 1957. iznosila 100 000 t sirovoga željeza, 95 000 t sirovoga čelika i 55 000 t bešavnih cijevi, po kojoj je Željezara bila treća najveća u državi iza željezara u Zenici i Jesenicama.

Izgradnja nove Željezare Sisak, druga polovica XX. st.

Valjaonica bešavnih cijevi, druga polovica XX. st.

U sljedećem je razdoblju poduzeće prošlo tri faze obnove. U prvoj fazi (1960–67) izgrađene su valjaonica traka, gredica i šavnih cijevi, nova kisikana, te elektrolučna peć u čeličani. Pokrenuta je proizvodnja poluproizvoda za dobivanje bešavnih i šavnih cijevi. Rekonstruirane su Siemens-Martinove (SM) i visoke peći 2 i 3. U valjaonici bešavnih cijevi osposobljena su dva nova odjela – za proizvodnju čeličnih boca za plinove te za proizvodnju čeličnih lukova. Od 1966. poduzeće je nastavilo djelovati kao Metalurški kombinat Željezara Sisak.

Valjaonica traka, gredica i šavnih cijevi, druga polovica XX. st.

Visoke peći 2 i 3, druga polovica XX. st.

Izlijevanje u lonce iz Siemens-Martinove (SM) peći, druga polovica XX. st.

Lijevanje čelika iz velikog lonca u kalupe, druga polovica XX. st.

Druga faza rekonstrukcije (1967–73) tekla je u smjeru finalizacije postojeće proizvodnje primjenom suvremenije tehnologije, posebice u lijevanju čelika. Rekonstruirane su visoke peći, izgrađeni su uređaj za kontinuirano lijevanje čelika u čeličani, nova cinčaonica i potisna peć za zagrijavanje čelika u valjaonici šavnih cijevi, razdvojena je univerzalna pruga u valjaonici bešavnih cijevi, a elektrootporni postupak zavarivanja šavnih cijevi zamijenjen je visokofrekventnim.

Obradba bešavnih cijevi, druga polovica XX. st.

Treća faza rekonstrukcije, započeta potkraj 1970-ih, trebala je biti dovršena do 1985., no zbog ekonomskih poteškoća bio je ostvaren tek dio planova. Izgrađena je Nova hladna prerada za izradbu čeličnih cijevi hladnim postupnim valjanjem i hladnim vučenjem, te Nova aglomeracija za pripremu rude željeza. Izgradnjom koksare u Bakru 1978. Željezara je proizvodnjom 850 000 t na godinu postala jedan od najvećih jugoslavenskih proizvođača koksa. Rekonstrukcijama u čeličani, pogonu visokih peći i valjaonici toplo valjanih čeličnih traka, instaliranjem vučne klupe u pogonu hladne preradbe čeličnih cijevi, izgradnjom dekapirnica čelične trake u valjaonici bešavnih cijevi poduzeće je izraslo u industrijskoga diva s 43 OOUR-a, 12 RO-a i internom bankom, a zapošljavalo je više od 14 000 radnika.

Osim u Sisku i Bakru imalo je pogone u Novskoj, Glini, Dvoru, Topuskom i Dubici. Godine 1989. proizvodnja je iznosila 780 000 t koksa, 365 000 t čelika, 214 000 t sirovog željeza, 114 000 t šavnih cijevi, 73 800 t preciznih šavnih cijevi, 34 000 t hladno vučenih i valjanih cijevi, 136 000 t bešavnih cijevi i 3730 t odljevaka.

Željezara je znatno pridonijela i razvoju grada Siska. U razdoblju 1955–80. izgradila je više od 3000 stanova, što čini gotovo petinu gradskih stambenih objekata. Financijski je pomogla izgradnju prometne infrastrukture i bila pokretač uvođenja javnoga gradskog prijevoza. Do 1953. u Sisku se udvostručio broj stanovnika, većina kojih je pronašla zaposlenje u Željezari. Potreba za kvalificiranim radnicima i stručnjacima dovela je do osnivanja Industrijske škole (1946), Školskoga centra za metalce (1961) i → Metalurškoga fakulteta u Sisku, u čemu su ključan doprinos dali znanstvenoistraživački potencijali Željezare.

Znanstvenoistraživački rad u Željezari, isprva vezan uz kontrolu kvalitete proizvoda, počeo je u pogonskom laboratoriju visokih peći 1950. Sektor za istraživanje Željezare Sisak osnovan je 1957. Godine 1961. donesena je odluka o osnivanju Instituta za metalurgiju Sisak, sa zadatkom prikupljanja i proučavanja dokumentacije o razvoju metalurgije željeza i ostalih metala, organizacije znanstvenoistraživačkoga rada radi unapređenja industrijske proizvodnje, razrađivanja novih i specijalnih tehnoloških postupaka, razvijanja analitičkih metoda za metalurške sirovine i proizvode te obavljanja svih laboratorijskih ispitivanja u području metalurgije. Suosnivač Instituta bio je sisački odjel zagrebačkog Tehnološkoga fakulteta (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Godine 1973. Institut je pripojen Metalurškomu kombinatu Željezara Sisak sa statusom OOUR-a. Integracijom Instituta i dotadašnjeg OOUR-a Metalurško inženjerstvo Tehnološkoga fakulteta 1978., u sastavu SOUR-a Metalurškog kombinata Željezare Sisak nastao je RO Institut za metalurgiju. Novoustrojeni institut sastojao se od OOUR-a Metalurški fakultet i OOUR-a Tehničko-uslužne djelatnosti te Radne zajednice za opće poslove. Godine 1989. RO Institut za metalurgiju postao je Istraživačko-razvojni institut (IRI Sisak d. o. o.), a od 1991. Metalurški fakultet djeluje kao samostalna institucija u sastavu Sveučilišta u Zagrebu.

Razdoblje od osamostaljenja RH

Početkom procesa prelaska s planskoga na tržišni oblik gospodarstva 1989. ukinut je SOUR Metalurški kombinat Željezara Sisak, a formirano je Složeno poduzeće. Godine 1991. osnovan je centralni holding Željezara Sisak d. o. o. za crnu metalurgiju i metalopreradu Sisak, u sastavu kojega su bile metalurška i valjaonička proizvodnja, metaloprerađivačka proizvodnja i Koksara Bakar. Tijekom ratnih razaranja proizvodnja u poduzeću održala se uz znatan pad produktivnosti i broja radnika. Privremeno su bili izgubljeni proizvodni pogoni u okupiranim područjima (Glina, Topusko, Dvor na Uni i Hrvatska Dubica). Godine 1994. koksara je prestala s radom. Željezara je u više navrata bila granatirana. Kriza poslovanja, uz ratne gubitke, ogledala se i u niskom plasmanu robe na domaćem i stranom tržištu, odnosno nestankom tržišta bivše Jugoslavije te krizom crne metalurgije u svijetu, posebice u zapadnoj Europi, što je dovelo do smanjenja potražnje finalnih proizvoda na inozemnim tržištima.

Proces privatizacije započeo je 1994. Sanacija i rekonstrukcija Željezare d. d. u većinskom državnom vlasništvu započela je 1995. radi zadržavanja temeljne djelatnosti – proizvodnje čelika i čeličnih cijevi po konceptu mini željezare. U tu svrhu osnovala je novu proizvodnu organizaciju (kćerinsko poduzeće) pod nazivom Valjaonice cijevi Sisak d. o. o. Godine 1999. to je poduzeće uklopljeno organizacijski u Željezaru Sisak d. d. uz kćerinska poduzeća Metaval d. o. o., Metaling d. o. o. i Remont-Caprag d. o. o. Postupak sanacije dovršen je 2001. kada je otvoren stečajni postupak.

Sljedeće godine Željezara je prodana privatnim ulagačima te je djelovala kao Željezara Sisak – Nova d. o. o. Od 2003. do 2004. vlasnik je bilo rusko poduzeće Mečelj, a od 2006. do 2012. američko poduzeće Commercial Metals Company (CMC). Proizvodnja je nastavljena s približno 200 radnika u rekonstruiranoj čeličani, a strojevi pogona valjaonice bešavnih i šavnih cijevi preseljeni su u SAD. Od 2012. čeličana je u vlasništvu talijanske grupe ABS – Danieli i proizvodi čelik u moderniziranoj elektrolučnoj peći uz primjenu sekundarno metalurških postupaka te ima približno 120 zaposlenih. U bivšem pogonu hladne preradbe približno 20 zaposlenika njemačkog poduzeća Rohrwerk Maxhütte proizvodi pribor i prerađuju se čelične cijevi u hladnom stanju. Ostali manji pogoni i postrojenja Željezare u privatnim su rukama domaćih i stranih vlasnika, dok o bivšoj upravnoj zgradi Željezare brine Grad Sisak.


Ostali podatci
Što pročitati?

Z. Čepo: Željezara Sisak 1938–1978. Sisak, 1978.

D. Franić: Željezara Sisak – visoke peći: djelovanje i organizacijski ustroj (1946–1995). Arhivski vjesnik, 59(2016) 1, str. 177–206.

V. Čakširan: Željezara Sisak – nedovršeni gigant. Sisak, 2018.

Željezara Sisak – od željezne rude do čeličnih cijevi (katalog izložbe). Sisak, 2020.

M. Gojić: Talionica Caprag – ishodište Metalurškog kombinata Željezare Sisak. Kemija u industriji, 70(2021) 7–8, str. 411–418.

M. Gojić: Metalurški kombinat Željezara Sisak. Kemija u industriji, 70(2021) 9–10, str. 563–580.

Željezara Sisak

Poduzeće za proizvodnju čeličnih proizvoda sa sjedištem u Sisku, osnovano 1939.

Opći podatci
Mjesto osnutka
Sisak
Godina osnutka
1939.
Prijašnji nazivi

Talionica Caprag (1939–47)

Željezara Sisak (1947–2012)

ABS Sisak (od 2012)

Povezane ustanove
Povezana poduzeća

Kategorije i područja
Kategorija
Područje