Logomerac, Vladimir (Pribić Crkveni kraj Krašića, 12. XI. 1914 – Sisak, 29. V. 1980), kemijski inženjer i metalurg, stručnjak za metaluršku pripremu željeznih ruda.

Diplomirao je 1938. na Kemijsko-tehnološkom odsjeku Tehničkoga fakulteta, a doktorirao 1977. na Tehnološkome fakultetu u Zagrebu disertacijom Primjena pirometalurškog i hidrometalurškog postupka, te solvent ekstrakcije u razradi kompleksnog postupka za preradu crvenog mulja, a u cilju dobivanja svih u njemu sadržanih korisnih sastojaka. Isprva je radio u Hrvatskim rudnicima i talionici d. d. u Zenici, od 1942. u tvornici žeste u Kreki, 1945−46. u Ministarstvu industrije i rudarstva NRH, 1946–47. u Narodnoj talionici Sisak, 1947–49. u vareškoj i zeničkoj željezari, 1949–52. u → Željezari Sisak, 1952–55. u Institutu Boris Kidrič u Vinči, 1955–60. ponovno u Željezari Sisak gdje je bio direktor Sektora za istraživanje te je 1961–62. bio prvi direktor Instituta za metalurgiju u Sisku. Od 1953. do 1958. bio je honorarni suradnik te 1958–62. predavač na Tehničkome, odn. Tehnološkome fakultetu u Zagrebu. Zaslužan je za osnivanje njegova odjela u Sisku 1960. gdje je bio zaposlen od 1962; od 1969. bio je redoviti profesor, te vršitelj dužnosti direktora pa direktor odjela Metalurško inženjerstvo (1974–77). Bio je prvi dekan → Metalurškoga fakulteta (1978–80).

Baveći se unapređivanjem priprave željeznih ruda, razradio je postupke odvajanja rijetkih elemenata, surogatnih produkata i sirovina te je prvi u FNRJ 1954. izdvojio uranij iz domaćih ruda. Suautor je patenta za proizvodnju umjetnoga gnojiva Pelofos iz troske pri proizvodnji čelika Siemens-Martinovim postupkom (1963) i autor patenta za proizvodnju aluminijskoga praha raspršivanjem (1976). Napisao je knjižicu Kako dobivamo željezo (1950) i bio suradnik Enciklopedije Jugoslavije i Tehničke enciklopedije LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1961. te Nagrade za životno djelo 1980.